Razgovarala: Matija Mrakovčić
Otkad djelujete u Baraci? Kakav je bio vaš put na nezavisnoj kutinskoj sceni?
Z.P.: Trenutno sam vezan uz Baraku na način da održavam koncerte, većinu ih organiziram, radim i kao tonac i kao redar, svašta nešto. Sve je krenulo prije otprilike deset godina kad sam kao klinac dolazio na koncerte i htio pomoći ljudima oko svega toga, kako god mogu i znam, makar zabijati čavle u zid, dati neki doprinos. I evo, došlo je do toga da se s vremenom to razvije u moj današnji angažman. Dio ljudi nije imao volje i sad je ostalo nekoliko nas koji sve to vodimo.
Dok sam bio samo posjetitelj Barake, dakle početkom dvijetisućitih, u tom, rekao bih boljem vremenu, već se onda znalo da je Baraka kultno mjesto. Svirali su bendovi koji danas više ne postoje, pogotovo ovi naši kutinski koji su na kompletnoj balkanskoj sceni bili najjači. Odmah mi na pamet pada Razlog Za. Nas nekoliko našlo se oko muzike i do danas smo ostali u tom nekom HC punku.
Z.I.: Ja sam možda malo ranije od Zlatka ušao u to sve. Krenuo sam s Barakom još u osnovnoj školi, znam da je to neobično za današnje prilike. Bilo je to 2000. godine. Prvo sam se aktivirao u nekim drugim djelatnostima - predavanjima, pomagao lijepiti plakate i slično. Sastao sam se s Barakom i našao se u tome, i što se tiče muzike i što se tiče ljudi koji su tamo radili. Tih prvih godina, dok sam bio maksimalno aktivan, radio sam apsolutno sve što se moglo tamo raditi - od čuvanja ključeva, organizacije svirki, koncerata, zamjena na šanku, redara, zidara.
U to je vrijeme u Kutini postojala koncentracija ljudi predvođena generacijom prije nas, 5 do 10 godina starijom, koja je započela cijelu priču. Postojala je kritična masa od dvadesetak, tridesetak ljudi koji su stvarno htjeli napraviti mjesto gdje će njima biti dobro, gdje će raditi sadržaje "otvorenih vrata". To su uglavnom sada obiteljski ljudi, velika većina ih živi u Zagrebu i prerasli su sve te izlaske, a kamoli organizaciju programa za mlade. Sada to treba netko mlađi nastaviti.
Najčešće se takve aktivnosti i rasipaju jer ne postoje mladi ljudi koje su ti stariji odgojili, obučili da nastave gdje oni stanu. Ali evo, generaciji prije vas se posrećilo, čini mi se. Vi ste napravili dobar posao.
Z.I.: Kako se uzme. Nakon te prve generacije koja je bila ekipa i svi su se brinuli o programu, kasnije smo svi dolazili manje-više kao pojedinci. Pojavilo se dvoje-troje ljudi, uključujući nas, koji su imali neke volje i želje to nastaviti, a ova starija ekipa se relativno brzo nakon toga rasula. Odonda Baraka ostaje na uglavnom dvoje-troje ljudi koji nešto pokušavaju napraviti, plus 20, 30 ljudi koji će doći pomoći pokositi i nešto jednostavnije odraditi, ali mislim da se organizacijski sve manje i manje ljudi nalazi u tome. Od negdje 2004, 2005. godine sve počiva na individualcima. To je bio valjda nekakav hir generacije uslijed rata i svega, nekakav izlazak iz depresije, 'ajmo nešto raditi, 'ajmo biti otvoreni prema svemu, neki kolektivan pokret. Kasnije je toga nestalo. Ljudi se rasipaju u sve manje i manje skupine i onda je teško da iz ičega može izniknuti više od individualca.
Sjećate li se tog razdoblja kao konzumenti? Kakva je bila atmosfera u gradu? Kako se živjelo u Kutini prije deset i malo više godina?
