UsmenaPovijest:Tri puta rođen

From abcDNK
Revision as of 12:07, 30 January 2024 by Drutalj (talk | contribs)
(diff) ← Older revision | Latest revision (diff) | Newer revision → (diff)
Jump to navigation Jump to search

21.1.2010

Klub Močvara tri puta je proslavio svoje otvorenje. Prvo 16. travnja 1999. godine. Drugo, nepunu godinu kasnije, 24. ožujka i onda treće, nakon godinu dana pauze, 21. svibnja 2009.

Napisala i razgovarala: Dea Vidović

Supkulturni stilovi u Hrvatskoj svoje su identitete najčešće gradili na glazbi, ali su uz svoje stilove vezali i uz druge elemente. Tijekom osamdesetih se javlja niz supkulturnih stilova te cijeli niz specifičnih umjetničko-aktivističkih praksi koji svoje porijeklo imaju u tzv. novim društvenim pokretima, poput feminističkog, ekološkog, mirovnog i drugih. U to vrijeme u Zagrebu djeluje niz klupskih prostora, poput Lapidarija, Kulušića, Keseta, Gjure ili Jabuke, u kojima se najčešće održavaju koncerti, a tek rijetko drugi vidovi umjetničkih i kulturnih praksi. Kao značajno mjesto okupljanja aktera raznovrsnih supkulturnih stilova i novih društvenih pokreta početkom 90-ih godina pojavljuje se Galerija ESCE (Savska 25) u kojoj se prakticiraju različiti umjetnički izrazi (koncerti, izložbe, glazbene slušaonice, predstave, video instalacije, razgovori, projekcije i sl.). Galerija ESCE prestaje s ovakvim heterogenim konceptom aktivnosti početkom 1991. Nakon zatvaranja Galerije ESCE i brojnih drugih klubova glavni grad Hrvatske ostaje bez mjesta okupljanja mladih. Prepušteni ulici, mladi su samostalno počeli voditi brigu o kulturnoj i umjetničkoj ponudi koju počinju sami proizvoditi i nuditi svojim vršnjacima, ali i svima onima koji su bili željni drugačije kulture. Ta otvorena kultura bila je nasuprot prihvaćenoj tradicionalnoj i nacionalnoj kulturi koju je propagirala tadašnja vlast.

RAVNO NA GLAVU

Marko Matošić u prisjećanju na rane devedesete godine objašnjava kako je došlo do ideje osnivanja Udruženja za razvoj kulture (URK). "Prva akcija skvotiranja u Zagrebu odigrala se 1994., kada smo ušli u Kuglanu koja se nalazila iza Zagrebačkog autobusnog kolodvoraSkvotiranje je kratko trajalo jer je nakon koncerta koji smo organizirali došla policija i otjerala nas. Kako je većina nas koji smo skvotirali Kuglanu imala svoje bendove, htjeli smo na bilo koji način doći do prostora u kojem bismo konačno mogli svirati i održavati koncerte kako svojih, tako i drugih bendova. Zato smo bili uporni oko Kuglane, pa smo saznali da prostor pripada tvornici Gredelj. Obratili smo im se za dozvolu za korištenje prostora, a kada su nas pitali tko smo, jedini odgovor koji smo im mogli dati je da smo zainteresirana skupina za taj prostor. Tada su nam savjetovali da bi nam bilo pametnije da nastupimo kao neki subjekt te su nam sugerirali da osnujemo udrugu. Mnogi od nas su tada prvi put čuli da takvo nešto postoji, ali je svejedno pala odluka da pokrenemo udrugu. Nakon tog razgovora, sljedeći dan su bageri srušili Kuglanu, ali naša ideja o udruzi je nastavila živjeti."

