Razgovarala: Ivana Pejić
Jedna od dugovječnijih organizacija civilnog društva u području kulture, Autonomni kulturni centar – Attack, djeluje od 1997., odnosno 2001. kao centralno mjesto aktivističke i kulturne scene u Zagrebu. Organizaciju su obilježile smjene generacija i zauzimanje uvijek novih prostora za rad, a od 2009. Attack upravlja dijelom društveno-kulturnog centra AKC Medika, nezaobilaznim na kulturnoj mapi grada. Uz neizbježno pobrojavanje aktivnosti, projekata, programa i novih organizacija koje su nastale iz nje u posljednjih 25 godina djelovanja, upravo su teme smjene generacija i metoda prijenosa organizacijskog pamćenja povod razgovoru sa Sanjicom Burlović.
Možete li ukratko predstaviti organizaciju, njene glavne programe koji ju pozicioniraju u polju civilnog društva te projekte za koje mislite da su imali određeni utjecaj na društvo u posljednjih dvadesetak godina?
Autonomni kulturni centar nastao je 1997. godine, pokrenut kao Autonomna tvornica kulture od strane aktivista tadašnjeg Zagrebačkog anarhističkog pokreta i Antiratne kampanje Hrvatske. I dan-danas postoje u Attacku ta neka dva pola, jedan NGO-ovski, drugi više anarho, iako ne baš anarho jer ako si u tim nekim strukturama – onda nisi anarho. Takvo nas razmišljanje prati već 20 godina jer se u to vrijeme u Hrvatskoj nije moglo ni na koji drugi način djelovati nego kroz organizaciju civilnog društva, da bi se moglo doći do prostora i raditi neke stvari. Tako je Attack i nastao. Prvi pokušaj skvotiranja bila je Kuglana gdje se zajedno s ekipom iz Močvare (tada se nisu tako zvali) krenulo u skvotiranje, mislim da je to bilo 1995. no to je neslavno propalo. Kada su ljudi tražili od Grada da im se da taj prostor, Grad je jednostavno rekao da ne može dati prostor zbog toga jer oni nisu pravna osoba nego su pojedinci, privatne osobe. U tom se trenutnu zapravo shvatilo da se treba usustaviti odnosno oformiti kao organizacija i tu je onda uletjela Antiratna kampanja. Oni su već neko vrijeme plivali u tim vodama i na taj način su zapravo oformili Autonomnu tvornicu kulture. S druge strane oformio se URK.
Glavni programi danas su vezani uz klub Attack koji je najprepoznatljiviji po glazbenim programima. Ljudi uopće ne percipiraju da su programi Attacka i program galerije, knjižnice, različiti edukativni programi, pa onda FAKI – Festival alternativnog kazališnog izričaja, pa razne produkcije i rezidencije kazališne, filmske, vizualne. Osim toga radimo programe s djecom, migrantskim zajednicama i izbjeglicama, programe s kvartovskim zajednicama, međunarodne i nacionalne suradnje. To je što danas radimo. FAKI je nastao prije 26 godina kao prvi takav festival koji je zapravo htio ukazati da postoji izvaninstitucionalno kazalište i da ne treba sve biti pokriveno žirijem, prvi festival koji je doveo performans na ulice. Većina ljudi koji su bili oko Attacka po gradu su radili različite akcije i tako je nastao FAKI. Nakon toga su se počeli razvijati svi drugi festivali koji su danas puno vidljiviji nego što je FAKI. FAKI je i dalje ostao u tom svom undergroundu i u nekoj niskobudžetnoj sferi (na što nas prisiljava uveliko i nova politika Ministarstva kulture i medija, koja svake godine reže i tako mali proračun).
