Razgovarala: Dea Vidović
Kada i zašto pokrećete udrugu Drugo more?
Nema nekog specifičnog razloga. To nije grass roots inicijativa, da se nešto radilo, pa je iz toga nastala organizacija. Krenulo je iz dva smjera. Živio sam i radio u Zagrebu, u Ministarstvu kulture. Neda Fanuko, direktorica Pučkog učilišta u Umagu, je 1999. godine došla na ideju da kao sociolog i osoba koja se bavila kulturnom politiku napravim neki tip istraživanja o kulturnim potrebama stanovnika Umaga. Da bih to napravio trebao mi je neki organizacijski oblik, a udruga je bila neko najpogodnije rješenje. Onda sam sa skupinom svojih prijatelja u Umagu, otkud sam inače, osnovao Drugo more. No, neko vrijeme se ništa nije događalo i organizacija je bila na ledu. Istraživanje je napravljeno tek 2001. godine, praktično godinu i pol' dana nakon što je trebalo biti finalizirano. Organizacija kao da je bila čisti servis. No, kada sam se krajem 2001. preselio u Rijeku, moja supruga Boba, koja je imala iskustvo rada u riječkim udrugama (URA, Suncokret i Trafik) tijekom '90-ih, i ja, koji sam stekao raznovrsno iskustvo radeći u Ministarstvu kulture, smo odlučili aktivirati udrugu i osloniti se na do tada stečene kontakte. Tako smo 2002. godine došli na ideju da napravimo program Art&Clubbing koji bi promovirao sadržaje koji nisu bili kontinuirano prisutni na riječkoj sceni i to primarno u polju izvedbenih umjetnosti, a onda i vizualnih umjetnosti, glazbe i suvremene kritičke teorije.
Koje estetike pratite u umjetničkim disciplinama oko kojih gradite svoj program, i što su vaše svjetonazorske preokupacije?
Formirani smo u Zagrebu tijekom '90-ih, uglavnom na Eurokazu i nešto manje na Tjednu suvremenog plesa. Tako da je to na neki način utjecalo na naš ukus - zanimale su nas nove forme i pomicanje kazališnih konvencija. To bi danas nazvali postdramskim, ali tada još nismo imali osviješteno takvo shvaćanje i definiranje. Takav smo profil predstava uvijek dovodili. Vrlo brzo je gostovao Emil Hrvatin, pa BADco, TkH – Teorija koja hoda, Sebastijan Horvat koji je danas proslavljeni redatelj, Ivica Buljan i drugi. Sličan pristup i razmišljanja smo imali i u odabirima radova u polju vizualne umjetnosti ili glazbi. No, na samim počecima je to vizualno bilo prisutno više u nekom dekorativnom smislu, to je bila neka instalacija koja bi mijenjala prostor u kojem smo realizirali program, ili su to bile neke markacije u prostoru. Dakle, nismo imali profilirani umjetnički program kao što ga danas imamo. Odmah smo uspostavili suradnju sa zagrebačkim kolektivom WHW, pa smo dovodili iste one predavače koji bi kod njih gostovali u Zagrebu.
Krenuli ste razmišljajući primarno o programu i sadržaju. Kada osvještavate potrebu da je važno razvijati i samu organizaciju i utjecati na okolnosti koje će pogodovati njenom razvoju i nezavisnoj kulturnoj sceni čiji je ona dio?
