Razgovara: David Čarapina
Londonski MayDay Rooms, kolektiv čije ime zrcali stanje urgentnosti, djeluje kao arhiv, resursni prostor te sigurna luka za različite društvene pokrete i njihove povijesti. Arhivsku okosnicu čini povijesna građa vezana za društvene borbe od šezdesetih godina nadalje, protežući se od niza alternativnih pokreta i kampanja otpora sve do eksperimentalne kulture i djelovanja marginaliziranih i potlačenih skupina. Od toga kako je uopće došlo do potrebe za osnivanjem MayDay Roomsa, kako njihov arhiv funkcionira do toga koji je cilj prikupljanja materijala povezanog s različitim društvenim borbama, razgovarali smo s jednom od triju članica kolektiva, Rosemary Grennan.
Započnimo od nulte točke: možete li se, u kratkim crtama, predstaviti našim čitateljima?
Ja sam Rosemary Grennan te sam dio Mayday Roomsa posljednjih, sada će već biti, osam godina; vrijeme brzo prolazi! U MayDayu se bavim svime pomalo jer nismo hijerarhijski organizirani: arhiviram, programiram, sve pomalo. Specijalizirala sam se na području digitalne arhivistike, posebice oko pitanja izgradnje online arhivskih resursa.
Sada možemo otpočeti naše putovanje u arhiv. Priča započinje 2013. godina kada se Mayday Rooms osniva. Kako su izgledali prvi dani same organizacije? Koja je bila ideja i inspiracija za arhiv i njegovo ime?
MayDay Rooms je osnovan 2013. tijekom brutalnih mjera štednje i rezova u području javnih usluga u Velikoj Britaniji koji su doveli do zatvaranja niza javnih knjižnica, društvenih centara i kulturnih prostora. Takva politika, u kombinaciji sa zakonima protiv skvotiranja donesenima 2011. godine (usmjereni kriminalizaciji skvotiranja stambene imovine), rezultirala je gubitkom društvenih i zajedničkih prostora koji su djelovali i kao spremnici kulturnog pamćenja i povijesti. Unutar tog konteksta dolazi do osnutka MayDay Roomsa, institucije koja se suprotstavlja tim procesima s ciljem očuvanja povijesti i građe o društvenim borbama i otporu. Takoreći, naša zadaća je istodobno učiniti tu građu dostupnom svima, ali i povezati je s današnjom borbom i otporom.
Osnivači MDR-a uspjeli su osigurati veliku zgradu koja se nalazi u samom središtu grada, u ulici Fleet Street. Ulica je poznata kao povijesno središte kulture tiska u Britaniji još od 16. stoljeća: prvotno zbog čartista i buntovničke štampe te distribucije naslova Prava čovjeka Thomasa Painea, a kasnije i zbog same činjenice što je bila središtem britanske novinske industrije do Wappinškog spora 1986. kada je Rupert Murdoch razbio Printers Union. Sama lokacija je odabrana kao simbol hitno potrebnog otpora na području gdje se stari novinski uredi pretvaraju u luksuzne stanove čiji su stanodavci danas bankari, odvjetnici i špekulanti nekretninama.
Urgentnost situacije odražava se i u samom nazivu organizacije MayDay Rooms. Njena prvotna konotacija usmjeruje nas prema Međunarodnom danu rada, a druga se odnosi na međunarodni signal za spašavanje. Obje reference nastoje izraziti urgentnost vezanu za nasljeđe radikalne povijesti uslijed niza rezova i zatvaranja prostora, ali i nagovijestiti svjetliju budućnost koju simbolizira 1. maj. Što se tiče drugog dijela našeg imena, on je tu da naglasi važnost posjedovanja fizičkog prostora kao točke susreta između radikalnih povijesti i sadašnjih borbi.
Tko je prije Mayday Roomsa bio – Mayday Rooms? Jesu li postojali prethodnici? Otkud ste crpili inspiraciju kad ste pokretali organizaciju?
Našli smo jedan, jedini dokument u arhivi o prethodnicima koji su se zvali Public Library. Riječ je o knjižnici koja je prikupljala isti materijal kao i mi danas u Mayday Rooms, a djelovala je u Londonu tijekom 1970-ih. To je jedini zapis koji smo uspjeli pronaći; u biti, sve je nestalo. Već na tom primjeru možete vidjeti koliko su takve kolekcije krhke.
