Bureaucrats, emailconfirmed, Administrators
405
edits
UsmenaPovijest:Sloboda je imala cijenu: Difference between revisions
Jump to navigation
Jump to search
UsmenaPovijest:Sloboda je imala cijenu (view source)
Revision as of 12:08, 30 January 2024
, 9 months agono edit summary
No edit summary |
No edit summary |
||
| Line 1: | Line 1: | ||
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>16.6.2020</p></div><div class="article-lead"><p>Izumiranje tiskanih časopisa za kulturu dugujemo kulturnoj politici koja je ignoriranjem problema distribucije, cijene tiska i prekarnog rada kaznila njihovu neovisnost i kritičnost.</p></div><div class="article-content" | <div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>16.6.2020</p></div><div class="article-lead"><p>Izumiranje tiskanih časopisa za kulturu dugujemo kulturnoj politici koja je ignoriranjem problema distribucije, cijene tiska i prekarnog rada kaznila njihovu neovisnost i kritičnost.</p></div><div class="article-content"> | ||
<p>Piše: Luka Ostojić</p> | <p>Piše: Luka Ostojić</p> | ||
<p>O lokalnoj <em>nezavisnoj kulturi</em> mnogo govori činjenica što moji sugovornici, mahom urednici časopisa koji su godinama pratili nezavisnu kulturu, uglavnom ne koriste taj termin bez ograde ili navodnika. To ukazuje na njihovu preciznost, ali i na to da je takozvana nezavisna kultura tako zvana jer nije smišljen bolji termin, a nije smišljen jer su se njeni akteri uglavnom bavili produkcijom i neposrednim praćenjem te kulture u nastajanju, bez vremena i potrebe za teorijskim obuhvaćanjem njene ukupnosti. No za potrebe ovog teksta pokušat ćemo šire sagledati tu kulturu koja s jedne strane djeluje putem scene duže od dva desetljeća i već predstavlja određenu <em>tradiciju</em>, a s druge obuhvaća i fenomene koji su nestali ili su u nestajanju. U tom smislu naročito su nam zanimljivi tiskani časopisi za kulturu koji istovremeno pružaju uvid u prakse nezavisne kulture, sami djeluju u istom području, ali su i postali vrsta u izumiranju čiju vrijednost i društvenu funkciju upravo sad treba preispitati.</p> | <p>O lokalnoj <em>nezavisnoj kulturi</em> mnogo govori činjenica što moji sugovornici, mahom urednici časopisa koji su godinama pratili nezavisnu kulturu, uglavnom ne koriste taj termin bez ograde ili navodnika. To ukazuje na njihovu preciznost, ali i na to da je takozvana nezavisna kultura tako zvana jer nije smišljen bolji termin, a nije smišljen jer su se njeni akteri uglavnom bavili produkcijom i neposrednim praćenjem te kulture u nastajanju, bez vremena i potrebe za teorijskim obuhvaćanjem njene ukupnosti. No za potrebe ovog teksta pokušat ćemo šire sagledati tu kulturu koja s jedne strane djeluje putem scene duže od dva desetljeća i već predstavlja određenu <em>tradiciju</em>, a s druge obuhvaća i fenomene koji su nestali ili su u nestajanju. U tom smislu naročito su nam zanimljivi tiskani časopisi za kulturu koji istovremeno pružaju uvid u prakse nezavisne kulture, sami djeluju u istom području, ali su i postali vrsta u izumiranju čiju vrijednost i društvenu funkciju upravo sad treba preispitati.</p> | ||
<p>Lokalnu nezavisnu kulturu prilično je teško jednostavno definirati, a pokušaj određenja obično vodi u deskripciju i navođenje raznorodnih osobina. U svom istraživanju razvoja hrvatske nezavisne scene <strong>Dea Vidović</strong> navodi: "Radi se o samoosnovanim organizacijama koje nisu u vlasništvu države, grada ili nekih trećih subjekata, u kojima osnivači i članovi samostalno odlučuju i upravljaju organizacijama, a financijski ne ovise isključivo o jednom izvoru financiranja te samostalno odlučuju o njima. Unutar ovog polja formira se scena oko koje su okupljene organizacije koje funkcioniraju tako da su usmjerene na nove oblike organiziranja te nove načine i sadržaje djelovanja. Njihova organizacijska struktura najčešće je postavljena horizontalno, a novim načinima djelovanja pomiču granice te preispituju i razmatraju kulturu, umjetnost, društvo, ekonomiju i politiku. Nadalje, one su otvorene za sudjelovanje, dinamične su i fleksibilne u radu i djelovanju te su orijentirane prema lokalnim sredinama, a entuzijazam i često volonterski rad njihova su prednost."