Početkom 2003. smo pokrenuli projekt Prilozi kulturnoj strategiji grada Rijeke za koji smo dobili sredstva od Europske kulturne fondacije. To je bila serija javnih razgovora koji su propitivali dominantni model kulturne politike u gradu. Angažirali smo ljude s kojima smo surađivali ili smo znali da rade u području kulturnih politika: Aljošu Pužara, Marijana Bradanovića, Predraga Todorovića, Igora Eškinju, Nemanju Cvijanovića i dr. Tako smo se počeli baviti s različitim aspektima kulturne politike i kulturne produkcije – financiranjem, prostorima, ljudima itd. I tada se postavilo pitanje što ćemo s Drugim morem. To je koincidiralo s mojim otkazom koji sam dao u Ministarstvu kulture krajem 2003. godine, jer sam se htio posvetiti Drugom moru. Paralelno je Boba sve više smanjivala svoj angažman u Drugom moru, a nakon što se poslije realizacije festivala Unima zaposlila u Gradskom uredu za kulturu Grada Rijeke potpuno je prestala raditi u udruzi. Kada smo završili s tim projektom o strategiji kulturne politike grada Rijeke, započeli smo produkciju projekta Potapanje brodova, oko kojeg smo intenzivirali suradnju s Igorom Eškinjom, Nemanjom Cvijanovićem i Dunjom Sablić u polju vizualne umjetnosti te Robertom Merlakom oko glazbenog dijela ovoga projekta. Tada je bilo potpuno jasno da je za naš daljnji rad neophodno osigurati neke uredske prostore u kojima bi se svi skupljali, razgovarali i radili. Tako smo 2004. godine ušli u prostor od 65 kvadrata u ulici Ivana Zajca u kojem smo imali malo skladište, ured i jednu prostoriju za javna događanja – projekcije, predavanja, okrugle stolove itd, a nazvali smo ga Molekula. Ulaskom u prostor u udruzi mi se pridružila i Petra Corva, jer ja više nisam imao kapaciteta sve raditi sam. Organizirali smo i edukacijske programe sa srednjoškolcima, a neki od njih su otišli studirati na umjetničke akademije ili kulturologiju na Filozofskom fakultetu, pa su danas mnogi od njih aktivno uključeni u kulturnu produkciju u Rijeci. Vrlo brzo nam se u prostoru pridružuju Filmaktiv i Infoshop, jer su obje udruge napustile prostore koje su ranije koristili. Pored njih su dolazili i mnogi drugi, tako da je Molekula bila iznimno protočan prostor u kojem više nije bilo moguće normalno raditi. Molekulu nismo zamišljali kao prostor u kojem se okupljaju i drugi, htjeli smo imati ured i manji prostor za javna događanja, ali stjecajem okolnosti i slučaja, mi smo reagirali na potrebu na sceni i postali nukleus razvoja saveza udruga.
Vrlo brzo inicirate ideju udruživanja organizacija kako bi zajednički pronašli novi prostor za rad, produkciju i prezentaciju. Kako se ta ideja razvijala do same realizacije?
Nakon što smo proveli neko vrijeme zajedno, dakle tri organizacije svakodnevno i nekoliko drugih koji su sporadično koristili prostore u Ivana Zajca, shvatili smo da je ta Molekula premala za sve naše potrebe i da trebamo veći prostor. Razmišljali smo hoćemo li novi prostor tražiti samostalno ili zajednički. Tada smo napravili projekt Molekula koji smo zamislili kao neki eksperimentalni dnevni klub za koji smo počeli mapirati naše potrebe, potrebe Drugog mora, Infoshopa i Filmaktiva, ali smo željeli istražiti i potrebe drugih, nama bliskih organizacija, bliskih u estetskom i organizacijskom smislu. Uključujući ove tri spomenute organizacije, ukupno smo prepoznali osam organizacija - još su tu bili Amandla, Malik, Trafik, Prostor plus i Katapult. Potom smo sve naše potrebe objedinili u jednu publikaciju u kojoj smo opisali cijelu tu prostornu problematiku nezavisne kulturne scene u Rijeci i došli do podataka o tome koliki bi nam prostor bio potreban i kakve su naše mogućnosti da jedan takav prostor održavamo. Nakon toga smo počeli istraživati prazne prostore u vlasništvu Grada Rijeke, odnosno prostore koji su bili ponuđeni na javnom natječaju. Pronašli smo ovaj prostor na Delti 5 koji je prvotno bio licitiran kao prostor od 1000 kvadrata što je za naše potrebe i mogućnosti bio prevelik prostor. Odlučili smo pregovarati s Gradom da taj prostor od 1000 kvadrata licitira kao dva odvojena prostora od 500 kvadrata i da ih ponudi po najpovoljnijim mogućim uvjetima. Prvotno je naš zahtjev odbijen, ali kako se nitko nije javio na natječaj, Grad je odlučio prostor prepoloviti i ponovno ga staviti na javni natječaj, ali sada kao dva odvojena prostora. Prije toga je Grad investirao sredstva u još jedan wc, jer je to bilo neophodno napraviti da bi se prostori razdvojili i licitirali. Kada je Grad licitirao ta dva prostora, mi smo imali sreću da se opet nitko nije javio na natječaj osim nas, jer da su krenule licitacije počela bi se vrlo brzo dizati cijena najma prostora po kvadratu koju mi ne bismo mogli platiti. Prostor je očito svima drugima bio neadekvatan, jer je prevelik, na nezgodnom mjestu, zapravo u luci... mislim da se mnogo toga poklopilo, i mi smo pobijedili na natječaju i potpisali ugovor na pet godina za korištenje ovog prostora.
