Razgovarale: Petra Novak i Janja Sesar
Opišite nam početke svog rada na splitskoj kulturnoj sceni te kako je funkcionirala splitska nezavisna likovna scena '90-ih po pitanju programa i prostora?
Moji počeci sežu u polovinu '90-ih, kada sam radila prvo kao slobodnjak, a potom za Hrvatsku udrugu likovnih umjetnika. Iako HULU ne možemo nazvati nezavisnom scenom u onom smislu u kojem danas o njoj govorimo, u '90-ima je to bila jedina scena na kojoj su se, relativno skromno, stvari događale mimo muzejskih i galerijskih institucija. Tada se splitski HULU još uvijek zvao HDLU i u administrativnom smislu je funkcionirao kao udruga koja je organizirala likovne događaje. U to vrijeme je imao na raspolaganju Salon Galić te razmjerno veliku i popularnu galeriju u Krešimirovoj ulici. To su bili jedini prostori koji su gajili kontinuiran program, kako samostalnih izložbi tako i nacionalnih manifestacija - Biennale grafike, Biennale malog formata, Adria art annale (AAA) itd. Galerija u Krešimirovoj je u ljeto 1995. vraćena bivšim vlasnicima, a HULU je u zamjenu dobio gospodarenje Dioklecijanovim podrumima. Naravno, rasprava oko toga je imala svoje za i protiv argumente. Dioklecijanovi podrumi su vrlo atraktivna lokacija koja je kasnije udruzi pružila znatnu mogućnost zarade, no zbog velike vlage, protoka ljudi i općeg karaktera prostora podrumi nisu, niti mogu biti, zamjena za atraktivnu i renomiranu galeriju koja je bila izgubljena. Dodatni problemi su nastali kasnije, u trenutku kada je u Dioklecijanove podrume počeo pristizati novac od turizma. Stvorio se trajno tinjajući konflikt između Grada i HULU-a, jer je ostalo dobrim dijelom nejasno tko treba brinuti o tom prostoru. Da to radi HULU naravno nije moguće, s obzirom da likovni umjetnici nisu konzervatori ni restauratori, a suradnja s nadležnim gradskim službama je znala biti "grbava". Unatoč tome, program se redovito održavao, no mnoge manifestacije poput spomenutih Biennalea grafike i Biennalea malog formata su zamrle, jer ih jednostavno nije bilo moguće postaviti u uvjetima podruma. Održao se jedino AAA, koji se, pogonjen golemom upornošću sada već pokojnog Božidara Jelenića, i nekolicine njegovih suradnika, svojim konceptualnim i subverzivnim karakterom lako prilagođavao svim uvjetima. Festival performansa koji se 1997. održao u Dioklecijanovim podrumima, u suradnji s tada novoosnovanom udrugom umjetnika Gripe art projekt pod vodstvom Tonija Horvatića i HULU-a, u kojemu sam tada radila kao "friška" kustosica, bio je možda prva prava suradnja jedne sasvim nezavisne grupe i jedne poluinstitucionalizirane udruge. Festival performansa tada je okupio jezgru danas već starije generacije nezavisne scene iz Zagreba, Dubrovnika i Splita. Sudjelovali su Vlasta Delimar i Slaven Tolj sa svojim krugom ljudi, te splitski članovi GAP-a koji su i danas aktivni kao autori, mnoge od kojih danas okuplja udruga Kvart. Da se razumijemo, HULU po svojoj logici nije institucija, već stručna udruga, no s obzirom da je imala zaposlenike plaćene iz proračuna Grada i kakvo-takvo fiksno financiranje, razlikovala se od udruga koje su nastajale slobodno na sceni. Nažalost, ta vrsta suradnji nije nastavljena u tom intenzitetu, nakon što sam kao jedini stručni djelatnik udruge "preko noći" dobila otkaz. Kasnije se, zapošljavanjem nove kustosice, ponovno otvorio prostor većih projekata, no tada je HULU već bio dovoljno financijski jak da sam radi kvalitetne kustoske projekte, dok je AAA ostao jedini značajni kontinuirani neovisni projekt u tom kontekstu.
Kako je izgledao kontekst vašeg odlaska?
