Razgovarale: Dea Vidović i Petra Novak
Već sam naziv vaše udruge sugerira osnovne intencije. Kako vi shvaćate Filmaktiv?
Ime je smislila Morana Komljenović. Ideja je bila poticati aktivizam koristeći medij filma. Radilo se o rudimentarnom aktivizmu – shvaćali smo aktivizam kao pričanje priče o problemu. Umjesto da napišem priču, ili grafit, ili pjesmu, ja ću snimiti film, i to dokumentarni film, s kojim ću upozoriti na problem. Smatrali smo da je dokumentarni film jednostavnija i dostupnija forma, nego što je to igrani film, i u tom smislu je i pristupačniji, a samim time je i veća vjerojatnost da će polaznici doista uspjeti napraviti svoje prve autorske radove u svijetu filmske umjetnosti. Nama je bilo važno educirati ljude i nekom broju njih godišnje omogućiti da nauče baratati filmskim jezikom, na temelju čega će oni kasnije ili doista raditi svoje filmove i s njima progovarati o problemima, ili će samo gledati filmove, ali na kvalitetniji, informiraniji, kritički način.
Udruga Filmaktiv je još jedan primjer organizacije koja svoje djelovanje započinje neformalno, bez organizacijskog okvira, dakle samo s programskim aktivnostima iz kojih se s vremenom stvara potreba za formaliziranjem djelovanja. Kako izgledaju vaši počeci i na koje sve nedostatke i potrebe, vaše ili sredine, reagirate?
Studirao sam od 1997. do 2001. godine filmologiju u Bologni, a već 2000. sam znao da ću se vratiti u Rijeku. U razgovorima s prijateljicom i kolegicom Moranom Komljenović, koja je danas predsjednica udruge Fade In, došli smo do ideje kako bismo zajednički trebali pokrenuti neki edukacijski program za mlade u polju dokumentarnog filma. Za takva naša razmišljanja su zaslužna naša iskustva sudjelovanja u različitim tipovima radionica kreativnog izražavanja i video produkcije koja su se nakupljala u našem formativnom razdoblju tijekom 1990-ih godina. Oboje smo sudjelovali u Novigradskom proljeću i školama kreativnog izražavanja koje su proizašle iz tog divnog projekta (gdje smo se i upoznali s video formom), a kasnije i u Školi mira u Mrkoplju gdje smo i sami počeli voditi radionice. Sa Školom mira smo mnogo putovali po regiji i upoznali se s raznim organizacijama i modelima rada i organiziranja. Kroz razgovore smo došli do toga da je najbolje osnovati udrugu, iako je pokrećemo tek 2004. i to upravo Morana i ja s Goranom Butorcem Frenkijem. S edukacijskim programom počinjemo prije osnivanja udruge. Želja nam je bila mlade ljude u Rijeci naučiti kako da se izraze i priču ispričaju filmom. Dakle, počeli smo s neformalnim programom i to 2001. godine, najprije za učenike osnovnih škola, a kasnije i za srednjoškolce. Iako sam jedno vrijeme bio u Bologni, a Morana na studiju u Zagrebu, imali smo neki uvid u lokalni kontekst jer smo često dolazili u Rijeku, pa smo znali da nisu postojali edukacijski programi posvećeni mladima u sferi dokumentarnog filma. Postojeći Kino klub Liburnia je imao edukaciju, ali osjećali smo da možemo ponuditi drugačiji pristup radu, izvući u prvi plan vezu između dokumentarnog filma i aktivizma i nastojanja da se progovori o problemima koji nas okružuju, što je nas primarno zanimalo. Počeli smo raditi u Domu mladih, bivšem Domu pionira. Riječ je o gradskoj ustanovi za slobodno vrijeme mladih, gdje smo ranih 1990-ih učili osnove videa i radili neke zanimljive projekte. Oni su nam dali prostor, a mi smo osigurali sredstva, i to od privatnog sektora. Nabavili smo opremu – prvu kameru i prvo računalo i počeli raditi. Ubrzo smo počeli aplicirati i na javna sredstva Grada Rijeke, i to prvotno preko Doma mladih, ali smo samostalno vodili brigu o budžetu za radionice koje smo organizirali.
