Razgovarale: Petra Novak i Dea Vidović
Labin Art Express je jedna od prvih udruga koja je počela djelovati na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj. Osnovan je 1991. godine. Kako ste i zašto počeli djelovati udružujući snage?
Osnovani smo kao kulturno-umjetničko društvo, pa i dan danas dobivam pozive na raznorazne folklorne festivale. U to vrijeme nije bilo mogućnosti za osnivanje udruga (NGO-a), pa je jedina opcija bilo kulturno-umjetničko društvo. Došao sam u Labin 1990. godine iz Ljubljane i Zagreba gdje sam proveo oko 2 godine nakon zatvaranja RE bara i galerije u Labinu, i tada je počelo moje intenzivno druženje s Krešom (Krešimir Farkaš, op.a) sa kojim sam se družio još u vrtiću. Počinjao je rat i nismo znali što raditi, a iako u Labinu nikada nije bilo nikakvih vojnih operacija bilo je vrlo depresivno, jer se apsolutno ništa nije događalo i mogli ste jedino gledati TV i čitati novine. Dobro je za nas bilo što tijekom ljetnih mjeseci nije bilo niti jednog turista, pa je svaki Labinjanin imao plažu za sebe. Ja bih bio na jednoj plaži, Krešo na drugoj, onda bi se plivajući našli u moru, malo porazgovarali i ponovno bi se svatko vratio na svoju plažu. Nevjerojatno "rajsko" iskustvo, nikada to neću zaboraviti. Uglavnom, zbog totalnog odsustva bilo kakvih događanja – koncerata, filmskih projekcija, kazališnih predstava itd, te mahom zatvorenih kafića i klubova, ljudi su ostajali doma i buljili u televizor, pa smo odlučili napraviti nešto, barem za sebe. Okupili smo deset ljudi potrebnih za registriranje kulturno-umjetničkog društva i pokrenuli Labin Art Express kao pravni subjekt. Pored Kreše i mene osnivači su bili Gracijano Kiršić, Denis Zustović (keramičarka), Nataša Stanić (kazališni amater), Rajko Tasić (fotograf), Massimo Savić (glazbenik), Ingrid Zustović (odvjetnica), Nada Išin (knjigovođa), Anamarija Trdoslavić (jedna od labinskih "maskota"). To su sve bili naši prijatelji, jer je tako bilo najjednostavnije i najbrže, bez puno sastančenja i objašnjavanja.
Nakon što smo se registrirali tražili smo od Grada Labina da nam dozvole napraviti neki event u Starom gradu – koristim engleski termin event jer smo tako nazivali sve što smo kasnije radili, a i Harald Szeemann nas je definirao kao event artists. Ideja je bila napraviti nešto prvenstveno za nas, da damo barem malo oduška vlastitoj kreativnosti i da se barem mi zabavimo, a onda i drugi, ako žele naravno. Naš prvi projekt "gradske fešte" smo realizirali u 6. mjesecu 1991. godine na dan Sv. Petra (tzv. Petrova), koji je u povijesti bio veliki sajmeni dan u Labinu kada su ljudi iz okolnih sela dolazili u grad prodavati svoje proizvode, sresti se s drugima, popričati i zabaviti se uz ples i pjesmu ispod gradske Lože. Taj se dan slavio sve do vremena ex-Jugoslavije i onda su ga ukinuli, a mi smo ga te '91. oživjeli. Angažirali smo nekoliko umjetnika da naprave instalacije, organizirali koncerte na dvije lokacije u gradu, a pozvali smo i nekoliko ugostitelja da postave svoje štandove, koje smo im naplaćivali (od 300 za postojeće do 500 tadašnjih maraka za "gostujuće" ugostitelje) i od tih smo prikupljenih novaca sami financirali program. Na prvoj Petrovi okupilo se oko tisuću ljudi, pa smo samo dva mjeseca kasnije organizirali drugu "feštu", kada smo pozvali i Marka Brecelja, koji je morao ilegalno prelaziti granicu između Slovenije i Hrvatske upravo na dan kada ju je blokirala JNA, i koji je tada izveo odličan performans – zapalio je svoj YU pasoš, a onda s njime i vlastitu kosu te pozvao posjetitelje da i oni to učine sa svojim pasošima, a nekolicina njih koji su ga imali kod sebe se i odazvala, ali bez paljenja kose. Na tom drugom eventu okupilo se 2-3 tisuće ljudi, a nakon dvije godine imali smo već više od 20 raznih programa u jednom danu te više od 5 tisuća posjetitelja, tako da Starim gradom gotovo da nije bilo moguće proći. Tada nam je Grad ponudio sufinanciranje programa, ali pod uvjetom da bude pod okriljem Turističke zajednice. Kako nas tada nije zanimala komercijalizacija takvih evenata, jer smo ih radili prvenstveno zbog vlastitog zadovoljstva, a i smatrali smo da smo s njima doživjeli vrhunac te da je vrijeme da ih prepustimo nekom drugom, odbili smo ponuđenu suradnju i rekli im da oni nastave raditi sami, bez nas. Tada smo ionako već bili ušli u naš budući dom – Lamparnu (zgrada u Podlabinu, u sklopu bivšeg rudnika, površine oko 1000 m2 u kome su se čuvale i punile rudarske lampe) i počeli raditi na njenoj prenamjeni u kulturno-umjetnički prostor. Tako smo u stvari počeli, s masovnim kulturno-zabavnim i gastro eventima - "feštama" u Starom gradu, prije nego li smo se preselili u podlabinski rudnik i od tada gotovo da nas nema u Starom gradu.
Labin Art Express je 1993. godine pokrenuo prvu nezavisnu radijsku stanicu u Hrvatskoj. Kako je došlo do vašeg angažmana u medijima, zašto vam je bilo važno pokrenuti radio, kako ste ga koncipirali i na koji način ste dobili koncesiju?