<sup>[#fusnota-1 [1]]</sup></p> | <p>Lokalnu nezavisnu kulturu prilično je teško jednostavno definirati, a pokušaj određenja obično vodi u deskripciju i navođenje raznorodnih osobina. U svom istraživanju razvoja hrvatske nezavisne scene <strong>Dea Vidović</strong> navodi: "Radi se o samoosnovanim organizacijama koje nisu u vlasništvu države, grada ili nekih trećih subjekata, u kojima osnivači i članovi samostalno odlučuju i upravljaju organizacijama, a financijski ne ovise isključivo o jednom izvoru financiranja te samostalno odlučuju o njima. Unutar ovog polja formira se scena oko koje su okupljene organizacije koje funkcioniraju tako da su usmjerene na nove oblike organiziranja te nove načine i sadržaje djelovanja. Njihova organizacijska struktura najčešće je postavljena horizontalno, a novim načinima djelovanja pomiču granice te preispituju i razmatraju kulturu, umjetnost, društvo, ekonomiju i politiku. Nadalje, one su otvorene za sudjelovanje, dinamične su i fleksibilne u radu i djelovanju te su orijentirane prema lokalnim sredinama, a entuzijazam i često volonterski rad njihova su prednost."<sup>[#fusnota-1 [1]]</sup></p> | ||
| Line 7: | Line 7: | ||
<p>Williams nadalje definira tri razine kulture: na najširoj razini govorimo o ukupnoj življenoj kulturi pojedinog vremena i prostora koja je dostupna samo u svom sadašnjem trenutku. Na drugoj razini ostaje ukupna zabilježena kultura koja nam ostaje dostupna i nakon svog nastanka. No i iz tog nesagledivog dokumentarnog korpusa izdvaja se treća razina, a to je kultura selektivne tradicije. Svaki put kad govorimo o nekoj kulturi zapravo govorimo o njezinoj selektivnoj tradiciji, a obično u pozadini ostaju kriteriji i procesi njene selekcije. Kad se bavimo nezavisnom kulturom, tu su naročito važni časopisi u kulturi – oni ne samo što su svojim kritičkim praćenjem aktualne kulture i otvaranjem medijskog prostora vršili neposrednu selekciju nezavisne kulture, nego su i sami spadali u tu istu kulturu po načinu i principima rada, često i po ljudima koji su u njima radili. Naime, marginaliziranu nezavisnu kulturu nisu pratili najveći javni i privatni mediji, nego specijalizirani mediji koji su nastajali u sklopu iste kulture. Tako su časopisi o nezavisnoj kulturi ujedno bili časopisi nezavisne kulture, no istovremeno je postojala relativna distanca između medija i ostale nezavisne kulture koju su mediji kritički pratili. </p> | <p>Williams nadalje definira tri razine kulture: na najširoj razini govorimo o ukupnoj življenoj kulturi pojedinog vremena i prostora koja je dostupna samo u svom sadašnjem trenutku. Na drugoj razini ostaje ukupna zabilježena kultura koja nam ostaje dostupna i nakon svog nastanka. No i iz tog nesagledivog dokumentarnog korpusa izdvaja se treća razina, a to je kultura selektivne tradicije. Svaki put kad govorimo o nekoj kulturi zapravo govorimo o njezinoj selektivnoj tradiciji, a obično u pozadini ostaju kriteriji i procesi njene selekcije. Kad se bavimo nezavisnom kulturom, tu su naročito važni časopisi u kulturi – oni ne samo što su svojim kritičkim praćenjem aktualne kulture i otvaranjem medijskog prostora vršili neposrednu selekciju nezavisne kulture, nego su i sami spadali u tu istu kulturu po načinu i principima rada, često i po ljudima koji su u njima radili. Naime, marginaliziranu nezavisnu kulturu nisu pratili najveći javni i privatni mediji, nego specijalizirani mediji koji su nastajali u sklopu iste kulture. Tako su časopisi o nezavisnoj kulturi ujedno bili časopisi nezavisne kulture, no istovremeno je postojala relativna distanca između medija i ostale nezavisne kulture koju su mediji kritički pratili. </p> | ||
<p>Čitanje starih časopisa o kulturi stoga nam može reći mnogo o nezavisnoj kulturi, a čitanje između redaka otkrit će nam još više i o kulturi i njezinu kontekstu. Sadržaj časopisa i danas je ključan izvor selektivne tradicije nezavisne kulture, urednički principi otkrivaju nam kriterije selekcije i načine predstavljanja te kulture čitateljstvu, a način rada i financijska (ne)stabilnost ukazuju na procese selekcije i na širi ekonomsko-politički kontekst cjelokupne nezavisne kulture. Naposljetku, problemi s financiranjem nezavisne kulture indirektno i direktno pogađaju kulturne časopise i portale pa tako dolazi do preklapanja između problema u medijskom polju i problema nezavisne kulture te civilnog društva u cjelini. Kako bismo otkrili nešto više o tim temama u posljednjih dvadesetak