Neko vrijeme se zadržavate u Domu mladih, no onda ga napuštate. Što se dogodilo i gdje se potom smještate, odnosno u kojem prostoru nastavljate s edukacijskim programima?
Nakon prve godine s osnovnoškolcima, počeli smo raditi s učenicima srednjih škola, što je naišlo na nerazumijevanje u Domu mladih čija je uprava počela sve više prigovarati, a jedan od ključnih prigovora je bio da okupljamo neke čudne ljude. Iako smo pokušavali objasniti da su to mladi ljudi, samo drugačijeg, subkulturnog, stila odijevanja, koji dolaze na radionice, Dom mladih je uporno upućivao neke prigovore. Pokazalo se da su nam se koncepcije rada razilazile, a kako to nismo uspjeli izgladiti, nakon nekog vremena odlučili smo napustiti taj prostor. Zahvalan sam Domu mladih na tom početnom impulsu, no u nekom smo trenutku jednostavno prerasli taj okvir. Kako sam u to vrijeme bio jedan od članova Komisije za film pri Gradu Rijeci, iz razgovora s Bobom Bundalo-Mišković sam saznao da udruga Drugo more ima prostor u ulici Ivana Zajca. Kontaktirao sam Davora Miškovića i vrlo brzo i jednostavno smo dogovorili naše preseljenje u njihov prostor, u kojem nastavljamo provoditi radionice. U međuvremenu smo osnovali udrugu i počeli smo raditi samo sa srednjoškolcima i studentima.
U Molekuli se zadržavate dvije godine, a potom se zajedno s Drugim morem i još četiri organizacije selite na novu lokaciju, u prostor koji ste nazvali Molekula a koji je smješten u blizini luke, na Delti. Što je za Filmaktiv značilo preseljenje u taj prostor?
Prostor u staroj Molekuli nam je postao premali, pa smo se aktivno uključili u traženje novog prostora, i to više na operativnoj nego idejnoj razini. Na idejnoj razini najviše je doprinio Davor Mišković iz Drugog mora, a mi smo doprinosili na operativnoj tako što smo se brinuli o ugovorima, vodili proces osnivanja Saveza udruga Molekula, a čak su i predsjednici Saveza samo iz Filmaktiva, prvo sam predsjednik bio ja, pa Frenki i sada sam opet ja, jer Frenki odlazi živjeti u SAD, a nitko drugi iz drugih organizacija nije bio spreman na sebe preuzeti tu obavezu. Kada smo se preselili u novi prostor, u današnju Molekulu na Delti, počeli smo se još više razvijati, jer smo imali bolje uvjete rada. Te su godine bile "zlatna vremena", kada smo dobivali ozbiljnija sredstva i od Grada Rijeke i od Ministarstva kulture, pa smo mogli intenzivirati rad. Ulazak u Molekulu je za nas bio vrlo pozitivan i poticajan. Dobili smo više prostora, bolje uvjete rada, pa smo i zbog toga mogli proširiti i intenzivirati svoje djelovanje, što nam je podiglo vidljivost i prepoznatljivost u lokalnoj zajednici. U startu smo imali vrlo precizan izračun svih troškova s kojima ćemo se sresti kada uđemo u prostor o kojem se trebamo brinuti i plaćati najam i režijske troškove. Zajednički smo se unutar Filmaktiva dogovorili da ćemo u slučaju krize svi zajednički participirati u tim troškovima kako bi organizacija mogla nastaviti koristiti prostore u Molekuli. Radi se o iznosu koji bi se uz naše osobne donacije mogao relativno lako pokriti. Godišnje Filmaktiv za Molekulu mora izdvojiti oko 10 tisuća kuna, što je nešto manje od tisuću kuna mjesečno, što pak znači da bi svatko od nas trebao donirati organizaciji po 100 kuna mjesečno da bismo sakupili potrebna sredstva za hladni pogon.