U Londonu ima stvarno dobrih primjera sličnih organizacija. Puno radimo s 56a Infoshopom koji je izvorno bio skvot, a onda je, u dogovoru s općinom, počeo plaćati malu najamninu. Oni predstavljaju pravi izvor za pokrete i borbe za stanovanje na području jugoistočnog Londona. Inspirirale su nas i ambicioznije organizacije kao što je Međunarodni institut za društvenu povijest u Amsterdamu. Oni su svojevrsna meka radničkih i društvenih pokreta. Što se tiče digitalne strane, inspirirali su nas drugovi iz Hrvatske, prvenstveno projekti kao što je Memory of the World i druge “knjižnice iz sjene”.
Također smo bili vrlo inspirirani te smo vodili razgovore s njujorškim Interference Archiveom, arhivom društvenih pokreta koji vode volonteri. Imamo vrlo slične ideje te smo, umjesto konvencionalnih metoda očuvanja građe, više usredotočeni na korištenje i otvoreni pristup; mislimo da je to bolje nego paziti da nitko ništa ne dira.
To nas vodi do konceptualne srži same organizacije – arhiva. Kako su izgledali njegovi počeci?
MDR je započeo s brojnim unboxing događajima u Marx Memorial Libraryju u Londonu. Ondje su se tri naša osnivajuća darovatelja – George Caffenzis, Silvia Federici i Peter Linebaugh – osvrnula na zbirke koje su pohranili: marksističko-feminističku kampanju Wages for Housework NYC (1972-81), Midnight Notes Journal (1971-2001) i New England Prisoner Association News (1973.-75.). Dok je otvarao svoj kovčeg kako bi pokazao nekoliko arhivskih kutija koje su sadržavale i njegovu Zerowork kolekciju, Linebaugh ih je usporedio s Pandorinom kutijom iz koje izlijeću različiti fragmenti i drame iz prošlosti. Ipak, nastavio je kazavši da je predanost MayDay Rooma u kolektivnom arhivističkom radu koji olakšava teret darovatelja koji se inače smatraju jedinima odgovornima za ovaj tip povijesti, kao i u usmjerenosti ovog poduhvata budućem organiziranju.
Počevši od ove tri skromne zbirke, arhiv je u posljednjih deset godina narastao do 60.000 jedinica tiskanog materijala, 2000 filmova i videa te digitalne građe koja broji preko 19.000 unosa. Iako crpimo inspiraciju iz “povijesti odozdo”, MDR je prije svega arhiv koji živi. Okosnica našeg rada je aktiviranje radikalnog i eksperimentalnog povijesnog materijala, prvenstveno kroz suradničko obrazovanje, neformalna istraživanja, digitalizaciju i online distribuciju. Aktivno prikupljamo materijale od ljudi koji su bili uključeni u prošle (i sadašnje) društvene borbe, akcije i intervencije, pokušaje transformacije svijeta ili borbe protiv moći.
Prema kojim pravilima se vodite kada odlučujete koju građu ćete preuzeti na čuvanje?
Prikupljena i čuvana građa predstavlja povijest i kulturnu produkciju društvenih pokreta – sve od plakata i printeva, bedževa, majica, periodičnih publikacija, pamfleta, zinea, knjiga, filmova, audio zapisa i druge efemerne građe. Naš arhiv usredotočen je na društvene borbe, radikalnu umjetnost i činove otpora od 1960-ih do danas: sadrži sve od novije feminističke poezije do tehno parafernalija iz 1990-ih, od situacionističkih časopisa do zapisa o pobunama i industrijskim transformacijama, od obrazovnih eksperimenata iz 1970-ih do zatvorskih spisa.
Trenutno naš arhiv broji više od 100 zbirki koje sve zajedno imaju preko 50.000 pojedinačnih arhivskih jedinica. Osobito smo zainteresirani za prikupljanje efemerne građe: dokumenata proizašlih iz lokalnih, neformalnih kampanja i kolektiva koji nam omogućuju praćenje povijesti radikalne, izvanparlamentarne ljevice u Britaniji i širom svijeta. Samo prošle godine naša je kolekcija porasla za više od 5000 fizičkih predmeta, posebno povezanih s projektima alternativnog obrazovanja, pokretom za oslobođenje žena (Women’s Liberation Movement), kolektivom Reclaim the Streets i borbama talijanskih radnika.
Sve navedeno možemo smatrati dijelovima radikalne povijesti, povijesnim fragmentima koje bismo teško našli među spisima institucionalnih arhiva. Kako dolazite do same građe?
