Razgovarala: Petra Novak
Kazalište Daska broji više od trideset godina rada. Tijekom svih tih godina, Daska je nebrojeno puta katalizirala promjene na sisačkoj nezavisnoj, ali kulturnoj sceni uopće. Za početak, možete li reći kako dolazi do osnivanja Kazališta Daska te opisati djelovanje grupe do početka 1990-ih?
Krajem 1960.-ih godina sam se u tadašnjem Pionirskom domu počeo baviti kazališnim amaterizmom i nastavljam u Dramskom studiju Centra za kulturu. Budući da više nismo bili zadovoljni s načinom rada u toj amaterskoj grupi, četvorica kolega, Dragiša Ćurguz, Josip Dragaš, Dražen Krapljan, Vlado Borojević i ja, smo se 1976. godine odlučili izdvojiti i sami nastupiti na Goranovom proljeću, manifestaciji na kojoj su u to vrijeme nastupali brojni pjesnici i recitatori Jugoslavije. Datum nastupa, 21. ožujak 1976. vodimo kao datum osnutka Daske jer smo se tada prvi put predstavili kao Kazalište Daska. Već na jesen nam se na recitalu Enesa Kiševića pridružuju prijatelji Branko Kužnar i Mladen Merzel i izvodimo recital Točka izvan kruga se ruga. Mladen je na neki način bio redatelj, dok je Branko svirao gitaru i komponirao glazbu. To su bili prvi scenski nastupi kazališta Daska, što znači da smo mi počeli govorenjem poezije, odnosno scenskim uprizorenjem poezije.
Sljedeće godine primamo nove članove te na sceni Pionirskog doma, pod naslovom Pozdravi nekog, scenski uprizorujemo zapise djece iz dječjih domova po izboru Vesne Ognjenović i Budimira Nešića. To je bilo 1977. godine, a 1978. ponovno nastupamo na recitalu poezije u Grubišnom Polju, gdje ćemo nakon toga svake godine izaći na pozornicu. Tih nekoliko prvih godina predstavljaju period okupljanja grupe i to oko poezije i jednostavnih formi. Naš nastup u Grubišnom Polju 1978. gledao je kazališni redatelj Radovan Milanov iz Zagreba te je ubrzo počeo surađivati s nama. U proljeće 1979. Kazalište Daska izvodi svoju prvu predstavu po tekstu Emigranti Slavomira Mrožeka, u kojoj smo glumili Nenad Stazić i ja. U jesen iste godine primamo nove članove, koje nazivamo Letvice. U Letvicama okupljamo tinejdžere te s njima ponovno radimo Enesa Kiševića, ovaj puta Mačka u trapericama.
U to vrijeme smo uglavnom održavali probe u Pionircu, po stanovima i bivšem Domu armije. S Letvicama je započela živost, veći broj ljudi počeo je kružiti oko nas, a predstava Emigranti pokazala se kao uspješan projekt te smo s njom gostovali po susretima amatera. Zbog dobrog glasa koji je o nama počeo kružiti, dodijeljen nam je napušteni podrum u starom Centru za kulturu, koji je u stvari bio bivši Klub mladih. Taj je prostor bio potpuno zapušten kada nam je predan za probe, u njega već neko vrijeme nitko nije zalazio, osim eventualno snifera ljepila, te ga je zbog toga pratio loš glas. Inače, cijela je zgrada bila zapuštena i jedino je podrum funkcionirao. Budući da program kluba omladinske organizacije nije više bio aktualan, predložili smo im novi koncept, program koji bi se sastojao od naših predstava, organizirali bismo kazališne i filmske večeri, rok i disko slušaonice, različite tribine i gostovanja drugih kazališta. Tako osmišljen, 1979. godine taj smo podrum iz kluba Ivo Lola Ribar preimenovali u Daskoteku. U to vrijeme smo već oko sebe okupili stotinjak članova, a neka su događanja znala privući i do tisuću i pol posjetitelja. Daskoteka je ubrzo postala kultno mjesto u Sisku te se unutar Daske osnovao Daska bend, koji su snimili singlicu i kasnije postali poznati bend Zvijezde. Pored njih tu je još bio i bend Zmijski ugriz mladog lava, "prva rock grupa za ljude bez sluha" jer su im nastupi bili gotovo kabaretski i vezani uz kazalište. Ubrzo pokrećemo i klaunsku sekciju Klada, lutkarsko kazalište Dlaka, čak smo aktivni u sportu pa osnivamo malonogometni klub, stolnoteniski klub. Načelno smo utorkom organizirali otvorene večeri, srijedom tribine, četvrtkom projekcije s razgovorima o filmu, a petkom bi organizirali gostujuće predstave ili bendove. Tako su u Sisku i nastupale grupe poput Filma, Haustora ili Ekatarine Velike. Iz cijele te energije i mladenačkog zanosa svih sudionika pokrenuli smo Gitarijadu na kojoj su se natjecali sisački bendovi. Uvjet za sudjelovanje je bio da sviraju isključivo autorske skladbe, dakle da mladi pokušaju izvesti nešto svoje. U okviru gitarijade niknulo je tuce bendova. Većina članova Bambi Molestersa kao djeca počinju nastupati na Daskinoj gitarijadi.
