Razgovarale: Dea Vidović i Petra Novak
Kada si se uključio u alternativnu kulturnu scenu u Puli i kako bi opisao događanja na toj sceni početkom 1990-ih?
Na scenu sam došao preko glazbe. Od 1987. do 1989. sam svirao u prvoj postavi Messerschmita, čiji je album izdao Zdenko Franjić iz izdavačke kuće Slušaj najglasnije. Upravo sam se 1989. u Zagrebu po prvi puta susreo sa skvotom snimajući album za Franjića. Sjećam se da smo snimali u podrumu u kojem su se održavale i svirke, ne mogu se sjetiti gdje je to bilo, ali tada su to zvali skvot. Ubrzo je počeo rat, i ne samo da više nismo imali gdje nastupati, već uopće nije bilo glazbenih emisija na televiziji. Sve je odjednom zamrlo. Čitava situacija u državi je bila vrlo depresivna i zato sam 1992. odlučio otići u Amsterdam. Početkom 1990-ih u Puli su prostorije za vježbanje bendova u Bourguignonu bila mjesta na kojima se događala neka vrsta alternativne kulture. Fort Bourguignon se kasnije proslavio kao lokacija za tehno-partije, ali je prije rata on dan na korištenje gradskim likovnjacima koji su tamo imali svoj ateljee. Ubrzo su im se pridružili bendovi kao KUD Idijoti i mi. Što se tiče koncerata, oni su se održavali po mjesnim zajednicama i u Hotelu Pula, koji je tada slovio kao alternativni disko. Brada, koji je tamo jedno vrijeme puštao muziku, kasnije je pokrenuo Arts&Music Festival. O ostalim festivalima koje je organizirao Dražen Majić ne znam previše, jer sam 1992. otišao u inozemstvo. Početkom 1990-ih smo željeli raditi festival s Majićem, ali tada su krenule uzbune i zračni napadi pa se ništa veliko nije smjelo održavati. Kako bi zaobišli sve moguće prepreke pri organizaciji koncerata u to vrijeme, smislili smo program kulturne animacije izbjeglica u Hotelu Pula. Na neki način je to bila kulturna animacija izbjeglica, ali je program u potpunosti bio prilagođen našim interesima.
Iz Amsterdama se vraćaš nakon nekoliko godina, točnije 1995. Koliko se razlikuje situacija u Puli od 1992. do 1995. Možeš li napraviti neki tip usporedbe?
Ne znam koliko mogu biti objektivan, ali po povratku mi se činilo kao da je vrijeme stalo. Imao sam osjećaj da se ovdje stvari odvijaju mnogo sporije, ali vjerojatno se to dogodi svakome tko na neko duže vrijeme ode iz Hrvatske. Isti bendovi su bili aktivni kada sam otišao, kao i kada sam se vratio: Majke, Urban i Let 3. U Puli je u međuvremenu stasala treća generacija pankera oko kojih je krenula nova priča. Njih sam upoznao kada su tek krenuli u srednju školu i po Puli su posuđivali opremu za festival na tvrđavi Casoni Vecchi. Kada sam se vratio iz Amsterdama, pankeri su već stasali, imali su svoj festival i svoju tvrđavu. Sada mi se čini da je u tih nekoliko godina nestala pulska garage rock scena, transformirala se u neki retro zvuk na tragu bluesa, a i ja sam postupno izašao iz tog đira. U Bourguignonu je sredinom 1990-ih počeo tehno program i to je bilo ono što me zanimalo.
Kako dolazi do formiranja udruge Metamedij? Kako ste u početku funkcionirali u organizacijskom smislu?
Bourguignon je bivši gradski prostor kojim je upravljala samo jedna firma koja je radila partije. Oni su napravili prvi tehno-parti, a nas nekoliko se okupilo u neformalnu inicijativu i preuzelo organizaciju drugog partija. Na toj smo se lokaciji okupljali i radili manja događanja sve do 1999. kada smo organizirali prvi festival. S obzirom da nas gazda iz Bourguignona nije smatrao dovoljno komercijalnim, odlučili smo se maknuti iz tog prostora i organizirati open-air manifestacije. Preuzeli smo formu trance festivala kakve sam viđao u Amsterdamu na njihovim "tehnivalima". Uz glazbu, kao dodatna komponenta trance kulture dolaze dekoracije i scenografija te općenito obogaćivanje napuštenih prostora i u tome smo vidjeli smisao cijele priče. Naš festival se održavao u Marleri, u bivšem vojnom kompleksu kojeg čine zgrada i velika poljana. Do prije dvije godine je taj prostor bio potpuno napušten, a danas ga posjeduje Dražen Ladić i na njemu će biti golf tereni. Funkcionirali smo bez ikakvih donacija do 2002. kada smo iz gradskog proračuna dobili prva sredstva. Do tada nitko nije bio profesionalno angažiran i svi smo volontirali.