Čim smo oformili KUD L.A.E. napisali smo njegov osnivački manifest – Krešo je napravio prvu verziju, a zajednički smo ga finalizirali. Nas dvojica smo bili jezgro LAE, i od samog početka jedini koji smo profesionalno radili u društvu, tj. bili zaposleni puno radno vrijeme, dok su drugi radili povremeno, od projekta do projekta. Ideja o manifestu kao našem obliku obraćanja javnosti u kojem iznosimo temeljnu ideju našeg djelovanja, kao i svakog pojedinog projekta zasebno, bila je Krešina. 1993. godine objavili smo i prvi "ozbiljni" umjetnički manifest pod nazivom social sculpturing, termin sličan Beuysovom "social plastic" mada su nam osnovne postavke, posebno one "praktične", prilično drugačije. U tom smo manifestu iznijeli kako se ne želimo baviti materijalizacijom umjetnosti u vidu skulptura, slika i sl, nego su naš materijal ljudi, iako smo u praksi za festivale, izložbe i druga gostovanja ipak nešto morali napraviti i u tom materijalnom smislu, koristeći postojeća sredstva i medije umjetničkog izražavanja. Razmišljajući o tome kako najdirektnije djelovati na ljude, shvatili smo da je najlakši i najbrži put preko medija, prvenstveno vlastitog ako je moguće, posebno u gradu koji u to vrijeme uopće nije imao svoj radio. Tako je u stvari naš pravi kreativni početak bila radio postaja Radio L.A.E. – prvi nezavisni, alternativni, off radio u Hrvatskoj – iako isti nije bio jedan od naših ciljeva kad smo osnovani.
U to vrijeme nije bilo mogućnosti osnivanja privatnih radio stanica, ali se kulturno-umjetničko društvo moglo natjecati za koncesiju. Budući da je te godine raspisan natječaj za radijsku koncesiju i za općinu Labin, koja je pokrivala područje od Rijeke pa gotovo do Pule, te smo se '92. godine prijavili, pobijedili i dobili koncesiju. Veći dio tehnike smo nabavili zahvaljujući donaciji Instituta otvoreno društvo – Hrvatska. I tako su započele naše tri prekrasne radijske godine. U početku smo puštali samo glazbu i nekakve tzv. talk show u kasne noćne sate, koji su se pretvorili u prave tematske audio performanse, u kojima je i voditelj i slušatelj mogao raditi što god želi, pa se tako recitiralo poeziju, psovalo, vrištalo, pjevalo, sviralo, plakalo… i nismo uopće imali vijesti niti bilo kakve druge emisije. No, kako smo po zakonu morali imati i informativni program, počeli smo preuzimati vijesti na engleskom jeziku od BBC-a, Deutsche Wellea, i drugih satelitskih radijskih postaja. Kada smo u toj gomili, uglavnom, ratnih informacija shvatili da više ni sami ne znamo što je istina, s vremenom smo počeli prenositi sve vijesti do kojih smo mogli doći, pa ih je u jednom trenutku bilo iz 10-ak različitih izvora, a jedini naš komentar bio bi kako je ovo rekao B92, ili ovo je rekao Hrvatski radio, ovo je objavio BBC, a ovo Deutsche Welle ili Glas Amerike itd, a na slušateljima je bilo da sami odluče što i kome vjerovati. No, upravo smo zbog toga kao "nedovoljno hrvatska i previše pro-europska postaja" došli na "pik" tadašnjih vlasti i Franje Tuđmana, koji nas je u svom čuvenom božićnom govoru na Trgu bana Jelačića 1995. godine prozvao unutarnjim neprijateljima Hrvatske, zajedno s 10-ak drugih organizacija i pojedinaca, kao one koji rade protiv Hrvatske. Paradoksalno je da nam je time zapravo napravio najveću moguću uslugu, jer su nas nakon toga odmah kontaktirali iz Europske Komisije, čiji je tadašnji Odjel za zemlje ex-YU i Albaniju preko organizacije International Federation of Journalists, s kojom smo bili dobro povezani od samih radijskih početaka, dobili informaciju o napadima i zatvaranju Radija L.A.E. silom te ponudili podršku. Mislim da smo tako postali prva kulturno-umjetnička organizacija u zemlji koja je dobila potporu iz fondova EU ne samo za radio, nego i za izgradnju Kulturnog centra 'Lamparna' (1995/1996).
Kada je 1996. bio ponovno raspisan natječaj za koncesiju, mi smo se naravno prijavili, ali ovoga puta nismo prošli. Koncesiju je dobio jedan lokalni HDZ-ovac koji je došao u kontakt s nama jer nam je vodio knjigovodstvo i s vremenom postao jedan od manjih suvlasnika Radija L.A.E. (1994. godine Radio je pretvoren u d.o.o.). Uglavnom, on je kopirao naš projekt/studiju za radijsku koncesiju i dva mjeseca prije kraja natječaja registrirao firmu, prijavio se na natječaj i s kopijom naše studije dobio koncesiju za općinu Labin. Nakon što nam je koncesija istekla u 6. mjesecu 1996, radili smo još neko vrijeme ilegalno te smo radio definitivno ugasili u 2. mjesecu 1997. godine, jer smo dobili informaciju da nam dolazi državni inspektorat s nalogom za zapljenu opreme zbog ilegalnog emitiranja. Ja sam tada bio u Švicarskoj i kada me Krešo nazvao rekao sam mu: "Ugasi sve, spremi i sakrij". Tako smo prestali raditi, ali još uvijek, za svaki slučaj, čuvamo odašiljače!