Potom, Fade IN je nastao u Attacku. Oni su se kasnije odvojili i napravili svoju organizaciju radi lakšeg upravljanja i zbog toga što su odlučili ići nekim potpuno drugim smjerom. Više nisu imali misiju i viziju kao što je imao Attack. Pa je tu počeo i ZMAG, pa su i oni napravili svoju organizaciju... Onda Libra Libera, Cirkorama.. Velik je broj projekata koji su nastali u Attacku pošto je Attack uvijek imao misiju da bude platforma za različite ideje, pa onda ako neka ideja ili projekt preraste Attack odnosno krene u drugom smjeru, taj projekt postane sam svoja udruga. Revija amaterskog filma (RAF) je također bila unutra u partnerstvu s Postpesimistima koji su se kasnije odvojili kao samostalna udruga. Možemo reći da je i Restart bio neki spin-off pošto je Oliver Sertić isto izašao iz Attacka.
Kakve ste suradnje (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) ostvarili u širem društvenom polju?
Kulturni projekti uvijek su bili povezani s politikom zauzimanja prostora... Ako zauzmeš prostor da bi tamo radio programe, meni se čini da je to dosta povezano s društvenim djelovanjem kroz kulturu. Clubture su oformila 2000. četiri tadašnja zagrebačka kluba koja su imala svoj prostor: Mama, Močvara, Kset i mi. Tada je Kset bio aktivan na civilno-kulturnoj sceni, poslije se povukao vjerojatno zato jer imaju potpuno drugačiji način djelovanja kao studentska udruga. Attack je jedan od klubova koji su pokrenuli Clubture koji se kasnije razgranao kao mreža po cijeloj Hrvatskoj. Najvažnije je oduvijek bilo pitanje prostora. Od kada djelujemo to nam je pitanje bilo prvo i osnovno i tijekom 25 godina rada još uvijek ga nismo riješili. Pitanje prostora za rad nezavisnim organizacijama, kolektivima, inicijativama, prostor koji će biti društveno kulturni centar, kao bi se to danas nazvalo, ali ne komercijalan već otvoren raznim inicijativama, organizacijama i kolektivima bez profitne orijentacije. S tim da bi bilo genijalno da bude samoodrživ, kao što postoje primjeri negdje vani.
Glavna kampanja/inicijativa u kojoj smo sudjelovali traje još od Saveza za centar za nezavisnu kulturu i mlade, tada se tako zvala. Tu su bili Mama, Močvara, mi, Zagreb – kulturni kapital 3000 gdje su bile razne udruge, pa Mreža mladih Hrvatske i Clubture. Nakon toga oformio se Savez udruga Operacija Grad, nakon što je u Badelu bilo veliko događanje koje je trajalo 10 dana. To je bilo 2005. godine. Pošto ni Močvara ni Attack ni Mama nisu imali riješeno prostorno pitanje, išlo se zagovarati za pojedinačne klubove, ali i za javni zajednički društveno kulturni centar koji je danas zapravo Pogon. Ali Pogon ne može zadovoljiti potrebe cjelokupne scene u Zagrebu tako da smo opet nigdje. U principu, te kampanje i zagovaračke aktivnosti su tijekom svih tih godina rodile jako malo uspjeha, nažalost. Možda zato što je u Zagrebu to jednostavno bilo nemoguće s onakvom strukturom na vlasti išta postići. Možda bi bilo bolje da živimo u nekoj razvijenijoj županiji, recimo Međimurju.
Uključili smo se i kad je krenulo s radom Pravo na grad u aktivnosti prije i oko Varšavske. Pravo na grad je proisteklo iz ove naše inicijative zagovaranja za prostor samo nam se priključila onda i Zelena akcija te se onda krenulo u smjeru zagovaranja za javne prostore i javna dobra i tek onda se Pravo na grad oformilo kao samostalno organizacija. Također, kad je 2015. godine počela humanitarna kriza i otvorila se balkanska ruta povezali smo se jače s Centrom za mirovne studije, iako smo i prije bili povezani jer je CMS koristio infrastrukturu Attacka i bio je član Attackove platforme. Uključili smo se u koordinaciju inicijative Dobrodošli. To nije kulturna scena već više ljudsko-pravaška, tako da smo se i tamo u zadnjih par godina dosta aktivirali.
U kakvom je statusu i stanju danas Medika? Kako se njome upravlja i tko sve koristi prostore?