Taj dio prostora za koji ste se natjecali je podijeljen u nekoliko prostorija – četiri manja uredska prostora, dva veća za javna događanja i veliki zajednički prostor. Na koji način ste odlučili o tome tko će koristiti koji prostor i pod kojim uvjetima?
Dvije organizacije, Amandla i Malik, su odustale i ostalo je šest organizacija koje su osnovale Savez udruga Molekula i koje su zajednički ušle u prostor. Prvo smo promatrali prostor i zajednički odlučili o njihovim funkcijama – neki će biti za urede, neki za javna događanja, a neki za naš zajednički dnevni boravak. Dakle, prvo smo dogovorili kako će prostor izgledati, tj. koje će biti namjene za svaki pojedini prostor. Potom smo razmišljali o modelu na temelju kojeg bismo napravili ravnopravnu podjelu prostorija. Vodili smo se logikom mogućnosti i potreba i na temelju toga definirali dva razreda – u jednom su bile organizacije Infoshop, Katapult i Filamktiv koje su imale prihode od Grada između 10 i 50 tisuća kuna, a u drugom Trafik, Prostor Plus i Drugo more koji su imali prihode između 100 i 200 tisuća kuna. Odnosi snaga su bili slični i kada se pogledaju drugi izvori financiranja. Nakon dugog razmišljanja i razmatranja kako bi najrealnije mogao funkcionirati model korištenja prostora, osmislili smo model trećine – prvu trećinu treba pokrivati Drugo more, drugu trećinu Prostor plus i Trafik, a treću trećinu Infoshop, Katapult i Filmaktiv. Iz toga je proizašla i raspodjela prostora – jedan ured i prostor za plesni studio su pokrivali Prostor plus i Trafik; drugi ured i prostor za projekcije je dobilo Drugo more, a preostala dva ureda su pokrivale preostale tri organizacije, dok smo svi zajednički jednako sudjelovali u dnevnom boravku. Smatrao sam da ta raspodjela mora imati veze s realnim korištenjem prostora, ali i mogućnostima njihova plaćanja. Taj princip sam danima osmišljavao i to prije nego što smo se uselili u prostor, a on i danas funkcionira. Spomenuti Savez udruga Molekula, čiji je prvi predsjednik bio Marin Lukanović iz Filmaktiva, smo osnovali jer nam je bio potreban subjekt koji će se prijaviti na natječaj, a dogovor je bio da Savez nema svojih programa s kojima bi konkurirao svojim članicama. Taj dio smo riješili vrlo jednostavno i brzo, jer smo svi imali isti interes. Također smo dogovorili da o svim eventualnim poklapanjima programa odlučuje koordinacija Molekule, a praksa je pokazala da su takvi slučajevi rijetki. Imali smo namjeru jedanput mjesečno objavljivati programsku knjižicu Molekule, ali to nikada nismo uspjeli napraviti.
Što je za Drugo more, u organizacijskom i programskom smislu, značio ulazak u novi prostor koji se dijeli s još nekoliko drugih udruga?
S novim prostorom smo dobili komfor. Riječ je o lijepom prostoru u koji je "gušt" doći i raditi. Pored toga, više nismo morali svakodnevno razmišljati o prostorima u kojima bismo napravili neki javni događaj. Dobili smo prostor u kojem je moguće raditi produkciju, gdje svi naši suradnici mogu doći i raditi. Dakle, sve skupa dobili smo puno normalnije uvjete za rad. Naravno, pojavila su se i neka nova opterećenja za organizaciju, ali sve takve nesporazume i nejasnoće smo uspješno prevladavali u komunikaciji između nas u organizaciji, a onda i s drugim organizacijama s kojima dijelimo prostor. Recimo, unutar organizacije smo dugo raspravljali o tome da Drugo more u raspodjeli troškova za prostor participira s najvećim dijelom. Međutim, svima je s vremenom postalo jasno da se ne radi samo o nekoj solidarnosti, nego i o vrlo jasnim dugoročnim interesima Drugog mora.