Z.P.: Po meni je općenito bilo bolje. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog programa. Bilo je više programa i više ljudi koji su bili tu. Danas vlada neka apatija, tmurno je. Vikendom sada postoji jedno mjesto gdje izlaze uglavnom klinci koji demoliraju pola grada, počupaju kante, koševe i odu pijani doma spavati. Mi smo imali neku drugu priču. Bila je i bolja ekonomska situacija. Težimo prema tom nekom Zapadu, pa nas je onda i to preuzelo, gubimo taj svoj mentalitet. Sad nam baš treba puno puno novaca da napravimo bilo što. Prije nam nije trebalo toliko novaca.
Z.I.: Zapravo, mislim da uopće nije stvar u novcu. Koliko god suludo zvučalo, novci se uvijek daju nabaviti i to će biti istina do kraja života. Tko kaže da ne može raditi neki program jer mu fali novaca, to jednostavno nije istina. Treba uložiti puno truda i strašno puno živaca i netko tko ustraje u tome, može doći do novaca. Postoje natječaji, donatori. U krajnjem slučaju, može ići povačiti za rukav svakog privatnika u gradu da mu da 200, 300 kuna da nešto može organizirati. Ne slažem se s tim da je to neka prepreka. Ali, generalno, tada je bilo više mladih ljudi koji su nešto pokušavali. Od strane grada i nekih službenih institucija nije se doslovno događalo ništa, kao ni danas, po tom pitanju grad je potpuno mrtav. Ali bilo je mladih, prvenstveno onih koji su nešto htjeli sami pokrenuti i napraviti i to se ne odnosi isključivo na Baraku. Bilo je tu i drugih programa - sitnih i krupnih - festivala, svega i svačega, kulturnih, sportskih događanja.
Kakve veze s tim drugim događanjima u kulturnom životu grada ima Kulturni centar mladih?
Z.I.: Kulturni centar mladih je zapravo udruga koja službeno vodi Baraku posljednjih 15 do 20 godina. Također vodi i 90 posto programa za mlade i neka druga događanja u gradu. Jedno sam vrijeme bio potpredsjednik udruge, sad sam član Upravnog odbora. Trenutno smo spali na niske grane prvenstveno zbog nedostatka ljudi, pa novaca i svega ostalog. Udruga nikad nije bila fokusirana isključivo na to da vodi Baraku. Cilj je bio raditi bilo kakva predavanja, radionice, koncertiće, filmske projekcije, festivale alternativne kulture, bilo kakav sadržaj koji bi zainteresirao ljude.
Baraka je uvijek bila izdvojen segment udruge koji su zapravo vodili ljudi koji nisu bili u udruzi ni službeno niti su se osjećali dijelom udruge niti je to bilo potrebno. Imali su logističku i bilo kakvu potporu koja je Baraci trebala i radili su svoj program za ljude koje je to zanimalo.
Postoje li danas u Kutini, osim Barake, prostori u kojima se mladi mogu okupljati i kvalitetno provoditi svoje vrijeme?
Z.I.: Tu je Arcus, klub Pučkog otvorenog učilišta, pokrenut 2000. godine. Od samog početka KCM dobiva na korištenje klub za organizaciju svojih programa. Tu su se godinama održavala predavanja, tribine, prezentacije, radionice, tihi koncerti... S vremenom je samo nestalo događanja, nista se drastično nije promijenilo. Mi nismo više jako aktivni, Pučko otvoreno učilište još manje. Vrlo rijetko se nešto događa u Arcusu, svega par puta godišnje. Posljednje što se radilo u Arkusu bila je tribina o imigrantima koju smo radili s Centrom za mirovne studije.
Od 2002. godine KCM je predvodio inicijativu svih kutinskih udruga mladih i tijela koje se bave mladima za otvaranje tzv. Kuće mladih, kluba za mlade koji bi bio otvoren svaki dan i služio kao neko centralno mjesto okupljanja mladih i organizacije programa. Nakon nekoliko godina natezanja, zbog nedostatka inicijative od strane Grada, projekt je propao.
