Razgovarala: Martina Kontošić
Razgovor s Darkom Šimičićem predstavlja uvid u ključna događanja i institucije kraja prošlog i početka ovog stoljeća, ali i kroniku znatiželje i osjećaja za suvremeno u umjetnosti, kojoj formalno obrazovanje nije bila nužnost. Paralelno s učenjem od značajnih umjetnika svog vremena bio je sudionikom i sukreatorom dragocjenih momenata umjetničkih praksi od 70-ih do danas. Današnji voditelj Instituta Tomislav Gotovac radio je i u dokumentaciji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Soros centru za suvremenu umjetnost, a prije toga, uz rad u banci, djelovao je kao umjetnik, organizator, arhivist i podržavatelj suvremenih umjetničkih praksi sedamdesetih i osamdesetih godina. Sa Šimičićem smo razgovarali o umjetnicima i ključnim mjestima zagrebačke umjetničke scene, radu u ustanovama iz kulture, mirenju naoko nespojivih zanimanja, potencijalima arhivskih i kustoskih praksi – svemu onom što smatra nastavkom umjetnosti drugim sredstvima.
Možete li nam ispričati nešto o svom životnom putu nakon dolaska u Zagreb iz Slavonskog Broda, uključujući vaše formalno i neformalno obrazovanje, kao i kontakte s akterima tadašnje umjetničke scene?
U Zagreb sam došao u jesen '76. godine da bih upisao Ekonomski fakultet. Odrastao sam i živio u Slavonskom Brodu gdje sam završio i gimnaziju. Počeo sam studirati i prvu godinu sam dao redovno, a onda je sve krenulo u drugom smjeru. Studij me prestao zanimati, a sve više pažnje sam posvećivao umjetnosti i umjetnicima. Još u srednjoj školi imao sam afinitet prema likovnoj umjetnosti. Slobodno vrijeme gimnazijskih dana provodio sam u Gradskoj knjižnici listajući knjige o umjetnosti i pokušavajući nešto naučiti, što u provinciji nikad nije lako.
Dolazak u Zagreb bio je velika stvar jer sam krenuo sustavno obilaziti sve muzeje, odlaziti na sve izložbe, gledati filmove, i tako je krenulo. Nisam radio strogu selekciju. Bio sam jako znatiželjan, što je za svakog mladog čovjeka veliki plus. Ako ste znatiželjni onda vam se desi da odete na izložbe u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, ali i na mjesto koje sam otkrio na uličnom plakatu, a zvalo se Podroom. Podroom je i osnovan tada, '78. godine, u Mesničkoj ulici na broju 12. Došao sam i na njihovu prvu izložbu. Iako sam znao neka imena tih umjetnika, to je vrijeme kad se tek upoznajemo i kad je Podroom stvarno podrum, atelje Dalibora Martinisa veličine 3 na 4 metra. Kako su Dalibor i Sanja Iveković išli na jednogodišnju stipendiju u Kanadu, u dogovoru s umjetnicima formirali su udrugu Radna zajednica umjetnika koja je djelovala u tom prostoru. To je nešto više od godinu dana funkcioniralo super jer su program radili umjetnici samoorganizirano, ili kako danas malo sa samoironijom kažem – sa samoupravljanjem na djelu. Bez obzira što smo, naravno, u to doba svi mrzili takve termine jer je to bila državna politika, danas nemam ništa protiv da se to nazove samoupravljanje u umjetnosti jer smatram da je to jedna pozitivna tekovina civilizacije ovog dijela svijeta.
Rano sam čvrsto odlučio da ću raditi umjetnost, ali drugim sredstvima. Kako Pavle Levi kaže "film drugim sredstvima", tako da se i danas bavim "umjetnošću drugim sredstvima". Cijelo vrijeme sam upleten u art na različite načine. Od samog početka skupljao sam dokumentaciju, formirao si biblioteku. Vi niste '70-tih, '80-tih, osim u Galeriji suvremene umjetnosti, imali ni jednu javnu biblioteku gdje biste našli literaturu o suvremenoj umjetnosti. Formirao sam je u početku od donacija umjetnika i knjiga koje sam od njih kupovao. To je bio impuls za stvaranjem kolekcije na koju sam užasno ponosan jer je donedavno bila jedina privatna kolekcija tog profila. Rado posuđujem ta djela. U ljeto 2019. pet komada je bilo na retrospektivi Vlade Marteka u MMSU u Rijeci.
Radio sam u ustanovama iz kulture, pisao tekstove, bio kustos i držao predavanja. Sve to smatram nastavkom umjetnosti drugim sredstvima iz jednostavnog razloga što nemam nikakvo formalno obrazovanje. Nisam pohađao fakultet koji se tiče umjetnosti i sve što sam naučio, naučio sam od Mladena Stilinovića, Marteka, Željka Jermana i drugih. Od Miška Šuvakovića naučio sam strašno puno. Rado čitam Miškove tekstove, ali rado ga i ugostim, tako da sve to i uživo čujem. Njegovu izložbu Primjeri analitičkih radova vidio sam '78. u Galeriji Nova. Miško je tada bio član Grupe 143 – umjetnik, ali je i postavljao izložbe. To su bili primjeri rigidne konceptualne prakse – djela Borisa Demura, Marka Pogačnika i još nekih. Mislim da sam dva ili tri puta išao na tu izložbu i kupio katalog. Puno toga mi nije bilo jasno. To je bio jedan od kulturnih šokova i tvrd orah.