Osnivanje Saveza udruga Molekula i vaš ulazak u prostor koincidira sa zagrebačkom inicijativom udružene borbe nezavisne kulture i sektora mladih za Centar za nezavisnu kulturu i mlade, a u to vrijeme pulske organizacije okupljene u Karlu Rojcu također pokušavaju napraviti neku sličnu priču koja bi vodila prema definiranju tog prostora kao Centra koji koriste različite udruge. Nekoliko godina prije toga u Splitu je zajedničkim angažmanom nekoliko udruga "osvojen" prostor Doma mladih. Je li riječ samo o slučajnosti ili ste bili inspirirani sličnim aktivnostima kolega u drugim gradovima?
Drugo more je 2005. godine imalo ideju osnivanja kulturnog centra u Rijeci u prostoru Hartere, nekadašnje tvornice papira, ali koji bi bio namijenjen rezidencijalnim programima i produkciji u polju izvedbenih umjetnosti. U isto to vrijeme je krenula i inicijativa Simona Dejhale, Ivana Šarara, Damira Martinovića-Mrleta iz Leta 3, Randića&Turata koji su u tom istom prostoru zamislili kulturni centar s polivalentnom dvoranom koja bi se koristila uglavnom za glazbena događanja, primarno koncerte. Tada je održan prvi Hartera festival, mi smo mjesec dana kasnije u istom prostoru realizirali međunarodni projekt SEAS, a nakon nas je Ivica Buljan tamo napravio odličnu predstavu Marš u produkciji HNK. Iste godine, dakle 2005. smo organizirali i međunarodnu konferenciju koja je promišljala mogući kulturni centar u Harteri, pa je tom prilikom predstavljena i ideja o polivalentnoj dvorani i centru za rezidencijalne programe i produkciju za izvedbenu umjetnost. Također smo pozvali i stručnjake iz inozemstva koji su dali primjere dobre prakse prenamjene nekadašnjih tvorničkih prostora u europskim gradovima. Međutim, niti jedna od ove dvije spomenute inicijative nije naišla na zeleno svjetlo, pa se i danas u Harteri održava samo festival jedanput godišnje. Problem s ovom idejom prenamjene Hartere je u tome što su potrebna velika ulaganja u infrastrukturu koja Grad nije mogao osigurati. Zapravo im ta ulaganja nisu na listi prioriteta. Naime, Grad već nekoliko godina planira izgradnju Gradske knjižnice i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, a zbog nedostatka sredstava ovi su projekti daleko od realizacije. U takvim uvjetima teško je očekivati da će za nove inicijative imati sluha.
Bilo je to dakle vrijeme kada se paralelno u nekoliko različitih gradova pojavila ideja otvaranja kulturnih centara. Svi smo bili članovi mreže Clubture i razmjenjivali smo ideje između sebe, učili jedni od drugih i inspirirali jedni druge. No, za razliku od Pule i Zagreba, a i ranijeg Splita, naša ideja centra za izvedbene umjetnosti nije primarno bila inkluzivna i nije rješavala postojeći problem nedostatka prostora. Naša ideja bila je stvoriti produkcijski centar koji bi djelovao regionalno i međunardno, dakle stvoriti prvenstveno mjesto stvaranja. Naravno, ova ideja nikada nije bila ni blizu realizaciji, no još uvijek mislim da bi ovakvi projekti mogli uspjeti. Kasnija inicijativa oko Molekule je okupila više različitih organizacija, bila je inkluzivna i rješavala je problem. U svakom slučaju, ovaj sinkronicitet nije slučajan. Tada je još vladao neki optimizam da se postojeće kulturne ustanove mogu transformirati, odnosno da se cijeli kulturni sustav može transformirati, a kulturni centri su viđeni kao neki model koji je dovoljno otvoren da privuče dovoljno sredstava i agregira pažnju javnosti, pa da bude novi tip kulturne institucije u državi. Mi smo vjerovali u to, a vjerojatno i naše kolege u Puli, Splitu i Zagrebu. No, iz današnje perspektive mi se ta vjera čini pomalo naivna, jer se do dana današnjeg taj kulturni sustav nije ni malo transformirao. U postojećem kulturnom sustavu novi bi kulturni centri bili samo teret.
Ulazak u novi prostor zapravo koincidira i s programskim širenjem Drugog mora, odnosno pokretanjem novih projekata. O kojim je sve projektima riječ?