S obzirom da je u Molekuli u međuvremenu došlo do nekih internih preslagivanja, kada je pokrenuta Galerija SIZ mi smo ostali bez prostora u kojem smo do tada radili radionice, predavanja i projekcije. Radionice smo radili u dnevnom boravku, ali to nije funkcioniralo. Istovremeno je došlo i do nekovrsnog zasićenja članova Filmaktiva dotadašnjom metodom rada, pa su radionice posljednjih par godina zamrle. S projekcijama smo pak prestali u Molekuli onoga trenutka kada se otvorilo Art-kino Croatia, jer smo smatrali da je posve besmisleno da mi radimo paralelne programe kad smo se već izborili za tako kvalitetan prostor za film kao što je Art-kino, tako da smo taj dio programa preselili potpuno u kino. U našem prostoru u Molekuli je dostupna i jedna mala filmska biblioteka, tu je i dalje naša montaža i ured, povremeno radimo radionice kraće forme, i planiramo nove projekte. U svakom slučaju, Molekula nas nije pregazila, već osnažila i dala nam prostora da radimo.
Tijekom ciklusa radionica producirali ste i dokumentarne filmove čiji su autori bili vaši polaznici. Koje ste teme odabirali i kako je izgledao proces edukacije i praktičan rad unutar njega?
Napravili bismo 5-6 radova godišnje. Obrađivali smo teme iz lokalne sredine, a mnoge od njih bi i danas bile relevantne u javnosti, poput primjerice priče, koju smo napravili 2003. godine, o županijskom deponiju za koji se već tada znalo da će za šest mjeseci doseći svoj maksimalni kapacitet smeća koje može primiti. Tek nekoliko godina kasnije, točnije u ljeto 2011, potpisan je ugovor za gradnju novoga deponija. Dakle, otvarali smo raznolike teme koje su u tom trenutku bile aktualne u društvu, bavili se ekologijom, ljudskim pravima, svakodnevnim životom grada, a bilo je i radova koji idu ka eksperimentalnom filmu. Poticali smo polaznike radionica, srednjoškolce i studente, da sami odabiru teme koje žele raditi, a mi smo ih učili kako proći kroz cijeli proces rada na filmu, kako bi na temelju toga iskustva kasnije mogli lakše odlučiti koji segment ih najviše privlači i u kojem su najbolji, je li to snimanje, novinarstvo, montaža, ili produkcija. Dakle, poticali smo ih da sami slože priču, da nauče kako snimati kamerom a da materijal bude gledljiv i upotrebljiv, da znaju montirati priču i da na kraju sve to znaju izbaciti na neki DVD. Davali smo im cijeli paket osnovnih znanja. Pritom smo jako inzistirali na tome da znaju zašto svaki kadar izgleda tako kako izgleda, da rade svjesne odabire, da planiraju, da rade kadrove koji su potpuno upotrebljivi u montaži, da paze na svjetlo, na boju, na ton, na kompoziciju i na sve te stvari. Učili smo polaznike da vode cijeli filmski projekt i u produkcijskom smislu, pa su sami organizirali sve što je za snimanje bilo potrebno: recimo, kontaktirali bi vatrogasce, policiju, bolnice i sve druge s kojima je trebalo dogovoriti snimanje za određenu temu koju su tada obrađivali. Bilo nam je jako važno da prođu kroz cijeli taj proces, jer smo bili svjesni da kada se s polaznicima radi na takav način, postoje velike šanse da neki od njih ostanu u organizaciji i dalje s nama nastave raditi i educirati nove polaznike. I doista, svake godine bi se uz nas vezala jedna ili dvije osobe, a mi bismo ih onda obučili da znaju kako svoje stečeno znanje prenijeti dalje, odnosno educirali bismo ih da i oni sami postanu treneri. Kasnije, kada smo počeli surađivati s Liburnia film festivalom u Ičićima, primjenjivali smo isti pristup, pa je i iz tih četverodnevnih radionica uvijek proizašao jedan broj polaznika koji bi nastavio s edukacijom u Filmaktivu tijekom cijele godine. Sve skupa je rezultiralo time da se danas neki od njih profesionalno bave recimo montažom, neki su primljeni na studij filma u inozemstvu, a nekolicina je danas uključena u rad Art-kina. Što se tiče promocije, organizirali smo godišnju projekciju produciranih filmova u atriju HKD-a, a također smo filmove slali na manje festivale uglavnom amaterskog filma, primjerice na Reviju amaterskog filma - RAF. Međutim, ne mogu reći da smo u tom polju prezentacije, promocije i distribucije radova bili dovoljno aktivni.