U zreliju fazu Daska ulazi već početkom 1980-ih godina te iz tog vremena potječu i najzapaženije izvedbe ovog kazališta. Možete li opisati poetički i društveni uspon Daske u tim godinama intenzivnog razvoja?
Predstavu Klim-Klem, koju je režirao Radovan Milanov, izvodimo 1980. godine i okupljamo još veći broj ljudi. Daskoteka na neki način postaje mjesto u koje se dolazi. Kasnije su mi neki tadašnji studenti, rodom iz Karlovca i Koprivnice, kazali kako su zbog našeg programa potezali do Siska. Mislim da je današnji nedostatak studenata u Sisku hendikep ovog grada jer ako u nekoj sredini ne postoje studenti, teško je stvoriti imalo provokativnu, žešću ili intenzivniju atmosferu.
Nadalje, mi smo kao Zmijski ugriz mladog lava 1982. godine osvojili 3. nagradu žirija subotičkog Festivala omladine, a kasnije i na susretu najboljih jugoslavenskih bendova u Zaječaru i Banja Luci. To su neki Daskini uspjesi izvan ovih kazališnih, no važno ih je spomenuti jer je Daska upravo po tome bila specifična. Razlikovali smo se od svih ostalih kazališnih skupina koji su u to vrijeme djelovali. Mi smo doslovno postali pokret.
Prvu unikatnu predstavu Vodnik pobjednik po tekstu Radovana Ivšića napravili smo 1981. godine. U njoj se Mladen Merzel pojavljuje u ulozi, koju smo mi tako voljeli zvati, usuglašivača ideja. On nije bio klasični redatelj, nego smo on i ja, kako smo bili nerazdvojni, uvijek zajedno razvijali ideje, razmišljali o predstavama, usuglašavali se. On nikad nije želio glumiti, već je uvijek djelovao izvana – brinuo o predstavama, scenografiji, tehnici i tako zapravo bio puno više od klasičnog režisera. S tom smo predstavom osvojili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a te smo gostovali na Beogradskoj reviji alternativnih malih scena BRAMS. Od tog trenutka se o Daski počinje govoriti kao o unikatnom kazalištu te na tom valu otvaramo još jedan prostor. Radovan Ivšić, nadrealist iz Hrvatske koji je živio u Parizu, u to nam je vrijeme kao autor posebno odgovarao, upravo zato što smo i mi počeli funkcionirati u nadrealnom svijetu, u svakom slučaju više nego realnom. Naš način tumačenja nadrealnog bio je bitno drukčiji nego kod drugih kazališta, koja se, uostalom, i nerado upuštaju u tumačenje takvog izraza.