Kako se razvija Metamedij i na koji način širite djelatnosti vaše udruge? Možeš li locirati trenutak u kojem ste odlučili odmaknuti fokus od organizacije festivala i proširiti interesna područja?
Dobivanje prostora u vojarni Karlo Rojc je ključan moment za većinu udruga iz Pule, pa tako i za nas. Već od 1998. se gradske udruge useljavaju u vojarnu, ali mi smo tek 2001. osnovali udrugu tako da smo im se pridružili nešto kasnije. Budući da sam se i ranije bavio glazbom i da me zanimala glazbena produkcija, želio sam se tome ozbiljnije posvetiti. Organizacija događaja je stresan posao koji intenzivno traje dobar dio godine i s vremenom su mi takve aktivnosti postale naporne. Kada smo odlučili čime se primarno želimo baviti, zajedno s kolegama iz Monteparadisa smo obilazili gradske urede i tražili da nam prepuste prostoriju unutar Rojca. Bili smo nestrpljivi i cijeli administrativni proces nam se činio spor. Zato smo od portira saznali koji je dio Rojca još uvijek slobodan i jednostavno smo ga skvotirali. Tako je izgledao naš ulazak u vojarnu, a prostor koji smo tada zauzeli i danas funkcionira kao Metamedij studio.
Nakon skvotiranja smo počeli s aktivnostima u Rojcu te nam je prilikom naredne runde potpisivanja ugovora prostorija i službeno dodijeljena. Dakle, službeno smo u Rojcu od 2002, a kada smo taj dio riješili, imali smo osnovu za traženje subvencija. U Rojcu smo održavali različite radionice i trebala nam je financijska potpora za program. Prvu potporu za radionice smo dobili od Ureda za udruge, a 2003. smo od Soroša dobili oko 60 tisuća kuna za opremu koju i danas koristimo. U međuvremenu sam se uhvatio edukacije i učio kako pisati projekte.
Kako ste saznali da je moguće aplicirati kod donatora za novčanu potporu?
U to vrijeme su svi pričali o subvencijama, ali uglavnom u negativnom smislu i u kontekstu smjene vlasti. Javna kampanja nije išla u smjeru davanja donacija isključivo za kulturu, već za opću demokratizaciju društva. Riječke udruge su se time više bavile nego pulske, i preko njih smo saznali za neke strategije. Dean Zahtila iz Labin Art Expressa je bio vrlo napredan u tome, pa sam čak Teodora Celakoskog i Marcella Marsa upoznao na njegovom projektu u Lamparni. Oni su 1999. tamo radili na osnivanju cyber-caffea.
Zbog čega vam se činilo da je potrebno aplicirati? Koliko su vam financijske potpore pomogle da se na neki način profilirate i profesionalizirate svoje djelovanje?
Aplicirali smo jer nam se činilo da se bavimo s nekom djelatnošću koja nije tržišno usmjerena i kojoj je potrebna pomoć. Nikada nismo radili edukaciju ili produkciju koja svoje mjesto može naći na popularnom tržištu. Kada bolje razmislim, čak ni na komercijalnoj sceni nisu postojali sadržaji koje smo mi nudili. Bavili smo se glazbom i kulturom glazbe i s vremenom su naše DJ i VJ radionice postale naš zaštitni znak. Uz to smo organizirali tečajeve 3D animacije i Photoshopa, dakle, nastojali smo pokriti područja grafičkog dizajna, glazbe i videa.
Metmedij je u Rojcu funkcionirao na temelju donacija. Tek smo 2005. od Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva dobili institucionalnu potporu. Tada sam se uspio zaposliti i aktivno se baviti strateškim planiranjem organizacije. Redovito sam odlazio na Clubtureove edukacije i to mi se zaista sviđalo. Kao udruga smo se pomalo udaljili od organizacije događanja, recimo da smo radili samo taj veliki festival, a tijekom cijele godine smo bili koncentrirani na aktivnosti u klubu.
