Razgovarala: Dea Vidović
Budući da u Rijeci nije postojala mogućnost visokog obrazovanja u sferi likovne umjetnosti, Akademiju likovne umjetnosti završila si u Ljubljani. Nakon toga se vraćaš u Rijeku i započinješ svoje djelovanje. Na koji način si se povezala s drugim sličnim pojedincima i kako ste započeli djelovati?
Nakon što sam diplomirala 1993. u Ljubljani, odlučila sam neko vrijeme provesti u Rijeci. Tada je većina ljudi iz područja likovne umjetnosti bila okupljena oko riječkog HDLU-a, a jedino mjesto u obrazovnom sustavu koje je imalo veze s likovnim obrazovanjem bio je likovni odjel na Pedagoškom fakultetu. Odsjeci koje su vodili Ksenija Mogin, Josip Butković i Žarko Violić iznjedrili su mnoge suvremene umjetnike. Sve naše aktivnosti unutar Kluba mladih umjetnika, sigurno su doprinijele da se u Rijeci otvori Srednja primijenjena škola i Akademija primijenjenih umjetnosti čije osnivanje smatram iznimno važnim, jer u Rijeci nije postojala Akademija za likovne umjetnike, pa su mnogi mladi ljudi odlazili u Ljubljanu, Zagreb ili Italiju. Dakle, to nepostojanje programa na području likovne umjetnosti nas je potaknulo da se organiziramo i mladim ljudima pružimo mogućnosti ne samo prezentacije, nego i edukacije kroz izložbe, razgovore i akcije u kojima su sudjelovali i studenti tadašnjeg pedagoškog likovnog usmjerenja.
Mislim da su dvije izložbe bile ključne za moj daljnji angažman na riječkoj sceni. Prva je bila 23. salon mladih 1992. godine, a na osnovu nje postavljena je druga izložba 1993. godine u Kraljevici na temelju koje su me izbornici MMU pozvali na Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana 1994. u Lisabonu. Tada sam se upoznala s Predragom Todorovićem i Melitom Sorolom Staničić, a Jasnu Šikanju sam znala sa studija u Ljubljani. Na temelju tog poznanstva i učestalijeg druženja rodila se ideja o osnivanju kluba, udruženja koje bi predstavljalo scenu mladih i još neafirmiranih umjetnika. Naš Klub uz već spomenuta imena činili su Damir Božić i Damir Šegota. Cilj nam nije bio prezentirati umjetnike koji su već priznati nego one koji su tek izašli s akademije ili neke druge obrazovne ustanove, a koji su imali volju prezentirati svoj rad. Cijela ideja je proizašla iz naše potrebe da se angažiramo i stvorimo prostor za mlade umjetnike. Jedan važan impuls za naše udruživanje došao je i od Berislava Valušeka, tadašnjeg ravnatelja Muzeja moderne umjetnosti. On je na tribini Suvremeni riječki umjetnici-Nova hrvatska umjetnost, koju je 1995. inicirao Branko Cerovac, govorio o važnosti udruživanja umjetnika zbog jače produkcije. Napravili smo plan koji smo prezentirali i pozvali Muzej na suradnju.
Tako smo se priklonili Muzeju moderne umjetnosti koji nam je dao tehničku potporu, pa smo na hodnicima Muzeja, uz njihov tekući postav organizirali prezentacije mladih umjetnika uz popratne diskusije. Godišnje smo izdavali fanzine u kojima smo predstavili sve umjetnike s kojima smo u toj godini radili. Tekstovi o tim predstavljanjima objavljivani su u Novom listu, zahvaljujući Nataši Šegoti, a stručno nas je pratio i organizirao izložbe kustos MMU-a Branko Cerovac, pa bi se moglo reći da smo u tom trenutku imali podršku institucija i medija, jer smo pokrenuli novu atmosferu u likovnom stvaranju. No, naše djelovanje je bilo temeljeno na volonterstvu, i svi smo i dalje djelovali kao umjetnici, tako da ovaj angažman nismo doživljavali kao posao koji treba odraditi. Do formaliziranja djelovanja kluba u udrugu URA, došlo je kako ne bismo bili usko vezani uz Muzej ili HDLUR, te kako bismo mogli osigurati sredstva za rad i organiziranje izložbi. Dakle, bilo nam je važno formalizirati djelovanje kako bismo osigurali sredstva koja će nam omogućiti rad, ali i kako bismo mogli pozvati umjetnike izvan Rijeke.