Tako je 2006, kao puno skromniju alternativu Kuće mladih, KCM dobio na korištenje prostor od pedesetak metara kvadratnih koji smo sami sredili, opremili i otvorili klub mladih Perestrojka. Klub je aktivno radio oko dvije godine, bio otvoren svaki dan. Programi su se održavali redovno, 4-5 puta tjedno. Ostatak vremena služio je kao mjesto za druženje preko dana. Nudio besplatan internet, knjige, časopise, društvene igre... Nakon nekog vremena, Grad je planirao prodati prostor, klub se zatvorio i preselili su nas u duplu manju prostoriju, koja služi kao skladište i spavaonica za bendove. Na kraju, prodaja nije uspjela i prostor je dan na korištenje Zakladi Sandra Stojić. Danas, Kutina nema nikakav klub mladih, niti adekvatno mjesto gdje bi se održavali kulturni programi.
Čime se Kulturni centar sve bavio? Sigurno je na temelju predavanja i radionica nastao i neki sadržaj.
Z.I.: Imali smo podosta širok fokus, bili smo otvoreni za bilo što. Imali smo svoje izdavaštvo, izdali smo tri, četiri knjige. Počeli smo s pretpostavkom da to ne mora biti velika nauka. Ako netko ima volje, talenta i želje napisati i izdati knjigu, mi smo mu barem mogli nabaviti novce da to može napraviti. Nisu to neke silne pare kako ljudi zamišljaju. Imali smo uhodanu shemu. Učili smo pisati projekte i nabavljati novce od kojekakvih donatora. U tom smo pogledu bili više logistika, obratio bi nam se netko tko bi htio izdati knjigu i mi kažemo super, daj nam pet mjeseci i naći ćemo neki natječaj gdje ćemo izvući novce za njeno izdavanje. Također, izdavali smo kazete i CD-ove bendova, bilo je tih redovnih programa. Ja sam radio Mali Alternativni Festival, dakle sve što bi moglo u to upasti. Grafiteri, skejteri, žongleri.
Kako su bili koncipirani ti festivali?
Z.I.: Prvenstveno s namjerom da se mladi zainteresiraju za bilo koju od tih djelatnosti i da se nakon toga jave i kažu da im pomognemo da se time i bave. Npr. imali smo radionicu stripa, radionicu grafita, nakon toga je krenuo taj festival. Ideja je bila, hajde kad se već nas troje, četvero bavi time, pozovimo još deset ljudi koji nešto crtaju, nađimo najružniji ogromni zid u gradu i nešto tamo napravimo jer će to lijepo izgledati. Imali smo skejtere, brejkdensere, žonglere, paintball.
Imali smo i filmsku radionicu, u suradnji s Fade In-om. Sve te radionice vodili su uglavnom poznanici koji se time bave, entuzijasti i profesionalci. Mala je Hrvatska, svi se znamo. Neko smo vrijeme bili dosta aktivni u sferama hrvatskih udruga. Bili smo u Mreži mladih, surađivali s Centrom za mirovne studije, Fade In-om, Attackom, uglavnom s udrugama iz kontinentalnog dijela, slabo smo s morem povezani.
Vezano uz izdavaštvo knjiga, kazeta, cd-a: jesu li postojali i neki kutinski fanzini u ono doba?
Z.I.: Jesu. U nekom je trenutku postojalo čak pet fanzina. Ista grupa ljudi ih je radila i to je bilo zlatno vrijeme fanzina koje mislim da više nigdje nažalost ne postoji. Jedan od njih još uvijek povremeno izlazi, opstao je duže od ostalih. Jedan individualac nije to htio ugasiti i potrudi se svake godine bar nešto sastaviti. Zove se Goran Pelin, a fanzin Adijo pamet.
Vratimo se na Baraku. Programski, bila je uglavnom orijentirana na glazbeni sadržaj?