Koliko su vas iskoraci koje ste činili prema zagovaračkim praksama odmaknuli od kreiranja sadržaja i kako se nove smjernice razvoja manifestiraju unutar samog kolektiva?
Rekao bih da je situacija vrlo nezahvalna. Krećući se u tom smjeru, izgubili smo dio publike koja je udrugu zamišljala kao mjesto susreta modernih i aktualnih glazbenih smjerova. Kada se kreneš baviti zagovaračkim aktivnostima, izgubiš puno vremena, ali se i dovedeš u situacije u kojima gubiš prijatelje među kolegama. Ponekad se u procesu pokušaja da sudjeluješ u uspostavljanju sustava dogodi da te oni koji nisu direktno u njemu prestaju doživljavati kao partnera, unatoč tome što su nam aktivnosti kompatibilne. Činjenica je da smo s vremenom učili o civilnom društvu, ali i da se civilno društvo s vremenom mijenjalo. U početku su se udruge osnivale zbog dozvole za festival. Tek je kasnije došao koncept sudjelovanja na sceni, etika te kodeks ponašanja i suradnje s drugima. Metamedij je krenuo s tim da imamo nešto za reći. Međutim, dio članova nije bio toliko zainteresiran i dogodili su nam se rezovi u kojima smo gubili, ali i dobivali ljude. S vremenom smo postali potkapacitirani za ono čime smo se željeli baviti. Problem je u odabiru: ili ćeš raditi samo one projekte koje sto posto možeš odraditi, ali ćeš zato dobivati i manje subvencije zbog kojih s vremenom i sadržaj počinje trpjeti; ili ćeš se uključivati u više projekata i osiguravati još sredstava znajući da će ti se vjerojatno dogoditi situacija u kojoj nećeš biti siguran koliko ljudi možeš angažirati. Projektni ciklusi traju po godinu dana i ponekad je teško biti toliko vidovit. U udruzi se izmjenjivalo toplo i hladno, a ljudi su stalno dolazili i odlazili. Neki članovi su iz udruge otišli kada smo prestali organizirati partije i ostale glazbene manifestacije. Međutim, to je ispalo u redu, jer su se okupili izvan Metamedija i napravili novi trance festival. Dakle, specijalizirali su se i nastavili djelovati na onom području za koje su bili zainteresirani. Mislim da je uvijek dobro kada se dogodi takvo odvajanje koje rezultira novim kreativnim potencijalom.
Je li "institucinalizacija" udruge pojela vašu svrhu? S obzirom da ste radili projekte kako bi ste se održali, znači li to da je ključni fokus postao održavanje organizacije, a program je ostao sporedan?
To sigurno vrijedi za dio našeg programa. Činjenica je da nam je osnovni interes bila glazba i zbog toga se većina članova priključivala, ostajala i radila. Dosta članova se nije pronalazila u svemu onome što je bilo van fokusa glazbe. Osobno sam veliki dio vremena trošio na održavanje same organizacije, više nego na glazbenu produkciju. Ne znam kako to funkcionira u drugim sferama, ali smatram da je organizacija jedna nauka za sebe koja zahtijeva veliku energiju. Svaka udruga treba unutar sebe imati više razvijenih segmenata: organiziranje, kontrolu, rad s ljudima i motiviranje. Voditi udrugu nije instinktivno djelovanje i potrebno je neko vrijeme kako bi se naučilo ispravno raditi. Možda je u velikim udrugama to bolje koncipirano, jer za svaki segment postoji specijalizirani odjel. U malim udrugama je posve druga priča. Tamo gdje uglavnom rade volonteri, čak se i zaposlenje nekog od aktivista može doživjeti kao demotivirajuće. Na svu sreću, oko sebe sam imao dosta dobre prijatelje pa smo se uspjeli održati unatoč tome što bi svake tri ili četiri godine nastupala kriza.
Metamedij je bila jedna od organizacija koja je kroz kulturni program progovorila o Rojcu kao zajedničkom prostoru. Naravno, mislimo na projekt Dani Rojca. Kako nastaje ideja za ovaj projekt?