Vaše je djelovanje bilo okrenuto prema mladim i neafirmiranim autorima. No, koje su vas teme i estetike zanimale, kako ste odabirali umjetnike koje ćete prezentirati?
Važno je istaknuti da nas nije zanimalo isključivo područje likovne umjetnosti, nego interdisciplinarno djelovanje, ono što bi se danas podvelo pod kulturu novih medija. Znači, nije nas zanimao samo video ili performans, već svi iskoraci koji su se događali na bilo kojem području. Htjeli smo otklon od akademskoga i onoga što smo naučili na studiju. Nismo preferirali neki određeni medij, već su nas zanimale osobe i njihova promišljanja. Pritom nas nije zanimalo koliko netko svojim radom doprinosi riječkoj ili hrvatskoj sceni, već koliko je u otklonu prema onome što je bilo dominantno. Čini mi se važnim istaknuti da je Rijeka izložena različitim utjecajima jer je na svega dva sata od nekoliko gradova – Ljubljane, Venecije i Zagreba, gdje se moglo provjeriti što se događa u tamošnjim umjetničkim sredinama. Tako su se ti različiti utjecaji prenosili i miješali. Na primjer, zagrebačka Akademija mi se u to vrijeme činila vrlo zatvorenom u promišljanju, prema čemu smo se mi odnosili na način da smo istraživali iskorake izvan tog uobičajenog pristupa likovnom stvaranju.
Možeš li izdvojiti neki važniji događaj iz tog vremena kada ste se povezali i s drugim aktivnim mladim kreativcima i umjetnicima?
Na Dan planete zemlje 22. travnja 1995. godine odlučili smo napraviti akciju u javnom prostoru što je dobro odjeknulo u javnosti, vjerujem i zbog toga što u to vrijeme javni prostor nije uopće percipiran kao poligon umjetničkog djelovanja. Tada nam se pridružuju studenti Pedagoškog fakulteta Odsjeka za likovnu umjetnost, danas već priznati umjetnici kao što su David Maljković, Tomislav Ćurković, Nikola Ukić, Damir Stojinić, Tanja Golić i sa njima studenti Odsjeka za psihologiju. Oni su organizirali izložbu u pothodniku na početku ulice Janka Polića Kamova, a paralelno je realizirana i akcija 4 slike u parku Vladimira Nazora u kojoj su sudjelovali Jasna Šikanja, i drugi. Te akcije su među prvima kada smo se zaista skupili sa svih strana. Naše udruženo djelovanje je proizašlo iz potrebe uperene protiv tumorne atmosfere tog vremena u kojem se uglavnom ništa nije događalo. No, važno je istaknuti da je, za razliku od danas kada se ljudi organizirano udružuju, s jasnim ciljevima, tada to sve bilo pomalo stihijski. Nismo razmišljali imamo li sredstva, nego bismo sve radili volonterski i uvaljivali se u prostore gdje god smo stigli. Tako je, na primjer, David Maljković radio izložbe u svome stanu. Ne bih rekla da smo stvarali nove situacije, nego su one bile jedine. Bilo nam je važno djelovati i pritom smo se oslanjali na rad starijih kolega, na nasljeđe Zlatka Kutnjaka i Marijana Vejvode.
Unatoč partikuliranom i individualiziranom djelovanju na riječkoj sceni, ova spomenuta akcija za Dan planete zemlje nije jedini primjer povezivanja - mnogi su pojedinci tijekom devedesetih djelovali kroz različite organizacije. Iz kojih razloga "šetate" od jednog do drugog kolektiva ili istovremeno radite i djelujete u više njih?