Onda je krenula naša dugogodišnja borba za povrat koncesije, a kao vrlo dobri lobisti došli smo do Vijeća Europe i Europskog parlamenta, pa smo dobili određena sredstva za aktivnosti na povratu radijske frekvencije te projekt mogućnosti satelitskog emitiranja. Pokušavali smo je vratiti sve do 2000. kad je konačno HDZ sišao s vlasti, a nova (SDP) vlast nam je obećala da će biti obavljena revizija svih dodijeljenih koncesija na prošlom natječaju od strane prijašnje vlade. Naravno, od toga nije bilo ništa.
U napuštenim prostorima zgrade nekadašnjeg rudnika ugljena u Labinu otvarate kulturni i umjetnički centar Lamparna koji ste osmislili na samim počecima svoga djelovanja. Kako dolazi do realizacije tog projekta?
Iste godine kada smo se natjecali za koncesiju, znači 1992. napisali smo i projekt revitalizacije i prenamjene rudarske baštine na Labinštini u kulturne svrhe, a već u prosincu iste godine predstavili ga višednevnim eventom u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Nazvao sam Davora Matičevića, tadašnjeg ravnatelja MSU-a i rekao mu da želimo predstaviti projekt negdje u Zagrebu i tražili njegovu preporuku. Njemu se ideja svidjela i pozvao nas je da dođemo u MSU. Na predstavljanju je bilo jako puno ljudi, i bili smo posve iznenađeni takvim odazivom - očito kako se u to vrijeme ni u Zagrebu nije baš puno toga događalo valjda je svaki umjetnički događaj bio vrijedan pažnje. Također smo te iste godine ušli u prostor Lamparne kada je izveden performans Nataše Stanić On the road, a već '93. usprkos tome što je prostor bio totalno devastiran i bez potrebne infrastrukture, organizirali smo prvu međunarodnu likovnu radionicu, nekoliko koncerata te druge kulturno-umjetničke programe. Potom smo uputili zahtjev Gradu Labinu da nam dodijeli taj prostor na korištenje, i nakon što su nas godinu dana potpuno ignorirali, 1993. Gradsko poglavarstvo konačno je prihvatilo naš zahtjev. Mislim da je presudan bio Radio - iako on nikada nije bio smješten u Lamparni već 50-ak metara dalje, jer je prostor bio u toliko lošem stanju da se nismo usudili tamo prebaciti radijsku opremu - kao i upornost te lobiranje jednog od naših osnivača, prof. Gracijana Kiršića, koji je u to vrijeme bio direktor srednje škole Mate Blažine u Labinu, a kasnije je postao i pročelnik Odjela za prosvjetu i kulturu Istarske županije. Zahvaljujući njemu i Radiju L.A.E. 1993. godine potpisujemo ugovor s Gradom Labinom, kojim nam je dodijeljena dugoročna koncesija nad Lamparnom, najprije na 5 godina, a 1996. godine smo sklopili novi ugovor na 25 godina.
U Lamparni smo od tada svake godine organizirali likovne i kazališno-plesne radionice, izložbe, performanse, koncerte, konferencije i druga događanja, uglavnom međunarodnog karaktera. Pozivali smo umjetnike iz zemlje i inozemstva, a na radionicama su sudjelovali uglavnom studenti/diplomanti sa zagrebačkih i drugih inozemnih akademija sa kojima bi radili afirmirani domaći i strani umjetnici kao mentori (Boris Demur, Ivan Kožarić, Dragan Živadinov, Max Aufischer, i dr). Dok kod plesnih i kazališnih radionica nismo uopće intervenirali već smo pružali isključivo produkcijsku podršku, likovne su se radionice odvijale u unaprijed zadanim okvirima i prema našem kreativnom konceptu kojeg bi definirali prije ili tijekom same radionice. Od samog početka željeli smo da umjetnici koji dolaze raditi i stvarati u Lamparnu i Labin, najprije shvate gdje se nalaze i s kim imaju posla, te bi im prvih dana, dok smo ih na neki način "obrađivali", zabranili bilo kakav kreativan rad. Npr. prvog dana 2. međunarodne likovne radionice skupili smo 12 sudionika iz cijele Europe u Lamparni, održali im predavanje o tome tko smo i što radimo, o Labinu, rudarenju i nesrećama u rudniku itd. Potom smo im u skladu s tadašnjim trenutkom i mjestom (rat u ex-YU, ruševna Lamparna) podijelili humanitarne obroke hrane UN-a koje su američki avioni u to doba bacali nad dijelovima Hrvatske i BiH, te im rekli da će nažalost, kako je Hrvatska još uvijek u ratu, a mi nemamo novaca, morati do kraja radionice jesti isključivo takve hladne obroke, tu u ruševnoj i prljavoj Lamparni. Drugi dan smo ih odveli u Gračišće i počastili s gomilom najbolje istarske hrane nakon koje su se svi pošteno ponapijali vrhunskim istarskim vinima. Jednostavno smo htjeli da upiju sve lokalno, i dobre i loše osobitosti ovog kraja i ljudi, a jedini način je bio da tu borave neko vrijeme, da gledaju, slušaju, piju, jedu, pričaju s ljudima... Jednoj drugoj grupi smo uvjetovali da se prvih 5 od ukupno 7 dana ne smiju baviti umjetnošću, a ako nekoga uhvatimo da nešto radi, morat će prijevremeno napustiti radionicu. Morali su 5 dana i noći provesti sa mnom i Krešom, kud mi tud i oni, mi jedemo oni jedu, mi pijemo oni piju, mi u rudnik oni u rudnik, mi u disco oni u disco itd. No, važno je također napomenuti da ni jedan umjetnik nije imao uvjet da do kraja radionice nešto napravi i predstavi, jer nas nikada nije toliko interesirao sam umjetnički rad, koliko proces njegova nastajanja.