Poneseni uspjehom na BRAMS-u (na kojem kasnije tri puta pobjeđujemo), kao i nadrealističkom poetikom i filozofijom, 1982. godine postavljamo predstavu Bajka o tri praščića, ponovno s Merzelom kao usuglašivačem ideja. Nakon tih nekoliko godina djelovanja, u nekom smislu i angažiranog i svakako buntovnog, mislili smo kako bi bilo dobro napraviti neku političku predstavu. U predstavi smo priču postavili tako da je jedan praščić postao političar, drugi je neki između, a treći je proleter, a sve njih uzgaja Crvenkapica koja s bakom živi na selu. Zaplet se događa u trenutku kada vuk i baka sklope pakt kako bi se riješili praščića koji nikako da odrastu te Crvenkapicu udali za vuka. Kako bi se spasili, Crvenkapica svaku noć praščiće uči citat iz Komunističkog manifesta: "Od svih klasa koje danas stoje naspram buržoazije, samo ste vi istinska revolucionarna klasa" te oni s vremenom postaju ljudi. Iako ovo prepričavanje možda zvuči suhoparno, predstava je bila duhovita prvenstveno jer smo tijekom cijele izvedbe improvizirali. Scenografija je bila inventivna, napravili smo ju od građevinskih skela te smo igrali na tri strane. Pri koncu predstave praščiće baka zbog neposlušnosti zatvara u samice i oni počinju štrajkati glađu, a sve je to bila referenca na IRA-u, vrlo aktualnu i potresnu priču kada su irski aktivisti štrajkali glađu. Na koncu dva praščića odustanu od ideje, počinju jesti i vraćaju se u svoje prvobitno, svinjsko stanje, a treći se praščić objesi zbog svojih ideja. Crvenkapica se također žrtvuje te se podaje vuku s kojim ostaje trudna. Na kraju na sceni ostaje trudna Crvenkapica, dva praščića rokću, jedan visi, a s razglasa ide Internacionala. Taj kraj je bio vrlo metaforičan i ljudi su ga razumjeli te su sve izvedbe naša Tri praščića bile uvijek prepune. Neki je se još uvijek sjećaju i s njom na umu mi prilaze. S Tri praščića smo pobjeđivali na svim festivalima, unatoč tome što je ta interpretacija aktualnih događanja u stvari bila šokantna. Kad smo gostovali u Skoplju, morali smo dvaput igrati predstavu jer su ljudi čuli za nju, skupili se i zahtijevali izvedbu. Po završetku predstave smo organizirali razgovor s publikom i tada su nas neki napali kako je to neofašistička bajka s kojom podilazimo kapitalizmu, dok su nas drugi shvatili i bili uz nas. Slično smo prošli na Susretu kazališnih amatera Hrvatske u Vinkovcima. Od svih uglednih kritičara koji su nas tamo gledali – Dalibor Foretić, Jakša Fiamengo, Momčilo Popadić, Vid Fijan – ta je predstava tumačena kao u amaterizmu nedoživljena vrsta, angažman sa stavom. Naravno, jedan je dio odbora, strahovito negodovao, misleći da mi vrijeđamo radnike Željezare te su izmislili sve moguće diskvalifikacije tog umjetničkog čina. Odgovorno sada, nakon 30 godina, mogu reći da nikada nismo podržavali desničarenje. Dapače, govorili smo jer smo bili ljevičari, te smo željeli govoriti o biti ljevičarstva, o sadržaju, a ne samo o ili u formi. Inzistirali smo na kritičkom odnosu. Nakon te predstave počinje duboki odnos između publike i nas, kao i dubok jaz kazališta Daska i onih koji nas nisu shvatili. Počinju problemi.
Možemo li reći kako su predstave Bajka o tri praščića i Vojnik pobjednik za Kazalište Daska bile svojevrsna prekretnica?
Da, te predstave su zaista bila prekretnica. Vodnik pobjednik u smislu stila, a Tri praščića u smislu angažmana i jer smo svugdje pobjeđivali. No, kao što sam rekao, nakon Tri praščića definitivno kreću i problemi. Napetosti su počele već s predstavom Emigranti, odmah nakon što smo izašli iz lokalnog dramskog studija, kada uporno nismo mogli dobiti termin za predstavu. Drugi problem počinju 1982. godine s predstavom Bajka o tri praščića koju se može smatrati povodom za napade na nas, no zasigurno ih je smetalo i što smo u našem klubu - Daskoteci postali jači od bilo čega što je u gradu postojalo. I od omladinske i od partijske organizacije, jer se sva energija okupljala oko nas.
Da li ste s Daskotekom, kao nezavisnim rasadnikom kulture, počeli konkurirati onom službenom?