Pored redovnog edukacijskog programa koji provodite na godišnjoj razini, koje još projekte s vremenom pokrećete? Što su vaši kriteriji i vrijednosni sustav na temelju kojih donosite odluke kakve ćete projekte pokrenuti i realizirati?
U međuvremenu smo se uključili i u mrežu Clubture preko koje smo počeli razmjenjivati programe i surađivati na nekim zajedničkim projektima s drugim organizacijama širom Hrvatske. Clubture nam je omogućio jako puno kontakata i preko mreže smo upoznali mnoge druge organizacije s kojima smo razmijenili iskustva i znanja, što je obogatilo naš rad. Također smo, u suradnji s Fade In-om, počeli provoditi edukacijske programe na Kvarnerskim otocima koje su bile jako uspješne u sredinama u kojima je postojao interes, a tamo gdje njega nije bilo radionice nisu uspjele. Iako niti u jednom niti u drugom slučaju na tim otocima nisu postojali slični edukacijski programi, jednostavno bi na pojedinim mjestima postojao strukturirani interes, a negdje ne, pa se znalo dogoditi da bismo mi došli po dogovoru, a polaznici bi se jedva skupili i ne bi bili zainteresirani za rad. U drugim je pak sredinama odaziv bio fantastičan, i rado i dalje surađujemo s njima, a nedavno smo bili pozvani da istu tu radionicu napravimo i na Murteru, i bilo je vrlo uspješno. Angažirali smo se i oko produkcije animiranog filma Prva jutarnja, na kojem smo zapravo predugo radili, ali film je realiziran, prikazan je u hrvatskoj selekciji Animafesta, na Animateci u Ljubljani, na Festivalu hrvatskog animiranog filma i na još nekoliko festivala u svijetu, uz dobar prijem i vrlo pozitivne komentare. Bila je to jako mala produkcija, no dovoljno zanimljiva da se u nju uključi i Zagreb film. Surađujemo sa svim organizacijama u Molekuli i za njih produciramo video materijale, za Drugo more smo tako dokumentirali projekt Mediteranske igre, za Katapult radimo foršpane za svaku knjigu koju objave, sa Trafikom i Prostorom plus surađujemo na njihovim projektima itd. Ujedno surađujemo i s kulturnim institucijama, pa recimo imamo dugogodišnju suradnju s Gradskom knjižnicom za koju smo snimali kratki edukacijski film, a s njima u suradnji smo radili i edukacije za najmlađe. Surađivali smo s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti na nekim projektima itd.
Za razliku od Fade Ina koji je uspostavio suradnju s javnom televizijom i počeo o problemima progovarati i preko televizije, medija koji privlači najveći broj ljudi i ima najveći utjecaj na javno mnijenje, vi niste krenuli tim smjerom. Koji razlozi stoje iza toga - je li riječ o svjesnoj odluci ili vam se takva prilika nije niti otvorila?
Fade In je odmah počeo surađivati s televizijom. Meni se ta ideja nije svidjela i o tome smo dosta razgovarali. Dva su razloga zbog kojega me to nije privlačilo, a ni danas ne znam jesam li bio u pravu. Kao prvo, nije mi se sviđala pomisao da televizija određuje format koji moraš zadovoljiti (3, 5, 18 minuta) i da to moraš proizvesti u određenom vremenskom razdoblju. Jasno je da to mora biti tako, i okviri nisu loši sami po sebi, dapače, no to ograničava neke aspekte rada koje smo željeli ostaviti otvorenima. Moje je mišljenje da bi takav odabir podrazumijevao profesionalizaciju udruge, a meni to nije bila bliska ideja, jer to pak obavezuje udrugu da osigura sredstva za plaće, jer ljudi koji moraju obaviti određeni posao u određenom roku imaju pravo biti plaćeni redovno i pošteno - a to je pak ulazak u poduzetništvo, što nikako nije bila ideja osnivanja Filmaktiva. Zatim, nije mi se činilo fer da mlade ljude odmah bacimo u žrvanj velike medijske kuće, već da je cilj Filmaktiva edukacija mladih koji onda mogu, među ostalim, i odlučiti raditi za neku medijsku kuću (što se i dogodilo). Ovo naravno nije kritika Fade Ina, dapače, mi smo s njima surađivali u stvaranju nekih reportaža za HTV, već su to samo moja razmišljanja o tome što je Filmaktiv mogao napraviti, a nije. Drugo je bilo pitanje imaju li lokalne televizije potrebu za takvim tipom programa. Mi smo imali neke razgovore s njima, ali zapravo nikada ništa konkretno nismo realizirali. A nismo imali ni neka pozitivna iskustva s HTV-om. Zapravo nam je bilo važnije surađivati s lokalnim organizacijama, za njih dokumentirati akcije i raditi dokumentarne filmove za druge.