To se nekako poklopilo s trenutkom u kojem se počeo akumulirati novac. U početku, za vrijeme rata, zarada od ulaznica nije pokrivala ni plaću čovjeka koji ih je prodavao. Tada se doslovno skupljao sitniš koji su ljudi ubacivali u "bunar" u podrumima. Danas se, pak, godišnja zarada na kartama broji u milijunima kuna. Od početka je Ugovor potpisan između HULU-a i Grada predviđao ravnopravnu podjelu zarade od ulaznica. Ne znam točno što se dogodilo niti sam ikada pitala, no pretpostavljam da je postojao dio članstva koji je smatrao da je bolje novac usmjeriti na način koji nije pod "kontrolom" kustosa koji stalno izmišlja neke projekte i dovodi neke ljude koji traže neke kataloge i što sve ne. Govorim to zato jer nije stvar u tome da sam ja dobila otkaz, nego da u tom trenu nije postojao nikakav plan da se zaposli stručna osoba koja bi bila odgovorna za program. Dakle, ne da nisu bili zadovoljni s mojim radom, već uopće nisu držali da je kustos kao takav poželjna kategorija u novonastaloj situaciji. A možda je postojao i jedan dio tradicionalnijih slikara i kipara koji su se osjetili ugroženima projektima nezavisne scene koja je počela prodirati i koristiti "njihov" novac.
Nakon što se uprava promijenila i nudila mi da se vratim na posao, već sam započela suradnju s Multimedijalnim kulturnim centrom kao vanjski suradnik, pa za povratak nisam imala interesa.
Kada je i kako došlo do osnivanja te organizacije?
Multimedijalni kulturni centar u početku nije imao veze sa zgradom Doma omladine u kojoj je sada, kao ni sa sadašnjim konceptom otvorene institucije. Po svom osnutku, zamišljeno je da MKC osmisli bivšu zgradu Muzeja revolucije. Muzej revolucije je u jeku rata, navrat nanos, iseljen, i Gradu je ostala prazna prekrasna zgrada na vrlo atraktivnom mjestu. Zgrada je imala kino dvoranu, izložbeni prostor, biblioteku i čitav niz kancelarija. U početku su neke kancelarije u toj zgradi dane na korištenje nekolicini udruga mladih, ali to nije bilo rješenje, jer su potencijali i gabariti prostora daleko nadilazili tada relativno skroman dijapazon kvalitetnih udruga. Nakon nekoliko godina promišljanja, Grad je '99. odlučio pretvoriti taj prostor u kulturnu ustanovu. U to vrijeme je postalo jasno da u Splitu zaživjela scena koja progovara jednim suvremenim jezikom (tada smo ga nazivali novim medijima, danas, dakako, oni već odavno nisu novi) i pojavila se ideja o osnivanju centra koji bi bio platforma za upravo takve autore, one koji nemaju svoj prostor u postojećim institucijama i čiji se rad, bio likovni, filmski, dizajnerski ili bilo koji drugi ne da svrstati u kategorije koje baštinimo iz 19. stoljeća. U početku su sredstva za rad i program bila vrlo mala, a riječi o obnovi prostora gotovo da nije ni bilo, već se ta "nova, mlada umjetnost" imala prilagoditi estetici Muzeja revolucije.
Tko je sve sudjelovao u njegovim počecima i kakva je bila koncepcija organizacije?
U početku nas je u MKC-u bilo troje: Joško Jerončić, filmski redatelj, ravnateljica Dubravka Kukoč i ja. Joško je tada organizirao bogat filmski program u kojem je intenzivno predstavljao suvremenu art produkciju. Budući da je bio u samom centru grada, taj prostor nije bilo teško oživjeti te je on vrlo brzo postao popularan. To je bilo vrijeme kada su komercijalna kina počela propadati, a splitska je Kinoteka imala tek program starih filmova. Mi smo tu rupu popunili i dvorana je izvrsno funkcionirala. Na projekcijama bismo imali od 30 do 100 ljudi što je idealna mjera za art kino grada splitskih gabarita. Nastojali smo puštati filmove autora koji su utjecali na suvremeni filmski izraz, kao i na umjetnost uopće.
Nakon nekog vremena kulturnjaci su ovdje počeli tražiti prostor za svoje projekte. Nije bilo nikakvog "manifesta" o suradnji s nezavisnom scenom, već su ljudi prirodno dolazili na jedino mjesto gdje se činilo da mogu doći. Rekli bi da žele prikazivati filmove ili organizirati nekakvu prezentaciju svoga rada, i ta je inicijativa spontano rasla. Imali smo jedan veći galerijski prostor i jedan malo manji, koji je služio za prve izložbe mladih umjetnika. Prva trajna suradnja je bila ona sa Split Film Festivalom, koji je uselio u jednu od neiskorištenih kancelarija, tu radio cijelu godinu te velik dio svog programa "vrtio" upravo u toj zgradi. Grad je bio zadovoljan što ima ustanovu koja je prilično jeftina, a ima stabilan program i publiku. Međutim, nije sve bilo idealno.