Dakle, Lamparna je bila vrlo aktivna i prije službenog otvaranja kulturnog centra 1998. godine, a samu rekonstrukciju i nabavu potrebne opreme za kulturno-zabavne namjene sufinancirala je i Europska Komisija (1995/1996), Institut otvoreno društvo, Istarska županija te još neki manji donatori. Nakon tri godine obnove, KuC Lamparna otvoren je službeno u rujnu 1998. uz prisustvo visokih predstavnika Vijeća Evrope. Iako smo taj preuređeni prostor nazvali kulturni centar, nikada nismo na Lamparnu gledali samo kao prostor za prezentacije, izložbe i koncerte, već prvenstveno kao kreativni, radni prostor, tvornicu umjetnosti u koju ćemo zvati umjetnike iz cijelog svijeta da u njoj borave i rade, bez uvjeta da na kraju nešto i naprave i/ili pokažu. Iako je Kreši i meni projekt KuC Lamparna bio gotov samim njegovim otvaranjem i nismo ga baš željeli voditi već prepustiti nekim drugim, mlađim ljudima kako bi mi mogli ići dalje s nekim drugim projektom, ta nam se želja ipak nije ostvarila. Naime, voditi Lamparnu postao nam je posao, nekakva rutina i teret jer nas je previše vremena vezivao za Labin, koji nakon dužeg boravka u njemu može od raja postati pravi mentalni pakao, posebno zimi kad nema ni psa na ulici. Tražeći ljude za Lamparnu pronašli smo (ili oni nas) Marcela Marsa, Vedrana Gulića i Teodora Celakoskog, koji su u Lamparni otvorili prvi lokalni cyber cafe i bavili se informatičkim educiranjem građana Labina. Živjeli su i radili prilično uspješno (barem što se nas tiče!) u Lamparni gotovo dvije godine, a onda su se naravno vratili u Zagreb gdje su bili jedni od pokretača net. kulturnog kluba mama i Multimedijalnog instituta, no i dan danas povremeno surađujemo s njima. Godinu, dvije nakon Krešine smrti ipak smo uspjeli animirati nekoliko mlađih ljudi da organiziraju samostalno programe u Lamparni, ali uglavnom se radilo o manjim radionicama, koncertima i partyjima, dok smo veće kulturno-umjetničke produkcije i dalje morali organizirati i voditi sami. Kad smo već bili prisiljeni zbog Lamparne ostati u Labinu, on je postao naš poligon za social sculpturing u koji je do danas uključeno više od 700, uglavnom, mladih s područja Labinštine za koje je Lamparna postala nešto poput crkve, a mi njezini popovi. Po nama, prvenstveni zadatak umjetnika je da djeluje, a ne toliko da stvara umjetnička djela kao materijalizaciju vlastite umjetnosti, jer sve vodi prema tome da će uskoro biti teško razlučivo što je umjetnost, a što nije - umjetnost će biti svugdje, uključujući i nas same, tj. s vremenom će postati nešto poput novog ljudskog instinkta, pa neće ni biti potrebno da netko određuje što jest, a što nije umjetnost… kao u primordijalno doba.
Pored angažmana oko vođenja vlastitog medijskog projekta te paralelnog rada na projektu revitalizacije i prenamjene rudarske baštine, djelovali ste i kao umjetnička grupa Metal Guru primarno u području glazbe koju je kritika okarakterizirala kao "electro body" i "industrial" žanrove, ali ste producirali i video radove, performanse, instalacije i konceptualnu umjetnost. Kada i kako započinje rad grupe Metal Guru, koju su pored tebe pokrenuli Krešimir Farkaš i Massimo Savić, i kako se razvijaju njena raznovrsna i nerijetko provokativna produkcija?
Ja sam još 1992. godine prvi put u životu izvodio, uz pomoć još par polu-profesionalnih lokalnih glazbenika, neku vrst unplugged noise glazbe uživo za performans On the road. Udarajući divlje raznim metalnim šipkama po praznim bačvama i sličnim predmetima te koristeći izuzetnu kakofoniju ogromnog prostora bivšeg rudničkog kupatila, proizveli smo vrlo neobične, bučne ali melodične zvučne sekvence. Nakon toga je Krešo rekao da moramo nešto od tog snimiti, te smo ušli u jedan mali, podrumski studio u Puli gdje smo u mono tehnici snimili naše prve glazbene uratke koji danas postoje isključivo na onim malim kazetama. Kad smo 1994. godine pozvani da napravimo izložbu u ljubljanskoj Galeriji ŠKUC odlučili smo da zvuk mora biti važan dio iste, te smo pozvali Massima, koji je tada živio u Kopru, da nam se pridruži. Ubrzo ulazimo u koparski studio Xavier gdje najprije Massimo snima 10-ak jingleova za Radio L.A.E. a potom - shvativši da se možemo baviti glazbom, bez obzira što nismo ni ne želimo biti glazbenici, ako koristimo studio i Massima kao instrument - započinje naš prvi, potpuno eksperimentalan i nekonvencionalan, ali profesionalan rad na glazbi. Za izložbu u ŠKUC-u smo tražili da nam prepuste cijeli prostor, uključujući i šank. Na kraju nam nisu dali da sami prodajemo piće, iako smo često bili i iza druge strane šanka, ali smo se ipak uspjeli izboriti da dobijemo proviziju od prodanog pića. Potpuna "okupacija prostora" je naša strategija gdje god izlažemo i zato baš i ne volimo kolektivne izložbe gdje moramo inzistirati na potpuno odvojenom i izoliranom prostoru. Prilikom rada na konceptu izložbe, tj. eventa u ŠKUC-u, ispalo je da je jedna prostorija ostala neiskorištena i Krešo mi je tada rekao: "Dean ti si umjetnik koliko i ja, pa stoga moraš sam napraviti nešto u tom prostoru". Tako je nastao i moj prvi umjetnički rad, audio instalacija Music Box zbog koje ponovno ulazimo u studio gdje nastaju naše prve četiri "slušljivije" pjesme za navedenu instalaciju, koja se sastojala od 20-ak mehaničkih pedala spojenih u određenoj kombinaciji na 8 magnetofonskih kanala, s time da su neke bile fake, tj. nisu bile spojene sa zvukom. Kada stisneš pedalu čuješ snimljeni zvuk s jednog kanala (npr. bubanj, bas, melodija, glas, itd), dakle koliko pedala rukama i nogama stisneš, toliko kanala čuješ. Instalaciju smo postavili u mračnoj prostoriji gdje je UV lampama bio osvijetljen samo naš logo, 2 velika ukrštena rudarska čekića, koji u mraku djeluju pomalo zlokobno i pomalo naci. Bit je bila u tome da su ljudi imali vrlo stvarnu iluziju da sami sviraju i stvarno su uživali u tome, tako da neki nisu satima izlazili iz "kutije". Ni jedan čovjek nije mogao stisnuti sve pedale odjednom, a moglo ih je ući najviše dvoje zajedno. No, nije bilo nikakvih uputa, pa nitko nije znao ni zašto ni kako. Morali su sami shvatiti kako instalacija funkcionira. Kvaliteta te četiri pjesame za instalaciju, za koje je kasnije Darko Glavan rekao da je "nešto najbolje od hrvatskog art rocka", navela nas je da ih potpuno dovršimo te da snimimo još jednu (Lila je kiša), koja je 1995. godine 4 tjedna bila na samom vrhu top liste emisije Hit Depo. Tako je nastao naš prvi promo-album Body + Energy + Emotions, koji je dobio hvalospjeve kritike, iako nije bio u redovnoj distribuciji.