godina, konzultirat ćemo časopise koji su pokrivali nezavisnu kulturu i djelovali unutar nje, ali su se međusobno razlikovali po temama, uredničkoj politici, formatu i publici. Konkretno, koncentrirat ćemo se na časopise <em>Frakcija</em>, <em>Gordogan</em>, <em>Libra Libera</em> i <em>Zarez</em>. </p> | <p>Čitanje starih časopisa o kulturi stoga nam može reći mnogo o nezavisnoj kulturi, a čitanje između redaka otkrit će nam još više i o kulturi i njezinu kontekstu. Sadržaj časopisa i danas je ključan izvor selektivne tradicije nezavisne kulture, urednički principi otkrivaju nam kriterije selekcije i načine predstavljanja te kulture čitateljstvu, a način rada i financijska (ne)stabilnost ukazuju na procese selekcije i na širi ekonomsko-politički kontekst cjelokupne nezavisne kulture. Naposljetku, problemi s financiranjem nezavisne kulture indirektno i direktno pogađaju kulturne časopise i portale pa tako dolazi do preklapanja između problema u medijskom polju i problema nezavisne kulture te civilnog društva u cjelini. Kako bismo otkrili nešto više o tim temama u posljednjih dvadesetak godina, konzultirat ćemo časopise koji su pokrivali nezavisnu kulturu i djelovali unutar nje, ali su se međusobno razlikovali po temama, uredničkoj politici, formatu i publici. Konkretno, koncentrirat ćemo se na časopise <em>Frakcija</em>, <em>Gordogan</em>, <em>Libra Libera</em> i <em>Zarez</em>. </p> | ||
<p><strong>Frakcija</strong></p> | <p><strong>Frakcija</strong></p> | ||
<p>Prvi broj časopisa za izvedbene umjetnosti <em>Frakcija</em> izlazi 1996. godine, u vrijeme izraženog nacionalizma i čvrste HDZ-ove vladavine. <strong>Goran Sergej Pristaš</strong>, jedan od pokretača magazina i glavni urednik od početka do 2007. godine, objašnjava kulturne uvjete koji su prethodili pokretanju časopisa: "S početkom rata desilo se veliko brisanje na sceni. Mnogi ljudi nisu mogli ili su se bojali raditi, ne zato što bi im to bilo eksplicitno zabranjeno, nego su se zatvorili prostori i izvori koji su im omogućavali da rade. Kulturni centri su zatvoreni za neformalne kazališne skupine. Nisu se mogla dobiti sredstva sve dok se niste registrirali, a to niste mogli kao udruge ili umjetničke organizacije. Dakle niste se imali kome obratiti za sredstva za produkciju. Stoga je početkom 1990-ih kazališna scena bila jedna od najdosadnijih u Europi."</p> | <p>Prvi broj časopisa za izvedbene umjetnosti <em>Frakcija</em> izlazi 1996. godine, u vrijeme izraženog nacionalizma i čvrste HDZ-ove vladavine. <strong>Goran Sergej Pristaš</strong>, jedan od pokretača magazina i glavni urednik od početka do 2007. godine, objašnjava kulturne uvjete koji su prethodili pokretanju časopisa: "S početkom rata desilo se veliko brisanje na sceni. Mnogi ljudi nisu mogli ili su se bojali raditi, ne zato što bi im to bilo eksplicitno zabranjeno, nego su se zatvorili prostori i izvori koji su im omogućavali da rade. Kulturni centri su zatvoreni za neformalne kazališne skupine. Nisu se mogla dobiti sredstva sve dok se niste registrirali, a to niste mogli kao udruge ili umjetničke organizacije. Dakle niste se imali kome obratiti za sredstva za produkciju. Stoga je početkom 1990-ih kazališna scena bila jedna od najdosadnijih u Europi."</p> | ||
| Line 21: | Line 21: | ||
<p>Distribucija <em>Frakcije</em>, pak, od početka nije uspijevala donijeti značajne prihode, pa ni vršiti funkciju da svesci stignu do zainteresirane publike. Pristaš se prisjeća prva tri broja <em>Frakcije</em> koje su prodavali kolporteri na Trgu prije nego što je časopis završio u knjižarama, a napominje da bi se kompletna naklada prodala sve do 18. broja iz 1999. nakon čega je slijedio pad prodaje. Pritom je isplata prihoda od knjižarske prodaje bila toliko neregulirana da, riječima Ivković, "kad nosiš časopise u knjižaru već si računao da si ih otpisao". Sustavne distribucije za inozemstvo nije bilo, a ni sustav u zemlji nije funkcionirao. S obzirom na visoku cijenu tiska i težinu distribucije, 2010-ih je s pojavom internetskih portala postalo jasno da "vrijeme časopisa" dolazi kraju. I to je simptom vremena, no valja naglasiti da prijelaz s tiska na internet nije imao jasnu sustavnu podršku: niti su javni donatori poticali časopise da pređu na <em>web</em> (što bi iziskivalo potpunu promjenu rada medija), niti su davali značajnu institucionalnu podršku nezavisnim portalima. Stoga je <em>Frakcija</em> gašenjem tiskanog izdanja dočekala i svoj kraj.