Da, apsolutno. Mi smo svi, a u to smo vrijeme zaista bili velika ekipa, bili opčinjeni idejom i mogućnošću da u jednom malom gradu sami kreiramo scenu. Godine 1982. počinju izravni napadi te nam pokušavaju zabraniti predstavu. Međutim, ili tadašnji tajnik SIZ-a Vlado Krnjaić ili profesorica Davorka Ljubičić i v.d. direktora Centra za kulturu, nisu dozvolili da se cenzorski postupak protiv nas pokrene i to nas je spasilo. Zapravo nas je taj njihov angažman spasio da ne odemo u tu vrstu disidenstva i da postanemo potpuno odbačeni i klasificirani kao neprijatelji. Kasnije sam iste godine otišao u vojsku, naša aktivnost jenjava te su nam posljedično uzeli klub pod izlikom da smo ga uništili i od njega napravili skladište. Nemojmo se zavaravati, mi smo ga zapravo uredili. To je bilo jezivo vrijeme, u novinama su nas napadali da "dok neki odlaze na omladinske radne akcije, mi tamburamo po Londonu" jer su saznali da su dečki iz Daska benda bili u Engleskoj i donijeli su neke ploče. To je jednostavno bio sukob dva svijeta. Mi od 1982. godine prestajemo tamo raditi, kako sam ja bio vojsci, aktivnosti Daske se stišavaju te pokušaj zabrane Daskine predstave biva prešućena.
Međutim, paralelno se događaju promjene na planu recepcije amaterskog kazališta. Govorimo o vremenu kada, zahvaljujući Vladi Krušiću koji je bio stručni suradnik za amatersko kazalište u Hrvatskom saboru kulture, na manifestacije dovodi vrhunske kritičare Foretića, Kudrjavceva, Brečića ili Mani Gotovac, koji počinju amaterizam vrednovati jednako kao profesionalno kazalište. Dolaskom tih kritičara, počinje se stimulirati unikatnost i autorstvo te na tom valu odskaču kazalište Lero iz Dubrovnika, Dr. Inat iz Pule, Pinklec iz Čakovca, Filodramska grupa i Tokar iz Zadra, mi i niz drugih. Već spomenuti beogradski festival BRAMS postaje najjače mjesto za neprofesionalnu malu scenu, na kojoj kazališta iz Hrvatske pobjeđuju u nizu od sedam narednih godina.
Tih ranih 1980-ih zaposlili ste se kao direktor Centra za kulturu sa sjedištem u Pionirskom domu. Možete li opisati svoje aktivnosti na toj poziciji? Što se dalje događa s Daskom?
Suradnja Daske s ostalim kazalištima postaje iznimno jaka 1983. godine kada počinjem raditi kao direktor Centra za kulturu. Na natječaj za taj posao prijavio sam se na nagovor domara – "strica Tone" koji je Kazalištu Daska uvijek izlazio u susret i pomagao nam dajući nam ključeve prostora i u vrijeme kada su nas pokušali zabraniti. Javio sam se na 3. ili 4. raspisani natječaj jer se na ove ranije nitko nije odazvao te je kultura u Sisku bila na silaznoj putanji. Kroz godine sam ovdje zaposlio desetak čanova Daske i ljudi koji su nekada surađivali s Daskom i bilo im je stalo do kulture. Zajedno s do tada zaposlenima, većinom kulturnim zaljubljenicima, pokrenuli smo sitotiskaru, plesnu scenu, kazalište te organiziramo tromjesečni program Sisačkog ljeta. Tada na kontinentu nije bilo ljetnih kulturnih manifestacija, a mi 1987. godine imamo svakodnevni program od 22. lipnja do 22. rujna.
Nakon što sam postao direktor, brzo smo energiju Daske pretočili u Centar za kulturu. Od praktičnih stvari smo, između ostalog, počeli i s kazališnom pretplatom, što je bio temelj da kontinuirano možemo ugostiti profesionalne predstave iz cijele Jugoslavije. Kroz svega tri godine skupili smo 1100 kazališnih pretplatnika. S obzirom da prave dvorane u Sisku nije bilo, osim one u rafineriji INA-e, publika je na predstave morala ići autobusima. Zato je ponekad gostovanje u jednom danu moralo biti odigrano po tri puta, jer ni ta dvorana nije imala više od 400 mjesta. Tko god da je kao izvođač dolazio u Sisak, uživao je u susretu s publikom jer su to bili mahom zainteresirani ljudi. Zaista smo kroz kulturu objedinili grad.