Ideja se razvila u suradnji s drugima i ne može se reći da smo u tom projektu bili sami. Možda je Metamedij neke stvari inicirao, jer smo bili impulzivniji i aktualniji, ali bez ostalih udruga se to nikada ne bi dogodilo. Kroz taj projekt smo htjeli potaknuti udruge na suradnju, što se trenutno i događa jer udruge samoinicijativno, točnije inicijativa za Savez udruga u Rojcu organizira Akciju za Rojc i slične manifestacije. Aktivno smo se povezivali s udrugama u Rojcu i vrhuncem naše suradnje smatram pokušaj osnivanja Saveza 2004. ili 2005. Tada je osnivačka Skupština čak i bila sazvana, zainteresirani su se odazvali, ali se netko od partnera predomislio i zaključio da sve ovo možemo raditi i neformalno. Nakon toga su ljudi jednostavno izgubili volju i razišli se. Tako se procedura oko osnivanja Saveza protegnula do dana današnjeg. Procedura oko registracije je vrlo složena i trenutno se čeka taj dokument. No, ono što me više brine, zbog nekih loših iskustava s drugim mrežama na lokalnoj razini, je pitanje tko će nakon osnivanja voditi Savez, jer mi se čini da trenutno ne postoje ljudski ni materijalni kapaciteti za njihovo funkcioniranje. Ipak, nadam se da to ovdje neće biti slučaj, jer je riječ o mreži koja okuplja iskusnije udruge koje će znati kako se nositi s takvim izazovima.
Kakva je u to vrijeme bila pozicija Rojca? Zašto ste se uopće išli baviti promišljanjem prostora?
U početku je baš sve bilo prepušteno slučaju. U međuvremenu je došlo do formalnih promjena, ali tada Rojc nije bio prepoznat kao društveni centar, nije imao svog upravitelja ili portira, a i u Gradu su tada napravljene bitne greške. Organizirali smo se kako bi se mogli uključiti u strateška pitanja oko zgrade. Tada je to bila poprilično ambiciozna ideja. U Rojcu je 70 posto udruga čiji su interesi hobistički. Oni vrlo malo proizvode i nisu pretjerano motivirani da upravljaju zgradom, da netko ocjenjuje njihov rad i angažman ili društvenu važnost. Odgovara im low profile status, u kojem imaju prostor, a nitko ih ništa ne pita. S druge strane se nalazi Grad, koji pomoću tog prostora i s određenom proračunskom koncepcijom može vršiti svoju socijalnu politiku umirivanja nezadovoljnih aktivista. Dakle, gašenje požara, a ne dijeljenje javnog prostora s planom i smislom. Upravo je prioritet Saveza koji smo htjeli osnovati bio smišljanje strategije ili vizije o tome što bi ovaj prostor trebao biti u budućnosti. Kulturni centar ili sportski centar, i na kraju krajeva – zašto baš takav? Ispalo je da Grad nije želio da mu se netko petlja u politiku gradskih prostora, a ta se atmosfera, u kojoj Grad udruge smatra protivnicima, osjeća i dalje. Edgar Buršić iz Monetparadisa i ja smo se našli u vrlo nezavidnoj situaciji između dvije suprotstavljene strane, pa smo odlučili da je možda bolje ne činiti ništa i ostaviti stvari kakve jesu. Sada je ponovno aktualna priča oko Saveza. No, problem je ponovno što je od sto udruga koje djeluju u Rojcu, samo njih petnaest zainteresirano za osnivanje Saveza. To su ponovno uglavnom udruge iz kulture, od kojih je pola bilo prisutno i 2005. godine.
Možeš li opisati iskustvo koje ste imali s lokalnom kulturnom politikom? Naravno, govoreći iz pozicije sudionika nezavisne kulturne scene.