Rijeka je mali grad pa i ne čudi da u mnogim situacijama vibriramo oko različitih kolektiva. U nedostatku mogućnosti naša je generacija bila usmjerena na prisutnost u različitim udrugama. Recimo, pojedinci koji su se okupili oko Trafika, 1998. godine, djelovali su prijašnjih godina na sceni u drugim umjetničkim grupama, kao npr. Senka Baruška i Branko Žak Valenta. Nakon osnivanja Kluba mladih umjetnika, potom URE, jedna sam od suosnovateljica Trafika. Jer iako je riječ o udruzi izvedbenih umjetnosti, pozvana sam kao likovnjak koji doprinosi svojim idejama jednako kao i performeri. Dakle, u Trafiku se nismo okupljali po istoj struci, nego smo svi imali jednaku slobodu djelovanja i bilo nam je bitno da sve to premrežimo i nadovežemo se jedni na druge. A na kraju bismo sve te eksperimente spajali kroz medij predstave. Tako da doista možemo govoriti o kolektivu koji je s različitih baza djelovao u istom - s jednim zajedničkim ciljem.
Već smo istaknuli nedostatak obrazovnih institucija za likovnu umjetnost u Rijeci. No, jesu li ipak postojala neka mjesta podrške i prijenosa znanja koja su na neki način doprinijela vašem prikupljanju informacija, znanja i vještina?
Krajem 1980-ih djelovali su studentski listovi RiVal i Kult koji su pratili kulturna zbivanja. Kada smo djelovali unutar URE imali smo podršku Slavena Tolja i Art radionice Lazareti. Tijekom 1990-ih za nas u Rijeci Slaven Tolj bio je dobar primjer na koji način se može raditi. A on je, barem smo ga tako doživljavali, sve to pokrenuo iz svoje umjetničke prakse. Imala sam prvu samostalnu izložbu u Otoku-Art radionici Lazareti i preko njega sam upoznala i hrvatsku scenu i atmosferu tog vremena. Bilo je važno i djelovanje Soros centra - SCCA koji je također prepoznao mlade autore. Kustos MMU-a, Branko Cerovac je prepoznao naša nastojanja koja je onda i prezentirao dalje u nekim drugim kontekstima. Bio je, uz Berislava Valušeka, važna osoba koja nas je odgojila, naravno i uz Milicu Đilas koja u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti već godinama vodi knjižnicu. Sjećam se još vremena iz srednje škole kada nisam imala edukaciju i literaturu koju sam htjela, odlazila bih u knjižnicu gdje su oni podržali moja promišljanja i ideje koje su me zanimale. Bili su otvoreni. Tako je Muzej u to vrijeme bio institucija kroz koju smo se na neki način mogli obrazovati.
Spomenula si nedostatak prostora. U kojim ste sve prostorima radili?
Tijekom devedesetih nije bilo prostora za izvaninstitucionalnu scenu, pa smo se svi vezivali uz prostore institucija. Trafik nije imao svoj prostor za vježbanje, pa se prostor morao plaćati i to uglavnom Gradu, što znači da bi Grad odobrio određena sredstva za Trafikovu produkciju, a onda bi dio tih istih sredstva bio utrošen za najam prostora u vlasništvu Grada. Danas je utoliko bolje što neke organizacije imaju prostore koje svakodnevno koriste, a postoji i Molekula, udruženje udruga koje zajednički rade u prostoru kojeg mogu koristiti i drugi.