S druge strane, u Centru za kulturu nismo željeli raditi ono čime smo se bavili kao Daska, ali smo davali šansu ostalim kazališnim družinama koji su nakon tog vala niknuli. Daska, Gips, Flijaci, Scena CZK, Plesni studio CZK, Kazališna radionica CZK sve su to samostalne skupine koje autonomno djeluju i jedne godine pet različitih kazališnih družina iz Siska predstavlja Hrvatsku na pet saveznih-jugoslavenskih amaterskih kazališnih festivala. Moram reći da smo međusobno funkcionirala fantastično. Za vrijeme kada sam u Pionircu bio direktor, želio sam da svi imaju svoj prostor i da mogu doći i raditi kad god žele i razvijaju svoju estetiku.
Tada se naša energija poklopila s energijom vlasti u gradu, te se počelo razgovarati o izgradnji Spomen doma s dvije kazališne dvorane, jedne za 700, a druge za 300 ljudi. Taj projekt trebao se ostvariti kao dio Programa 91, u sklopu kojeg su u Sisku izgrađeni brojni javni objekti poput tržnice, zatvorenog bazena i doma umirovljenika te su obnovljene mnoge ulice. Taj projekt podrazumijevao je i obnovu Velikog kaptola i dvorane u kojoj je izvedena prva predstava na štokavskom narječju i staro kino, no nažalost projekt nije do kraja izveden jer je zamišljeno da svi ti građevinski zahvati budu završeni do 1991. godine, no 1990. je počeo rat te se od kulture moralo odustati.
Daska sredinom osamdesetih upoznaje skupinu Oberiu i radi na tekstovima Danila Harmsa. Tada smo moj brat Damir Borojević, Jasmin Novljaković, Branko Kužnar, Mladen Merzel i ja osmislili predstavu PIF PAF PUF, najdugovječniju i najpopularniju Daskinu predstavu koja igra narednih 20 godina svugdje po Evropi, ukupno više od 300 puta. Paralelno u Centru za kulturu razvijamo plesnu i amatersku kazališnu i kulturno-umjetničku scenu. Dosta smo se iscrpljivali i na organizaciji Sisačkog ljeta, pokrenuli smo školu za strane jezike te smo od tog novca ulagali u opremu i namještaj u centru. Nije mi uvijek bilo lako kao direktoru centra, bilo je pritisaka npr. da moram kupiti repariranu staru opremu za kino pod novu i sličnih podmetanja. Zbog toga sam 1987. počeo posustajati, odlučio sam da više ne želim biti direktor i s Daskom sam napravio predstavu AAA u kojoj otvoreno kažemo kako nećemo biti (u)sluge u kulturi. Tu predstavu svi pamte kao Daskinu najmučniju igru jer su do tada bili naučeni na duhovitost, ovdje smo na pozornicu prenijeli našu osobnu tešku situaciju. Petar Brečić je o toj predstavi napisao predivan esej u Slobodnoj Dalmaciji. S tom su nas predstavom poslali na susret u Trebinju na kojem smo te 1987. osvojili glavnu i taj puta jedinu nagradu i ponovno su mnogi počeli urlati na nas. Osim što su nas napadali, mnogima se ta predstava svidjela, ali nama je sve to bilo mučno te je Daska službeno prestala djelovati iste godine. Nakon toga su me nagovorili da se prijavim i na još jedan natječaj za posao direktora centra kako bih bio ovdje dok se gradi Dom kulture. No, ubrzo je počeo rat i sve je stalo. Ja sam 1991. godine stradao u prometnoj nesreći, slomio sam zdjelicu, kuk i ruku, bio sam dugo u komi, poslije sam bio nepokretan pa u kolicima te nakon toga gotovo pet godina na štakama. Kada sam se vratio u kulturu, bilo je to 1994. godine, nakon svih tih toplica i terapija, sve se promijenilo. Nisam više, naravno, bio ravnatelj, radio sam kao tajnik ali sam i na tom poslu imao mnogo problema s novom upravom. Prestao sam raditi 1995. g. i poslovima u kulturi sam se vratio tek prije sedam godina. Jedno sam vrijeme bio pročelnik za kulturu u Gradu, no brzo nakon što se vlast promijenila prebacuju me na mjesto voditelja dramskog studija u Centru za kulturu gdje radim i danas.
Uz oživljenu kulturnu ponudu u Sisku, početak 1980-ih nosi i pozitivne promjene na sceni amaterskih kazališta. Rekli ste da se počinje cijeniti autorsko kazalište, a paralelno s tim trendom niče i sve veći broj kazališnih grupa s kojima i vi dobro surađujete. Recite nam nešto više o suradnji Kazališta Daska, Kazališta DR. Inat i Lero.