Vezano uz ova razmišljanja oko suradnje s televizijama, možemo spomenuti i naša razmišljanja o tome hoćemo li se kroz udrugu angažirati na komercijalnim poslovima koji su sasvim izvan područja naših interesa (snimanja video spotova za bendove, a možda i vjenčanja, sprovoda, nogometnih utakmica ili bilo čega uopće) i tako osigurati egzistenciju i sredstva za edukacijske programe. Dugo smo o tome razgovarali i jednoglasno smo odlučili da to nije smjer u kojem ćemo ići. Tu je bilo i etičko pitanje, a ticalo se naše opreme koju smo nabavili javnim sredstvima, pa smo smatrali da nije u redu tom opremom raditi komercijalni posao. Druge varijante profesionalizacije u područja filma, pa onda još izvan Zagreba, pa onda još u ovom aktivističkom dijelu su jako, jako malene. Tako da smo nastavili dalje aplicirati za projekte, ali kako su sva ta sredstva koja dobijemo mala, nitko od nas ne može osiguravati egzistenciju preko Filmaktiva. Važno je istaknuti da mi nikada nismo Filmaktiv promišljali organizacijski u civilno-društvenom smislu, tj. nije nam bilo bitno razvijati organizaciju kao formu, nego nam je ona bila samo okvir za programske aktivnosti, poligon za rad i istraživanje. Sve u svemu, ovakav način funkcioniranja nam omogućava lakoću postojanja, nemamo dugoročne obaveze prema donatorima ili ljudima koji su zaposleni, i u svakom trenutku, ako odlučimo da smo se premorili, možemo prestati djelovati.
Što je danas s Filmaktivom i kakva je njegova perspektiva?
Kada se iz svih održanih ciklusa radionica kristaliziralo nekih 6-7 ljudi koji su mogli voditi radionice samostalno, mi smo se pomalo opustili i prestali smo raditi te godišnje radionice. Djelomično je na to utjecala i ranije spomenuta prenamjena prostora u Molekuli u koji je ušla Galerija SIZ, a mislim i da smo se malo umorili. Osim toga, godine su prošle i ljudi su zakoračili u neko razdoblje života kada je trebalo početi plaćati režije, najamnine, kredite i slično, pa su mnogi počeli raditi tamo gdje su mogli osigurati vlastitu egzistenciju. No, nakon malog predaha, sad se opet pokrećemo. Odlučili smo raditi vlastite projekte i projekte s drugim organizacijama. Širimo se i na područje open software-a i open hardware-a, ekstenziju nekih istraživanja koja provodi Frenki, i koja su se pokazala vrlo zanimljivima. Pritom, većina nas koji dobijemo neku ponudu za posao koji možemo provesti preko Filmaktiva, mi ga i realiziramo kroz udrugu, jedan dio honorara dobije onaj tko realizira posao, a ostalo volontira, pa na taj način dobivena sredstva ostaju udruzi. Uspjeli smo održati osjećaj da smo zajednički izgradili okvir za djelovanje, imamo ured, opremu, montažu, a svatko od nas nastoji doprinijeti što je više moguće, bez obzira radi li se o vođenju nekog većeg projekta kao što je video-scenografija za godišnju produkciju baletne škole u HNK, ili samo o lijepljenju plakata i titlanju filmova.