Miško i ja se nismo upoznali do, mislim da je to bila devedeseta, kada je imao samostalnu izložbu u Galeriji PM gdje ga je pozvao Mladen Stilinović, a ja sam pozvao Mladena i Miška da dođu k meni na ručak. Pamtim da je Miško sjedio za stolom, okrenut prema zidu koji je cijeli bio moja biblioteka. Ručali smo i razgovarali, a on je samo gledao knjige. Tako smo se našli i na toj opsesiji knjigama. To dragocjeno prijateljstvo ima i taj, nazvao bih ga, filmski dio jer živo smo komunicirali za vrijeme rata kad nisu postojale telefonske veze i kad se nije moglo putovati, tako da smo ponovno koristili dobru staru poštu. Pisma su putovala oko tjedan dana. Razmjenjivali smo knjige i to je bilo poprilično urnebesno. Moja sestra je radila u Pragu tako da sam slao pakete knjiga koje je ona autom vozila u Prag, predavala poznaniku koji je to vozio u Beograd. Po kasnijoj Miškovoj priči taj nepoznati čovjek mu se jednom prilikom javio u 9 navečer da ima gepek pun knjiga. Bila je nekakva užasna oluja, ali Miško i njegova supruga Dubravka Đurić sjeli su u auto sa zadnjim decilitrima benzina i otišli po knjige. U 11 sati nazvao ih je Ješa Denegri, a kad je Miško rekao da su dobili 50 knjiga iz Zagreba, Ješa je s drugog kraja Beograda došao do njih i cijelu su noć njih troje sjedili i gledali knjige. Vrlo slično je bilo s knjigama koje su stizale iz Beograda. Danas to zvuči k'o partizanske priče, a bila je okrutna stvarnost. Ali uspijevali smo komunicirati.
Prvi susret s Miškom i Dubravkom uspio sam organizirati sredinom devedesetih u Budimpešti. Tad sam već radio u Soros centru za suvremenu umjetnost pa sam budimpeštanskog kolegu zamolio da napravi pozivno pismo za Miška i Dubravku, jer to je doba kad su za sve trebali vizu. Vidjeli smo se nakon 5 godina razmijenjivanja pisama. Drugu polovicu 90-ih nalazili smo se u Ljubljani jer su Miška tamo zvali na predavanja preko Slovenskog estetičkog društva kojeg je bio član. I tamo smo izmjenjivali kofere s knjigama, a često je i Martek išao sa mnom. I danas se često srećemo i nešto radimo.
Znači, sve sam naučio od umjetnika. Ako trebam reći da imam nekog gurua, to je sigurno Mladen Stilinović. Mladen nije niti gimnaziju završio, al' je bio fascinantan tip koji je imao enciklopedijsko znanje. Znao je svašta, čitao je, putovao i učio. Bio je nevjerojatno precizan u nekakvim uzbudljivim situacijama, po sistemu – "Pročitaj tu knjigu, ili odi pogledaj tu sliku ili izložbu, pogledaj taj film". Ima jedna dobra anegdota. Otišao sam pogledati Top Gun, i naravno, meni se film svidio. Sretnem Toma Gotovca koji je gledao sve filmove i koji mi kaže – "Genijalan film! Fantastičan! Jesi vidio?". Odem dalje i sretnem Mladena koji pita šta igra u kinu. "Odi pogledaj Top Gun", kažem, "genijalan film". Sutradan sretnem Mladena koji me pogleda i kaže – "Hoćeš da te prebijem? Idiotskiji film nisam gledao". Tako da su to neke priče. Mladen je bio taj koji bi te poslao na neki njemački ekspresionistički film u Kinoteku i rekao – "To je jezivo dosadan film, ali je genijalan". Uvijek je davao takav tip uputstava za gledanje i promišljanje i tu je bio nenadmašan. Puno je putovao i čitao tako da je imao fantastičnu biblioteku pa sam i od njega puno posuđivao. Imali smo nepisano pravilo da ne kupujemo istu knjigu tako da ih možemo mijenjati. To je bio godinama uhodani sistem.
Jako dragocjeno je i prijateljstvo s Vladom Martekom. Puno sam naučio i od Željka Jermana. Jerman je sasvim drugačiji tip, vangogovski, ekspresionist i zapravo roker. On je svirao u bendu i imao je rokerski pogled na svijet. Bio je dragocjen u poticanju kreativnosti. Uvijek je dao dobar poticaj da se nešto radi i razmišlja. Jako sam ga volio. Uvijek smo nešto zajedno radili. Bio je nevjerojatno nemaran prema vlastitoj dokumentaciji. Kad je selio rekao je – "Nosi sve, bolje da je kod tebe pa kad nešto trebam da mi ti daš, nego da ja to pobacam". Tako da sigurno imam najbolju dokumentaciju Jermana. Meni je to tada bilo važno za učenje, a na kraju je dobrim dijelom sačuvano.