Godine 1983. godine, nešto prije nego što sam službeno imenovan na radno mjesto direktora Centra za kulturu, u Sisku je prvi puta bio održan susret kazališnih amatera. Već od 1979.g. intenzivno surađujemo, a na tom festivalu kazališta Daska, Lero, Pinklec i Dr. Inat postaju veliki prijatelji te nakon toga njegujemo stvaralačko zajedništvo. Gostovali smo jedni kod drugih, zajedno smo putovali te smo, i mi i kritičari poput Dalibora Foretića, uspostavili nevjerojatno visoku razinu tolerancije, uvažavanja i slušanja. Također, uviđamo potrebu za jednim međunarodnim festivalom na kojem će se cijeniti upravo taj rizik u izrazu i kazališni eksperiment.
Rezultat tog promišljanja je festival Međunarodno amatersko kazalište (MAK) kojeg smo organizirali 1987. u sklopu Sisačkog ljeta i na kojem su gostovala kazališta iz Poljske i Italije izvevši u 2 ujutro predstavu pred pet tisuća gledatelja. Dakle, u istom ovom gradu Sisku u kojem je takvo nešto danas nezamislivo.
U Puli smo zajedno s Kazalištem Dr. Inat krenuli razmišljati o festivalu alternativnih kazališta. U svijetu je situacija s amaterskim kazalištima bitno drugačija. Amaterska kazališta manje istražuju, negdje se zovu studentska, eksperimentalna, autonomna kazališta ili prostori slobodnih grupa. U Amsterdamu ne moraš završiti akademiju da bi osnovao kazališnu grupu, dok kod nas moraš. I tako smo Banko Sušac iz Inata, Davor Mojaš iz Lera, Romano Bogdan iz Pinkleca i ja počeli razgovarati o osnivanju novog festivala. Zajedničko nam je bilo što smo inzistirali na istraživanju u kazalištu te su nam predstave uvijek bile zapažene. Na kraju smo 1995. godine pokrenuli Međunarodni kazališni festival PUF. Kako je predstava PIF PAF PUF, bio brend našeg zajedničkog umjetničkog života, prvi festival smo i otvorili upravo s tom predstavom.
Rekli ste da je 1987. godine Kazalište Daska službeno prestalo djelovati, no to ne znači da ste prestali izvoditi predstave i nastupati sa svojim uspješnicama. Gdje sve pratimo aktivnosti Kazališta Daska neposredno prije rata i u 1990-im?
Tih godina, zbog niza su se razloga promijenili odnosi među nama te bi preko noći od prijatelja stekli mrzitelja svega što je vezano uz Dasku koji kroz tu mržnju ostvaruju političke poene. U Sisku su nas prozivali protudržavnim elementom i govorili kako ne podržavamo državotvornost Hrvatske. Dakle, niže od najnižeg. Budući da sam još uvijek u teškom stanju nakon saobraćajne nesreće, s obitelji sam proveo dosta vremena u Krapinskim toplicama te se u Sisak vraćam tek 1992. Iste je godine moj brat završio jednu od najčuvenijih glumačkih škola, onu Jacquesa Lecoqua u Parizu. Ekipa PIF PAF PUF-a ponovno se okuplja 1993. na festivalu u Budimpešti na kojem sudjeluje Jasmin Novljaković i koji nas tamo poziva. Tamo smo se ponovno susreli s nekim prijateljima koje smo ranije upoznali na gostovanju Daskine predstave Akvarij u Edinburghu. Oni su nas povezali s profesorom Richardom Demarcom koji je predavao u Edinburghu te smo s predstavom U očekivanju kruha pozvani na gostovanje na tamošnjem festivalu. Nakon te predstave dobivali smo pozive da ponovno nastupimo u Edinburghu, u Poljskoj, ali nastupamo i u sisačkoj Rafineriji, iako naš povratak mnogi ne odobravaju.
Nakon nekog vremena, 1997. godine, krećemo s provjerom dramske darovitosti djece te skupljamo novu generaciju s kojom radimo na predstavi Vrijeme sporta i razonode. Iduće godine ostvarujemo predstavu Tri lijeva sata, s njom ponovno gostujemo u Edinburghu gdje su nas nominirali za najbolji ansambl najvećeg kazališnog festivala na svijetu. Zbog tog uspjeha, a protivno svoj onoj mržnji i netrpeljivosti dijela uprave Centra za kulturu, na korištenje nam Grad Sisak ustupa jedno napušteno skladište namještaja te tamo počinjemo novu fazu s Daskalištem – Daskinim kazalištem i klubom.