Medika je danas u gotovo istom statusu kao na samom početku korištenja prostora. Ugovor je istekao, Grad ga ne može produžiti jer prostor ne zadovoljava minimalne tehničke uvjete, a nakon potresa stanje je još gore. Minimalni tehnički uvjeti se ne mogu postići budući da se treba investirati veća količina novaca u Mediku, a da bi se to moglo napraviti treba mijenjati GUP jer po GUP-u stoji da će na prostoru gdje je Medika Grad izgraditi kongresni centar, koji se pak neće nikad izgraditi. I tako se vrtimo u začaranom krugu, iako se i vlast u Zagrebu promijenila, mi iz začaranog kruga nismo izašli.
U potresu je stradalo jedno čitavo krilo u Medici - prostor koji su koristile razne organizacije i kolektivi cirkuskih umjetnika/ca, a koji je i nama bio važan budući da smo tamo imali izvedbe predstava, programe za djecu. Attacku je stradao prostor Hacklaba i sobe za goste, a ostali dijelovi Medike svako toliko popuštaju pod velikim količinama kiše, krov galerije nam prokišnjava, kao i mnogi drugi krovovi u Medici.
Jednim dijelom Medike upravlja Attack, a Savez udruga i građana/ki Pierottijeva 11 drugim dijelom, pa se onda zajednički dogovaramo na sastancima, nešto kao neformalna i nedefinirana platforma. Korisnici prostora su Attack sa svim svojim suradnicima/cama po pojedinim programima i prostorima (Galerija Siva, klub Attack, Filmski studio Medika, Infoshop/knjižnica Pipilotta) i različiti umjetnici/e (likovni, glazbeni, izvedbeni, interdisciplinarni i sl.) koji imaju prostore ateljea, glazbenih studija, radiona i slično.
Jesu li se u vašoj organizaciji dogodile veće promjene u strukturi upravljanja i rada od početka do danas?
Pa ne, nisu se desile. I dalje se udrugom upravlja Skupština, a kada se trebaju donijeti neke veće odluke tada se sazivaju veliki sastanci Attack-a. Postoje autonomni timovi koji rade na određenim programima, koji sami donose odluke koje su važne za te programe. Ako je pitanje prostora ili nešto tako važno, to se rješava na zajedničkom velikom sastanku Attacka mada bi se to terminološki zvalo skupština. S time što ne inzistiramo na onim svim formalnostima skupštine na koje nas zakon obvezuje, naša je unutarnja politika da svatko tko dođe na sastanak ima pravo odlučivanja, onaj koga nema ne može odlučivati. Odluke se donose konsenzusom budući da je dogovor da svi ljudi trebaju pristati na zaključak, to je to. Nema preglasavanja i nadglasavanja. Kada imamo problem u nekim programima takve se stvari raspravljaju na velikim sastancima i daju se prijedlozi, a prisutni donose odluku. Isto tako, ako se fizički ne susretnemo onda komuniciramo preko velike liste, slack platforme, whatsapp grupa ili video poziva. Imamo i koordinacijski odbor koji je više tehničke prirode. Dakle, isti su principi upravljanja od kad je organizacija osnovana.
U principu smo imali krizu kada je cijela civilna scena imala krizu, u periodu 1999.-2000. kada su se organizacije profesionalizirale, tada su generacije starih Attackovaca otišle, ne samo zbog toga već i zbog burnouta. Ostala je mlađa generacija koja je polako učila neke stvari, da bi se tek godinama nakon toga profesionalizirali. A svako toliko imamo potrebu za novim ljudima. Kako Attack nije organizacija gdje su ljudi prvenstveno zaposleni, ne možemo se usporediti s drugim organizacijama. U Attacku je zaposleno nas par zbog toga što treba raditi papirologiju, administraciju, projekte, treba paziti na to sve. Dosta ljudi koji su aktivni u organizaciji imaju druge poslove i rade svoje programe, no oni su svi članovi skupštine. Svatko tko želi može biti član skupštine i donositi odluke. Kad imamo para na projektima, imamo više zaposlenih, a nekad kad nemamo, imamo ih manje. Bolje je kad imamo više zaposlenih jer onda je bolja organizacija i bolje ispunjavamo administrativne uvjete i sve ostalo.