Imao sam veliki interes za umjetnost i sve njezine aspekte. Recimo, '77. sam otišao u Veneciju. Na sreću tada sam otišao na najbolje mjesto za svakog početnika iz umjetnosti 20. stoljeća, to je zbirka Peggy Guggenheim. Kolekcija je bila otvorena samo tri puta tjedno po dva sata; morali ste doći tamo i čekati. Izašao sam teturajući, a Maljevič i Pollock su me najviše zdrmali. Godinu dana kasnije sam mjesec dana putovao po Europi i sasvim slučajno završio u Darmstadtu. Otišao sam u nekekav gradski muzej, s dinosaurima i gotikom i svim tim, a cijelo krilo muzeja bilo je ogromna kolekcija pop-arta lokalnog industrijalca. Ali, ono što je bilo kao šakom u stomak je niz dvorana s radovima Josepha Beuysa. Znao sam ime, ali nisam znao što radi. Doživio sam kulturni šok. Pamtit ću to uvijek. Odjedanput prođete tu povijest od dinosaura do Beuysa. Onda sam krenuo logikom sadašnjeg vremena i pokušao si dočarati što je to umjetnost mog vremena, koja nije Edo Murtić, nego baš nešto blizu mene, što ja mogu na drugi način percipirati. To je dovelo do toga da sam se upoznao s umjetnicima čija je strategija i bila umjetnost približiti publici. Izložbe-akcije osmišljene su tako da ništa nije na distancu, nego se rad izlaže pred publikom koja je slučajna ili nije, ali koja ima šansu vidjeti djelo ili vidjeti nastajanje djela. Istovremeno je umjetnik prisutan uz svoj rad, ničim se ne skriva, ne bježi i odgovoran je prema svojoj publici. Mora ju educirati, biti u dijalogu. Umjetnost bez tog razgovora ne postoji. Baš zato mi je bilo bitno da vidim tko su ti ljudi oko mene. Danas se pokazuje da su ti ljudi bili bitni, u što sam vjerovao i tada. Smrtno ozbiljno sam vjerovao da je to umjetnost koja najbolje reprezentira svoje doba i koja daje taj impuls prema kritičkom promišljanju.
Bili ste jedan od autora koji su izlagali u Podroomu i Galeriji Proširenih medija, središtima nove umjetničke prakse. Možete li se prisjetiti ljudi s kojima ste surađivali, procesa koji su oblikovali te prostore i susrete?
Probao sam nešto i sam raditi, ali bio sam kritičan prema tome pa sam vrlo brzo prestao izlagati. Što se tiče situacije u Zagrebu, brzo sam ušao u taj krug. Naravno, to su sve bili ljudi koji su od reda bili stariji od mene. Ja sam '57 godište, najbliži po godinama su mi Vlasta Delimar i Sven Stilinović koji su '58. godište, ali Mladen Stilinović je deset godina stariji, Tomislav Gotovac dvadeset godina. Bilo mi je jako uzbudljivo s njima razgovarati, gledati što se dešava kad se neke stvari izvode na licu mjesta, kako to izgleda kad se predstavi na izložbi. Kako je princip bio da u Radnoj zajednici umjetnika mogu izlagati i ljudi koji nisu članovi, ali po pozivu nekog od njih, tako su me Sven Stilinović i Jerman jednom pitali bi li htio pokazati to što radim. Pristao sam i u maju '79. imao samostalnu izložbu. U Podroomu je u dva slučaja napravljena izložba koju je radila povjesničarka umjetnosti Branka Stipančić, tako da već tada,unutar samoorganizacije umjetnika vidimo i nešto što danas možemo smatrati prethodnicom nezavisne kustoske prakse. Branka je tada bila freelancer i u Podroomu je napravila izložbu Vrijednosti, na temu vrijednosti u umjetnosti, i Linije, na kojoj sam i ja sudjelovao. Tad smo već bili frendovi. Onda je tu bilo i 17-18 svezaka časopisa Maj 75, i mislim da sam u jedanaest sudjelovao. Desilo se da sam jednom prilikom prije nekoliko godina posudio komplet Modernoj galeriji u Ljubljani. Iznenadilo me, jer je to za mene povijest, kad sam ugledao da su u tri broja izložena u vitrinama otvorili baš moj rad. Bio sam zadovoljan da se i to desilo, iako imam distancu prema vlastitom umjetničkom radu.