Godine 2005. u Pionircu, u jednom od ureda, svoje je prostorije dobila i Hrvatska stranka prava. Meni takva odluka nije bila jasna te sam na pozivnici povodom obilježavanja 20 godišnjice prve izvedbe predstave PIF PAF PUF napisao, to jest upitao, da li se možda iza tog natpisa - HSP u Pionircu krije osnivanje Hrvatsko-Srpskog Pozorišta. Isprovocirana gradska vlast brzo je donijela odluku o izbacivanju Daske iz prostora. Nakon toga sam "pojasnio" da stvarno nisam znao da se radi o stranci, pitajući se što bi stranka radila u kazalištu. Izbio je skandal, krenula je potpora zagrebačkih glumaca, skupljali su se potpisi, pisalo se gradonačelniku kako je to i takvo izbacivanje sramotan čin. To je uvijek bilo prokletstvo ovog grada – bez obzira kolike uspjehe imaš, uvijek će doći netko tko će te srušiti u provaliju iz koje ćeš se morati ponovno izvlačiti. Uvijek će doći netko tko će sve srušiti, samo će nositi različitu boju košulje. A Daska često nikome nije odgovarala.
Godine 2005. nakon što sam postao pročelnik za kulturu te nakon što se vlast promijenila, pozvan sam od predstavnika HSP-a i nove gradske uprave da "zakopamo ratnu sjekiru". Pružili smo si ruke i to smatram civiliziranim. Tad sam već imao 50 godina i puno mi je značilo da nisam stalno u nekom latentnom sukobu. Tako već gotovo sedam godina radim u dramskom studiju.
Iako brojite uspjehe na inozemnim pozornicama, Kazalište Daska 2002. godine prestaje dobivati financijsku pomoć od Grada Siska. Kako ste se u to vrijeme financirali te koje manifestacije i aktivnosti pokrećete usprkos nedostatku sredstava?
U to smo se vrijeme samofinancirali preko ulaznica za predstave. U Edinburghu smo 2001. godine nastupali s predstavom Društvo ubijenih pjesnika, za koju smo ponovno bili pohvaljeni. No, tad sam se zakačio s tadašnjim ministrom kulture Antunom Vujićem jer sam upozorio na maćehinski odnos ministarstva prema Daski. Vujić je to shvatio kao uvredu te smo neko vrijeme bili u sukobu. Tih smo godina (2001.-2006.) organizirali SOS festival – spasimo otvorenu scenu na kojem smo ugostili brojne izvođače iz Hrvatske i iz vana. Međutim, i taj entuzijazam ubrzo je splasnuo jer smo se premorili u sukobu oko prostora. U to vrijeme sam se nadao kako će osnivanje profesionalnog kazališta u Sisku pogodovati sustavu kojeg će jednim dijelom činiti i Daska. Nisam želio da se Daska pretvori u profesionalno kazalište, poput čakovečkog Pinkleca kojem se to dogodilo. Ne kažem da je takav proces bolji ili lošiji, uostalom Pinklec je to izvrsno napravio, no moja je ideja bila drugačija. Želio sam da u Sisku naraste profesionalna scena, ali i da ovaj grad ima raspon od amaterskog stvaralaštva i dramskog odgoja, do profesionalne scene. Ali tu se nismo dogovorili i brzo smo se razišli.
Jedno vrijeme ste surađivali sa Savezom udruga Klubtura. Možete li opisati tu suradnju?
Na Savez udruga Klubtura sam naišao 2003. na internetu, u vrijeme kada smo željeli naše aktivnosti proširiti i na one nekazališne. Suradnja je trajala dvije do tri godine, u Sisku i županiji. Iako je takav tip suradnje bio zanimljiv, pamtim to vrijeme kao iscrpljujuće jer sam očekivao da će mlađi na sebe preuzeti dio odgovornosti – što i jesu, ali na kraju sam opet ja većinom radio onaj najgori, administrativni dio. Suradnički stil Clubturea sam želio primijeniti u Sisku kad sam postao pročelnik, no nažalost, taj koncept nije zaživio.
Spomenuli ste SOS festival – Spasimo otvorenu scenu. Možete li reći nešto više o tom festivalu?