U suštini, zaposleni ljudi nisu core organizacije već su to oni najaktivniji, oni koji stalno dolaze na sastanke, trude se donositi odluke i osmišljavati smjer u kojem bi organizacija trebala ići. To je core i on je promjenjiv. Nekad je 10 ljudi, a nekad 5. Najbitnija je volja i volonterski rad.
Marko Strpić u knjizi Naša priča: 15 godina Attacka! kaže da je do smjena generacija u organizaciji dolazilo kako su se osiguravali prostori za rad. Nakon osnivanja, prva smjena generacija se dogodila u Jedinstvu, a druga ulaskom u Mediku. Možemo li danas dakle govoriti o četvrtoj generaciji koja djeluje u Attacku? Strpić kao ključnu razliku među novim i starijim generacijama navodi izostanak političnosti, društvenog angažmana mlađih. Slažete li se s tim?
Ne slažem se, mladi sa sobom nose neke nove načine funkcioniranja i neke nove stvari koje ih zanimaju. Odbijam biti osoba koja će se sjećati devedesetih kao nečega "pravog" i jedino ispravnog i kritizirati mlade, jer nisu "dovoljno politični". Na kraju, što to znači dovoljno politični? Postoji li neki izračun, koeficijent? Mislim da je ovo već peta ili šesta generacija mladih koji djeluju u Attacku, a njih 90 posto dolazi s punk scene koja njeguje načela antifašizma, prihvaćanja različitosti, rodne, seksualne, rasne, nacionalne, dobne, vjerske i svih drugih ravnopravnosti i prema tome se i oni vode u osmišljavanju programa. Inkluzija ranjivih skupina kroz kulturne programe je također nešto što je "politično", suradnja na programima sa LGBTIQ zajednicom, ako i involviranje u rad organizacije pripadnika/ca te zajednice je isto nešto "politično". Izložbe koje progovaraju o klimatskim promjenama, performansi i izvedbe o rodnoj ravnopravnosti i s feminističkim predznakom, kulturne politike… I tako dalje, da sad ne nabrajam i pokušavam dosegnuti neki koeficijent "političnosti" što je neko vijeće staraca iz devedesetih postavilo.
Na koji način dolazi do prijenosa organizacijskog pamćenja u smislu aktivnosti, programa i načela rada s generacije na generaciju? Koliko se novi ljudi uključuju u upravljanje i odlučivanje?
Pa to sam djelomično objasnila već u nekom od prethodnih pitanja. Uključivanje novih generacija se uglavnom dešava direktnom komunikacijom s mladima koji su i tako aktivni na punk, manje dub ili trance sceni, ili su pak umjetnici/e koji iz raznih razloga koriste prostor Medike za svoj rad. Pozove ih se na sastanke timova, ovisno o tome koji su njihovi afiniteti i tako postaju sudionici u donošenju odluka. Svatko tko je prisutan na sastancima ili je aktivan u Attackovim timovima ima mogućnost i dolaska na skupštine. Načela rada se prenose također kroz praksu u svakodnevnim radu i usmenom predajom, a tko želi saznati više moze pročitati i knjigu "Naša priča - 15 godina Attacka". Ali kako se tu radi uglavnom o mladima koji su prije uključivanja u organizaciju dobro upoznati s radom i načelima rada, nema nekih velikih problema oko tumačenja stvari. Naravno, imali smo mi i padobrance, a to se dešava jer smo otvorena organizacija i uglavnom se tu ne radi o mladima, već o odraslim osobama, koje se iz raznih razloga (uglavnom organizacija koncerta) priključuju radu kluba. Na kraju te osobe odu, jer eto nama nije prihvatljivo, naprimjer, da u klubu svira metal bend s mizoginim tekstovima.