Uvijek sam imao ideju da bih trebao pokušati napraviti nešto tamo gdje jesam. Kako sam se družio s Mladenom, Brankom, Jermanom i Martekom – to je bio core mojih prijatelja i ljudi koji su mi u tim formativnim godinama užasno puno značili – palo mi je na pamet da ih pitam jesu li zainteresirani da dođu na Ekonomski fakultet napraviti izložbu-akciju. Najprije je krenula priča da bi to bila izložba Radne zajednice. Kako je to uvijek bila neka anarho-grupa, nikako se nisu mogli dogovoriti. Onda je Mladen rekao – "Ma, 'ko ih šljivi, hajmo nas šestorica napraviti izložbu-akciju". I napravili su. Izložba se nije mogla izvesti bez fakulteta pa sam smislio da ih pozovem na inicijativu kulturne djelatnosti na fakultetu, što se u socijalizmu svugdje respektiralo. Otišao sam u omladinsku organizaciju i rekao da bih pozvao grupu umjetnika da ovdje izlažu. Oduševili su se i rekli da im fali ljudi u kulturi i ponudili da budem predsjednik kulturne sekcije. Pristao sam i prva akcija predsjednika Sekcije za kulturu, negdje postoje papiri sa žigom tome, bio je prijedlog da se napravi izložba-akcija. Može. Dogovorimo datum, sve riješeno. Kasnije ni na jedan sastanak nisam otišao. Stalno su mi slali telegrame i žalili se da kulturna sekcija ne djeluje, ali mene to više nije zanimalo. Datum je bio 2. travnja 1979. Izložba-akcija na Ekonomskom fakultetu igrom je slučaja ispala posljednja izložba-akcija Šestorice. Još ih je bilo do '81., ali uvijek je sudjelovao širi krug umjetnika. Nekoliko godina kasnije u jednom razgovoru Martek mi je rekao da sam završio studij na Grupi šestorice tako da sam postao njihov grobar. Jako mi se sviđa što je onako mrtav-hladan rekao – "Ti si grobar Grupe šestorice autora".
Kasnije sam neke izložbe pravio u Slavonskom Brodu, iz kojeg sam otišao jer mi se tamo nije sviđalo, ali želio sam uspostaviti neku komunikaciju. Bile su dvije izložbe s kojima sam super zadovoljan, ali nažalost nisu ostavile dublji trag. Nadao sam se da će se nešto dinamizirati, ali to je sijanje žita na pustopoljini. To ne znači da nemam vrlo sentimentalan odnos prema Slavonskom Brodu. Postoji jedna potpuno paralelna povijest tog grada koja je prepuna intrigantnih priča i fantastičnih likova o kojima bi se moglo složiti fantastičnu knjigu, zanimljivu izložbu, a mogao bi se i snimiti film. To su priče koje nalikuju na Twin Peaks. Sve je idilično ili je ružno, a iza fasade se krije sasvim druga priča.
Važan prostor bila je i Galerija Proširenih medija.
Galerija proširenih medija nastaje nakon što je Podroom prestao djelovati, kad su Sanja i Dalibor raspustili taj prostor nezadovoljni suradnjom. Nakon tih oblika djelovanja, ajmo nazvat underground ili alternativnih, nastao je taj međuperiod gdje su umjetnici pokušavali iznaći rješenje. Od '76., ako se ne varam, djelovala je Galerija Nova, koja je pružila podršku i prve samostalne izložbe Demuru, Mladenu Stilinoviću, Željku Jermanu. Prvo su uslijedile te alternativne situacije, ali traženo je i rješenje kako proširiti djelatnost. Tada na scenu stupaju dvojica važnih, Goran Petercol i Damir Sokić. Važno je znati da u Grupi šestorice, osim Demura, niti jedan član nije završio Likovnu akademiju. Martek je diplomirao na Filozofskom fakultetu, što znači da nije imao što tražiti u likovnim ustanovama. Tek kad ste bili završili Akademiju mogli ste postati članovi Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Iz današnje perspektive to se čini sumanuto, ali tada je još uvijek bila stroga podjela na profesionalce i amatere. Oni kao amateri mogli su izlagati samo u prostorima koji su tradicionalno namijenjeni amaterima, penzionerima ili radnicima-slikarima, što njih nije zanimalo.
Tu leži i odgovor na jednu drugu priču. Gotovac je '64. napravio stotinjak kolaža, izvanrednih i kapitalnih djela. Nije ih mogao pokazati do '76. u beogradskom SKC-u ne zato što mu je netko zabranjivao, nego on kao filmaš nije imao što tražiti u galerijama. Kolaže je pokazao Vaništi. Postoji korespodencija u kojoj Vaništa odgovara da među njima ima onih koji zaslužuju izlaganje. Ista je sudbina Marteka i Jermana.