Dva nova programa smo pokrenuli 2006. godine. To je Moje, tvoje, naše za koji svake godine određujemo tematski fokus, a realiziramo ga kao interdisciplinarni projekt koji okuplja različite umjetničke discipline i forme, pa kroz njega organiziramo izložbe, predstave, glazbene programe itd. Bavili smo se temama vlasništva, konzumerizma i solidarnosti. Paralelno je uz program koji mi produciramo udruga Infoshop održavala i sajam nezavisnog izdavaštva. Drugi važan projekt koji smo pokrenuli te godine je filmski festival Mediteranske igre. Projekt je prvotno bio zamišljen puno šire od filmskog programa, zapravo nam je bila namjera baviti se kulturom Mediterana, ali kako je za takav fokus bilo teško dobiti financijsku potporu, a ni mi nismo imali dovoljno kontakata i resursa, pažnju smo usmjerili prvenstveno na filmski program. Međutim, kada je otvoreno Art kino Croatia odlučili smo Mediteranske igre prepustiti kinu. Prošle godine, dakle 2010, prekinuli smo višegodišnji projekt Art&Clubbing i umjesto njega počeli raditi Zoom festival. Zapravo je riječ o transformaciji ranijeg programa iz cjelogodišnjeg u festivalski format. Taj je preokret u uskoj vezi s činjenicom da festivalske forme danas mogu dobiti veću financijsku potporu, veću vidljivost, a i jednostavnije ih je organizirati jer je cijeli pogon potrebno alarmirati samo jedanput u godini, a ne tijekom cijele godine nekoliko puta. Jeftiniji je i marketing, jer se plakati rade samo jedanput, itd. Razlozi promjene forme su dakle primarno praktične, a ne konceptualne prirode. Odlučili smo napraviti retrospektivni festival kroz koji bismo predstavljali nekoliko radova umjetnika i grupa koje cijenimo, čiji rad pratimo i koje smatramo da je potrebno sveobuhvatnije predstaviti riječkoj publici. Nakon prošlogodišnjeg predstavljanja Emila Hrvatina, ove godine je na programu Ivana Müller, a sljedeće godine predstavljamo njemačku scenu izvedbenih umjetnosti. Između ostalog, naša je namjera oko ovoga festivala okupljati ne samo riječku publiku, nego i onu iz regije, primarno profesionalce iz ovoga polja. Zahvaljujući projektu Balcan Can Contemporary – BCC, pokrenutom s partnerima iz regije te uz podršku Europske Komisije, a s namjerom da stvorimo platformu za prijenos znanja, produkciju i istraživanje u polju izvedbene umjetnosti, sljedeće godine ćemo u Rijeci tijekom Zoom festivala, koji će biti popraćen i ljetnom školom izvedbenih umjetnosti, moći okupiti i publiku iz regije.
Usmjerenost Drugog mora na područje vizualne umjetnosti se s vremenom razvilo u pokretanje Galerije SIZ. Kako nastaje Galerija?
Galerija SIZ je nastala 2009. godine. Kako sam već ranije istaknuo od početka smo imali neke dodire s poljem vizualne umjetnosti, a od 2005. godine smo počeli raditi neke veće izložbe, prvotno kroz vlastitu produkciju autorskih izložbi Potapanje brodova (više autora), Izbjeglički kamp za građane Prvog svijeta (Emil Hrvatin i Peter Šenk), ali i organizaciju brojnih samostalnih izložbi – npr. organizirali smo izložbe ili performanse Danijela Kovača, Ivana Marušića Klifa, Oliver Resslera, Angela Bošca i dr. Odgovor na pitanje zašto sve veću važnost pridajemo vizualnim umjetnostima jest uključivanje Nemanje Cvijanovića i Igora Eškinje u rad udruge. Negdje između 2007. i 2008. godine Nemanja se počinje sve aktivnije uključivati u samu organizaciju izložbi što je s vremenom rezultiralo time da je u okviru Drugog mora stvoren kontinuiran program izložbi koji smo nazvali Galerija SIZ. Prvotna ideja bila je da napravimo artist-run gallery, neku vrst zadruge umjetnika koji bi zajednički odlučivali o programu i zajedno organizirali program, ali se ova ideja s obzirom na životne okolnosti uključenih pokazala nerealnom. Danas je Galerija SIZ odličan izložbeni program, no mi smo se našli u situaciji da zbog neke vrste salary cupa ili uravnilovke koji vlada među našim donatorima moramo Galeriju SIZ odvojiti od Drugoga mora jer bi u suprotnom Drugo more kočilo rast Galerije. Nakon Mediteranskih igara ovo je naš drugi spin off.