Imali smo puno ponuda da radimo u inozemstvu, ali smo zbog te naše isključivosti bili i vrlo često prezahtjevni za organizatore, pri tome ne mislim samo na financijski dio. U Copenhagenu smo tijekom performansa dijelili LSD, pa je dvoje posjetitelja prenoćilo u zatvoru; u Lisabonu nas je tijekom prvog boravka (1994) cijelo vrijeme pratila policija u civilu jer smo rekli da će, budući da stižemo iz zemlje u ratu kojoj nitko ne pomaže, naš rad biti da dignemo jedan trg ili nešto slično u zrak. Iako smo nakon te izjave prasnuli u smijeh, nismo ih baš uspjeli razuvjeriti. Tijekom drugog boravka u Lisabonu, gdje smo na poziv organizatora sudjelovali na svjetskoj izložbi EXPO '98, htjeli su nam silom prekinuti nastup, tj. zaustaviti projekciju u koju su bili umontirani i hard core porno filmovi na ogromnom Sony Jumbotron ekranu (100 x 100 m). Projekcija je bila background našeg performansa HERO in XXI koji se odvijao na Sony stadionu. Tri puta smo nastupali i na manifestaciji Cultural Capital of Europe (1994, 1996. i 2000) te na raznoraznim drugim festivalima, no ono što je važnije jest da kada bi pristali negdje nastupiti nikada nismo znali kako će to točno završiti. Krenuli bismo na put samo s nekakvim konceptom (ovisno o zemlji, gradu i konkretnom karakteru mjesta ili manifestacije) i na licu mjesta bi odlučili što, kako i s kim napraviti. Npr. tek kad smo stigli na lisabonski EXPO shvatili smo da je organizator mislio kako smo zbog glazbe nekakav alter rock bend, a ne art grupa te je naš nastup smjestio na Praca Sony, koncertni stadion za oko 10.000 ljudi. Pali smo skoro na dupe kad smo ga prvi put vidjeli, s ogromnom binom, "grozdovima" zvučnika nad cijelim stadionom i fenomenalnim produkcijskim uvjetima (Massimo je za nastup tražio Stratocaster iz 1968. i dobio ga!), na kojem je noć prije nas nastupao Van Morrison, a nakon nas Joe Cocker. Pitali smo se – što mi tu radimo?, jer nikada nismo zasvirali ni u studiju, a kamoli u živo. I ništa, izašli smo na stage i izveli jednosatni performans u kojem smo i zasvirali i zapjevali pred oko 3 tisuće ljudi. Dan ranije imali smo konfrenciju za novinare u nekakvoj robnoj kući i tu smo za njih morali, kao pravi rock stars, zasvirati barem jednu stvar. Massimo me pola sata prije konferencije učio kako odsvirati bas dionicu u jednoj stvari, on je bio na gitari i pjevao, a na bubnjevima je bio Boris Leiner… i dobili smo veliki, dugi pljesak! Na sam dan nastupa odlučili smo angažirati i balerinu iz njihovog nacionalnog baletnog ansambla kojoj je tek pred sam nastup objašnjeno što da radi. Isto je bilo s Emilom Matešićem kojeg smo sreli dan ranije i uvjerili ga da sudjeluje u jednoj točki drugu večer, naravno bez probe. Naime, princip koji smo nastojali primjenjivati u Lamparni morao je biti isti kao kada smo mi bili gosti – da naš nastup bude reakcija na mjesto, vrijeme i ljude koje smo tijekom višednevnog boravka percipirali. Stoga su često ti naši eventi znali izaći iz galerija i muzeja u kojima smo gostovali, pa su se odvijali i u privatnim stanovima, po barovima i hotelskim sobama, na ulici ili na lokalnoj tržnici u 5 ujutro. Umjetnost je jednostavno naš život, bilo gdje, bilo s kim i u svakom trenutku, ili ljepše rečeno - to je naš životni stil i dovoljno je da, gdje god bili, iza sebe ostavimo neki trag, prvenstveno u glavama ljudi, i čim duže tim bolje, a najbolje je kad je Zauvijek. Ovaj naš koncept zapao je za oko i uho čuvenom švicarskom kustosu Haraldu Szzemannu, kasnije našem velikom fanu i mom osobnom prijatelju, koji nam je ponudio da učini sve što od njega tražimo za rođenje našeg Heroja 21. stoljeća, kao idealan izložak za njegov životni projekt - Muzej opsesije u kojem nema materijalnih artefakata. Nažalost, osim nekoliko njegovih izložbenih projekata u kojima smo sudjelovali, njegova nagla smrt (još jedna!) usporila nas je na našem putu prema vrhu svjetske suvremene umjetnosti, jer nema (barem ne još) velikih umjetnika bez velikih kustosa koji ih otkrivaju. No, bez obzira na sve, naš Heroj je začet, samo što još ne znamo kad će točno biti rođen. Iako za nas kažu da smo znali biti pre-provokativni i pre-skandalozni, osobno mi je teško reći što je provokativno ili skandalozno!?