</p> | <p>Distribucija <em>Frakcije</em>, pak, od početka nije uspijevala donijeti značajne prihode, pa ni vršiti funkciju da svesci stignu do zainteresirane publike. Pristaš se prisjeća prva tri broja <em>Frakcije</em> koje su prodavali kolporteri na Trgu prije nego što je časopis završio u knjižarama, a napominje da bi se kompletna naklada prodala sve do 18. broja iz 1999. nakon čega je slijedio pad prodaje. Pritom je isplata prihoda od knjižarske prodaje bila toliko neregulirana da, riječima Ivković, "kad nosiš časopise u knjižaru već si računao da si ih otpisao". Sustavne distribucije za inozemstvo nije bilo, a ni sustav u zemlji nije funkcionirao. S obzirom na visoku cijenu tiska i težinu distribucije, 2010-ih je s pojavom internetskih portala postalo jasno da "vrijeme časopisa" dolazi kraju. I to je simptom vremena, no valja naglasiti da prijelaz s tiska na internet nije imao jasnu sustavnu podršku: niti su javni donatori poticali časopise da pređu na <em>web</em> (što bi iziskivalo potpunu promjenu rada medija), niti su davali značajnu institucionalnu podršku nezavisnim portalima. Stoga je <em>Frakcija</em> gašenjem tiskanog izdanja dočekala i svoj kraj.</p> | ||
<p><em>Frakcija</em> nam i danas ostaje glavni izvor selektivne tradicije nezavisnog kazališta iz tog doba i zato što je digitalno dostupna. Ivković i suradnici su godinama volonterski digitalizirali sva izdanja, a lani su uz potporu Zaklade Kultura Nova sva izdanja objavljena online na preglednoj stranici. Stoga Ivković s pravom može reći "da će <em>Frakcija</em> još dugo, ako ne i vječno, davati okvir za događanja na sceni od 1995. do 2015."</p> | <p><em>Frakcija</em> nam i danas ostaje glavni izvor selektivne tradicije nezavisnog kazališta iz tog doba i zato što je digitalno dostupna. Ivković i suradnici su godinama volonterski digitalizirali sva izdanja, a lani su uz potporu Zaklade Kultura Nova sva izdanja objavljena online na preglednoj stranici. Stoga Ivković s pravom može reći "da će <em>Frakcija</em> još dugo, ako ne i vječno, davati okvir za događanja na sceni od 1995. do 2015."</p> | ||
<p><strong>Gordogan i Libra Libera</strong></p> | <p><strong>Gordogan i Libra Libera</strong></p> | ||
<p>Nezavisne kulturne prakse često su proizlazile iz disidentskog djelovanja nepodobnih kulturnjaka koji su 1990-ih potjerani iz institucija. U polju časopisa značajnu negativnu ulogu odigrao je Studentski centar u Zagrebu čija je izdavačka djelatnost od sredine do kraja 1990-ih bila, kako piše <strong>Katarina Peović</strong>, "dug popis pokušaja i poraza izdavačkih projekata unutar Centra".<sup>[[UsmenaPovijest:Francuski ključ|piše]] <strong>Boris Koroman)</strong>, a Gordogan je u izdanju istoimene udruge 2003. objavio prvi broj nove serije. Časopisi su se bavili književnošću i širim kulturnim pitanjima, no imali su drugačije ciljeve i sadržaj. Oba izdavača su u početku imala potporu Instituta Otvoreno društvo koji je i u ovim slučajevima direktno ili indirektno omogućio pokretanje časopisa. </p> | <p>Nezavisne kulturne prakse često su proizlazile iz disidentskog djelovanja nepodobnih kulturnjaka koji su 1990-ih potjerani iz institucija. U polju časopisa značajnu negativnu ulogu odigrao je Studentski centar u Zagrebu čija je izdavačka djelatnost od sredine do kraja 1990-ih bila, kako piše <strong>Katarina Peović</strong>, "dug popis pokušaja i poraza izdavačkih projekata unutar Centra".<sup>[[UsmenaPovijest:Francuski ključ|piše]] <strong>Boris Koroman)</strong>, a Gordogan je u izdanju istoimene udruge 2003. objavio prvi broj nove serije. Časopisi su se bavili književnošću i širim kulturnim pitanjima, no imali su drugačije ciljeve i sadržaj. Oba izdavača su u početku imala potporu Instituta Otvoreno društvo koji je i u ovim slučajevima direktno ili indirektno omogućio pokretanje časopisa. </p> | ||
| Line 33: | Line 33: | ||