Zato je u situaciji krajem 70-ih i početkom 80-ih važan angažman Sokića i Petercola koji su završili Akademiju. Uz članove starije generacije, Stevana Luketića i Ivu Gattina, unutar Hrvatskog društva likovnih umjetnika su izveli subverziju da je pored tri sekcije koje su tradicionalno postojale – slikarstvo, kiparstvo i grafika – osnovana četvrta sekcija koja je nazvana "prošireni mediji". U nju su ušli svi koji nisu pripadali u ove tri sekcije, ali uvjet nije bio da imaju završenu Akademiju. Hrpa ovih umjetnika tako je ušla u HDLU. Danas se vidi da to nije bilo nevažno jer su dobili priznanje da su umjetnici, socijalni status i beneficije koje su se kasnije pokazale važnima, a to su zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
HDLU je imao više prostora u gradu, galeriju Karas u Praškoj koja tamo više ne postoji, dva prostora u Starčevićevom domu i još neki mali prostor. To su bili respektabilni izložbeni prostori koji su prvenstveno bili namijenjeni članovima HDLU-a. Unutar tog prostora, na drugom katu, jedna kancelarija je ispražnjena i to postaje galerija PM koja se počinje voditi isto onako anarhično kao što je bio Podroom. Ubrzo se vidjelo da to ne funkcionira pa unutar te sekcije pada odluka da to vodi Mladen Stilinović. U početku on to radi potpuno volonterski, bez ikakve love, a kasnije uz neku simboličnu svotu. Ulaganja HDLU-a ticala su se plaćanja poštarine za pedesetak pozivnica, a to su najčešće bile obične dopisnice koje bi Mladen rukom ispisao i slao. Za umjetnike je bilo neopisivo važno što se otvorio novi prostor u koji su mogli ući brzo i bez birokracije, jer u ovim oficijelnim prostorima je bilo kao i danas: kandidirate se i za godinu dana dobijete izložbu. PM se pokazao kao fantastičan prostor jer Mladen je to izvanredno vodio; imao je širok pristup prema umjetnicima koje je pozivao ili koji su se prijavljivali, ali imao je i letvicu ispod koje se nije išlo. Nije puno izložbi odbijeno jer ovi koji su, ajmo reći, držali do tradicionalne umjetnosti nisu ni imali interes da tamo izlažu.
U PM-u je napravljeno izvanredno puno jako dobrih izložbi i zagrebačka scena je 80-ih godina tamo formirana. Umjetnici su ondje imali prve samostalne izložbe, a tek onda u Suvremenoj. Izlagao je Miško Šuvaković, Laibach Kunst, Dušan Mandić samostalno i prije Irwina. I tu su se pojavljivali kustoski koncepti. Goran Tončić i Nataša Jovičić dok su bili studenti organizirali su seriju super izložbi; mislim da je bilo 5-6 izložbi novih slovenskih kipara. Sjećam se izložbe Dube Sambolec i Jože Baršija. Bilo je još nekoliko koncepcijskih izložbi. Pamtim izložbu Prema ruskoj avangardi koja mi je puno značila, a kojoj je Mladen bio kustos. U doba dominacije transavangarde, pozivala se na jedno drugo umjetničko nasljeđe, a ne na ono klasično i tradicionalno slikarstvo; skupio je radove koji su se pozivali na rusku avangardu.
Highlight cijelog PM-a za mene je bila Stilinovićeva izložba Eksploatacija mrtvih. Kad je bila postavljena izgledalo je spektakularno. Godinama prije viđao sam kako je to Mladen radio. Većinu dasaka na koje je slikao ispilio sam kod kuće, a jednu noć nam je i Pino Ivančić pomagao, a i postavljao sam tu izložbu. Ako postoji neki rad koji je bitno odredio ovu kulturnu scenu uvijek ću glasati za Eksploataciju mrtvih – to je remek-djelo i nije čudno da je referentno i na globalnom planu. PM je bio dragocjeno iskustvo jer je sačuvana dinamika uličnog aktivizma, ali je prenešeno u drugi prostor gdje je funkcioniralo dobro i pomalo partizanski. Mladen je uveo genijalno rješenje koje je istovremene jako jednostavno, a to je da su sve izložbe trajale tjedan dana. Niste morali biti pozvani jer ste znali da se ponedjeljkom ide u PM. Niste morali znati ni tko izlaže jer se znalo da će tamo biti ekipa. Ostale dane nitko nije čuvao galeriju nego ste, ako ste htjeli otići na izložbu, otišli u kancelariju HDLU-a i tražili ključ, popeli se na kat, otključali, pogledali izložbu, zaključali i vratili ključ. I to je super funkcioniralo.
Veliki podržavalac i uvijek prisutan bio je Julije Knifer koji se rado družio s nama. Dok se nije razbolio dolazio je i Dimitrije Bašićević. Ova, tada mlađa, ekipa kustosa, Davor Matičević i Marijan Susovski su tek kasnije počeli dolaziti. U početku je, naravno, jako malo ljudi dolazilo na izložbe. Ako ste imali 15 ljudi na otvorenju – to je bilo uf! To volim demistificirati na način što citiram Lauri Anderson koja je u jednom intervju na upit o njenim muzičkim performansima 70-ih godina na festivalima avangardne umjetnosti u New Yorku rekla da je bila često angažirana, ali da je to izgledalo tako da ih se 5-6 našlo u nečijem ateljeu i to je bio taj event. Znači da nije bilo razlike između Zagreba i New Yorka 70-ih godina. Ono što se radikalno dešavalo uvijek se dešavalo pred malo publike. Rijetki su slučajevi da je bila velika publika. Imao ju je Gotovac kad je izvodio na Trgu. S vremenom se formirala neka publika, ali sve je naprasno prekinuto ratom. Današnja situacija je opet takva da vidimo da se ustanove bore s publikom koje nema. Za publiku se treba boriti. Ona vrlo brzo odustane u korist šoping centra. PM je imao dugi period. U kasnijoj fazi sam i ja bio član nekakvog borda, ali to uopće nije funkcioniralo i ubrzo sam odustao. PM danas postoji kao ime, al nema ništa od onoga što je bio 80-ih godina i čime je zadužio ovu kulturu. Dinamičan prostor i dinamično djelovanje, jako puno ljudi je tu prolazilo i stvorila se kritična masa i nekakav jako važan most između alternativne i oficijelne scene.