Kakvi su se problemi pojavili?
Grad je u jednom trenutku donio vrlo bizarnu odluku i u jedan od prostora na katu zgrade uselio matični ured. Tako su četvrtkom i subotom u zgradu ulazile mase sa zastavama i rižom - performans sam po sebi. Na našim izložbama čitav bi prostor znao biti ispunjen slikama, instalacijama, kompjutorima... U isto bi vrijeme gore-dole išle povorke svatova sa svom popratnom scenografijom. Jednom nam se dogodila i incidentna situacija. Organizirali smo veliku retrospektivnu izložbu dizajnerskog dvojca Božesačuvaj, pa je nad ulazom u zgradu, gdje inače stoji banner s nazivom programa koji je unutra, bio veliki natpis "Božesačuvaj". Svatovi su pobjesnili jer se nisu željeli fotografirati ispod takvog bogohuljenja, odlučili počupati kompletnu konstrukciju i počeli se verati na fasadu. Pozvana je policija koja je spriječila uništavanje, ali je više-manje zaključila kako svatovi i nisu u krivu, jer stvarno je ružno imati fotografiju s vjenčanja ispod plakata "božesačuvaj". To se na kraju pretvorilo u medijski slučaj koji smo pokušali iskoristiti kako bismo objasnili da galerija i art kino ne mogu funkcionirati zajedno s vjenčaonom. Ni logikom rada ni estetikom to nisu stvari koje idu zajedno. Nakon mnogo godina, matični je ured preseljen, no uskoro smo i mi bili na drugom mjestu. Ukupno smo u bivšoj zgradi Muzeja revolucije proveli 5 godina. U to vrijeme cijeli je niz udruga već bio navikao kino dvoranu koristiti za svoje javne nastupe, dok je u galerijskom prostoru, osim stalnog programa MKC-a realiziran niz zanimljivih suradnji poput Goli otok-entropija-realnost-novi hrvatski turizam (Čargonja / Stilinović / Cerovac / Lučić 2001/02/), Grupa Šestorice, ciklusi Novih medija u organizaciji Split Film festivala itd.
MKC je raspolagao prostorom i mnogi bi dolazili vama s idejama i prijedlozima. Kakva je situacija s umjetničkim, izlagačkim prostorima u Splitu u to vrijeme?
Nikakva. Već spomenuta galerija u Krešimirovoj bila je zatvorena, salon Galić je bio iznajmljen za privatnu prodajnu galeriju a Galerija umjetnina praktički nije funkcionirala. Muzej grada je imao svoju zgradu, ali ne i galerijski prostor u kojem bi mogao prirediti kvalitetnu izložbu. Ne mogu se sjetiti je li ijedna ustanova uopće imala adekvatan izložbeni prostor otvorenog tipa, dakle da nije bio namijenjen stalnom postavu. Štoviše, ni stalni postavi nisu imali adekvatan prostor. HULU je bio dosta otvoren, ali u Dioklecijanovim podrumima možete izložiti vrlo ograničen spektar radova. To je monumentalan i mračan prostor u kojem estetski može preživjeti jedino nešto veliko i jako, nikakva suptilnost ne dolazi u obzir. Da ne govorim o nedostatnim tehničkim uvjetima. Prema tome, shvatljivo je da je interes za tadašnjim prostorom MKC-a bio velik. U njemu se puno radilo unatoč tome što je bio neuređen. No, nije to bilo nešto posebno jer nijedna ustanova u Splitu praktički nije imala adekvatne uvjete za rad. MKC je iz zgrade iseljen Zaključkom gradskog poglavarstva 2004, kada je ista dodijeljena Galeriji umjetnina koja je u to vrijeme, kao i sve ostale ustanove, vršila pritisak na Grad kako bi joj se osigurao adekvatan prostor. Od svih kontroverzi koje su tada opterećivale takav potez Grada, samo je jedna interesantna u kontekstu razgovora o nezavisnoj sceni, a to je da je iseljenje još jednom obavljeno navrat-nanos. Dakle bez kvalitetnog plana, štoviše bez interesa, kako "udomiti" scenu koju je ustanova u tih pet godina pokrenula. Zaposlenici su tako formalno preseljeni u zgradu Doma mladih, no u toj zgradi su poluuseljive bile jedino kancelarije dok ostalo nije bilo samo neupotrebljivo, nego i opasno. Ta je zgrada 30 godina tretirana kao neka vrsta otpada. Ona je 1979. dovršena do "Potemkinove faze", odnosno dovršen je njen vanjski izgled. Ostatak je bila rupa puna smeća.
