Razgovara: Petra Matić
Michelle Caswell profesorica je arhivskih studija na Odsjeku informacijskih znanosti na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (UCLA), gdje radi i na Odsjeku azijsko-američkih studija. Njezina se istraživanja bave arhivima, sjećanjem, javnom poviješću i društvenom pravdom te kritičkim feminističkim pristupom arhivskim studijima. Sudirektorica je UCLA-ovog Community Archives Laba, suosnivačica South Asian American Digital Archivea (SAADA) i glavna organizatorica Archivists Against kolektiva. Urednica je posebnog izdanja The Journal of Critical Library and Information Studies na temu kritičkih arhivskih studija, a njezina posljednja knjiga Urgent Archives: Enacting Liberatory Memory Work, objavljena 2021. godine, bavi se pitanjem bjelačke supremacije i heteropatrijarhata unutar arhivskih teorija i praksi te predlaže radikalne politike arhiva zajednice kao temelj oslobodilačkog rada sjećanja. U ovom razgovoru osvrnule smo se na njezin dosadašnji rad, trenutne borbe arhiva zajednice u SAD-u te na moguće budućnosti mjesta koja čuvaju naše povijesti.
Prije nego krenemo u širi kontekst vašeg rada, možete li nam reći čime se trenutno bavite?
U zadnjih godinu dana, u suradnji sa South Asian American Digital Archiveom (SAADA) i Texas After Violence Projectom (TAVP), bavim se projektom Virtual Belonging koji proučava emocionalni učinak stvaranja zapisa na marginalizirane zajednice poput južnoazijskih američkih zajednica i bivših zatvorenika. Prije nekoliko godina javio mi se Gabriel Solís iz TAVP-a i rekao da bi, iako su moja istraživanja o učinku arhiva zajednice na korisnike odlična, njima bilo zanimljivo istraživanje učinka arhiva zajednice na osobe koje stvaraju zapise i/ili dijele svoje usmene povijesti. Kakav je osjećaj ispričati svoju priču koja će ostati pohranjena u arhivu zajednice? Jesu li stvaratelji zapisa razmišljali o tome tko bi mogao koristiti njihove zapise i na koji način? Ima li razlike kad ispričamo svoju usmenu povijest preko Zooma u odnosu na uživo? Moja fantastična doktorandica Anna Robinson-Sweet intervjuirala je osobe koje su sudjelovale u projektima usmene povijesti u ovim dvjema organizacijama te smo se primile oblikovanja nove teorije koja bi mogla opisati učinak ovakvih projekata. Zaključile smo da dijeljena pozicioniranost i identitet između osobe koja intervjuira i ispitanika znače mnogo, da ljudi koji dijele svoje priče to čine i zbog sebe i zbog budućih korisnika te da je nekim stvarateljima zapisa draži Zoom od intervjua uživo. Zamišljamo cijeli jedan novi vokabular kojim se može opisati učinak ovih nevjerojatnih arhiva, za koji se nadamo da će poslužiti i za dobivanje financijske podrške.
Prije 15 godina osnovali ste SAADA. Koji su bili ključni trenuci u razvojnoj putanji organizacije?
Ne mogu vjerovati da je prošlo 15 godina otkad smo Samip Mallick i ja osnovali SAADA! Teško je to danas vjerovati, ali prije 15 godina mnogi profesionalni arhivisti digitalne arhive nisu smatrali arhivima, a postkustodijalne arhivske prakse arhivskima. Tada je bilo vrlo malo literature o arhivima zajednice (osim rada Andrewa Flinna u Ujedinjenom Kraljevstvu), a profesionalni arhivisti su konstantno delegitimizirali naš rad. Sretna sam što su se vremena promijenila. Prema mojem pristranom mišljenju, danas se najzanimljiviji rad u arhivskim studijima temelji na arhivima zajednice.
Od ključnih momenata izdvojila bih trenutak kad smo se registrirali kao nezavisna organizacija, kad je Samip uspio osigurati dovoljno sredstava da na SAADA-i radi puno radno vrijeme, kad smo dobili prvu veću financijsku potporu od Fondacije Mellon, kad smo pokrenuli Archival Creators Fellowship za dokumentiranje marginaliziranih zajednica unutar južnoazijskih američkih zajednica, i zadnje, kad smo u SAADA-i uspjeli zaposliti stalno osoblje. Zasluge za to idu Samipu koji je pokretačka snaga ovog arhiva i velika inspiracija.