Pamtite li i druge prostore u to vrijeme, da su bili jednako vibrantni?
Ne, nije ih bilo. Bila je galerija Događanja u okviru Centra za kulturu Peščenica, dok je Branka Hlevnjak vodila. Tamo je napravljen niz zanimljivih izložbi. Bila je jedna izložba koje se više nitko ne sjeća, a smatram da je bila užasno važna. Ticala se opreme za radnike u proizvodnji. Ne znam detalje, ali provedena je i anketa među radnicima kako se to koristi. Međutim, za postav izložbe Branka je pozvala Mladena Stilinovića i on je napravio cijelu izložbu koja se sastojala od parola. Tada sam bio u vojsci, ali kad sam došao kod njega vidio sam komade kartona i radničke rukavice koje je nalijepio i ispisivao "znoji se", "smrdi", znači ono kako su radnici reagirali. Cijeli postav je bio Mladenov rad. Na sreću, postoji neka fotodokumentacija i imam ove izreske iz Studentskog lista gdje se o tome pisalo, ali to je nešto što je potpuno izbrisano iz memorije, za što nitko ne zna. To je izložba koja je izgledala kao da su je WHW-ovke napravile, a napravljena je 80-ih u Galeriji Događanja.
Postojalo je još par prostora gdje se povremeno desila neka izložba, ali niti jedan u kojem se kontinuirano radilo. Uvijek bi se radilo o jednom čovjeku. U Društvenom domu Trešnjevka se sredinom 80-ih zaposlilo Anđelko Hundić, koji je napravio nekoliko izvanrednih izložbi Vlade Marteka, Vladimira Peteka, Borisa Demura, kapitalnu izložbu Paranoia View Art Tomislava Gotovca, izvanrednu izložbu Gorana Petercola. To je nažalost kratko trajalo. Ne znam jesu li ga najurili ili mu nisu više dali da radi.
S druge strane ova cijela alternativna scena je formirana, da ne kažem na cesti, zahvaljujući Galeriji suvremene umjetnosti. Niste mogli izaći na cestu i nešto raditi; bilo je strogo kontrolirano. Prve dvije izložbe-akcije Šestorice na Savskom kupalištu i u Novom Zagrebu napravljene su ilegalno i nikom ništa. Međutim, znali su da je nemoguće izvesti na Trgu, ali su izveli. Otišli su u Galeriju suvremene umjetnosti gdje su radili ljudi po kojima bi se trebali danas trgovi zvati. To su Božo Bek, Radoslav Putar i Dimitrije Bašičević. Božo Bek je bio politički utjecajan i štit koji je omogućio da se sloboda ostvarena u Galeriji suvremene tog doba mogla realizirati. Putar i Bašićević su bili kustosi genijalci. Bili su članovi Gorgone. Bili su umjetnici. Nije se znalo da je Dimitrije Bašičević taj Mangelos koji je danas svjetski važna figura. Mladen je otišao do njih i rekao što bi napravili, a Dimitrije Bašičević je sjeo za pisaću mašinu i napisao dopis miliciji, Sekretarijatu za unutrašnje poslove, da Galerija suvremene umjetnosti organizira izložbu-akciju grupe umjetnika i da moli da se izda dozvola za Trg republike. I dobili su je. Bila je to anarhistička strategija – djeluješ i koristiš sve kanale koji ti stoje na raspolaganju. Za neke stvari nisu dobili dozvolu; nikad nije napravljena izložba-akcija u Zološkom vrtu. Dopis je napravljen, ali uprava ZOO-a je očito smatrala da je tu netko poludio pa nisu reagirali.
Sve te stvari su tako rađene, osim ovih ilegalnih akcija Tomislava Gotovca. Milicija je bila dio njegovog performansa. U jednom intervju rekao je da je uvijek znao točno kada će početi, a to je podne. Kad grune Grički top to je spektakularan način da počnete akciju koja traje dok ju ne zaustavi milicajac ili prolaznik koji smatra da nešto nije u redu. Zagreb, volim te! trajao je sedam minuta. Na fotografijama se lijepo vidi milicajac koji mu prilazi i gradski sat. U 12 sati i 7 minuta akcija je zaustavljena, ali trajala je još godinu dana jer je sudac za prekršaje izrekao kaznu na koju se Tom žalio. Žalio se na sve višim instancama i završio na Vrhovnom sudu Hrvatske koja je u ime naroda potvrdila presudu prekršajnog suda. Iz zapisnika je vidljivo da je Gotovac koristio sudsku dvoranu da nastavi akciju, obrazlagao ju je, tražio da se pozovu stručni svjedoci i zato smo prije nekoliko godina i tu dokumentaciju stavili na izložbu jer je vrlo indikativna. Posebno volim jedan detalj gdje Gotovac uvjerava suca da je to pitanje slobode umjetnosti, na što mu ovaj mrtav hladan odgovara da se on slaže s umjetnikovim pravom na slobodu, ali pošto se Gotovac skinuo gol i to mu nije prvi put, mora platiti kaznu. Tako da je i sudac ušao u tu njegovu igru. Na kraju je, naravno, platio kaznu.