<p>Dva časopisa nisu bila suprotstavljena, nego su u kulturnom polju djelovala komplementarno i pokrivala razne aspekte domaće i strane književnosti i kulture. No danas ni <em>Gordogan</em> ni <em>Libra Libera</em> nemaju potporu Ministarstva kulture. <em>Libra Libera</em> je ugašena nakon 41. broja iz 2017. godine, a <em>Gordogan</em> se još uvijek bori za opstanak iako je izgubio sredstva MK već za 2018. godinu. Matan vidi manjak potpore kao simptom dominantne politike: "Gušenje slobode govora je od 2016. neka vrsta nedeklariranog programa HDZ-ovih vlada, time se, uz ostale, bavilo Ministarstvo kulture, i pod <strong>Zlatkom Hasanbegovićem</strong> i pod <strong>Ninom Obuljen Koržinek</strong>." Doista, Hasanbegović je smanjio ili ukinuo potporu nizu nepoćudnih medija, a nominalno umjerena Obuljen Koržinek nije revidirala te odluke, nego je naknadno ukinula potporu i <em>Gordoganu</em>. No treba uzeti u obzir da se ni ranije vlade nisu ozbiljno bavile sustavnim problemima distribucije časopisa, cijene tiska ni prekarnih uvjeta rada, nego su postepeno smanjivale potpore časopisima, vjerojatno s idejom da će time "problemi", tj. časopisi, nestati sami od sebe. U tom smislu HDZ-ova nacionalistička politika nije naprasno ukinula časopise nego je dovela ranije uspostavljenu liberalnu politiku do krajnjih konzekvenci. </p> | <p>Dva časopisa nisu bila suprotstavljena, nego su u kulturnom polju djelovala komplementarno i pokrivala razne aspekte domaće i strane književnosti i kulture. No danas ni <em>Gordogan</em> ni <em>Libra Libera</em> nemaju potporu Ministarstva kulture. <em>Libra Libera</em> je ugašena nakon 41. broja iz 2017. godine, a <em>Gordogan</em> se još uvijek bori za opstanak iako je izgubio sredstva MK već za 2018. godinu. Matan vidi manjak potpore kao simptom dominantne politike: "Gušenje slobode govora je od 2016. neka vrsta nedeklariranog programa HDZ-ovih vlada, time se, uz ostale, bavilo Ministarstvo kulture, i pod <strong>Zlatkom Hasanbegovićem</strong> i pod <strong>Ninom Obuljen Koržinek</strong>." Doista, Hasanbegović je smanjio ili ukinuo potporu nizu nepoćudnih medija, a nominalno umjerena Obuljen Koržinek nije revidirala te odluke, nego je naknadno ukinula potporu i <em>Gordoganu</em>. No treba uzeti u obzir da se ni ranije vlade nisu ozbiljno bavile sustavnim problemima distribucije časopisa, cijene tiska ni prekarnih uvjeta rada, nego su postepeno smanjivale potpore časopisima, vjerojatno s idejom da će time "problemi", tj. časopisi, nestati sami od sebe. U tom smislu HDZ-ova nacionalistička politika nije naprasno ukinula časopise nego je dovela ranije uspostavljenu liberalnu politiku do krajnjih konzekvenci. </p> | ||
<p><em>Gordogan</em> i <em>Libra Libera</em> danas su dijelom sačuvani. <em>Gordogani</em> od 15. broja nalaze se na <em>web</em> [http://www.gordogan.com.hr/gordogan/ stranici] časopisa, a kompletna i iscrpna bibliografija objavljena je u ranije citiranoj knjizi <strong>Ladislava Tadića</strong>, dostupnoj i [http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2018/04/2015-05-15-Tadic-Bibliografija-Gordogana-1-1-6MB.pdf <em>online</em>]. Dio <em>Libre Libere</em> također je dostupan [https://issuu.com/libralibera <em>online</em>]. Oni ne služe kao iscrpan izvor suvremene domaće književnosti (za to su prikladniji ostali književni časopisi poput <em>Quoruma</em> i <em>Fantoma slobode</em>), ali sami spadaju u nezavisnu kulturu i predstavljaju izniman izvor inovativnih i kvalitetnih tekstova, ma kako definirali te fluidne kategorije.</p> | <p><em>Gordogan</em> i <em>Libra Libera</em> danas su dijelom sačuvani. <em>Gordogani</em> od 15. broja nalaze se na <em>web</em> [http://www.gordogan.com.hr/gordogan/ stranici] časopisa, a kompletna i iscrpna bibliografija objavljena je u ranije citiranoj knjizi <strong>Ladislava Tadića</strong>, dostupnoj i [http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2018/04/2015-05-15-Tadic-Bibliografija-Gordogana-1-1-6MB.pdf <em>online</em>]. Dio <em>Libre Libere</em> također je dostupan [https://issuu.com/libralibera <em>online</em>]. Oni ne služe kao iscrpan izvor suvremene domaće književnosti (za to su prikladniji ostali književni časopisi poput <em>Quoruma</em> i <em>Fantoma slobode</em>), ali sami spadaju u nezavisnu kulturu i predstavljaju izniman izvor inovativnih i kvalitetnih tekstova, ma kako definirali te fluidne kategorije.</p> | ||
<p><strong>Zarez</strong><sup>[#fusnota-5 [5]]</sup></p> | <p><strong>Zarez</strong><sup>[#fusnota-5 [5]]</sup></p> | ||