Čini mi se da je termin "nove medijske kulture" možda nespretno složen. Uvijek se događa situacija u kojoj likovnjacima moraš objašnjavati da to nije vezano za vizualnu kulturu, a i u samim vijećima je potrebno objašnjavati da pod taj pojam spada sve ono što se nekada zvala alternativna kultura. Naravno, ni to nije tako jednostavno jer postoje hibridne situacije. Dakle, iako je bilo nesporazuma, na nekoj općoj razini se uspjelo promovirati da postoje udruge, koje su vrijedne i nisu tu samo kako bi ljudi skupljali poštanske markice. Naglasilo se da ljudi nešto dobro rade, umjetnički se izražavaju i da to ima svoju estetsku vrijednost, ali i socijalnu komponentu. S obzirom da sam član županijskog Vijeća za nove medijske kulture još i dan danas se borimo s većinom članova iz ostalih vijeća kako bismo im objasnili da estetska izvrsnost nije i ne može biti jedini kriterij kada se odlučuje o javnim novcima u kulturi. Pritom većinu članova kulturnih vijeća ne zanima razvoj kulturne politike nego u vijeću sjede kako bi lobirali za sebe i svoje prijatelje. Ulaskom u Vijeće željeli smo nekako poboljšati uvjete i odnos prema nezavisnoj kulturi. Dobro smo počeli, imamo vijeće i budžet vijeća koji se na županijskoj razini nije smanjivao čak niti u doba najvećih rezova (na žalost u gradu Puli nije tako). Ipak, budžet Vijeća od svojih 200 tisuća kuna na gradskoj ili županijskoj razini nije toliko utjecajan, mada je i najmanja potpora bitna svakoj mladoj udruzi koja tek započinje s radom. No, da bi se napravili pravi pomaci treba još dosta raditi. Nadam se da će se mlađi kolege marljivo uključiti u razvoj kulturnih politika.
Što je, po tvom mišljenju, doprinijelo uvažavanju i prepoznavanju udruga kao subjekata koji "ne skupljaju markice", nego doprinose umjetnosti i lokalnoj zajednici?
Najveću ulogu u tome je odigrao Rojc, premda je i tu na početku bilo nevjerojatnih situacija. Mediji su bili vrlo negativni prema nama, ne znam zašto, ali ćemo vjerojatno saznati za deset godina. Dugo i uporno su plašili građane da je ovdje opasno, da se u Rojcu događaju tučnjave s noževima, drogira se i tako dalje. To je stvarno bilo tako do 2005. kada je na površinu izašlo da je ovo javni prostor koji je bio potpuno zapušten, da je ovo bivši vojni prostor koji sada ima neku funkciju koja nije turistička već je za same građane, da su oni ovdje sami ušli, uredili svoje sobe i funkcioniraju jedni pored drugih. Mislim da je presudno bilo kada je šira javnost shvatila važnost udruga u svojim lokalnim sredinama.
Kako danas diše pulska nezavisna kulturna scena? Prepoznaješ li područje u kojem ima najviše sadržaja, koje je najaktivnije?
Možda ovo zvuči pristrano, ali ono što najviše vrijedi u Puli ili u Istri je nezavisna kultura. Tek mali broj ljudi zna za predstave u INK, a Pula Film Festival ne kotira baš sjajno na regionalnoj karti. Sa(n)jam knjige i Rojc su autentični momenti po kojima je Pula danas prepoznatljiva. Svega ima, ne znam koje područje bi moglo biti dominantno. Budući da samih aktera ima relativno malo, ne postoji realna mogućnost profesionalizacije. No, generalno se postižu rezultati i ljudi se bave raznim stvarima. Scena je stvarno brojnija i aktivnija, ali eto, nažalost nije i uvaženija. Pulska aktivistička scena dobiva na zamahu zbog rasprodaje javnih prostora. S obzirom da smo primorski grad i turistička regija, najveći napad je na napuštene lokacije, posebno one na obali, nekadašnje vojne prostore. Aktivisti se danas najviše time bave. Brojnije su i artikulirane udruge koje se bave pitanjima urbanizacije, poput Zelene Istre, a pokrenuo se i veći broj građanskih inicijativa. Smatram da je odlično da su Puljani shvatili da se sami moraju izboriti za sebe i svoje interese.
Za potrebe festivala ste skvotirali različite napuštene vojne prostore oko Pule. Iz kojih ste razloga mijenjali lokacije održavanja festivala koje ste organizirali?
Nisam siguran za Monumente, ali u Marleru, Barbarigu i u još neke prostore smo prvi ušli. Imali smo vrlo jednostavnu ideju – u Rojcu smo s kontinuiranim klupskim programom, edukacijom i produkcijom, a s festivalima smo okolo. Bilo nam je zanimljivo oplemenjivati napuštene vojne prostore i stavljati ih u kulturnu funkciju. Međutim, na neki način smo bili i prisiljeni tako djelovati. Naime, u mandatu ISDF-a (Istarski socijaldemokratski forum), postojala je garnitura funkcionara koji su bivši rokeri. Oni su izglasali odredbu o zabrani održavanja elektronskih događanja na javnim površinama u Puli. Ustavno nije moguće diskriminirati nešto na temelju glazbenog ukusa, ali je moguće dati preporuku ostalim službama da ne izdaju dozvolu za takve manifestacije. Takva odluka je bila reakcija na loše upravljanje u Bourguignonu. Nevjerojatno je da je ta odluka bila na snazi do prije dvije godine, iako se u praksi više nije primjenjivala. Budući da ona nije važila u općinama oko Pule, to nas je natjeralo da tamo radimo festivale. Samo da istaknem jedan zanimljiv podatak: svi prostori u kojima smo nešto organizirali sada su postali dio projekta Brijuni rivijera.