Kao što sam već istaknula, radili smo pod okriljem tadašnjeg Muzeja moderne umjetnosti. Djelovala je i Galerija Palach u kojoj smo organizirali više izložbi, a također smo jednu skupnu izložbu realizirali u Galeriji Juraj Klović u okviru riječkog HDLU-a, i u klubu What? u Opatiji. Dakle, svoj smo rad uvijek vezivali uz neke institucije i postojeće prostore i organizacije. Nakon što se URA ugasila zbog naših obaveza u različitim sredinama, HDLU Rijeka je živnuo, a u to vrijeme se Nemanja Cvijanović i Igor Eškinja vraćaju sa studija iz Venecije i postaju vrlo aktivni na sceni. U Rijeci uvijek postoje razdoblja kada se ljudi poslije završenog školovanja vraćaju u svoj rodni grad i počinju u njemu djelovati.
Trenutno si zaposlena na Akademiji primijenjenih umjetnosti, no i dalje djeluješ na izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni, sada kroz rad udruge A3. Kada i zašto pokrećeš ovu organizaciju?
Iako se nikada nisam bavila izričito videom ili video praksom, zbog njegove ekskluzivnosti i nedostatka svog znanja i boljeg uvida u ovaj medij odlučila sam raditi s video materijalom. Iz tih sam razloga 2006. godine inicirala osnivanje udruge A3. Cilj nam je prezentirati video radove i stvarati arhivu koja se može koristiti u edukacijske svrhe. A3 je pozivao umjetnike, u ulozi izbornika-kustosa koji su prezentirali autore koji su važni u eksperimentalnom filmu ili videu, te bi njihovi izbori ostali u udruzi kao arhiva. Jedno vrijeme je arhiva bila dostupna u antikvarijatu u Ciottinoj ulici gdje su svi zainteresirani mogli doći i u miru pogledati materijale. Trenutno radimo na premještanju materijala na drugu lokaciju. Ideja da se stvori arhiva i omogući pristup video radovima proizlazi iz činjenice da na izložbama uvijek nedostaje vremena i pažnje da se pogledaju svi radovi.
Opisani program pod nazivom IDI VIDI udruga A3 razvija permanentno. Financiran je od 2006. pa do danas od strane Odjela za kulturu Grada Rijeke. Pokrenuli smo ga zbog promicanja drugačijeg razmišljanja o filmskoj i video produkciji. Kada smo pokrenuli ovaj projekt u Rijeci još uvijek nije postojalo Art kino. Kada je kino otvoreno pažnju smo usmjerili s eksperimentalnih i kratkih filmova na video formu ili video koji predstavlja plesnu formu. U nedostatku uvjeta za rad prvo smo se vezali uz Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koji nam daje tehničku podršku. Najnovijom suradnjom sa slovenskim kolektivom Kolektiva, unutar kojega djeluju tri umjetnice – Vesna Bukovec, Lada Cerar i Metka Županič, želimo pokrenuti promjene unutar programa IDI VIDI. Želja nam je uspostavili suradnju s Muzejom Peek&Poke u kojem bi prezentirali radove. Usporedbom s Kolektivom, koji rade slične programe, želja nam je postaviti projekt na višu razinu, dakle ući u ritam prezentacija svaka dva mjeseca kako bi arhiva radova međunarodnih autora što brže rasla.
Kroz udrugu A3 pokušavate stvoriti i uvjete za produkciju novih radova. Zašto je tebi, pored prezentacije, važna i produkcija?
Iako danas postoji obrazovni program namijenjen likovnim umjetnicima, gdje ih se uči kako producirati projekt, oni i dalje nemaju dovoljno znanja na tom polju. Iz tih razloga smo stvorili mogućnost produkcije novih radova. Uglavnom su to studenti viših godina Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Želja nam je kroz radionice omogućiti mladima da mogu i producirati svoje radove. Stoga kao voditeljica različitih programa koristim stečeni kulturni kapital kako bih pokrenula nove produkcije i omogućila mladim autorima da dođu do novih saznanja i informacija.
Od samih početaka svog djelovanja na sceni pažnju si usmjeravala prema mladim autorima. Otkuda taj poriv da se baviš neafirmiranim umjetnicima koji tek stupaju na scenu?