<p>I <em>Zarez</em> je nastao kao disidentski list, uslijed sukoba u Matici Hrvatskoj između nacionalističke uprave i liberalne redakcije Matičinog časopisa <em>Vijenac</em>. Kako nam prenosi <strong>Andrea Zlatar Violić</strong>, tadašnja glavna urednica <em>Vijenca</em> i prva glavna urednica <em>Zareza</em> (1999.-2002.), "nakon odlaska <strong>Vlade Gotovca</strong> s mjesta predsjednika Matice barem dvije godine rasla je napetost u odnosu između nove uprave i <em>Vijenca</em>, jer veći dio uprave nije bio zadovoljan 'uređivačkom politikom'. Iz današnje perspektive jasno je da je to bilo političko neslaganje u klasičnoj opoziciji lijevo/desno, iako se cijelo vrijeme fingiralo da se radi o pokušaju stvaranja novina za kulturu bez politike, koje su trebale biti nacionalno orijentirane na članstvo i simpatizere MH." Sukob je eskalirao kad je uprava stopirala izlazak knjige <em>Domovina je teško pitanje</em> Branka Matana u biblioteci <em>Vijenac</em> jer je na naslovnici knjige bila fotografija Dretelja, hrvatskog logora za Muslimane. Nakon tog slučaja veći dio redakcije je kolektivno napustio Maticu i odlučio osnovati novi dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja <em>Zarez</em> koji će biti hibrid između novina i časopisa. Zlatar obrazlaže da je "dvotjedni ritam odgovarao namjerama – imati i aktualnost i kvalitetu duljih tekstova. I novinarskih i književnih i kritičkih."</p> | <p>I <em>Zarez</em> je nastao kao disidentski list, uslijed sukoba u Matici Hrvatskoj između nacionalističke uprave i liberalne redakcije Matičinog časopisa <em>Vijenac</em>. Kako nam prenosi <strong>Andrea Zlatar Violić</strong>, tadašnja glavna urednica <em>Vijenca</em> i prva glavna urednica <em>Zareza</em> (1999.-2002.), "nakon odlaska <strong>Vlade Gotovca</strong> s mjesta predsjednika Matice barem dvije godine rasla je napetost u odnosu između nove uprave i <em>Vijenca</em>, jer veći dio uprave nije bio zadovoljan 'uređivačkom politikom'. Iz današnje perspektive jasno je da je to bilo političko neslaganje u klasičnoj opoziciji lijevo/desno, iako se cijelo vrijeme fingiralo da se radi o pokušaju stvaranja novina za kulturu bez politike, koje su trebale biti nacionalno orijentirane na članstvo i simpatizere MH." Sukob je eskalirao kad je uprava stopirala izlazak knjige <em>Domovina je teško pitanje</em> Branka Matana u biblioteci <em>Vijenac</em> jer je na naslovnici knjige bila fotografija Dretelja, hrvatskog logora za Muslimane. Nakon tog slučaja veći dio redakcije je kolektivno napustio Maticu i odlučio osnovati novi dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja <em>Zarez</em> koji će biti hibrid između novina i časopisa. Zlatar obrazlaže da je "dvotjedni ritam odgovarao namjerama – imati i aktualnost i kvalitetu duljih tekstova. I novinarskih i književnih i kritičkih."</p> | ||
| Line 46: | Line 46: | ||
<p>Takav model je dugo izdržao, ali nije bio sjajan jer je najveći dio potpore odlazio na tisak i hladni pogon dok se rad svih ostalih drastično potplaćivao. Distribucija putem kioska učinila je <em>Zarez</em> dostupnim u cijeloj državi, ali svi glavni urednici žalili su se na distribuciju zbog netransparentnosti u vezi prodajnih mjesta i izračuna prihoda. Stoga je cijeli model izazivao frustraciju i članova uredništva i suradnika <em>Zareza</em>, kao i nekih kolega sa scene koji su smatrali da bi bilo bolje kad bi Ministarstvo kulture i Grad Zagreb umjesto <em>Zareza</em> podržali internetske portale čiji su troškovi produkcije manji. Međutim, nakon što je ministar Hasanbegović 2016. ukinuo potporu Zarezu, pokazalo se da je riječ o lažnoj dilemi jer taj novac nije razdijeljen srodnim medijima, nego je gašenjem <em>Zareza</em> u medijskom polju ostala rupa, a politika dodjele potpore publikacijama u kulturi samo je skrenula udesno. </p> | <p>Takav model je dugo izdržao, ali nije bio sjajan jer je najveći dio potpore odlazio na tisak i hladni pogon dok se rad svih ostalih drastično potplaćivao. Distribucija putem kioska učinila je <em>Zarez</em> dostupnim u cijeloj državi, ali svi glavni urednici žalili su se na distribuciju zbog netransparentnosti u vezi prodajnih mjesta i izračuna prihoda. Stoga je cijeli model izazivao frustraciju i članova uredništva i suradnika <em>Zareza</em>, kao i nekih kolega sa scene koji su smatrali da bi bilo bolje kad bi Ministarstvo kulture i Grad Zagreb umjesto <em>Zareza</em> podržali internetske portale čiji su troškovi produkcije manji. Međutim, nakon što je ministar Hasanbegović 2016. ukinuo potporu Zarezu, pokazalo se da je riječ o lažnoj dilemi jer taj novac nije razdijeljen srodnim medijima, nego je gašenjem <em>Zareza</em> u medijskom polju ostala rupa, a politika dodjele potpore publikacijama u kulturi samo je skrenula udesno. </p> | ||