Koliko je Metamedij surađivao s ostalim organizacijama u Hrvatskoj? Zašto ste se odlučivali na suradnju?
S udrugama iz Rojca smo surađivali oko Dana Rojca i Saveza, dakle oko lokalnih pitanja. Od 2005. smo surađivali s dosta udruga koje su se okupile oko mreže Clubture, uglavnom iz sjeverozapadne Hrvatske. Ovdje smo imali složnu ekipu DJ-a i VJ-a, bili smo relativno zanimljivi i drugima, tako da smo putovali tamo gdje su nas zvali. Na neki način smo se ponosili svojim znanjem i bilo nam je drago da to možemo podijeliti s drugima. S druge strane, zanimalo nas je kako stvari funkcioniraju u ostalim gradovima, jer u svakoj sredini postoji barem jedan detalj koji možeš kasnije primijeniti na sebe. Učenje je bilo uzajamno. Do zamora je došlo kada smo po treći puta obišli Hrvatsku i ljudima se više nije dalo ići na turneje preko Clubturea. Mislim da smo i Clubtureu "dosadili" sa svojim programom jer se nismo previše mijenjali. Kasnije smo počeli s radom u Rojcu, jer nam se taj prostor činio kao nešto lijepo, korisno i vrijedno dijeljenja.
Koliko je za Metamedij bilo važno sudjelovanje u mreži Clubture?
Clubture je bio neprocjenjiv izvor informacija. Na jednom mjestu je bilo moguće saznati tko se s čime bavi na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj, kako i zašto to radi, koliko to radi, s kim je povezan, kako doći do njega i na kraju se bilo vrlo lako umrežiti. Osobno, mnogo mi je značio dio aktivnosti koji se odnosio na edukaciju. Od toga se kasnije odustalo, nisam siguran zbog čega, jer se meni činilo kao vrlo važan aspekt. Bila su nam važna sva okupljanja unutar mreže jer smo mogli podijeliti iskustva s drugima, pogotovo ona koja su se ticala osnivanja Vijeća za nove medijske kulture. Odjednom smo se našli u novoj situaciji. Prije sedam ili osam godina smo radili partije, a onda smo morali prihvatiti neke nove standarde suradnje.
S vremenom ste pokrenuli i projekte za mlade koji nisu primarno usmjereni na glazbu. Također inicirate i medijske projekte, kako unutar ovog fokusa prema mladima, tako i unutar kulture. Kako je došlo do ovih iskoraka?
Oni jednim dijelom spadaju pod djelovanje Metamedija kao kluba, ali to smo radili s udrugom Zum s kojom smo 2006. pokrenuli Centar za mlade. Prve dvije godine to je bio vrlo uspješan projekt, podržali su ga Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te Istarska županija. U centru Pule smo dobili prostor od pedesetak kvadrata u koji smo smjestili infopunkt i cyber-caffe. Radili smo radionice koje se tiču novinarstva, medijskog aktivizma te medijske pismenost, i moram reći da je stvar dobro krenula. Postoje nacionalni standardi po kojima centar za mlade mora djelovati, tako da smo u naš program uključili i prevenciju ovisnosti. Centar i dan danas djeluje, ali teško, jer su nakon dvije godine ukinuli sredstva za hladni pogon. Došlo je do nekih komplikacija zbog toga što nismo makroregionalni centar. Trenutno taj projekt funkcionira kao svaka druga udruga - koristimo gradski prostor i od Grada dobivamo devet tisuća kuna.