Što se tiče mojeg sudjelovanja, digitalizacija Zbirke Vaishna Dasa i Kale Bagai 2013. godine mi je bila neizmjerno bitna jer je otad korištena na toliko različitih načina – za poticanje južnoazijskih Amerikanaca na odlazak na glasanje te za inicijativu za preimenovanje ulice u Berkeleyu, Kaliforniji u “Kala Bagai Way”. Uvijek me oduševljava kad se pokaže da naoko svakodnevni arhivski zadaci imaju ogroman učinak na zajednice, politike i krajolik.
Kakva je situacija što se tiče financiranja arhiva zajednice u SAD-u? Postoje li inicijative za povezivanjem arhiva zajednice na nacionalnom nivou?
Uloženo je mnogo truda u zagovaranje arhiva zajednice prema financijerima. Neke su inicijative bile zaista uspješne, ali imamo još mnogo posla. Bergis Jules iz Shift Collectivea je potaknuo neke promjene koje su utjecale na to kako državni financijeri poput Institute of Museum and Library Services i privatne fondacije poput Fondacije Mellon vide vrijednost arhiva zajednice i ulažu u njihov rad. Fondacija Mellon je pritom odigrala ključnu ulogu u preživljavanju mnogih arhiva zajednice tijekom pandemije.
Sebe vidim kao zagovarateljicu arhiva zajednice. U mojim je istraživanjima naglasak na tome da arhivi marginaliziranih zajednica nisu samo legitimni arhivi, pojedinačno vrijedni i nezamjenjivi, već su u isto vrijeme i prekarni, zahvaljujući kroničnom zanemarivanju. Često objašnjavam financijerima da njihove trenutne smjernice za financiranje funkcioniraju kao zapreke koje obeshrabruju ili onemogućuju arhive zajednice da bi se prijavili za potpore. Promjene na ovom polju su spore i potrebno je još mnogo toga napraviti da bi arhivi zajednice mogli dobiti stupanj podrške jednak onome akademskih arhiva.
Jedan svijetli primjer predstavlja Community Archives Collaborative, nacionalna organizacija uzajamne pomoći kroz koju se arhivi zajednice međusobno podržavaju. Organizacija je u samom začetku, ali mogla bi imati veliki utjecaj na to kako država financira arhive zajednice. Naravno, da bi bili financijski održivi, arhivi zajednice moraju diverzificirati svoje izvore financiranja i ne smiju se osloniti na samo jedan izvor, bilo da se radi o državnoj ili podršci privatnih fondacija. Samip trenutno radi na zanimljivom projektu koji istražuje različite načine samofinanciranja nekih arhiva zajednice poput licenciranja arhivskih materijala, iznajmljivanja prostora i književne produkcije. Bitno je da se takva nastojanja ne kose s temeljnim vrijednostima arhiva. Donacije pojedinaca bi trebale biti osnova svih strategija prikupljanja sredstava; arhive zajednice trebale bi ponajprije podržati zajednice kojima oni koriste i koje predstavljaju.
Smatrate li da arhivske aktivistice i aktivisti mogu iskoristiti postojeći trend arhiva kao nematerijalnog koncepta kako bi se potaknule promjene u institucionalnom kontekstu?
Za mene je ovo pitanje vrlo komplicirano. Ne smatram da tendencija humanistike u shvaćanju “arhiva” kao metafore ima mnogo oslobodilačkog potencijala, budući da umanjuje značaj stvarnih materijalnih potreba većine arhiva, izazova s kojima se arhivi suočavaju u ispunjavanju tih potreba, i rada i stručnosti potrebnih za njihovo održavanje.
Svakako priznajem da zapisi dolaze u svim oblicima, materijalnim i nematerijalnim. Usmeni zapisi su zapisi. Kinetički zapisi su zapisi. Nedominantne zajednice su se oduvijek bavile svojim usmenim i kinetičkim zapisima. Ove arhivske tradicije još uvijek preživljavaju, unatoč pet stoljeća pokušaja epistemicida kolonijalnih sila. No, kolonijalne institucije još uvijek drže materijalne stvari. A upravo se te stvari moraju rematrirati, i to odmah. Ne želim da teorijske intervencije izvan arhivskih studija skrenu pažnju od vrlo materijalnih problema marginaliziranih zajednica čije su stvari nasilno otuđene. Prvo se moramo fokusirati na povratak stvari, a onda možemo debatirati o njihovoj korisnosti kao produžetku sjećanja!
Ističete kako rad sa zajednicom nije jednostavan te da bavljenje radom oslobodilačkog sjećanja nije ugodno. Iz kojih ste grešaka najviše naučili?