Što se tiče djelovanja u javnom prostoru, danas vidimo da je to unikatna situacija u okviru politike Jugoslavije, jer tako nešto je bilo nezamislivo u drugim socijalističkim zemljama, ali u dobrom dijelu i u kapitalističkim državama zapada. Danas je to kontrolirano na drugi način. Morate imati komercijalnu priču i zagađenje je mnogo veće nego što je bilo tada kad ste morali imati dozvolu.
Što se 70-ih i 80-ih godina događalo u regiji, a da je na Vama ostavilo najveći trag?
Jako je važno znati da se 70-ih godina, koju godinu nakon studentskih demonstracija, unutar političke strukture osnivaju Studentski kulturni centri u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, vjerojatno i drugdje. U Zagrebu, i ranije; govorim o Galeriji studentskog centra koja je imala važne aktivnosti u vrijeme dok su radili Želimir Koščević i Vladimir Gudac. Gudac je dao dozvolu i za jednu izložbu-akciju. Tamo je stvarana scena koja je prethodila ovoj, znači Trbuljak, Dimitrijević, Sanja Iveković.
U Beogradu je Studentski kulturni centar uveo taj princip gdje su umjetnici iz cijele regije mogli poslati prijedloge i realizirati radove. Oni su to zvali Aprilski susreti. Cijela ekipa Šestorice napravila je puno radova u Beogradu. Bio je tu neki dobar link i dobra prijateljstva, recimo s Rašom Todosijevićem i kustosima. Galeriju je vodila Biljana Tomić, a direktorica cijelog Studentskog kulturnog centra je bila Dunja Blažević. Ješa Denegri bio je bio kustos Muzeja savremene umetnosti. Unutar kuće nije uspijevao pokazivati radikalnu umjetnost, ali zato je u prostoru koji je vodila njegova supruga Biljana Tomić uspio realizirati niz važnih stvari. I Studentski kulturni centar je u '70-ima godinama radio čuda. Dovoljno se sjetiti Josepha Beuysa i takvih stvari. S druge strane, beogradski umjetnici su izlagali u Podroomu. Bila je jedna serija izložbi gdje se sjećam da su izlagali Neša Paripović i Miško Šuvaković. Goran Đorđević je izlagao u PM-u u više navrata. Martek je pozvao na razgovor Ješu Denegrija, ali je izveo svoju akciju tako da nije došao otvoriti PM. Kad sam došao na razgovor Ješa je stajao pred zaključanim vratima pa je Mladen preuzeo taj razgovor. Kad smo vidjeli Marteka sutradan pitao sam ga što je to napravio. "Pa to mi je akcija", rekao je. Znači, Ješa je doputovao iz Beograda da bi našao zaključana vrata.
Veza s Ljubljanom je uspostavljena 1981. kad Marina Gržinić i Barbara Borčić preuzimaju Galeriju ŠKUC. Važan je moment kad su došle u Zagreb na razgovor s Mladenom i Brankom i to iskustvo Podrooma prenijele u ŠKUC. Godine 1981. u ŠKUC-u su u ciklusu od tri izložbe izlagali svi članovi zagrebačke Radne zajednice umjetnika. Tad sam čak i ja izlagao. Bilo je dvadesetak umjetnika pa je odlučeno je da se formiraju tri grupe. Svatko od nas je imao prostoriju. Bilo je dosta publike, a poslije otvorenja sam upoznao Dejana Kneza iz Laibacha. Laibach je tada bio nešto o čemu se samo u Ljubljani pričalo. Moja teza je da su Laibach, kasnije Irwin, jako puno naučili od zagrebačke scene. To se vidi po tome što su Irwinovci duboko poštovali rad Mladena Stilinovića, a ta izložba Laibach kunst u Zagrebu u galeriji PM '84. je jedna od formativnih stvari o kojoj se danas pričaju legende.
Ta se veza u 90-ima, kad je ovdje kolabirao sustav, pokazala za hrvatsku scenu užasno važnom. Djelovanje se moglo proširiti izvan granica, a Ljubljana je bila prva stanica na kojoj se to moglo jer Beograd više nije postojao kao mjesto gdje se izlaže i djeluje. Dan-danas regija ima neku dinamiku koja naravno nije identična onoj u jugoslavensko doba, ali postoji. Nedavno sam bio u Beogradu i vidio novi postav Narodnog muzeja. Prvi put u povijesti Narodni muzej je stavio i djela iz 20. stoljeća i to izgleda fantastično jer osim internacionalne zbirke Ljubomira Micića usred Beograda stoji i jedan predivan Knifer. To me oduševilo jer nikad prije Knifer nije došao tamo.
