Razgovarala: Matija Mrakovčić
Rad mladih organizacija, odnosno organizacija koje su na nezavisnoj sceni aktivne u posljednjih nekoliko godina te organizacija koje vode mladi, najčešće nije još stekao veliku vidljivost ili organizacijsku stabilnost, dok istovremeno ukazuje na aktualni razvoj scene, nove umjetničke tendencije i modele organizacije. Osim što predstavljaju noviju generaciju stasalu na nezavisnoj kulturnoj sceni koja je baštinila metode organiziranja, suradnje i zagovaranja nezavisnih aktera čiji su intervjui objavljivani u arhivu Abecede nezavisne kulture, tim je organizacijama zajedničko to što svoje programe realiziraju u prostorima koji u njihovim lokalnim zajednicama funkcioniraju kao svojevrsni društveno-kulturni centri mlađe generacije. Nakon prošlogodišnjeg mapiranja prostornih resursa u Zagrebu, Karlovcu, Čakovcu, Rijeci, Puli, Splitu i Zadru, u ovoj seriji donosimo intervjue s organizacijama iz Šibenika, Koprivnice, Varaždina, Sinja i Osijeka. Nakon Zrinke Šajn iz Centra za mlade Grada Varaždina i intervjua s Andrejom Salajec iz koprivničkog Foruma udruga nezavisne kulture, donosimo razgovor s Matom Malešom iz Sinjskog kulturnog urbanog pokreta (S.K.U.P.).
Sinjski kulturni urbani pokret osnovan je sada već daleke 2004. godine. Čime ste se i s kojim ciljem pretežno bavili u posljednjih deset godina? Na koji bi način opisao proteklih deset godina angažmana na nezavisnoj kulturnoj sceni?
Zapravo smo s radom počeli i ranije, ali smo se 2004. godine registrirali. Počeli smo s organiziranjem svirki jer je u to vrijeme alternativna kulturna scena u Sinju bila mrtva, a svirke lokalnih bendova su se rijetko održavale. U to vrijeme su instrumenti i glazbena oprema počeli biti sve dostupniji, dosta se srednjoškolaca počelo baviti glazbom, osnivali su se bendovi. Počela se stvarati sinjska metal scena pod utjecajem razvoja gothic i melodic death metal glazbe koja je u to vrijeme bila jaka u Europi. Također, počeli su se osnivati i rock bendovi u Sinju. Puno bendova, ali malo prostora i inicijative za organizaciju svirki dovelo je do osnivanja udruge koja bi bila zadužena za rješavanje tog problema. Nakon svirki, počeli smo s vremenom organizirati izložbe, projekcije filmova, festival elektronske glazbe, i druge kulturne sadržaje koji su postajali sve raznovrsniji kako smo se širili članstvom koje je donosilo nove ideje.
Možeš li nam približiti situaciju u Sinju po pitanju nezavisne kulturne scene i scene mladih, njenih aktera i događanja? Postoji li u Sinju svijest o postojanju kulturne scene koja nije institucionalna, koja promiče drugačije umjetničke i kulturne prakse od onih tradicionalnih? Kakva je "službena" kulturna ponuda?
Nezavisna kulturna scena se više od deset godina vrti oko S.K.U.P.-a, nešto kraće i oko udruge S.U.K., te UPSUS - Udruge za promicanje suvremene umjetnosti Sinj koja je osnovana prije neke dvije godine. Svijest o postojanju neinstitucionalne kulturne scene u Sinju postoji i jako je raširena. Događaji u organizaciji spomenutih udruga imaju od nekoliko desetaka do nekoliko tisuća posjetitelja. Organiziramo događaje koji se redovno održavaju godinama i svi znaju da ih svake godine mogu očekivati. To su, naprimjer, festival S.A.R.S. koji je održan 13 godina za redom, S.K.U.P.-ove projekcije filmova koje se održavaju deset godina, zatim su tu S.U.K.-ov Gljevstok, te Kašetarnica u organizaciji UPSUS-a.
Službena kulturna ponuda je vezana uglavnom uz Dane Alke i Velike Gospe. To se svodi na alkarske svečanosti, nastupe klapa, razne izložbe i poneki koncert. Naša cilj je pokazati da Sinj ima kulturnu ponudu i izvan Dana Alke i Velike Gospe koje traju oko mjesec dana.
Koliko su suradnje s drugim udrugama, organizacijama, mrežama i pojedincima izvan Sinja važne za lokalnu scenu? Postoje li neki akteri s kojima su suradnje omogućile opstanak i udruge i nezavisne scene u Sinju?