Građu ne prikupljamo sami. Zapravo, ne prilazimo drugima s pitanjem “možemo li dobiti vaš materijal?”. Ljudi dolaze nama i kažu: “Imamo taj i taj materijal, zanima li vas?” To ima i dosta veze s političkim mrežama čiji smo članovi. Kolektivi koji nam prilaze donose odluku o tome da njihova građa ne ide u sveučilišnu knjižnicu ili slične ustanove, već kod nas gdje ćemo s građom postupati na drugačiji način.
Ponekad dobijemo stvarno veliku donaciju građe, poput osobnog arhiva u kojem se može pratiti nečije sudjelovanje u politici kroz dugi niz godina. Takav tip građe je poprilično veliki izazov. S druge strane, prije tjedan dana netko je došao s malim svežnjem materijala s prosvjeda protiv poreza na dohodak tijekom ranih 90-ih.
Kako pristupate svakoj od kolekcija?
Važan aspekt našeg rada je činjenica da se on odvija u kontekstu životnih iskustava samih darovatelja; uvjetovan je njihovim povijesnim refleksijama i vezama s mnogim pojedincima i skupinama koji prolaze kroz MDR. Upravo zato MDR poziva darovatelje i sudionike da kritički razmotre arhive koje nam povjeravaju – bilo javnim putem, kroz organizaciju događaja, bilo privatno, tijekom neformalnih sastanaka. Ponekad pokušavamo formirati i financirati projekt oko toga, kako bismo osigurali resurse za detaljniji rad na danoj građi. Primjerice, kolekcija na kojoj trenutno radimo je o Troops Out Movement (TOM), što je bila kampanja u Britaniji za izvlačenje trupa iz Sjeverne Irske.
Ključna riječ u cijeloj priči je aktivacija. Što znači baviti se arhiviranjem u vašim prostorijama?
Temeljni rad MayDay Roomsa je nastojanje da se aktivira radikalna i eksperimentalna povijesna građa, prvenstveno kroz suradničko obrazovanje, naš javni program, neformalno istraživanje, digitalizaciju i online distribuciju. Na taj način MDR želi stvoriti dinamične situacije, umjesto da pasivno sjedimo na arhivskoj građi. Korištenjem intrinzičnog društvenog potencijala povijesnog materijala želimo omogućiti susret prošlosti i budućnosti na otvorenom polju, van okvira službenih domena znanja. Ne možemo predvidjeti što će se na tom polju dogoditi, to ostaje na onima koji se okupe oko same građe.
Kako iz perspektive arhivistice osiguravate najbolje moguće uvjete za proces aktivacije?
Nastojimo stvoriti kontekst u kojem se svi ljudi osjećaju ugodno kada dolaze u arhiv, a ne samo znanstvenici ili umjetnici. Organiziramo događaje gdje uključujemo ljude u proces arhiviranja, poput skeniranja kataloga. Održavamo puno radionica izvan zgrade, surađujemo s drugim političkim skupinama, pokušavamo uključiti pokrete koji trenutačno vode kampanje, pokušavamo reagirati na aktualna politička zbivanja koristeći našu arhivu, nastojeći pronaći koje lekcije nam nudi naša građa. Trenutno provodimo niz događaja o taktikama izravne akcije usmjerenima na današnje troškove života.
Gledano s arhivske razine, imamo vrlo bliske odnose s našim darovateljima. Nastojimo poticati međugeneracijske razgovore među ljudima koji su donirali građu, a koji su često, budući da se radi o novijem razdoblju povijesti, još uvijek živi. Također provodimo radionice za mlade tijekom kojih se fokusiramo na kreativne pristupe arhivu tako da se ljudi mogu uistinu osjetiti pozvanima da zakorače u povijest. Primjerice, imali smo skupinu štrajkaša koji su došli prije koji tjedan i upotrijebili arhivu da izrade novi propagandni materijal.
Pitanje otvorenog pristupa dovodi nas do digitalne strane priče. Kako u svojoj arhivskoj praksi pristupate procesima digitalizacije?
Trenutno nije sve katalogizirano, ali postoji evidencija cjelokupne građe, kao što postoje i svi opisi. Trenutačno selimo naš katalog, a i prelazimo na katalog baziran na mapama umjesto na stavkama jer su rijetke situacije kada ljudi traže pojedinačne stavke. Umjesto toga radije žele pogledati cijelu kolekciju. U MayDay Roomsu pokušavamo promišljati način na koji radimo s arhivama te vidimo svoje zbirke kao nešto što bi trebalo biti aktivno u sadašnjosti kroz strategije otvorenog pristupa, ponovne upotrebe i kroz izgradnju arhiva kao zajedničkog resursa. Taj etos prožima i naš pristup digitalnim arhivima, kao i same digitalizacijske procese. Naša platforma za digitalno arhiviranje Leftove.rs utemeljena je na ideji da bi radikalna arhivska praksa trebala biti okrenuta prema javnosti te promicati distribuciju, suradnju i korištenje.