Z.P.: Da, mogli bismo tako reći, iako nitko od ljudi koji su to vodili nisu to tako percipirali. Jednostavno se od početka, s obzirom na ljude koji su to pokrenuli i što se događalo, ustalilo kao neko supkulturno mjesto za HC punk i slične muzičke pravce i percipirano je kao glazbeni klub. Iako to nije bio jedini program koji se tamo događao, pogotovo prije, bilo je tu i predstava i nekakvih suludih događanja. Više je bilo zamišljeno kao okupljalište mladih gdje su između ostalog mogli doći svirati džabe, imati prostor za svirku, raditi koncerte. Ali, rekao bih da nitko nikad od ljudi koji su to vodili nije zacrtao put da je to isključivo mjesto za punk. Nitko nikada nije odbio nečiji prijedlog... uz izuzetak estrade i narodnjaka.
Z.I.: Bilo je svakakvih slušaonica, djelovao je i Nezavisni teatar Barake. Festival Girls Are Weird organizirala je cura koja dotad nije imala veze s Barakom i muzikom direktno. Taj se festival održavao pet, šest, sedam godina. To je organizirala Karla Fereri. Ljudi su se izlazili van zabaviti se i nitko nije pretjerano gledao svira li mu ovaj ili onaj bend ili hoće li netko imati predstavu. Dolazili su jer je nešto bilo u Baraci.
Kada je nastao Organizirani kaos? Je li to bilo paralelno s nastankom Barake?
Z.I.: Organizirani kaos je pokrenut godinu prije nastanka Barake, 1995. Na početku, to je bio festival kutinskih bendova koji su u to vrijeme svirali i koji nisu imali gdje svirati. Iz te je cijele priče i krenulo s Barakom, evo ima nas pet bendova, mi bi nešto radili, ima li kakav prostor.
Tako se nastavilo i kasnije je preraslo u u glavno godišnje događanje u Baraci. I međunarodni festival. Stranci su bili uglavnom susjedi iz Srbije, iako je bilo i zvučnih bendova iz Brazila, SAD-a i Japana. Kad god je netko bio u prolazu, a da smo mogli sve dogovoriti, svi bi se zaustavili kod nas.
Z.P.: Mislim da su prvi Kaosi u Baraci još uvijek imali samo kutinske bendove. Eventualno bi bio neki prijateljski bend iz Zagreba. To je tako bilo do negdje šestog ili sedmog... Cilj je bio da se ti bendovi predstave domaćoj publici. Plus pozoveš par frendova iz Zagreba koji isto imaju bend i sviraju sličnu muziku i to je to.
Kako je rastao Organizirani Kaos? Ove je godine održan po osamnaesti put.
Z.P.: Rekao bih da je prirodno rastao. Bio je to koncert na kojem je bilo triput više ljudi nego na bilo kojem drugom. Cjelodnevna priča je organizirana oko njega, nogometni turnir, pikulanje, povlačenje užeta. Bilo je sve više i više ljudi, pa smo zvali sve bolje bendove i malo po malo smo...
Z.I.: ...izašli van iz kućice. Deseti je Kaos bio prvi open air. I otada je open air, sve do prošle godine. Financijski to više nije bilo moguće izvesti, a i počeli su kopati neke vodovode, pa su nam razvalili ogradu tako da vani više nemamo ograđeno dvorište i neisplativo je to zasad kompletno popravljati. A i nema publike da bi se sad to općenito isplatilo vani raditi. Van se bilo izašlo jer unutra više nije bilo mjesta.
Z.P.: Nakon devetog nije bilo više izbora. Baraka ima kapacitet za negdje 300-400 ljudi, a tada je bilo 600, 700 ljudi. Bili smo kao sardine, ljudi su stajali na pozornici, bendovi nisu imali mjesta svirati i nije više bilo izbora i odlučili smo skupiti novce i kopati rupe.
Z.I.: Čekaj, na devetom je i Branko Uvodić bio?
Z.P.: Ne, Branko je bio na šestom. Imamo jednog člana koji se na neobjašnjive načine jako lako skompa sa svim mogućim poznatim ljudima koji postoje i negdje ga je uhvatio, 'ajde ti nama vodi program. I čovjek došao. Njemu uopće nije bilo jasno na kakvo mjesto dolazi i kakav je to festival. Ali odradio je posao čovjek.
<iframe src="https://www.youtube.com/embed/yQEtUnKupbM?rel=0" width="420" height="315" frameborder="0"></iframe>
Branko vam se više nije javljao?