Suradnja S.K.U.P.-a i S.U.K.-a postoji od osnivanja S.U.K.-a. Ta suradnja je najveća oko uređenja i održavanja prostora u bivšoj vojarni Ivaniš Nelipić. Surađujemo i s drugim udrugama i organizacijama s kojima dijelimo ideje, program, pomažemo jedni drugima, itd. To su naprimjer udruga mladih ACTUS iz Trilja koja organizira glazbeni festival Parkin' Trilj, a članovi udruge pomažu i nama u organizaciji naših događaja kad je potrebno. Zajedno smo organizirali i jednu izložbu, te projekciju filma Bore Leeja u Trilju. Važna nam je i suradnja s mrežom udruga Clubture koja nam je već tri puta financirala turneju. Uvijek smo otvoreni za suradnju i rado se odazivamo na sve pozive drugih organizacija.
Tijekom godina rada uglavnom ste, u nedostatku prostora za rad i prezentaciju istog, svoja događanja organizirali na otvorenom. Možete li nam približiti (tadašnju) situaciju u Sinju po pitanju prostora za rad i prezentaciju rada udruga u kulturi?
U samom početku smo sve događaje organizirali uglavnom na otvorenom, a to su bile uglavnom svirke. Problem otvorenog prostora je taj što ovisite o vremenskim prilikama. Prve svirke smo organizirali u Alkarskim dvorima koji su se 2007. godine počeli obnavljati, pa smo se prebacili na košarkaško igralište u centru grada. Priliku da dobijemo prostor za rad imali smo dosta rano. To je bio prostor Doma mladih koji je 2006. godine privatiziran. Neko kratko vrijeme smo tu održavali dio programa, ali politika je (u dva navrata) odlučila da je bolje da se privatnik okoristi tim prostorom. Problem s prostorom je djelomično riješen skvotiranjem bivše vojarne Ivaniš Nelipić. Vojarna ipak ne bi trebala biti trajno rješenje, barem ne gledajući stanje u kojem sada djelujemo, a to je nedostatak osnovnih uvjeta za rad.
Možeš li nas upoznati s tim kako je funkcionirao Dom mladih kao ondašnji društveno-kulturni centar?
Dom mladih u Sinju izgrađen je od samodoprinosa njegovih građana kao prostor namijenjen mladima. Naime, svakom je zaposlenom od neto plaće dio (2% ili 3-5%) izdvajan u posebni fond za financiranje ovog projekta. Prema prvotnom rješenju arhitekta Jerka Rošina, Dom mladih je trebao sadržavati dvoranu za zbor, kazalište i folklor, veliku polivalentnu dvoranu kapaciteta 650 sjedećih mjesta, klub mladih s prostorom za šah i TV, biblioteku, čitaonicu i prateće sadržaje. Sve to je trebalo biti na površini od 2700 metara četvornih. Iako sagrađen u manjem obujmu od predviđenog, objekt je svečano otvoren i pušten u rad 28. lipnja 1986. Činjenica da zgrada nije dovršena do kraja i uvjeti nisu bili od početka idealni, nije mnogo utjecala na odvijanje kvalitetne programske djelatnosti.
Što se tiče programa koji se odvijao u Domu mladih od njegova otvaranja samo jedan dio bilo je obrazovanje odraslih i dopunsko obrazovanje, škola stranih jezika (koja je izazvala veliki interes pa je nekoliko stotina sugrađana upisalo tečajeve talijanskog, engleskog i njemačkog jezika), kompjutorski tečaj (baš je tako nazvan) na kojem su se učili tada temeljni informatički jezici Basic i takozvani mašinski jezik, škola gitare, folklorna i pjevačka sekcija, likovne izložbe, koncertna događanja, kazališna predstave, dramski studio, buvlje pijace subotom, slušaonice, projekcije filmova i snimki rock koncerata na velikom platnu. Uz navedene sadržaje u sklopu Doma mladih nalazila se knjižnica koja još radi, i auto škola. Sinj, iako mali grad na periferiji, zahvaljujući ovom prostoru bio u toku suvremenih urbanih događanja i promjena koje su se događale u većim sredinama.
Zajedno s udrugom S.U.K. 2009. skvotirali ste bivšu vojarnu Ivaniš Nelipić u užem centru grada. Možete li nam opisati kako je i zašto do toga došlo i kako se situacija dalje razvijala?
Skvotiranje vojarne je započeo S.U.K. Uskoro smo im se pridružili i zajedno uredili prostorije za rad udruga i održavanje koncerata. Do zauzimanja prostora u vojarni je došlo jer nam je trebao prostor za svirke, a imali smo pred sobom više od deset objekata koji su propadali i bili svakodnevno godinama uništavani. Grad godinama nije imao nikakvo rješenje za ponuditi pa smo jednostavno ušli u vojarnu i počeli sebi uređivati prostor.