Kakva je bila dinamika odnosa s ostalim državama?
Sedamdesete i osamdesete su gluho doba komunikacije sa zapadom. Jako teško su umjetnici mogli tamo izlagati. To je uglavnom bilo na razini izložbi Galerija suvremenih umjetnosti. Bilo je izložbi gdje su umjetnici Šestorice izlagali u Varšavi i sjećam se da je neka izložba bila u Bukureštu, pa u Italiji 70-ih godina. Daleko da je to bila komunikacija, bez obzira što su u Beograd i Zagreb dolazile velike face. Beuys u Beogradu, Bonito Oliva je 80-ih više puta dolazio ovdje, 1980. Hans Haacke ima samostalnu izložbu u Galeriji suvremene umjetnosti i drži predavanje na kojem je bilo dosta ljudi. Bio sam svjedokom kad ga je Mladen Stilinović odveo u Podroom.
Zapravo je komunikacija bila jednosmjerna, tu nema pomoći. Devedesete su katastrofa, jer su sve komunikacije sa zapadom pokidane i sve se dešava u nekakvom strašnom vakuumu.
U to vrijeme ste radili u banci. Je li vam to stajalo na putu održavanju kontakata sa scenom?
Mene je umjetnost neizmjerno zanimala, ali ako ste bili umjetnik u 70-ima i 80-ima, čak i donedavno, niste mogli pomišljati da vam to može omogućiti egzistenciju. Svi umjetnici o kojima govorim, od Gotovca do Stilinovića i dalje, uzdržavale su ih mame i supruge ili su radili poslove koji su osiguravali egzistenciju. Na svu sreću da se od 2000-ih dešava ta prisutnost na svjetskoj sceni pa automatski i kapitalizacija sistema koji može omogućiti egzistenciju. U ono doba, morao sam odlučiti što ću napraviti. Da bih ostao u Zagrebu morao sam naći posao pa sam ga našao u banci. Od neke '83. do '94. to mi je bio posao koji mi je omogućio egzistenciju. Na veliko veselje mojih kolega i kolegica posjećivali su me čudaci. Kad sam jednom izašao s frendovima u kafić, s košuljom i kravatom, okrenem se i vidim Trokuta s grupom Roma, jer su poslovali po krupnom otpadu. "O bok Trokut!", kažem, "kak si, šta ima?" I tak malo pročavrljamo, okrenem glavu i vidim pet izbezumljenih faca. Postojale su i neke sitne diverzije. Recimo, bio sam dužan imati košulju i kravatu pa sam jedanput od kolegica dobio lijepu crnu svilenu kravatu s nekim bijelim linijama koja se jako svidjela Mladenu Stilinoviću. Kad je došao kod mene rekao je – "Daj to skidaj, treba mi za rad". Dao sam mu je i on je dolje samo napravio jednako nula (=0), iz ove serije Eksploatacija mrtvih. "Daj mi to prodaj", rekao sam mu. "Neću ti prodat, ali ako nosiš u banku, onda ću ti poklonit". Šest mjeseci dolazio sam na posao s Mladenovim radom i sjedio na šalteru u banci. Onda je opet došao i rekao – "Sad vrati jer trebamo za Eksploataciju mrtvih". Uokvirili smo i to je kad gledate fotografije s izložbe Eksploatacija mrtvih dominantna stvar.
Druga stvar je da sam iskoristio mogućnost da se u banci fotokopira tona materijala. Ako ste umjetnik bez prihoda, već i fotokopiranje je izdatak. Osim prvog samizdata Vlade Marteka većinu kasnijih štampao sam u banci, bio sam producent za to. Tamo su radile dvije živopisne gospođe s kojima sam se sprijateljio. Bile su sretne da ne rade taj glupi posao koji moraju raditi. Kad je Vlasta Delimar imala rad da je cijeli prostor oblijepila svojom fotografijom kopiranom na A4 format, donio sam tu fotku potajice kod ove gospođe i pitao može li mi to kopirati u 600 primjeraka. "Može! Dođi za sat vremena". Ja dođem, iznesem bunt i dam Vlasti koja ode i napravi izložbu.
Ovo je prvi dio teksta "Umjetnost drugim sredstvima" - pročitajte i drugi dio.
Napomena uz fotografiju "Proslava 36. rođendana.": slijeva na desno, sjede: Toma Trbuljak, Markita Franulić, Bojana Švertasek, Jank Jerman-Švertasek, Darija Marinić, Lada Dražin-Trbuljak, Branka Stipančić, Buga Cvjetanović, Željko Jerman stoje: Vlasta Delimar, Darko Šimičić, Ivan Kožarić, Snježana Papić, Mladen Stilinović, Vlado Martek, Dolina Martek-Delimar, Goran Petercol.