Ima li organizacija veće količine nesređene (fizičke ili digitalne) građe koja je teže dostupna i iskoristiva? Zašto je ona u takvom stanju?
Da. Od početka rada organizacije arhiviralo se sve privatnim putem. Svatko je imao neki dio Attackove arhive, svatko je nešto arhivirao, uglavnom na brzinu. Pa smo se selili nekoliko puta i također sve pobacali po kutijama i nismo ništa razvrstali. Srećom, kada smo pisali knjigu "Naša priča: 15 godina Attacka" razvrstali smo neke stvari, što je bilo zaista teško, dosta smo materijala digitalizirali, nabavili od starih članova Attacka hrpu materijala, s tim da smo im većinu vratili. Imamo barem tu građu. Od Zaklade Kultura nova dobili smo podršku tako da smo zaposlili osobu koja je isto član Attacka i koja digitalizira materijale koji su na web-u... Poanta je u tome što je to dokumentiranje zadnja aktivnost za koju imaš vremena i ako nemaš volontere koji će to odraditi ili ako nemaš osobu kojoj će se isplatiti honorar, a uglavnom nemaš honorar za to, onda kad stigneš samo nabacuješ po kutijama.
Kada smo radili knjigu za 15 godina Attacka, materijale smo skupljali od starih članova, od Rute koji je radio Attackove newslettere pa je imao hrpu slika i fotografija. Skupljali smo i tako što smo pozvali ljude preko fejsbuka da nam šalju slike koje imaju, od hrpe ljudi s pank scene dobili smo dosta fotografija. Dosta smo dokumentirali programe kao što su FAKI, radionice, izložbe i takve stvari, toga najviše ima po privatnim arhivima. Kako je klub konstantno radio i održavao milijun koncerata, nitko nije baš sustavno dokumentirao, pogotovo jer tada nije bilo ni današnjih mobitela niti digitalnih fotoaparata.
Posjeduje li vaša organizacija biblioteku ili barem određenu količinu knjiga skupljenu radom organizacije? Kako se njome upravlja (postoji li katalog) i koliko se ona koristi (npr. vanjski korisnici)?
Da. Imamo Infoshop, čine ga različiti fanzini, publikacije o civilnoj sceni, anarho sceni, punk sceni... I imamo poklonjene odnosno donirane knjige. Knjižnica je otvorena kao čitaonica, a građa se nalazi na dva mjesta. Jedan dio građe je u prostoru koji dijelimo s knjižarom Što čitaš? koja se nalazi u iznajmljenom prostoru u Frankopanskoj ulici 22, a drugi dio građe je u prostoru Infoshopa u Medici, koji se još koristi i za razne druge aktivnosti - edukacije, projekcije, diskusije i slično. Nakon potresa 2020, dosta su nam se pogoršali uvjeti za čuvanje građe. Kako je u prostoru Infoshopa u Medici velika količina građe, odlučili smo na poziv Što čitaš? dio građe prebaciti u prostor koji sad dijelimo s knjižarom. A to nam je i dobro, jer se čitaonica može koristiti svaki dan, tijekom cijelog dana dok radi knjižara, pa nije osuđena na volontersko organiziranje i volonterski rad. Što se same građe tiče, imamo dosta toga katalogizirano, što je opet napravljeno volonterskim radom Infoshop tima.
Smatrate li da u vašoj organizaciji postoji potreba za nekim tipom dodatnih resursa koji se tiču upravljanja dokumentacijom (prijenos znanja, dostupna tehnika, ljudskih resursi, prostor)?