Poznato je da tijekom '90-ih godina akteri tadašnje alternativne kulturne scene uglavnom nisu bili podržavani od strane nacionalne i lokalnih kulturnih administracija i da su sredstva za rad i razvoj projekata osiguravali od međunarodnih fondacija, primarno Instituta otvoreno društvo - Hrvatska. Kakvu je podršku Labin Art Express imao na nacionalnoj razini, odnosno je li Ministarstvo kulture prepoznalo vaš rad i podržalo ga?
Vesna Girardi Jurkić, ministrica kulture u prvoj polovini devedesetih, je također naš fan. Ministarstvo kulture je čak, kada smo zbog Radija bili u nemilosti državne vlasti (1995/1996), podržavalo naše umjetničke projekte, ali nam je diskretno rečeno da se time baš ne hvalimo previše. Dakle, Ministarstvo nas prati od samih početaka, ne puno, ali kontinuirano od 1993. stalno dobivamo sredstva iz državnog proračuna neovisno o tome tko je na vlasti, dok je Institut otvoreno društvo bio prisutan gotovo u svim našim projektima iz '90-ih godina. Ponosan sam što su podržane i neke naše aktivnosti koje su barem za to doba bile potpuno nekonvencionalne, a neke čak i bizarne, toliko da vjerujem da će jednog dana postati antologijske, pa će se i naši tadašnji donatori moći ponositi (s) nama. U Globusu je jednom prilikom na dvije stranice izašao tekst u kojem su prozvali Ministarstvo kulture zbog financiranja jedne od kazališno-plesnih radionica kao "techno orgije s fašističkim obilježjem". Zapravo su kod nas gostovali umjetnici iz Nizozemske i Engleske koji su radili off predstavu s lokalnim stanovništvom, koja je očito za to vrijeme bila preko granice dobrog ukusa, jer je bilo nešto golotinje, seksa, ogromnih falusa i sl. Da ne duljim, usprkos svemu, naš je rad od samog početka, pa do dan danas bio sasvim solidno podržan doslovce od svih onih koji daju novce za kulturu. Tako su neko vrijeme za nas govorili da smo "umjetnici prodavanja magle", što smo mi naravno i potvrdili.
Kako iz današnje perspektive i s odmakom od 10 godina gledaš na devedesete i vaš rad tih godina?
S umjetničke strane upravo su '90-e bile najplodonosnije godine, prvenstveno zato jer je Krešo bio živ i bio je prisutan taj duh umjetnosti kao timskog rada, zajedništvo kojeg danas nažalost ima vrlo malo. Najplodonosnije i u smislu toga da smo najviše radili i bili prisutni na mnogim festivalima i manifestacijama. Nakon što je on umro, 1999, bio sam na rubu odluke da prestanemo djelovati kao umjetnička organizacija, ali smo već iste godine realizirali još dva eventa u Austriji, koja smo još ranije zajednički bili osmislili, ali ih zbog njegove smrti nismo realizirali, pa sam pozvao kiparicu Sanju Švrljugu da nam se pridruži. Nakon Krešina odlaska dugo sam vremena propitivao samog sebe, što ću i kako ću dalje, jer smo mi ipak bili umjetnička organizacija bezimenih umjetnika i neumjetnika, a kad umre jedan od dvoje ljudi koji su bili njeno čvrsto jezgro ili vrh piramide, onda se čovjek pita da li nastaviti ili ne, hoćeš li biti sam na vrhu ili ne. Nakon Sanje s kojom radim i dan danas, 2002. godine započinje i vrlo provokativna i medijski eksponirana suradnja s fotomodelom i glumicom Xenom Županić, Labinjankom sa stalnim boravkom u Milanu. Dakle, svih ovih godina u stvari tražim nekoga tko bi "zamijenio" Krešu, ali ga još uvijek nisam našao. No, usprkos tome, do danas smo s manjim prekidima u suradnji s brojnim domaćim i stranim umjetnicima uspijevali kontinuirano proizvoditi, po mom osobnom mišljenju vrhunska umjetnička djela, no gotovo nijedno prikladno za izlaganje u galerijama i muzejima, što uporno od nas traže, a mi to isto tako uporno odbijamo.
Rudarska ikonografija vas je pratila od samih početaka rada, kako kroz vaš producentski rad, tako i onaj umjetnički. Stoga ne čudi da ste upravo vi osmislili projekt Podzemni grad XXI, futurističkog podzemnog grada s ulicama, barovima, galerijama, bazenima, dućanima i svim drugim sadržajima jednog suvremenog grada. Riječ je o projektu koji ste dugo "kuhali" i razvijali u sebi. Kako je išla priča oko Podzemnog grada XXI?