Osobno sam se tada protivila takvom rješenju, ne zato jer sam imala nešto protiv toga da se riješi problem Galerije, dapače smatram da je to bio jedan od glavnih problema koje je trebalo rješavati, nego zato jer držim da se tako radikalni potezi moraju i planski i financijski ozbiljno pripremiti. Kako u to vrijeme nije bilo predviđeno ni rješenje uređenja Doma za potrebe programa MKC-a i nezavisne scene, niti je financijski bilo osigurano uređenje Galerije umjetnina, u zgradi iz koje smo iseljeni, činilo se apsurdnim da grad dobiva dvije nefunkcionalne ustanove, umjesto da boljim planiranjem rada dobije dvije sasvim funkcionalne u roku od godinu do dvije.
Tim je preseljenjem riješena samo adresa za iseljenu ustanovu, da, eto, nismo na ulici, ali nikakav program se nije dao raditi.
Možete li malo detaljnije opisati s kakvim ste se prostorom suočili kada vam je predan na korištenje?
Struja je postojala tek u kancelarijama i nekim prizemnim prostorima koji su bili improvizirano uređeni od strane nekolicine udruga koje su ih koristile, dok funkcionalni dio zgrade nije imao ništa osim golih betonskih zidova. Amfiteatar Doma mladih je, ako ne najveća, onda sasvim sigurno jedna od najvećih scena u Hrvatskoj. Sastoji se od dva odvojena gledališta i cijelog niza pristupnih i "podržavajućih" - potpuno u kodu skupe državne kulture '70-ih godina. On je funkcionalna svrha zgrade, a u tom trenu je bio samo rupa s metrom smeća na dnu. Udruge koje su radile u prizemlju i podrumu Doma "svoje" su prostorije uređivali najbolje što su mogle, ali nikada nisu imali ni financije, ni stručnost, niti, u krajnjoj liniji, ovlasti, da naprave išta trajno. Parcijalno uređivanje takvog prostora je nemoguće. Uređenje Doma mladih mora biti samo integralno i bazirano na jasnoj ideji što se i kako želi raditi u cijeloj zgradi, sve ostalo je bacanje novca i energije. Morali smo se suočiti s bizarnom situacijom – dobili smo na upravljanje 9500 kvadratnih metara prostora u kojem se dobrim dijelom nemoguće kretati, a kamoli raditi. Također, postojala je samo originalna projektna dokumentacija prema kojoj više nije bilo smisla planirati uređenje zgrade jer je kultura za koju je zgrada projektirana, ona skupa, državna, monolitna, u međuvremenu nestala, a potrebe suvremene kulturne scene su se do te mjere promijenile da uređenje koje je bilo predviđeno prije 30 godina nije imalo nikakvog smisla.
Takva je situacija zahtijevala promjenu unatoč obeshrabrujućem kontekstu. No, ipak ipak ste našli način kako krenuti u plan obnove prostora. Kako ste do toga došli?
Kada smo uselili u Dom mladih bili smo deprimirani jer nam je bilo jasno da se od nas zapravo ni ne očekuje da išta radimo i da je sav onaj posao koji smo uložili u afirmiranje jednog drugačijeg načina rada sad opet na početku, i to vrlo teškom početku. Zato je prvi korak bio da zajedno s arhitektima počnemo razmišljati kako ovaj prostor prilagoditi današnjim potrebama, a da to bude razmjerno jeftino i brzo jer nitko od nas nije htio radni vijek provesti razmještajući teglice sa sobnim biljem u polu-uređenoj kancelariji. No, naravno, za to je potreban novac, a novca nije bilo ni u planu.
Dom mladih nitko nikada nije htio uzeti kao ozbiljnu investiciju jer je 30 godina vladao mit da je to užasno skupo. Ta priča o skupoći perpetuirala se na zadovoljstvo svih onih koji su njome kamuflirali nedostatak ideje i znanja. Potrebe suvremene kulture i nezavisne scene ustvari nisu skupe. Dapače, što je prostor "siroviji" i manje striktan u svojoj definiciji, to je bolje iskoristiv za sve raznovrsnije forme koje suvremena scena poprima. Također, "grandioznost" u dimenzijama i uređenju posve je kontraproduktivna. Ono što je potrebno jesu sigurnost i dobra tehnička opremljenost. Kako u proračunu nije bilo novca za projekt, arhitekt Dinko Peračić, koji je na nezavisnoj sceni aktivan kroz udrugu Platforma 9,81 pa je s potrebama iste veoma dobro upoznat, je u MKC došao odslužiti civilni vojni rok. Zadatak mu je bio napraviti projekt uređenja koji bi za relativno mala sredstva doveo zgradu u stanje u kojem je sigurna za korisnike i primjerena suvremenoj kulturnoj praksi. Dinkov se projekt kasnije pokazao važim argumentom u borbi za dovođenje u funkciju ove zgrade. Naime, on je pokazao da je to moguće i na osnovu toga je kasnije raspisan natječaj za izradu projekta uređenja zgrade.