<p>Ostaje pitanje i zašto Zarez nikad nije prešao na internet, no ni u ovom slučaju nije postojala inicijativa javnih donatora da potaknu ili barem olakšaju prijelaz s tiska na web. Jednom kad je časopis ugašen došlo je do pokušaja da Zarez.hr postane portal, no naposljetku je redakcija potpuno prestala s radom. Marija Ćaćić pojašnjava: "Iako smo dobili podršku dosta ljudi, to nije bilo dovoljno da nas nosi do sljedećeg natječaja. Da stvar bude još gora, taman smo prije gašenja predstavili novi <em>web</em> koji su radili <strong>Katerina Duda</strong> i <strong>Branimir Šloser</strong> što mi je naročito gorko. Činilo se kao da bismo mogli preživjeti u nekoj formi, ali mislim da je dobar dio nas bio previše izmoren i izmožden uslijed svega što se desilo." Vjerojatno iz istih razloga arhiva <em>Zareza</em> još nije dostupna u cijelosti premda postoje planovi da se digitalizira i objavi. </p> | <p>Ostaje pitanje i zašto Zarez nikad nije prešao na internet, no ni u ovom slučaju nije postojala inicijativa javnih donatora da potaknu ili barem olakšaju prijelaz s tiska na web. Jednom kad je časopis ugašen došlo je do pokušaja da Zarez.hr postane portal, no naposljetku je redakcija potpuno prestala s radom. Marija Ćaćić pojašnjava: "Iako smo dobili podršku dosta ljudi, to nije bilo dovoljno da nas nosi do sljedećeg natječaja. Da stvar bude još gora, taman smo prije gašenja predstavili novi <em>web</em> koji su radili <strong>Katerina Duda</strong> i <strong>Branimir Šloser</strong> što mi je naročito gorko. Činilo se kao da bismo mogli preživjeti u nekoj formi, ali mislim da je dobar dio nas bio previše izmoren i izmožden uslijed svega što se desilo." Vjerojatno iz istih razloga arhiva <em>Zareza</em> još nije dostupna u cijelosti premda postoje planovi da se digitalizira i objavi. </p> | ||
<p><strong>Zaključak</strong></p> | <p><strong>Zaključak</strong></p> | ||
<p>Prikazana četiri časopisa pokazuju različite moduse pristupa kulturi. Možemo ih promatrati kao selekciju nezavisne kulture svog vremena, no moramo biti svjesni da ta selekcija nije bila sustavna te je ovisila o prekarnim uvjetima rada i individualnom entuzijazmu. Ipak sadržaj svih tih časopisa dovoljno je vrijedan i zanimljiv da ga pratimo kao važan dio te izvaninstitucionalne kulture, pri čemu valja zaboraviti na iluzornu razliku između estetski "primarnog" umjetničkog djela i "sekundarnog" medijskog sadržaja. U ovom slučaju teško je jasno razlučiti kulturu i medije koji prate kulturu: ne samo što ti mediji objavljuju i umjetnički sadržaj (dramske tekstove, poeziju, prozu, eseje...), nego i novinarskim žanrovima često pristupaju kreativno, eksperimentalno i formalno svjesno što rezultira zanimljivim temama i načinima obrade tih teme. Drugim riječima, estetska razlika između književnog i novinarskog teksta ovdje je prilično krhka.</p> | <p>Prikazana četiri časopisa pokazuju različite moduse pristupa kulturi. Možemo ih promatrati kao selekciju nezavisne kulture svog vremena, no moramo biti svjesni da ta selekcija nije bila sustavna te je ovisila o prekarnim uvjetima rada i individualnom entuzijazmu. Ipak sadržaj svih tih časopisa dovoljno je vrijedan i zanimljiv da ga pratimo kao važan dio te izvaninstitucionalne kulture, pri čemu valja zaboraviti na iluzornu razliku između estetski "primarnog" umjetničkog djela i "sekundarnog" medijskog sadržaja. U ovom slučaju teško je jasno razlučiti kulturu i medije koji prate kulturu: ne samo što ti mediji objavljuju i umjetnički sadržaj (dramske tekstove, poeziju, prozu, eseje...), nego i novinarskim žanrovima često pristupaju kreativno, eksperimentalno i formalno svjesno što rezultira zanimljivim temama i načinima obrade tih teme. Drugim riječima, estetska razlika između književnog i novinarskog teksta ovdje je prilično krhka.</p> | ||
| Line 52: | Line 52: | ||