Labinski rudnik je naš izvor, umjetnost sredstvo, a express način djelovanja. Sve što radimo i što želimo vezano je za rudnik i rudarenje. Mi već više od 13 godina pričamo jednu te istu priču o Heroju 21. stoljeća koji će biti začet u Podzemnom gradu, samo je to nekad kroz performans, drugi put kroz glazbu, instalaciju, film, akciju... uvijek se interpretira ta ista priča, koja se međutim neprestano gradi i razvija, jer bi u protivnom postala dosadna nama samima. Ta je priča bila centralni motiv naše prve zagovaračko-medijske kampanje početkom '90-ih "protiv industrijalizacije", a za "kulturizaciju" napuštenih prostora bivšeg rudnika u Podlabinu. Naime kad smo '92. prvi put ušli u Lamparnu primijetili smo da u susjednom prostoru, tzv. "velikom kupatilu", površine cca. 3000 m2, radnici probijaju bočni zid kako bi mogli unijeti neke strojeve. Ispostavilo se da je Grad taj prostor već dodijelio nekoj keramičkoj tvornici. Tada smo raspisali peticiju za očuvanje zgrada bivšeg rudnika isključivo u kulturne svrhe, koju je u 7 dana potpisalo više od 1700 ljudi. Na taj smo način uspjeli sačuvati Lamparnu i veliko kupatilo, a tvornički strojevi su izneseni van. Da to nismo tada učinili, ili da nismo uspjeli zaštiti izvozni toranj okna Podlabin, tzv. "šoht" pri tadašnjem Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Rijeci, ne bi danas bilo ni Lamparne, ni budućeg multifunkionalnog gradskog centra u velikom kupatilu, a o Podzemnom gradu bi mogli samo sanjati.
Što se tiče ideje o podzemnom gradu ona se razvijala od samih naših početaka, ali se konačno uobličila kao umjetnička utopija koju smo domaćoj i međunarodnoj javnosti obznanili tek '98. godine. Od Istarske županije smo '99. godine zatražili da financira nezavisnu studiju koja je trebala ustanoviti je li tu art-utopiju moguće realizirati u stvarnosti, ili ne. Studija, dovršena 2000. godine, dokazala je da je projekt u potpunosti tehnički izvediv, te da je sve u stvari pitanje novca i volje, a ne pitanje toga može li se ili ne može realizirati. Uglavnom, kao što smo prve evente radili prvenstveno za sebe, tako je i Podzemni gradzamišljen kao grad po našoj mjeri, za nas kao jedine prave nasljednike rudara koji su nakon gušenja Labinske republike 1921. godine nestali u jednom od rudničkih okna i za koje nitko ništa nije znao sve do 1991. kad je L.A.E. izašao iz podzemlja Istre. No, nakon nekog vremena provedenom na ovom svijetu odlučili smo se vratiti tamo odakle smo došli, u utrobu zemlje, ali ovaj put u vlastiti Podzemni grad, u kojem će se živjeti prema našim idejama, pravilima i zakonima. Time će završiti naš social sculpturing proces i prestat ćemo djelovati kao grupa u ovom vašem, nadzemnom svijetu. Projekt je sada upravo u tijeku realizacije te se nadam da ćemo do kraja 2013. moći liftom sići u podzemlje i započeti fizičku izgradnju (tj. iskopavanje!) grada. U bivšu upravnu zgradu Istarskih ugljenokopa uskoro će biti preseljena nova gradska knjižnica, u tijeku je i rekonstrukcija okoliša i prilaznih puteva oko spomenika kulture "šohta", nakon čega započinje i njegova rekonstrukcija te instalacija lifta u nj, a u naredne 2 godine započet će i rekonstrukcija "velikog rudničkog kupatila". Čim bude moguće sići u rudnik, što se mene tiče, projekt je gotov. No, naravno, on će s L.A.E. ići dalje, i sa mnom i bez mene. Trenutno isključivo sami vodimo i razvijamo projekt, naravno uz potporu i EU i županije i Ministarstva i tek odnedavno i Grada Labina, a u skoroj budućnosti bi to trebala biti javna ustanova čiji će suosnivači biti Labin Art Express XXI, Grad Labin, Općina Raša i Istarska županija. Nažalost i priču o Podzemnom gradu pratila je još jedna smrt, ona Gracijana Kiršića, jednog od naših utemeljitelja i pročelnika županijskog Odjela za prosvjetu i kulturu. Da je još malo poživio mi bi već odavno bili u podzemlju, a on (pošto je naravno imao i političkih ambicija) prvi gradonačelnik Podzemnog grada XXI!
Labin Art Express se oduvijek kritički odnosio prema stvarnosti, ali prvi put ulazite u politički život 2005. prvotno kroz umjetničku akciju, a onda i angažmanom u političkom sustavu. Kako dolazi do ovih približavanja politici?
Kritički odnos prema stvarnosti moralna je obaveza umjetnosti, jer umjetnici imaju bržu i bolju percepciju od drugih ljudi, što ih prvenstveno i čini umjetnicima, a kako je politika ružniji dio naše stvarnosti, a mene prvenstveno interesira estetika ružnog, ne toliko estetika lijepog koja nakon dužeg uživanja postaje vrlo dosadna, zajedno sa Xenom Županić došao sam na ideju da bi uoči izbora 2005. trebali reagirati na nivo gluposti i neukusa na predizbornim plakatima svih stranaka, ali i na rigidne medijske kampanje - npr. s nekim volom koji bulji u tebe s jumbo plakata i šalje ti neku političku poruku. Na početku 21. stoljeća očekivali smo da bi barem minimum ukusa i estetike trebao postojati u svim sferama života, pa tako i u izbornim kampanjama. Uglavnom, došli smo na ideju da pokrijemo predizborne jumbo plakate našim plakatima s fotografijom dva čudna, blijeda podzemna bića na kojima je pisalo BUM (BOOM), što ne znači apsolutno ništa. I onako, što znače sve one njihove skraćenice HSPHDSSBHSSHSU…….? Većini ljudi ništa, jer se ne mogu identificirati s njima. Tako smo mi rekli BUM, bum kao eksplozija, bum kao nova (ne)politika, bum kao nek ide sve u p.m., bum kao boom. U Istri smo oblijepili gotovo sve jumbo plakate i to upravo na dan predizborne šutnje kada ih narednih 24 sata nisu smjeli više dirati, a to smo učinili i na oko 5 jumbo plakata u Zagrebu.