Kako je došlo do vašeg političkog angažman u Gradskom poglavarstvu i kako se razvijao plan obnove Doma mladih?
Jedan od glavnih razloga zbog kojih sam prihvatila raditi u gradskoj upravi bio je taj što u Domu nisam imala mogućnost raditi. Te 2005. sam ovdje napravila tek jednu izložbu. Radilo se o doslovnom skvotiranju u budućem izložbenom prostoru kako bi se ukazalo na njegovu moguću funkciju i potencijal. Kada su me pozvali u Poglavarstvo, gradska vlada je bila nestranačka, barem u smislu da je bila formirana od ljudi koji primarno nisu bili članovi stranaka, nego stručnjaci u svom polju. Gradonačelnik je bio pokojni Zvonimir Puljić, čovjek iz HDZ-a, stranke koja mi osobno nije nimalo simpatična, no Puljića sam znala kao osobu koja redovno posjećuje kulturna zbivanja i koji je jasno artikulirao da će kultura biti jedna od okosnica plana nove gradske uprave. Plan je bio ekstremno ambiciozan - da u svakoj godini dovršimo po dvije velike investicije u kulturi. U rezultatu bismo za četiri godine mandata završili najmanje osam velikih investicija u kulturi, što bi značilo da smo zaključili manje-više sva dugo otvorena pitanja gradske kulture. U tih osam investicija ušao je i Dom mladih.
Na što ste se fokusirali tijekom vašeg mandata u Gradskom poglavarstvu i što je ostvareno od planirane obnove Doma mladih?
Prvi zadatak bio je zainteresirati Ministarstvo kulture. O svakoj pojedinačnoj investiciji razgovarali smo osobno s ministrom Božom Biškupićem, koji je u početku bio skeptičan prema našem planu, što me nimalo ne čudi. Kao čovjek koji je dugo obnašao svoju funkciju, vjerojatno je stotinu puta čuo priču o dovršenju Galerije Vidović koja je tada čekala već više od 20 godina, Kazališta lutaka na kojem se bez kraja i konca radilo 9 godina, Doma mladih – 25 godina, Etnografskog muzeja koji se, također, malo po malo uređivao godinama, već spomenute Galerije umjetnina, Centralnog odjela knjižnice kojem još nije bilo ni traga, i tako dalje... Kako neki od tih objekata nisu imali ni adekvatnu projektnu dokumentaciju, sa svakom je godinom čekanja njihova realizacija postajala sve složenija i upitnija. No, nakon što su u prvoj godini mandata uistinu riješena dva najsloženija problema – otvorene su i Galerija Vidović i Kazalište lutaka - suradnja s Ministarstvom je postala čvrsta i država je sudjelovala u financiranju svih većih projekata, pa tako i Doma mladih. Na kraju smo se dobro financijski organizirali i došli do desetak realiziranih projekta. U kontestu grada u kojem je zadnji veći zahvat u kulturi bio upravo nedovršeni Dom mladih krajem '70-ih, to je bio neviđen investicijski bum.
Svaka od ustanova koja je dobila adekvatno uređen prostor, istovremeno je dobila i mogućnost otvaranja prema vanjskim projektima jer su ustanove mahom imale predviđen slobodan prostor za događanja koja nisu nužno vezana za vlastiti program. Gradska knjižnica tako danas ima cijeli niz zanimljivih programa u suradnji s najrazličitijim udrugama i pojedincima, na sceni Kazališta lutaka će se, npr. održati i Jazz festival i Tjedan suvremenog plesa. Drugim riječima, otvaranje prostora istovremeno je i otvaranje mogućnosti suradnje koje danas veliki broj splitskih ustanova podržava, a moje je uvjerenje da je takav način rada budućnost institucija u kulturi.
Na području financiranja nezavisne scene planski su uvođeni fondovi otvoreni različitim neinstitucionalnim djelatnostima, a bilo je planirano i otvaranje jednog nezavisnog kulturnog centra na Brdima, dakle na rubnom dijelu grada koji uglavnom ostaje zakinut za kvalitetne sadržaje. Pronađen je prostor, napravljen projekt, osigurana sredstva, no nažalost, smjenom gradske vlasti sve je to nestalo netragom – i fondovi, i prostor... Velika, velika šteta.