Leftovers Digital Archive je suradnja između MayDay Rooms u Londonu i 0x2620 u Berlinu. Trenutačno imamo više od 19 000 predmeta (skenovi originalnih dokumenata), od kojih su gotovo svi OCRed (optičko prepoznavanje znakova). Znači, svi dokumenti su u potpunosti pretraživi. Vrsta materijala koju čuvamo pokriva cijelu paletu političke efemere: plamfleti, plakati, fotografije itd. Iako je MayDay Rooms pokrenuo projekt, Leftove.rs ne čine isključivo naše digitalne zbirke; koristimo se digitalnom građom iz različitih izvora: od torrent datoteka novina iz 1970-ih i autonomno vođenih internetskih zbirki ljevice u Francuskoj sve do materijala pokreta za oslobođenje žena izvučenih iz državnih arhiva. Leftove.rs tako stvara sigurnosnu kopiju za druge arhivske kolekcije, te upućuje na originalne izvore.
Dosta smo radili i na digitalizaciji video materijala. Imamo nešto što se zove Activist Media Project, koji je uglavnom fokusiran na antiglobalizacijski pokret. Nemam konkretne brojeve, ali radi se o velikom broju digitaliziranih jedinica; uglavnom je riječ o DV vrpcama, nekim U-Matic vrpcama te VHS-u.
Kako druge institucije i grupacije gledaju na vaš rad?
Druge institucije su često zainteresirane učiti od nas jer su, primjerice, u procesu reforme u svojim arhivskim praksama. Važno je napomenuti da je naš pristup arhiviranju drugačiji od institucionalnog. Neki bi mogli pretpostaviti da se zagovaranje naših metoda arhiviranja protivi postojanju institucionalnih zbirki, ali to nije slučaj. Ipak, prepoznajemo da manji arhivi mogu biti otvoreniji i kritičniji u načinu na koji prikupljaju i rade s povijesnom građom. S druge strane, etablirane institucije pokazale su se neprocjenjivima po pitanju traženja savjeta u različitim aspektima arhivistike, kao što je usmena povijest ili problem zastarjelosti podataka. Osim toga, održavamo snažne veze s nekoliko politički orijentiranih arhiva u Britaniji, a pomažemo i drugima pri uspostavljanja manjih zbirki.
Kako gledate na vaše arhivske prakse kada ih usporedite s tradicionalnijim pristupima?
Nitko od nas nije imao profesionalno arhivističko obrazovanje, što je u određenim trenucima predstavljao blagotvoran učinak za naš rad. Naime, to nam omogućuje da osmislimo vlastite pristupe koji nisu ograničeni specifičnom obukom ili profesionalnim standardima. Imamo slobodu uvođenja kategorija metapodataka koje ne diktiraju određeni okviri te možemo uključiti ljude u zadatke poput skeniranja i katalogiziranja. Međutim, ne zanemarujemo utvrđeno znanje. Jednostavno smo neopterećeni strogim i krutim skupovima praksi ili idejama da postoji isključivo jedan ispravan način na koji se stvari rade.
Možete li nam prezentirati organizacijsku strukturu MDR-a te kazati tko je sve uključen u rad?
MDR se trudi učiti iz politika zastupljenih zbirkama te je organiziran nehijerarhijski oko dva različita kolektiva te upravnog odbora. Članovi prvog kolektiva zajedničkim snagama vode arhiv koji se nalazi u središtu zgrade. Bilo je više različitih varijacija kolektiva, a svaka je sa sobom donosila različite političke obveze i iskustva koja su zauzvrat donosila nove fokuse, suradničke mreže i kolekcije. Drugi je Building Collective koji koristi prostor za vlastite aktivnosti. U zamjenu nam pomaže voditi zgradu i učiniti je dostupnijom ljudima koji žele koristiti prostor za svoje sastanke i događanja. Svakih par mjeseci održavamo druženja otvorena javnosti, a čiji je domaćin Building Collective. Ona nam daju priliku da se okupimo, kuhamo, opustimo i saznamo što svaki kolektiv namjerava.
Koliko se trenutno projekata odvija? Kako netko može započeti projekt u okviru MDR-a?