Usmjeravanje prema medijima je vjerojatno i posljedica toga što sam 15 godina honorarno radio kao novinar na Radio Puli. Tada sam dobio termin koji se odnosio samo na glazbu, ali ga je kasnije trebalo popuniti. Kako smo tada često pri raznim raspravama i fokus grupama mogli čuti da je nezavisna kultura premalo vidljiva i zastupljena u medijima te su istraživanja govorila da građani vrlo malo znaju o civilnom društvu, došli smo na ideju pokretanja medijskih projekata. Među ciljevima udruge, a na kraju krajeva i u njenom imenu postojala je dobra osnova za taj smjer. Osmislili smo emisiju za mlade, aplicirali i dobili grant za nezavisni medijski projekt. Metamedij i Monteparadiso su tada aktivno započeli sa svojim medijskim aktivnostima. Potom smo se preko Centra za mlade željeli više fokusirati na medijske projekte kao vid aktivizma mladih. Aktivizam u smislu da mladi mogu izraziti svoj stav unutar pitanja koja ih zanimaju. Osobno mi se vrlo svidjela ta aktivnost i dugo smo u tome bili angažirani, na kraju krajeva, ovo što danas radimo je proizvod svega toga. No, portal Kulturistra nije bio povezan s tom pričom. Na portalu se mogao angažirati svatko tko je na neki način bio vezan uz kulturne događaje, dok je ovaj radijski dio bio vezan isključivo uz mlade. Web-portal Kulturistra funkcionira u suradnji s Istarskom županijom i riječ je o prvom web-portalu za kulturu Istarske županije. Trenutno radimo s relativno skromnim budžetom, ali nadamo se da će i Ministarstvo kulture i neki drugi donatori početi financirati takve projekte. Neki pozitivni pomaci u tom smjeru se naslućuju, pa se nadamo da će udio s kojim Ministarstvo kroz Vijeće za knjige i izdavaštvo preći dosadašnjih 1,5 posto koliko dolazi u Istru. U međuvremenu smo uredili i producirali prvi broj Veznika – novine o udrugama u Rojcu. Nadamo se da ćemo novinu nastaviti objavljivati u tiskanom obliku, s obzirom na troškove takvih projekata.
Kako bi mogao sažeti razvojni put Metamedija? Rekao si nam da ste u početku bili neformalna inicijativa koja je bila usredotočena na formu festivala, a kasnije ste se uključili u razne druge aktivnosti. Vidiš li smjer razvoja vaše udruge kao uzlazni ili smatraš da ste nakon 10 godina ušli u razdoblje stagnacije?
Aktivnosti kojima smo se bavili na početku su proizvod jednog sustava. Uvijek postoji sustav koji nekim stvarima omogućava da se dogode ili da se ne dogode. Uostalom, nas u startu nije zanimala dubina sustava, već festival koji smo htjeli održati. Tek smo se s vremenom počeli baviti drugim temama, i to zbog osobnih afiniteta i osjećaja odgovornosti naspram ostalih organizacija u civilnom ili društvu općenito. Kada smo dobili na širini po pitanju utjecaja na društvo, a posljedično smo izgubili na prepoznatljivosti. Međutim, i tu su se okolnosti promijenile. Do 2002. nisu postojale druge organizacije i festivali. Danas, na svakom koraku postoje usko specijalizirane i sponzorski dobro potkovane manifestacije. Nama kao organizaciji nije smisao s njima se tržišno natjecati, ali smo se i mi morali prilagođavati promjenama koje su s vremenom dolazile. Ovaj prostor smo dobili tek 2004. i zapravo cijelo vrijeme balansiramo između održavanja organizacije na životu, privlačenja novih članova i javne vidljivosti. Ponekad ispada da zanemarujemo sam proizvod rada, a to su CD-i, glazba ili tiskani mediji. Prepoznatljiv dio našeg djelovanja su i CD-i koje smo izdali. U tome i u radijskoj emisiji smo na neki način bili pioniri. Na sličnom putu smo i danas. Funkcioniramo kao kreativna platforma koja je otvorena novim suradnicima i organizacijama, i u koju svi ulažu neko svoje znanje i resurse kako bi kreirali novi proizvod.
U kojem smjeru Metamedij može ići i koje su vaše zamisli? Koliko su vaše želje u skladu s mogućnostima?
Pitanje je koliko tu viziju dijelim sa suradnicima, ali mislim da bi dobar dio članova sebe volio vidjeti tamo otkuda smo počeli, dakle u glazbi i to u onom dijelu koji je najviše vezan za edukaciju i produkciju. Sektor mladih nam nije primaran, a vidimo se u medijskim i glazbeno-izdavačkim projektima. Moja osobna želja je oduvijek bila biti bubnjar u bendu Jamesa Browna, ali s obzirom da je preminuo, ostat će neostvarena.