Koji su prostori u funkciji i koje udruge djeluju u Domu mladih danas?
Što se Doma tiče, on je doveden do stadija upotrebljivosti i galerija se brzo afirmirala kao jedna od najkvalitetnijih lokacija za suvremenu likovnu scenu. Nadam se da će tako biti i s pozornicom, na kojoj se već odvija respektabilan program. U funkciji nije južni dio zgrade, ali to nije velika šteta, jer su tamo planirani samo uredi. Kod uređenja smo se prvenstveno koncentrirali na funkcionalne prostore amfiteatra i galerije. Ogromna je stvar da danas imamo integralnu projektnu dokumentaciju na osnovu koje se u svakom trenutku zna što se gdje treba raditi.
U zgradi na stalnoj bazi, dakle s kontinuiranim programom funkcioniraju Kino klub Split, Split Film Festival, Baletni studio HGM-a, KUM – Koalicija udruga mladih, Atlantis, HRAM – Kulturna alternativa mladih, Slobodni penjači Lapis, Style Force, Playdrama i Plesni centar Split. O organizacijama i programima više saznajte ovdje.
Mnoge su prostorije daleko od idealnog, ali je u svima moguće raditi. Čak se i uredi u popodnevnim satima znaju koristiti za programe - bilo za predavanja i projekcije za studente Umjetničke akademije, bilo za probe, predstave, audicije i sl.
U kakvom ste odnosu s ostalim organizacijama koje djeluju u sklopu Doma? Je li postignut dogovor s klubom Kocka vezano uz njihovo korištenje prostora i ispunjavanja protupožarnih uvjeta?
Svi korisnici, bilo stalni bilo povremeni, u prostoru su besplatno i mogu koristiti raspoloživu tehniku i inventar. Dobar dio njih ne plaća ni troškove režija, a korištenje prostora regulirano je ugovorom kojim se, ukratko, od korisnika traži poštovanje prostora i drugih korisnika, te obveza poštovanja projekta i odgovornost za vlastiti rad i eventualne štete koje svojim radom počine (što se, Bogu hvala, do sad nije dogodilo). Korisnici koji svoje programe rade u prostorima Galerije ili amfiteatra dužni su na svoj materijal staviti logo DOM/MKC, i to je sve što se "naplate" tiče.
S protupožarcima problem ima klub Kocka. Udruga je u prostoru registrirala d.o.o., pa po klasifikaciji spada u poslovne prostore. To je problem u vezi kojeg MKC može vrlo malo napraviti, jer realizacija protupožarnog sustava nije nešto što se može napraviti samo za jednu prostoriju, već ga, prema postojećem projektu (naglasimo – rad mimo projekta je protuzakonit, da ne spominjem – skup i glup) treba realizirati za čitavu zgradu. To je neophodan zahvat za koji Grad kao vlasnik zgrade do sada nije osigurao sredstva, a samo integralno rješavanje cijele zgrade može riješiti taj problem. Riječ je o investicijskom ulaganju od sigurno nekoliko milijuna kuna koje nipošto ne mogu isfinancirati udruge ili ustanova. Dakle, tu nije riječ o odnosu između MKC-a i udruga, već o odnosu Grada prema vlastitoj imovini te zakonima koji reguliraju problematiku, a koji su takvi kakvi jesu. Mi ih ne možemo mjenjati ni odlučiti da ih nećemo poštovati jer nam to nije zgodno.
Kako MKC funkcionira danas i kako se pokrivaju troškovi?
U osnovi Grad bi kao vlasnik zgrade te vlasnik i osnivač ustanove trebao biti taj koji pokriva troškove iste. To je i bilo tako u početku, no kako se programi Doma mladih povećavaju veoma brzim tempom i zgrada postaje sve gušće naseljena i življa, tako se, naravno, njezini troškovi – režijski, troškovi održavanja, potreba za zaposlenima, programski izdatci – povećavaju iz godine u godinu, a proračun to ne prati. Tako smo od 2009, kada su, kao i drugim ustanovama, praktički svi troškovi hladnog pogona zgrade bili pokriveni iz proračuna, a ustanova je svoj prihod ulagala u programe i opremu, došli do toga da će iduće godine, ne dođe li do povećanja, to biti tek oko 50%. To znači da ćemo praktički "pojesti sami sebe". Onaj novac koji se ulagao u programe otići će na održavanje, što opet znači da će biti manja mogućnost buduće zarade... Na rubu smo pucanja.