Da. Smatram da nam treba sve. Nedostaju nam ljudski resursi, dobar prostor gdje bi se se ta fizička građa mogla nalaziti i kvalitetno arhivirati. Tehniku za digitalizaciju građe imamo, to se uvijek može sklepati DIY. Nije tehnika nešto primarno, primarno nam treba ljudi i prostora, ali i znanje. Imamo Igora koji je završio arhivistiku i radi u državnom arhivu, ali on je jedan u 20 godina koji se pojavio, pa Mateju koja je studirala arhivistiku, a zapravo radi kao koordinatorica projekata. Čak i da nađemo ljude i prostor, fali nam znanje jer ovisiti o jednoj osobi koja povremeno dođe nije održiva strategija. Dokumentiranje i arhiviranje je stvarno zadnje što organizacija radi. Arhiva je ono za što ti ostane vremena da skupiš kao dokaz o provedenoj aktivnosti. A mislim da je to izrazito važno, možda zato jer sam studirala povijest pa mi je to profesionalna deformacija. Ali većina ljudi ne ide za tim. Dan-danas radimo festivale i koncerte i netko tko to radi uopće ne ide za tim da je super da fotografiraš događanje, poanta je raditi nove događaje, a ne pričati o starome... Ne postoji opća percepcija da je arhiviranje i dokumentiranje nešto bitno i što ima neku vrijednost.
Imate li neke svoje primjere suradnje i/ili uključivanja zajednice u arhiviranje (uključivanje volontera, suradnje s akademskom zajednicom, provedba studentske prakse, suradnje s drugim OCD-ovima, suradnje s državnim ili lokalnim arhivima)?
Pa nemamo baš previše primjera, jer kao što sam već spomenula, arhiva nije nešto primarno čime se stignemo baviti. Imali smo uključivanje zajednice kad smo radili na knjizi "Naša priča - 15 godina Attacka", kada smo preko društvenih mreža pozvali publiku da nam šalje materijale, stare fotografije iz razdoblja prije digitalizacije. Imali smo također Mateju (dok nije bila angažirana u Attacku) na praksi kao studenticu arhivistike, no to je bilo preko Centra za dokumentiranje nezavisne kulture. Po pitanju akademske zajednice, poznato mi je da se povremeno koristi naša knjiga kao literatura za sociološka i kulturološka istraživanja.
Postoji li interes istraživača za vašim radom?
Javljaju nam se studenti sociologije koji rade diplomske radove, kao i razni strani istraživači koji se bave nezavisnim prostorima i kulturom. Ali nitko nas nije zapravo direktno pitao za arhivu, više su to neka istraživanja o prostorima i organizacijama. Nažalost, imamo knjigu samo na hrvatskom jeziku. Nitko se još nije bavio konkretno Attackom osim tih studenata što su radili seminare i diplomske radove. A najviše ih zanima okupacija prostora i povijest te okupacije u Hrvatskoj i kako smo mi i što napravili i došli do onoga što imamo danas. To je krenulo prije 2-3 godine, imali su neki kolegij ili diplomski pa su radili na tome. U principu ih je zanimalo skvotiranje pa su onda i nas uključili u istraživanje.
Koji su vaši prijedlozi za donositelje javnih politika u području arhiviranja i digitalizacije materijala (npr. otvaranje specifičnih fondova/natječaja za potporu organizacijama koje rade na očuvanju organizacijskog pamćenja)? Što bi najviše pomoglo organizacijama?
Svakako treba omogućiti financiranje kroz fondove za ovaj dio aktivnosti organizacija. Recimo, Ministarstvo kulture i medija bi trebalo prepoznati važnost čitave ove scene i osim institucija otvoriti financiranje za dokumentiranje vaninstitucionalnih organizacija. Znam da je to SF s obzirom na to tko je trenutno ministrica kulture i koliki je njezin kapacitet shvaćanja problematike – ja bih to više nazvala ignoriranjem postojanja i važnosti izvaninstitucionalne kulture. Financije koje za podršku dokumentiranju organizacija raspodijeljuje Zaklada Kultura nova nisu dovoljne, budući da se konstantno financiraju tri projekta, a potrebe su puno veće.
Projekt Zajedno smo jači - znanjem protiv krize sufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 490.680,27 kn od čega se 417.078,23 kn osigurava iz proračuna EU, a 73.602,04 kn iz državnog proračuna. Sadržaj je isključiva odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger. Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. Stajališta izražena u ovom tekstu isključiva su odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Za više o EU fondovima:www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.