S vremenom, prvenstveno kroz rad Lamparne i kontakte s našom mlađom publikom, odlučili smo se i u praksi djelovati politički, tj. natjerati njih da djeluju politički, a ne da samo kukaju kako su u k…, i kako im je dosadno, i kako bi trebalo ovo i ono. S naše strane osnovni je razlog političkog aktiviranja od 2005. nadalje bio što brža realizacija projekta Podzemni grad.
Pošto izgradnja Podzemnog grada podrazumijeva uspostavu adekvatne društvene svijesti o situaciji u gradu te stvaranje određenih političkih, logističkih i infrastrukturnih preduvjeta za početak rada na gradnji Podzemnog grada – to je bio jedan od prioritetnih ciljeva Građanske inicijative za Novi Labin pokrenute 2008. godine uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, Nizozemske ambasade i drugih donatora, iz koje je 2009. godine proizašla nezavisna lista čija je nositeljica (Tamara Nestorović) danas u Gradskom vijeću Labina. Drugom kandidatu na listi nedostajalo je svega nekoliko glasova da i on uđe u Gradsko vijeće, tako da se na sljedećim lokalnim izborima nećemo zadovoljiti s manje od 3 vijećnika! Možda to izgleda kao nemoguća misija, no treba uzeti u obzir da je Labin mali grad sa svega 13 tisuća glasača te ako ih glasa uobičajenih do 50% to je cca. 6 tisuća ljudi, što znači da s oko 330-350 glasova imate 1 vijećnika. Neovisno što ljudi mislili o nama mi smo već toliko prepoznatljivi u ovome gradu da sam siguran da u naredne dvije godine članovi nezavisne liste mogu osobno razgovarati i uvjeriti dovoljan broj ljudi da glasaju za nju. Jedno je raditi kampanju u Zagrebu, a jedno ovdje, gdje kampanju možemo svesti na direktan kontakt i razgovor s unaprijed izabranim glasačima, a imamo barem 50-ak aktivista/volontera koji su spremni raditi što god zatreba. Znači, ne trebaju nam nikakve veće kampanje mada ih mi u jednoj određenoj mjeri i koristimo, jer nam je politička kampanja vrlo interesantna s umjetničkog stajališta. Ona je odličan poligon i medij za umjetnost, i uvjeren sam da će političke kampanje uskoro postati visoko stilizirani umjetnički projekti te da će ih osmišljavati isključivo umjetnici.
A što se tiče našeg ulaska u politiku... Da me netko tijekom '90-ih tražio da se politički angažiram kategorički bih to odbio i za vijek vjekova. Međutim, kada smo shvatili da nema nikakve šanse da napravimo ono što želimo bez određene političke moći, odlučili smo iskoračiti u politiku i uzeti moć da sudjelujemo u odlučivanju na lokalnoj razini. Dakle, naš politički program ne postoji, naša nezavisna lista nema programa. Zapravo, naš isključivi program je Podzemni grad XXI.
Labin Art Express ove godine obilježava 20 godinu postojanja, pa je logično da ste u dva puna desetljeća prolazili i kroz različite faze organizacijskoga razvoja. Kako gledaš na te pomake u načinu rada same organizacije?
Nas par se od '93. profesionalno bavimo Labin Art Expressom i ničim drugim. Uvijek je barem dvoje-troje ljudi bilo zaposleno u udruzi, a drugi s vremena na vrijeme. Organizacijski vrlo napredujemo - od anarhije koja je bila, a ima je u manjoj mjeri i danas jer je ona u samoj biti našeg djelovanja, preko godina lutanja i dezorijentiranosti nakon Krešine smrti, danas mogu reći da smo vrlo solidno organizirana i stabilna neprofitna organizacija. Posljednjih se pet godina L.A.E. osnažio na svim područjima djelovanja, posebno produkcijski pri čemu treba istaknuti ubrzani razvoj projekta Underground City XXI koji je pred samom fizičkom realizacijom, kadrovsko jačanje udruge te ponovnu rekonstrukciju i opremanje Lamparne koja je danas zasigurno najatraktivniji privatni prostor u Hrvatskoj namijenjen isključivo kulturno-umjetničkom stvaralaštvu i produkciji. Iako nemamo pravni status institucije u kulturi mi de facto to danas jesmo.
Kako smo upravo proveli projekt težak 400 tisuća Eura te radimo na njegovom nastavku koji će imati proračun preko 4 milijuna Eura, znači da smo u produkciji na samom vrhu hrvatske nezavisne scene. Međutim, ja osobno još uvijek nisam zadovoljan jer bih volio da sve ide puno brže, za što nam nedostaju prvenstveno ljudski kapaciteti specijalizirani za određeni segment posla i politička pamet donositelja odluka. Ovako i dalje svi sve radimo, pa sam npr. ja i umjetnik, i producent, i manager, i administrator, i glazbenik,… što naravno s druge strane uopće nije loše. Mislim da ponovno dolazi doba slično renesansi da Vincija, Rafaela… doba univerzalnog čovjeka-umjetnika. Kakav je to genije koji zna samo slikati ili pjevati ili trčati? Zapravo mi je drago da sam često bio prisiljen baviti se sa 10-ak raznih poslova odjednom, jer mi je to omogućilo potpunu neovisnost u donošenju pravih odluka, ali nažalost prečesto u krivo vrijeme. Naime, mi smo jedni od onih za koje kažu da su prebrzi, pa su često ispred svog vremena. No, labinski umjetnički express ide sve brže i ne može se više zaustaviti!