MKC ulazak u prostor i korištenje logistike i tehnike uvjetuje isključivo kvalitetom i programskom adekvatnošću projekta i raspoloživošću prostora i ljudi. Naša odluka da radimo po sistemu otvorene institucije znači da jedan dio svog programa sami radimo, ali i da aktivno koproduciramo tuđe programe. Nažalost, ne postoje adekvatni fondovi za koprodukcije, koje bi prepoznale formu otvorene institucije i financiranje prilagodili tom načinu rada, tako da, u praksi, MKC teret financiranja projekata nezavisne scene preuzima nauštrb vlastitih programa. MKC je na granici između "zavisne" i nezavisne kulture. Svaki projekt koji ovdje ulazi iz prostora nezavisne kulture, makar ne dobio ni kune poticaja, dobiva struju (što je oko 15000 kn mjesečno), vodu, prostor, tehniku, i ukoliko je moguće, ispomoć i nešto novca. Raspisujemo godišnji natječaj za izlaganje u galeriji s jasnim kriterijima i o njemu odlučuje galerijsko vijeće, no mnogi manji programi ulijeću ad hoc, kao i scenski programi. Naravno, uvijek je više onih koje morate odbiti nego onih koje možete prihvatiti pa je i broj nesretnih uvijek veći od sretnih. Mi iz principa ne naplaćujemo korištenje prostora umjetnicima jer uvođenjem plaćanja kao kriterija prestajemo biti alternativna scena i postajemo komercijalna, kao sve ostale. Ko ima para, pjeva, a ko nema, ko ga šljivi.
S kojim se još problemima susrećete u svom radu?
Financije, neadekvatan broj zaposlenih, i nedostatak interesa da se dovrši izvedbeni projekt koji bi nam otvorio mogućnost za izlazak na infrastrukturne fondove EU-a, kad nam budu dostupni. Ukratko - samo nas ventilacija, koju morate upaliti nekoliko sati prije predstave, stoji minimalno 120 kuna na sat. To su veliki troškovi čiji dobar dio moramo pribaviti sami, radeći u domeni koja po svom karakteru nije komercijalna. Ljudi nas često percipiraju kao instituciju kojoj je sve plaćeno. Da se razumijemo, mi imamo fiksnu svotu u proračunu koju smo slobodni trošiti po vlastitom nahođenju, ali to je na kraju potpuno nevažno, kada se "vlastito nahođenje" svede na plaćanje struje i vode. Kad bismo trošili samo proračunska sredstva, negdje oko lipnja bismo mogli obustaviti sve programe. Po tom računu scena uopće ne bi mogla raditi, jer ona sama košta više od ostatka zgrade. S druge strane, ova zgrada postoji zbog scene. Ako nju nemamo namjere pokrenuti, kog vraga onda ovdje uopće radimo. Apsolutno se više isplati ulagati u prostor koji će biti besplatan za nezavisnu scenu, nego pro forma davati gomilu sitnih poticaja s kojima se ne da učiniti ništa.
Zatim, Grad također, osigurava plaće za samo šest zaposlenika, a mi sve ostale (čuvara, čistaćicu, još jednog tehničara) plaćamo iz vlastitog prihoda… Te stvari valjda nisu neophodne zgradi od 9000 m2, s desetak otvorenih ulaza i protočnošću od nekoliko stotina ljudi dnevno. Mi pak ne smijemo nikoga zaposliti bez suglasnosti Grada. U praksi smo pogurnuti prema dvama rješenjima - ili da ne radimo, ili da radimo mimo propisa. To su vrlo zatupljujući problemi.
Izračun minimalnog broja zaposlenih za sadržaje i prostore predviđene projektom je 75. Naravno da nitko ne očekuje da se odjednom zaposli 75 ljudi, niti za tim ima potrebe, ali podatak navodim kao ilustraciju dimenzija disproporcije između mogućnosti i potreba.
Na koncu, obustavljene su sve investicije u kulturi pa je tako presahao i izvor financiranja za dovršenje izvedbenog projekta uređenja. Njegova je važnost golema jer bez njega nemamo što tražiti u infrastrukturnim fondovima EU, koji su najizgledniji način za konačno dovršenje uređenja. To je mali ulog za veliki dobitak, ali nažalost, za sad nema interesa.
Kao što ste već spomenuli, centralni dio prostora je amfiteatar koji ste ove sezone stavili u funkciju i od rujna se ovdje ponovo održavaju predstave. Ipak, još uvijek su potrebni neki zahvati kako bi on u potpunosti zaživio. O kakvim se zahvatima radi?