Vrlo sam samokritična, pa vjerujem da sam napravila puno više pogrešaka nego što mogu ovdje nabrojiti. (smijeh) Smatram da sam u posljednjih deset godina istraživanja arhiva zajednice promijenila svoje početne pretpostavke o značaju akademskog istraživanja. Neki arhivi zajednice rado pristaju biti predmetom istraživanja, a drugi to ne žele. Za mnoge je vidljivost koju im donosi akademsko istraživanje zamka koja znači nadzor i ekstrakciju. Mislim da sam na početku naivno i pogrešno pretpostavila da ću na mnogim mjestima biti dobrodošla i da su moje dobre namjere u podršci arhiva zajednice očigledne. No to nije tako. Moram zadobiti povjerenje kao i svi drugi i moram poštovati odbijanje poput svih drugih. Danas pokušavam ići samo ondje gdje me pozovu i biti zahvalna na pozivu. Ja sam bijela osoba koja je bila suosnivačica arhiva zajednice koji predstavlja i služi nebijelim ljudima. Kao bijela osoba, odgojena sam da zauzimam određen dio prostora. Pokušala sam se od toga odučiti, no to je proces, a ne jednokratno postignuće.
Također, često sam na tankoj liniji između privlačenja pozornosti na “bijelost” u arhivima s ciljem demontiranja i decentralizacije, a u isto vrijeme fokus na to oduzima pozornost od perspektiva nebijelih ljudi. Tu je i problem shvaćanja mene kao stručnjakinje zahvaljujući mom statusu bijele osobe i pozicije redovite profesorice na sveučilištu, koji također dolaze od moje bjeline. Naučila sam slušati više nego što govorim. Pokušavam intervenirati na načine koji osnažuju druge, no ne uspijevam uvijek u tome.
Čiji vas rad nadahnjuje? Koji su arhivi zajednice za koje bi svi trebali znati?
Svaki dan me inspirira rad SAADA-e i TAVP-a i mnogih drugih arhiva zajednice koji nastoje raditi na oslobodilačkom sjećanju. Nedavno sam vodila studente na teren u June L. Mazer Lesbian Archives i oduševilo me okruženje puno Hollinger kutija na čijim su oznakama imena žena. Neki su moji studenti na praksi u arhivu La Historia Historical Society Museum koji se bavi meksičkom američkom zajednicom u El Monteu, gradu istočno od Los Angelesa, i funkcionira na volonterskim temeljima. Oni rade fantastične izložbe primjerice o prvim automobilima i maturalnim haljinama članova i članica zajednice koje su iznimno posjećene i omogućuju osobama da vide sebe u povijesti.
Shorefront Legacy Center je mali afroamerički arhiv zajednice koji se nalazi u podrumu crkve u Evanstonu, u predgrađu Chicaga. Tamošnji arhivist Dino Robinson iskoristio je materijale iz arhiva kako bi napisao izvještaj u kojem dokumentira povijest rasističkih stambenih ugovora u gradu. Izvještaj je uspješno iskorišten za zagovaranje prema gradskoj upravi Evanstona da isplati reparacije afroameričkom stanovništvu. To pokazuje vrijednost ovih arhiva – čak i s minimalnim budžetom i bez stalnog osoblja, oni aktivno rade da bi popravili štete koje su stoljećima nanošene. Zamislite što bi sve mogli napraviti da imaju stalnu financijsku podršku!
Akademski, moje dvije nove kolegice, profesorica Tonia Sutherland i profesorica Thuy Vo Dang s kojima suvodim UCLA Community Archives Lab su konstantni izvori intelektualne inspiracije i moralne podrške. Obje su briljantne i u teoriji i praksi.
Kako zamišljate arhive za 100 godina?
Vidim dva moguća puta. U distopijskoj budućnosti ostali su samo najbogatiji arhivi. Svaki otpadak stvoren od bogatih bijelih radno sposobnih muškaraca pažljivo je sačuvan, i ništa više. Nitko ne koristi te arhive, osim bogatih bijelih radno sposobnih muškaraca kako bi održali status quo.
U oslobodilačkoj budućnosti, arhivi marginaliziranih zajednica imaju punu financijsku podršku u svojem radu koji obavljaju pod vlastitim uvjetima. Sve što je ukradeno je vraćeno. Materijali koji su preostali u dominantnim arhivskim institucijama koriste se kako bi se osobe koje imaju moć držalo odgovornima i kako bi se popravile povijesne štete. Arhivi se koriste kako bi se izgradilo društvo u kojem svaka osoba ima ono što joj je potrebno. To su dva vrlo različita puta: izbor je na nama!
Intervju je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.
Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.