Z.P.: Mislim da mu je bilo dosta. Otkazao suradnju. Mislim da mu je bilo dobro, imamo čak i dokumentirano da mu je bilo dobro.
Dolazi li još uvijek publika izvana?
Z.P.: Dolazi, ali sve manje. Prije nije bilo toliko izbora. Bili smo jedan od prvih, ako ne i prvi takav klub u Hrvatskoj. U to je vrijeme još bio Attack u Zagrebu, Močvara se otvorila nekoliko godina poslije. Prije, kad bi se radio bilo kakav koncert došlo bi 300 ljudi iz Zagreba i 200 iz Kutine i bilo je prepuno. Sad, nije ni to neka prebogata scena, sve te neke jače alternativne bendove možeš vidjeti u svakom trećem selu. Svako selo ima dan ovoga i onoga. Mislim da ljudi ne idu više na veće udaljenosti radi koncerta.
Sjećate li se kakvih ne-glazbenih događanja u Baraci?
Z.P.: Imali smo par puta u Baraci neke performanse raznih čudaka. Imali smo recimo performans iz Litve za koji sam ja do tog dana vjerovao da je koncert s malim performansom i na kraju je ispalo da je lik pekao kobasice na pozornici. Bilo je čak i solidno prihvaćeno s obzirom na to da nitko nije znao ništa o tome. Javio se netko na poprilično lošem engleskom da ima nešto, ti shvatiš da dogovaraš svirku, kad ono jedan čovjek na stageu izvodi ludosti i nema veze sa svirkom. Javio se čovjek na mail i pitao može li doći kod nas nastupiti, ne treba mu dati ništa novaca osim platiti putne troškove, 200, 300 kuna.
Na koji ste se način financirali?
Z.I.: Prije je postojalo takozvano fiksno financiranje za udruge, za hladni pogon. Ako ne bi nešto gadno zabrljali, dobili bi i sljedeće godine. No, postoji puno poludržavnih, uhljebljenih udruga koje dobivaju nerealno visoke iznose pa ne ostane za one koji bi zaista nešto radili. Htjeli smo to regulirati, pa smo u periodu kad je bila osnovana inicijativa za mlade, tražili da se ukine fiksno financiranje i da sve ide preko natječaja. Nakon toga, stvari su se samo drugačije upakirale i svejedno se novac dijelio po istom principu, a neki su i dalje dobivali novac fiksno i prijavljivali se na natječaj. Na natječaju nije podijeljeno ni 50 000 kuna za 30 udruga. Koliko ja znam, sada više ne postoji ni natječaj. Dok je bilo fiksno financiranje, dobivali bi po 30 000 kuna, nakon toga po četiri, pet tisuća godišnje. Struja za Baraku i kanta kreča.
Unatoč postojanju facebook stranice, o Baraci i njenim događanjima na Internetu se malo toga može naći. Postoji li nekakva arhiva?
Z.I.: U prvih šest, sedam godina nije se vodila nikakva arhiva, tad nije bilo ni site-a ni Facebooka i nije se sve držalo na internetu. Ako je ostao kakav plakat doma, to je to. Tad su se plakati crtali rukom i kopirali. Kad smo pokrenuli web, onda se donekle sve ažurno bilježilo. Ali nakon nekog vremena više nije bilo nikoga tko bi to održavao, nit je bilo programa, nit smo imali novaca da plaćamo hosting.
Čemu je Baraka služila prije nego što vam je dana na korištenje?
Z.I.: U početku je bila kantina za radnike koji su radili u Petrokemiji. Onda dugo vremena nije služila ničemu, bila je vojska tamo. Potom su je dali nama u totalno lošem stanju. Nije ni dan danas u pretjerano boljem stanju. Kad je došlo do toga da više nismo sigurni bi li se krov mogao srušiti, onda je grad postavio neke skele da to malo stoji, ali nitko nije imao volje da sredi prostor više od toga da se zid ne može probušiti švicarskim nožem i da krov ne padne na glavu. U jednom smo periodu čak i sami osigurali novce za adaptaciju i trebao nam je samo potpis grada da se slažu i pristaju da prostor ostane nama na korištenje idućih pet, deset godina. Nikada nismo uspjeli dobiti potpis. Imali smo potencijalnog donatora, mislim da je to bio nizozemski fond CNF-CEE, ali nisam više siguran, koji nam je obećao novac pod uvjetom da prostor ostane za tu i tu svrhu.