Konkretnu materijalnu korist nemam, osim svoje satisfkacije što sam vidjela nove radove i upoznala autore. Potičem mlade ljude da obrate pažnju na neke stvari koje mi se čine svježim i novim u bilo kojem smislu. Moj temeljni poriv je raditi na poljima u kojima prepoznajem određene nedostatke, jer sebe ne vidim samo kao umjetnicu već i kao kulturnog radnika, u edukacijskom smislu vezanim uz zajednicu kojoj trebam pomoći u prepoznavanju novih autora, i njihovoj samoafirmaciji. Djelujem iz tog uvjerenja, ali smatram da svi za svoj rad trebaju biti honorirani - kada pozovem nekoga da prezentira svoj rad ili napravi selekciju, mislim da su ti ljudi zaslužili novac.
Možeš li napraviti neku usporedbu između 1990-ih godina i današnjeg vremena?
Danas je situacija bolja nego što je bila devedesetih. Konačno, imamo i Akademiju primijenjenih umjetnosti s koje svake godine izlazi određeni postotak onih koji će se angažirati na riječkoj sceni. Međutim, mislim da institucije nisu međusobno dovoljno povezane. Recimo, u obrazovnom sustavu nema mogućnosti da studenti s Akademije slušaju kolegije na Filozofskom fakultetu i obrnuto. To je posljedica ograničenog fonda sati. Dakle, načelno se podržavamo, ali u praksi studenti dobivaju puno manje nego što bi trebali. Nadalje, može se postaviti pitanje na koji način mladi umjetnici mogu izlagati u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ili Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Zato smatram presudnim postojanje izvaninstitucionalnih aktivnosti koje će pomoći u plasiranju mlade osobe na kulturnu scenu. Tijekom devedesetih htjeli smo pomoći takvom plasmanu. Išli smo u eksperiment, mnogo puta nismo niti znali kako bismo nešto napravili, ali smo svejedno djelovali. Mislim da je mladima i danas potrebna slična podrška.
Kreativci su umjetnici koji stvaraju svoje radove, ali najčešće ti isti kreativci ne samo da rade na svojim izložbama, nego se bave i produkcijom tih projekata, a još i nekim drugim poslom koji će im omogućiti egzistenciju. Stoga je entuzijazam bio i ostao pokretač njihove aktivnosti. Riječ je o ljudima čije djelovanje proizlazi isključivo iz njihovih potreba prema stvaranju. Danas je teško pronaći dobre producente koji su educirani, motivirani i koji će za mizeran postotak odraditi neke projekte. No, isto tako je jasno da mi koji smo počeli prije dvadesetak godina više nemamo istu količinu entuzijazma. Jer već dugo radimo u uvjetima koji su minimalni. Moja je sreća što sam zaposlena na Akademiji primijenjenih umjetnosti koju volim i koja mi osigurava egzistenciju i koja mi je omogućila da se nastavim baviti mladim ljudima. Ali da nisam zaposlena vjerojatno bih se posvetila samo svom radu zbog kojeg ne bih imala dovoljno energije raditi na projektima s mladima.
Kada studentima prepričavam kako smo radili i na koji smo se način povezivali, oni nisu ljubomorni na naš rad, već možda više zavide kontekstu vremena iz kojeg je proizašlo to iskreno povezivanje. Danas se oni također povezuju, ali čini mi se puno teže. Prije je to bilo svedeno na gole činjenice - ti se baviš tim, ja ovim i hajde, idemo nešto zajedno raditi! Danas je energija drugačija. Možeš sve, samo se trebaš organizirati, ali kao da fali onog entuzijazma kojeg je prije bilo. Možda je percepcija problema drugačija, jer koliko god trenutačna situacija nije idealna danas je, za razliku od 1990-ih, kada nismo imali ništa, ipak moguće dobiti neka sredstva za projekte koji su i puno bolji i puno stručniji nego prije. Sada se više ne trebaš boriti za nešto što je svima jasno.