<p>Danas postoje portali koji pokušavaju vršiti tu funkciju, no čini se da javni donatori još ne prepoznaju potrebu za istinskim poticanjem internetskih nezavisnih medija i njihove redakcijske infrastrukture. Portali ne moraju trošiti potporu na tisak, no tu činjenicu javni donatori dosad nisu iskoristili za to da im daju potporu kojom mogu isplatiti autorske honorare, nego su naprosto drastično smanjili ukupnu potporu. Stoga prekarni uvjeti rada ostaju isti neovisno o realnim troškovima produkcije, a broj novih ozbiljnih medijskih projekata tijekom zadnjih godina stane na prste jedne ruke.</p> | <p>Danas postoje portali koji pokušavaju vršiti tu funkciju, no čini se da javni donatori još ne prepoznaju potrebu za istinskim poticanjem internetskih nezavisnih medija i njihove redakcijske infrastrukture. Portali ne moraju trošiti potporu na tisak, no tu činjenicu javni donatori dosad nisu iskoristili za to da im daju potporu kojom mogu isplatiti autorske honorare, nego su naprosto drastično smanjili ukupnu potporu. Stoga prekarni uvjeti rada ostaju isti neovisno o realnim troškovima produkcije, a broj novih ozbiljnih medijskih projekata tijekom zadnjih godina stane na prste jedne ruke.</p> | ||
<p>Problemi financiranja medija usko su vezani uz temu financiranja nezavisne kulture u cjelini. Hrvatska se trenutno nalazi u bizarnoj situaciji u kojoj se sve čini bolje nego 1990-ih jer ne postoji eksplicitna cenzura, dostupni su razni hrvatski i europski kanali financiranja nezavisne kulture, a Internet je raširen i jeftino dostupan. No, kako navodi Gongov recentni izvještaj <em>[https://www.gong.hr/media/uploads/drzavni_udar_na_civilno_drustvo_09062020.pdf Državni udari na civilno društvo potpomognuti EU fondovima]</em>, hrvatska država od 2016. promišljeno uništava sustav institucionalne potpore civilnom društvu u Hrvatskoj koji je gradila skoro 20 godina, a time utječe i na nezavisnu kulturu i na medijsko polje koji proizlaze iz civilnog društva. Što da radimo? Možemo se nadati da će se Institut Otvoreno društvo opet spustiti s neba i pogurati scenu, ali vjerujem da je dosad ipak stvoren značajan društveni, kulturni, medijski i aktivistički kapacitet koji može analizirati situaciju i putem raznih političkih kanala izboriti adekvatne uvjete da bi nezavisna kultura mogla preživjeti i zaživjeti, zajedno s medijima koji će je kritički pratiti i nadograđivati.</p> | <p>Problemi financiranja medija usko su vezani uz temu financiranja nezavisne kulture u cjelini. Hrvatska se trenutno nalazi u bizarnoj situaciji u kojoj se sve čini bolje nego 1990-ih jer ne postoji eksplicitna cenzura, dostupni su razni hrvatski i europski kanali financiranja nezavisne kulture, a Internet je raširen i jeftino dostupan. No, kako navodi Gongov recentni izvještaj <em>[https://www.gong.hr/media/uploads/drzavni_udar_na_civilno_drustvo_09062020.pdf Državni udari na civilno društvo potpomognuti EU fondovima]</em>, hrvatska država od 2016. promišljeno uništava sustav institucionalne potpore civilnom društvu u Hrvatskoj koji je gradila skoro 20 godina, a time utječe i na nezavisnu kulturu i na medijsko polje koji proizlaze iz civilnog društva. Što da radimo? Možemo se nadati da će se Institut Otvoreno društvo opet spustiti s neba i pogurati scenu, ali vjerujem da je dosad ipak stvoren značajan društveni, kulturni, medijski i aktivistički kapacitet koji može analizirati situaciju i putem raznih političkih kanala izboriti adekvatne uvjete da bi nezavisna kultura mogla preživjeti i zaživjeti, zajedno s medijima koji će je kritički pratiti i nadograđivati.</p> | ||
<p id="fusnota-1"><sup>[1]</sup>Dea Vidović, "Razvoj hrvatske nezavisne kulturne scene (1990.-2002.) ili što sve prethodi mreži Clubture", u Dea Vidović (ur.) <em>Clubture: Kultura kao proces razmjene</em> (2002.-2007.), Clubture, Zagreb, 2007., str. 13-31.</p> | <p id="fusnota-1"><sup>[1]</sup>Dea Vidović, "Razvoj hrvatske nezavisne kulturne scene (1990.-2002.) ili što sve prethodi mreži Clubture", u Dea Vidović (ur.) <em>Clubture: Kultura kao proces razmjene</em> (2002.-2007.), Clubture, Zagreb, 2007., str. 13-31.</p> | ||
<p id="fusnota-2"><sup>[2]</sup>Raymond Williams, "Analiza kulture", u Dean Duda (ur.), <em>Politika teorije – zbornik rasprava iz kulturnih studija</em>, Disput, Zagreb, 2006., str. 35-59.</p> | <p id="fusnota-2"><sup>[2]</sup>Raymond Williams, "Analiza kulture", u Dean Duda (ur.), <em>Politika teorije – zbornik rasprava iz kulturnih studija</em>, Disput, Zagreb, 2006., str. 35-59.</p> | ||