Trenutačno imamo nekoliko tekućih projekata kao što su Uncovering the Archive, projekt posvećen mladima, te Activist Media Project. Iako su pojedini projekti vezani za digitalne arhive došli svojem prirodnom kraju, kao New Architectural Movement Digital Archive ili Brixton Gentrifitication Struggles Timeline, leftove.rs je još uvijek aktualan. Ujedno, uspjeli smo osigurati sredstva za projekt usredotočen na mirovni pokret, demilitarizacijsku kampanju, kao i antinuklearne napore u Velikoj Britaniji; za što vjerujemo da je posebno relevantno u aktualnom kontekstu.
Kako u kolektivu od samo tri osobe iznosite sve aktivnosti? Imate li volontere koji pomažu?
Postoje procesi u koje smo svi uključeni. Ovdje uglavnom govorimo o pitanjima upravljanja, održavanja zgrade, osiguravanja financija . Ja sam, primjerice, više specijalizirana za digitalnu arhivistiku. Imamo i arhivista, a također i osobu zaduženu za programiranje te komunikaciju. U konačnici, duboko vjerujemo da bi svi trebali znati kako organizacija funkcionira.
Nije nam baš ugodno koristiti volontere u procesima koji uključuju temeljne funkcije organizacije. Ipak, uzimamo volontere koji žele raditi vlastite arhivističke projekte ili događaje vezane za arhiv. Jasno, pomažemo im u organizaciji, bilo dijeljenje vještina, opreme ili drugih resursa. Također primamo i ljude na praksu ako se financira kroz tečajeve ili od strane institucija.
Kakva je financijska slika Mayday Roomsa? Koliko ovisite o projektima?
Prvo, zgradu nam je kupio The Glass-House Trust. Ovo je petokatnica u središtu Londona. Nismo vlasnici zgrade, ali također ne plaćamo najam. Daju nam temeljnu potporu svake godine; u biti nam pokrivaju naše plaće, iako je s novim troškovima to sve manje moguće. Osim toga, apliciramo na projekte za financiranje drugih aktivnosti; na primjer, javljamo se na pozive Umjetničkog vijeća i drugih manjih socijalističkih zaklada. Omjer je 50:50.
Zbog inflacije su troškovi poprilično porasli i ove smo godine morali tražiti više novaca. Ali, mi smo relativno stabilni kada je riječ o osnovnim, temeljnim troškovima. Nalazimo se na točki gdje bismo, čak i da ne dobijemo dodatni projektni novac, mogli funkcionirati na bazičnoj razini. Ipak, da bismo učinili nešto ambicioznije, često moramo prikupljati dodatna sredstva.
Koju lekciju biste htjeli podijeliti s drugim sličnim nastojanjima i kolektivima?
Pravi je luksuz imati zgradu, da budem iskrena. Čini mi se kako mnogi nemaju upravo taj luksuz. Stoga moj glavni savjet je: pronađite zgradu, pokušajte ne plaćati najam. Čini mi se kako je to ključ dugoročnosti svake organizacije.
Koji su vaši kratkoročni i dugoročni planovi?
Naš najvažniji cilj je održati trenutno stanje. Dugoročno gledajući, predviđam da ćemo doći do pristupačnijeg prostora za javnost. Ovdje ne govorim o zamjeni prostora, već o uspostavljanju prostora u koji prolaznici mogu lako ući, koji će funkcionirati kao svojevrsni izlog. Stremimo i prema tome da osiguramo resurse pojedincima željnima provođenju vlastitih istraživanja i projekata na temelju ovog tipa građe. Vrijeme i resursi uvijek su dobrodošli. U idealnom slučaju, voljeli bismo popuniti praznine u našim kolekcijama te izaći iz londonskih okvira. S obzirom na to kako je UK izuzetno centralizirano oko Londona, voljela bih pokušati surađivati s projektima iz drugih gradova, istražujući sve ono što nam oni mogu ponuditi.
Konačno, nadam se da ćemo dovršiti digitalnu arhivu, iako to nije odveć ambiciozna aspiracija jer se temelji na viziji na kojoj kontinuirano radimo. Često govorim ljudima da mi “aktiviramo arhiv”, stalno ga nastojeći povezati s današnjim borbama. Ovi arhivski resursi služe kao revitalizacijska sredstva suvremene borbe kroz povijesni kontekst. Doduše, nije svaki pokušaj uspješan, i to je najvažnije priznati. Putovanje uključuje kontinuirano učenje, s obzirom na smisao upravljanja ovakvom organizacijom, ali i vrste odnosa koje nastojimo njegovati s ljudima s kojima surađujemo.
Tekst je dio istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.
Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.