Jeste li vi u nekom kontaktu s drugim udrugama u Hrvatskoj, barem što se tiče razmjene programa?
Z.P.: Kontaktiram najviše Attack i eventualno Muvku u Vinkovcima. Što se tiče bendova, i najmanji bend danas ima menadžera, pa se javljaju oni i došlo je do toga da se mora na taj način raditi.
Z.I.: U zlatno vrijeme stalno smo bili u kontaktu. Danas se nitko više u politici ne bavi udrugama, kao što se nekad radilo - državni program, djelovanje za mladež, županijski program. Dok je bilo ljudi, radilo se na tome. Doduše nikakvih prevelikih rezultata nije bilo. Uspjeli smo izlobirati da se donese gradski program djelovanja za mlade i donesen je papir koji stoji nekome u ladici. To je bilo oko 2006. godine. Cijelo je vrijeme postojala fama da se napravi dnevni klub u tom prostoru Kuće mladih, dvije godine trajalo je to okupljeno lobiranje i program je donesen, ali je ta priča s klubom propala. Kuća mladih je sad Karlovačka banka.
U ožujku je provaljeno u Baraku i ukraden vam je veliki dio opreme.
Z.P.: Prvi su nam put pokrali sve kablove. Kad smo opet nabavili kablove, opet su ukradeni. Nakon toga, u ožujku je ukraden kompletan razglas. Netko je stvarno imao volje, probijen je betonski zid koji je ponovno bio zazidan i koji su opet probili! Ovo nas je dosta unazadilo, pogotovo jer je sad kriza i nitko nema novaca. Dio toga je vraćen. Ali, nije i dio koji je zadnji kupljen i koji je skuplji. Vidjet ćemo što će biti s tim. Trudimo se i dalje. Naš entuzijazam uspije povući nekoga pa onda netko ima i volje pa nam posuditi neki dio opreme i nekako se krpamo tek toliko da se održi.
Čini mi se da je to o čemu pričate zapravo jedan ogroman nesrazmjer između vremena prije i ovog sada.
Z.P.: Doslovno. Trenutno je sve po pitanju aktivizma mladih ostalo na Baraci koja isto sve rjeđe i rjeđe daje programe. I ima sve manje mladih ljudi koji žele nešto raditi. U posljednjih pet godina nitko tko je mlađi od nas nije došao i izrazio volju za pokretanjem nečega.
Z.I.: Mislim da su mladi ljudi općenito navikli na to da čekaju da im netko drugi nešto napravi. Današnji klinci uopće ne znaju ekipu koja je pokrenula Baraku. Nemaju predodžbu da je to nešto što nije palo s neba i da se netko jako trudio da bi od toga nešto napravio. Otkad izlaze van znaju da ta Baraka postoji i da tamo ima 2, 3 uvjetno rečeno luđaka koji će raditi za njih dok se oni zajebavaju. Prije je bio drugačiji odnos, znali smo se osobno sa svim tim ljudima, oni jesu bili dosta stariji od nas, ali preklapali smo se u puno stvari, znali smo da je to bilo nešto što su oni napravili iz čiste dobre volje, da se nešto događa. Danas većina njih to doživljava kao prosječnu birtiju.
Z.P.: Posljednje dvije godine hrpa ekipe dođe i onda stoji vani i ne želi platiti ulaz. Zašto bi ga platili? Zašto bi mi zarađivali? Jer mi od Barake zarađujemo milijune. Nekad nekome kroz razgovor uspiješ dočarati situaciju i objasniti da stvari nisu takve. Odgovorno tvrdim da nitko nikada nije radio u Baraci, a da nije svoje novce na tome izgubio.