Kao i većina drugih organizacija na nezavisnoj kulturnoj sceni mnoge projekte realizirate u suradnji. O kakvim je suradnjama riječ?
Surađivali smo s mnogim organizacijama od samih početaka, a izdvojio bih vrlo plodotvornu suradnju koju već godinama ostvarujemo s udrugom Domino iz Zagreba. Naše je povezivanje krenulo preko Queer festivala koji je Zvonimir Dobrović prvotno radio u okviru organizacije [BLOK], a nakon prve godine kroz novoosnovanu organizaciju Domino. Već je prve godine dio programa zagrebačkog Queer festivala gostovao u Rijeci u našoj organizaciji, i tada smo započeli našu dugogodišnju suradnju koja se danas širi i na druge projekte. Nama je već na samom početku ta veza s Queer festivalom mnogo značila, jer smo kroz platformu Clubture u dvije-tri godine u Rijeku uspijevali dovoditi programe koje inače ne bismo imali kapaciteta i resursa samostalno ugostiti. Tom smo suradnjom podizali kvalitetu našeg programa i omogućili riječkoj publici susret sa sadržajem koji inače ne bi mogli vidjeti. Na sličan način puno nam je donijela i suradnja s brojnim drugim organizacijama iz Zagreba, s WHW-om na programima predavanja, s Galerijom Močvara na realizaciji nekoliko izložbi, s CDU-om na realizaciji nekoliko projekata, organizacijama iz drugih gradova gdje bih istaknuo Monteparadiso i Metamedij iz Pule, Art radionicu Lazareti iz Dubrovnika, kao i suradnja s međunarodnim organizacijama od kojih ističem dugu i plodnu suradnju s Intercultom iz Stockholma, Cactusom i Electrom iz Londona, Rotorom iz Graza, Teatrom Koreja iz Leccea, te brojnim organizacijama iz Ljubljane kao što su Maska, EPI Center, Aksioma, festivali Mesto žensk i Mladi levi, i dr. Naravno, popis suradnji je neiscrpan jer smo u desetak godina zaista realizirali puno programa i surađivali s brojnim organizacijama. Vjerojatno sam nekog s kim smo ostvarili bezbroj suradnji izostavio.
Drugo more aktivno djeluje već desetak godina. Kako procjenjuješ vaš programski i organizacijski razvoj?
Kada smo počeli organizirali smo jako malo događaja. Bila je to neka vrsta hobističkog djelovanja. Danas produciramo mnogo programa i radimo na velikim projektima, ali se u smislu osiguravanja egzistencijalnih uvjeta rada nismo puno pomjerili od hobizma. Jedan od naših problema je što se nismo puno bavili izgradnjom organizacije. Gradili smo programe, projekte, prostore, suradnju, ali ne i organizaciju. Ako se sada počnemo baviti razvojem organizacije smatram da još uvijek to možemo spasiti. To bi značilo uvesti jasnu podjelu rada, preciznu definiciju strateških ciljeva, ne samo radi strateškog plana i aplikacija nego napraviti ozbiljan plan iz kojeg će se točno vidjeti što hoćemo, kako i s kojim resursima. Također moramo početi sve svoje zaposlenike i suradnike vrednovati prema doprinosu poslu, ne podrazumijevati da smo u tome skupa i da svi jednako participiramo. Dakle, moramo postaviti kriterije unutar same organizacije po kojima ćemo vrednovati sve ljude, sve programe, sve projekte i sve što radimo. U udruzi je troje zaposlenih, a godišnje 20-ak suradnika dobiva honorare za obavljanje različitih poslova. Imamo stalan postav ljudi, koji su prisutni u smislu savjetodavne uloge i odlučivanja, ali ne sudjeluju u organizaciji. Što se tiče odgovornosti nemamo jasnu podjelu, pa sam ja krajnja instanca odgovornosti - imam upravljačku i financijsku odgovornost. Dakle, kako sam već istaknuo nedostaje nam preciznija podjela rada da se zna tko što radi, jer je ona sada dosta zamagljena. Pokušavamo već raditi u tom smjeru, pa je s nama odnedavno nova kolegica Ivana Katić koja koordinira regionalni projekt Balkan Can Contemporary, a uskoro će nam se pridružiti još kolegica Jana Falkenroth koja će također imati jasna zaduženja. Svjesni smo da takva raspodjela poslova znači i drugačije odnose među ljudima, ali taj korak je neophodan za naš opstanak. U sadržajnom pak smislu se nije mnogo toga promijenilo. I dalje smo na istoj liniji – pratimo suvremenu kritičku umjetnost. No, naša je umjetnička produkcija i dalje slaba, jer se uglavnom bavimo prezentacijom ili medijacijom, pa godišnje imamo uglavnom svega jednu do dvije produkcije umjetničkog rada.