Mislim da je taj festival mogao postati izuzetno važnim za Sisak. S festivalom smo počeli 2001. godine i dio smo aktivnosti održavali u zatvorenom prostoru, a dio vani. Financirali smo ga preko Academy for Educational Development i Saveza udruga Klubtura, a mislim da je i Ministarstvo kulture dalo neka sredstva. Taj festival izrastao je na našim iskustvima iz Edinburgha još 1986. godine, kada smo vidjeli sličan model i pokušali ga još tada prenijeti ovamo. Nakon rata, isto smo krenuli obnoviti. Najznačajnija godina iz tog razdoblja je 2005. kada smo organizirali veliki festival na kojem je grad oživio. Sudjelovalo je mnogo mladih iz Siska i županije, organizirali smo mnoštvo predstava i radionica poput onih na kojima su Siščani mogli naučiti hodati na štulama ili žonglirati. Ta jedna nova živost koju je ovaj festival unio, nekima je očito smetala, čak i nekim našim bivšim članovima poput Jasmina Novljakovića, koji je u međuvremenu postao ravnatelj Doma kulture i nije pristao na takav koncept. S obzirom na moje mladenačko iskustvo, imam razumijevanja za zabavne programe u sklopu festivala te mi je posve normalan ponoćni koncert romske glazbe u Velikom Kaptolu. Nije mi normalno da na poziv susjeda dođe policija i prekida druženje. Nažalost, nekim ljudima takve stvari nisu prihvatljive.
Začudno je koliko puta smo se negdje u svijetu uspjeli uklopiti, a u Sisku smo uvijek nailazili na probleme i nerazumijevanje.
Prije SOS festivala, pokrenuli smo forum scenu Daske FOSNA, u sklopu koje su Nataša Govedić i Vili Matula u Sisku i Hrvatskoj Kostajnici organizirali forum teatar. S tim projektom imamo pozitivna iskustva, odaziv publike je bio odličan i ljudi su se zaista uključili u projekt. Vjerujem u formu forum-kazališta, on je dokaz da kazalište uistinu može promijeniti svijet.
S kojim ste sve udrugama surađivali u posljednjih desetak godina? Možete li nabrojati neke od njih i opisati zajedničke projekte?
Što se udruga tiče, uglavnom smo surađivali s onima koje su se bavile kazalištem. U vrijeme SOS-a najviše smo surađivali sa splitskom udrugom Kulturna alternativa mladih – HRAM koju je vodio Željko Hajsok. U suradnji s udrugom USB iz Poreča, prenijeli smo SOS u Poreč. Ostale suradnje ostvarili smo s kazališnim udrugama koje su bile grupe građana pa su kasnije prerasle u udruge. To su već spomenuta kazališta Pinklec iz Čakovca, Kazalište Dr. Inat iz Pule i Lero iz Dubrovnika te brojna druga kazališta-udruge iz cijelog svijeta.
Kako danas izgleda Kazalište Daska?
Današnju Dasku čine stariji članovi. Sada imamo ideju napraviti Daskin muzej, kako bismo pokazali sav naš materijal. Planirali smo organizirati naš rad po tromjesečjima kako bismo mogli pokazati sve specifičnosti Daske. Trenutno, moj brat izvodi dječju predstavu Ne, ne mi-ne, ja izvodim Ekopis, eko predstavu za djecu, ali to i nije aktivnost koja bi se mogla usporediti s nekadašnjom. Sada nas financiraju vanjski donatori, Grad financira sve troškove prostora, ali i ne tražimo sredstva od grada niti nam treba toliko novca sada, kada gotovo i ne trošimo. Zapravo, posljednjih desetak godina, osim festivala, nemamo neke konkretne projekte u Daskinom stilu. Uglavnom su to edukativne predstave za djecu. Surađujemo, glumimo, izražavamo se, ali na jedan neutralan način. Posljednja predstava koja je značajno odjeknula u javnosti bila je 2002.g. koprodukcija sa Zekaemom Jelka kod Ivanovih Aleksandra Vvedenskog. Od tada je prošlo, ovih dana, punih 10 godina. Tada smo u podnaslov postavili motto Oberiuta kojima su pripadali naši uzori Harms i Vvedenski: "U potrazi za zvijezdom besmislicom". Možda smo tu zvijezdu tada i definitivno pronašli pa smo sada tu gdje jesmo.