Tada je navedeni prostor bio u vlasništvu MORH-a pa smo imali problema s vojnom policijom koja nas je par puta istjerala iz prostora, ali bez ikakvih prijava. MUP nije imao nikakve ovlasti nad tim prostorom pa nisu smjeli ulaziti i oni nas tada nisu ometali. Uskoro smo dobili pisanu dozvolu ministarstva za organizaciju nekih događaja, ali onda je nakon par mjeseci prostor prešao u vlasništvo RH. Tada je policija dobila ovlasti za ulazak i imali smo nekih problema u početku, ali opet je prošlo bez prekršajnih i kaznenih prijava.
Kada je prostor dodijeljen Gradu prije nekoliko godina dobili smo usmeno jamstvo da nas nitko neće dirati. Od tada je naš program u vojarni redovan i djelujemo polulegalno. Za svaki događaj koji organiziramo dobijemo dozvolu Grada i onda to prijavimo policiji.
Detaljni plan uređenja grada Sinja iz 2012. predvidio je u vojarni svega 15 posto prostora za javne i društvene sadržaje. Kakav je stav vaše inicijative po tom pitanju? Kakvih sadržaja nedostaje u Sinju i na koji bi se način vojarna mogla i trebala koristiti?
To je pitanje na koje bi struka dala puno bolji odgovor. Mi iz udruga smo 2012.g. imali prvi okrugli stol na tu temu i dali smo neke svoje prijedloge. Kasnije smo se također izjašnjavali o tom pitanju, no odlučeno je da će se najveći dio prostora koristiti za staračke domove. Već 2010. smo obaviješteni da je naš boravak u vojarni pri kraju jer dolaze investitori koji će tu graditi staračke domove. Do danas niti jedna ponuda investitora za izgradnju staračkih domova nije stigla na adresu Grada. Vojarna je više od 10 godina napuštena i jedino u njoj djeluju S.K.U.P. i S.U.K., te odnedavno boksački klub. No, mi svi zajedno koristimo manje od 1% ukupnog prostora koji ima površinu od gotovo 50 000 m2.
Puno udruga koje nemaju prostor za rad moglo bi se tu useliti. Ovakvo stanje u kojem vojarna stoji napuštena i propada nikome ne odgovara, ali se malo radi na tome da se nešto promijeni.
Trenutno u Hrvatskoj postoji više inicijativa koje se zalažu za osnivanje društveno-kulturnog centra (u Karlovcu, Splitu, Čakovcu...). Razgovara li se u Sinju o društveno-kulturnom centru, i ako da, kakav sadržaj on podrazumijeva, a kakav model upravljanja?
Mi smo imali društveno-kulturni centar koji je bio javno dobro sve dok nije privatiziran. To je bio Dom mladih. O novom društveno-kulturnom centru pod nazivom '"multimedijalni centar" razgovara se samo uoči izbora od strane raznih političkih opcija.
Postoji više načina upravljanja tim prostorom. Moguće je da Grad zaposli jednu kvalificiranu osobu iz svih udruga korisnika koja će se kao profesionalac brinuti o tom prostoru. Moguće je osnivanje nove ustanove sa upravom koja bi vodila prostor, zatim demokratsko vođenje centra od strane svih udruga po demokratskom načelu - jedna udruga jedan glas, itd. O tome ćemo se dogovoriti onda kada vidimo da se bliži izgradnja tog centra. Za sada je to nažalost daleka budućnost.
Postoje li primjeri modela korištenja i upravljanja prostorima u javnom vlasništvu, u domaćem i stranom kontekstu, koji su utjecali na vaše promišljanje prostorne problematike i na koji način?
Kada smo prvi put čuli da postoji mogućnost izgradnje multimedijalnog centra u Sinju dosta smo radili na tome da isplaniramo kako bi naš model upravljanja izgledao. Uzimali smo primjere iz raznih gradova i proučavali. Neki od primjera su bili Dom mladih u Splitu i Pogon Jedinstvo u Zagrebu. Kako je to, ponavljam, daleka budućnost, imat ćemo vremena isplanirati način na koji ćemo upravljati tim prostorom. Sada kada vojarnu koristimo sa udrugom S.U.K. nemamo problema oko upravljanja. Svatko čisti prostorije svoje udruge, a zajedničke prostore zajedno održavamo. Oko termina organizacije pojedinog događaja se lako dogovorimo. Smatramo da bi se na isti način lako dogovorili i da još nekoliko udruga s nama dijeli isti prostor.