Trenutna pozicija organizacija nezavisne kulture nije nimalo ohrabrujuća. Pod izgovorom recesije na državnoj i lokalnim razinama rezana su im sredstva, pa su ona danas mnogo manja nego prije dvije – tri godine. Također, kulturna administracija još uvijek ne daje nikakve jasne naznake da će pokrenuti reformu kulturnog sustava koja bi pogodovala nezavisnoj kulturi. Kako unutar ovog opisanog konteksta vidiš današnju poziciju Drugog mora i kako procjenjuješ njegovu perspektivu razvoja?
Kada je riječ o potporama, plafon koji je Drugo more, kao uostalom i druge organizacije na nezavisnoj kulturnoj sceni, dosegao je ostao iza nas u 2008. i 2009. godini. Tada smo od Ministarstva kulture dobivali oko 240 tisuća kuna, a od Grada Rijeke gotovo 300 tisuća kuna. Uz to smo osiguravali sredstva i iz drugih međunarodnih izvora, donatora i ambasada, pa bi naš godišnji proračun iznosio i do milijun kuna, što je manje-više zadovoljavalo naše potrebe. Sada su ta sredstva značajno smanjena. Međutim, sredstva nisu smanjena samo Drugom moru nego i svim drugim organizacijama na nezavisnoj kulturnoj sceni.
No, naša je sreća, u odnosnu na druge organizacije, to što smo puno vitalniji, jer imamo diverzificiran program pa time i izvore financiranja, i zapravo smo daleko prisutniji izvan riječkoga konteksta. Ne samo da surađujemo mnogo s organizacijama u Zagrebu ili Dubrovniku, nego i regionalno i međunarodno, što nije praksa većine drugih riječkih organizacija. Naša okrenutost partnerima izvan Rijeke i realizacija suradničkih projekata nam daje neku vrstu stabilnosti, ali mišljenja sam da stabilnost nije moguće dosegnuti dok god ne postoji i podrška na lokalnoj razini. Naime, mi trenutno imamo osigurana sredstva iz Europske Unije, ali su ona namijenjena suradnji i programskoj razmjeni, a ne za naš program na lokalnoj razini. Iako mi dobrim planiranjem iz tih sredstava pokrivamo i neke lokalne programe koji se realiziraju unutar tih suradničkih projekata, takva situacija nije dugoročno održiva. Dakle, u nastojanju da nadiđemo lokalne tokove ljudi, novca, sadržaja, i izborimo neku šansu za Drugo more, mi se oslanjamo na puno širu zajednicu nego je to Rijeka. Nama je zapravo potrebna mreža na europskoj razini da bismo preživjeli.
Zaposlenici u organizacijama nezavisne kulture imaju niske plaće, najčešće ispod hrvatskog prosjeka, i većina će radi osiguranja egzistencije morati prijeći raditi negdje drugdje. Druga je opcija da radiš honorarno za javne institucije ili neke druge subjekte, kao što ja radim. Smatram da je to dugoročno ozbiljan problem. Mislim da su takvi naši izbori na nezavisnoj kulturnoj sceni prilično loši. Pritom je loša komunikacija s akademskom zajednicom, s javnim kulturnih ustanovama koje ne proizvode neko interpretativno polje, polje novih značenja koja bi bila relevantna. Nezavisnoj kulturi, koja propituje granice i koja bi uvijek trebala biti ispred institucija, je otežano djelovanje jer službene ustanove ne pripremaju teren za njih. Normalno je da svaki prosječan građanin prati kulturna zbivanja u dominantnom krugu, i da oni neće reagirati na ono što nudi Trafik, Filamktiv ili Drugo more, već će reagirati na ono što nude institucije i u njihovom kodu će čitati sve umjetničke radove. Nisam optimist, jer je situacija godinama nepromijenjena, na neki je način zacementirana.