U amfiteatru nije realiziran projekt akustike i to je problem. Par godina apliciramo posvuda molbu za barem minimalno akustičko rješenje – projekt naravno postoji, ali kako vidimo da od toga neće biti ništa, vratili smo se opet svojim volonterskim počecima i napravili jedno priručno, pomično rješenje koje omogućava zatvaranje scene vertikalno i horizontalno, drugim riječima, omogućava normalnu akustiku i grijanje.
Arhitekti su ponovno sve nacrtali besplatno, tvrtka Var-Vitor je donirala materijal i sve radove, koji bi na tržištu koštali oko 200.000 kuna odradila bez naplate, slobodni penjači su sve to postavili u prostor, a čak ni transport nije naplaćen. Od tada, na sceni je, osim niza dramskih izvedbi, radionica i skupova, održan i prvi "pravi" koncert. Svi smo bili jako zadovoljni kako to zvuči.
Obnova Doma mladih je došla do točke na kojoj je bilo još malo posla za veliki rezultat, ali promijenila se vlast i više nije bilo interesa da se nastavi. Sudeći po sadašnjim izdvajanjima iz gradskog proračuna za kulturu, to nema veze s Domom mladih, nego s činjenicom da nema interesa ni za jednu investiciju u kulturi.
Od ove se sezone u amfiteatru češće odvija program. Kakvi su prvi dojmovi?
Ove sezone smo počeli s raznovrsnim programima na sceni, ali zbog skromnih financija i praktički nepostojećeg kadra to ne može biti kontinuirani repertoar. Naime, čitava zgrada ima zaposlenog samo jednog domara koji održava zgradu, postavlja izložbe, igra ulogu scenskog radnika - ukratko – one man band. No, odaziv publike je sjajan i reakcije su pozitivne sa svih strana. No, pitanje je koliko dugo to može funkcionirati bez ljudi i para.
Rad u jednoj ovakvoj instituciji otvorenog tipa, pogotovo u ovom zahtjevnom prostoru, predstavlja zasigurno produkcijski izazov, a rad takvih organizacija izuzetno je važan za daljnji razvoj i funkcioniranje suvremenog kulturnog sektora općenito. Kako vidite poziciju otvorene institucije poput MKC-a?
Pa trenutno ta pozicija nije baš dobra jednostavno zato jer je sustav još ne prepoznaje. Osim već spomenutog nepostojanja fondova za ovakvu vrstu rada i dobar dio praktičnog rada je neprepoznat kao posao. Naime, protivno onome što bi čovjek mislio, mi najviše posla imamo oko tuđih projekata. U svojoj produkciji mi smo maksimalno organizirani i efikasni. Svi imamo po 10-20 godina rada za sobom i postavljanje izložbi ili organiziranje nekog drugog programa je relativno rutinski posao. S tuđim programima pak, nikada ne znate na čemu ste – teško je pretpostaviti koliko su ljudi vični svom poslu i procijeniti koliko vremena će biti potrebno odvojiti za neki projekt. Postoje oni kojima uopće ne morate pomagati, jer imaju vrlo jasnu sliku što žele, dok drugi tek po ulasku u prostor uopće počinju razabirati u što su se upustili i zavlada panika u koju trebate intervenirati.
U osnovi, dvije su osnovne grupe suradnika. Oni koji su usredotočeni na iznalaženje rješenja, i oni koji usredotočeni za iznalaženje problema. Prvima ništa nije previše teško, drugima ništa nije dovoljno dobro. Na koncu, to ispada puno više stvar osobe, nego ikakvih objektivnih okolnosti.
No, sve je to dio posla. Potpuno sam uvjerena da je ovakav način rada budućnost institucija. Mi kao mala zemlja nemamo tako duboki kadrovski i kreativni bazen iz kojeg bismo mogli neograničeno crpiti izvrsne ideje i moramo se otvarati prema suradnjama.
Drago mi je da su ljudi koji danas dolaze s idejama više okupljeni oko projekata nego oko fiksnih udruga. Ovdje smo '90-ih uglavnom imali udruge mladih, no danas se ljudi umrežavaju puno fluidnije. To situaciju čini puno kreativnijom, otvaraju se prostori koji nisu strogo prostori nezavisne kulture, kao ni prostori institucije, već prostori za projekte koji motiviraju stvaranje.
Dakle, osim što smo potkapacitirani i često na rubu po pitanju energije i vremena, u biti smo zadovoljni napretkom.