Nekolicina Markovih prijatelja i poznanika (djelomično članovi Zagrebačkog anarhističkog pokreta – ZAP) se tako, potaknuta konkretnim potrebama i razlozima, upustila u birokratski proces sakupljanja dokumentacije kako bi osnovali udrugu. Inicijativu je preuzeo Marko, ali mu je do cilja trebalo nešto više od godinu dana, tako da je Udruženje za razvoj kulture formalno počelo postojati tek 1996. U međuvremenu, u nastojanju da organiziraju koncerte i omoguće sebi i kolegama prostor za svirku, realiziraju u suradnji sa Zelenom akcijom 1995. prve Ponikve. Bilo je to jednodnevno događanje na livadi pored nikada završene magistrale iznad Gajnica tijekom kojeg su, pored koncerata hrvatskih i slovenskih bendova, organizirali čišćenje zelene površine prije i poslije happpeninga, budući da su je mnogi koristili kao divlji deponij. Te su prve Ponikve neslavno prošle zbog kiše i neiskustva mladih organizatora, ali neuspjeh nije bio nikakav razlog da ih zaustavi u naumu i daljnjem nastojanju. Jednostavno, želja i potreba da sviraju te slušaju i gledaju nastupe drugih, bila je jača od svih prepreka i motor koji ih vozi i dan danas. Matošić te dane opisuje sljedećim riječima: "U kontekstu u kojem smo se nalazili doista se ništa nije dešavalo. Da je događanja bilo ovoliko koliko ih danas ima, pitanje je bi li imali ikakvu potrebu krenuti u cijelu tu priču. Ne sjećam se odluke - idem to napraviti zbog toga i toga, nego je to jednostavno bila potreba i organizirali smo." Na Markove riječi Kornel Šeper nadodaje: "Ljudi koji su organizirali su svirali u bendovima, ili su se bavili nezavisnim izdavaštvom, ili su imali fanzine. To su bili ljudi koji su se s tim bavili pa su htjeli napraviti nešto za sebe i za druge. Za svoj bend ili neki drugi bend. Ljudi su htjeli svirati, a kako tada skoro nigdje nisi mogao svirati, postojala je potreba da se nešto napravi. Institucije nisu davale podršku, ali nije nam ni padalo na pamet da ih uopće pitamo. Imali smo osjećaj da bi njihov odgovor sigurno bio NE, čak i da smo ih pitali."

Bilo je to još uvijek vrijeme kada nove tehnologije i era interneta nije doživjela svoj potpuni bum u Hrvatskoj, zbog toga se komunikacija odvijala pismima, telefonom, a o bendovima su saznavali preko brojnih fanzina koji su u to vrijeme preplavili hrvatsko podneblje. Članovi bendova su se međusobno upoznavali i po rijetkim koncertima u zemlji, ili ako bi otišli u susjednu Sloveniju ili do Italije. Kornel, prisjećajući se fanzina, naglašava da su "bili važno sredstvo komunikacije. Nastajali su fotokopiranjem, pisani su rukom ili pisaćom mašinom, svejedno, a bilo je i onih razvijenijih pa je jedan izlazio čak s CD-om. Komuniciralo se i pismima. Pišeš rukom - Ja sam taj i taj. Bilo je to jako važno ljudima, a drugim putem nisi mogao. Važni su bili i telefoni, tako da je mamin telefon odigrao bitnu ulogu." Naglasak na mamin mnogo govori o uvjetima u kojima su tada mladi ljudi stvarali. Dobrim dijelom je to bilo gerilsko samoorganiziranje, kroz koje su mladi učili kako na greškama, tako i na uspjesima. Pisanje aplikacija, internet, postojanje ureda i bilo kakve infrastrukture, muke sa ZAMP-om, sve je to za njih u to vrijeme bila potpuna nepoznanica. Nošeni krilima entuzijazma i razigranosti išli su od koncerta do koncerta.

Negdje u to vrijeme prvih Ponikva počinje i prva suradnja s Kornelom Šeperom koji nakon prvog uspjelog koncerta u Ksetu (29. studenog 1996.) ostaje u stalnoj postavi URK-a. Bio je to koncert s kojim je URK započeo seriju koncerata u namjeri da predstavi raznovrsne alternativne bendove, a na koncertu u Ksetu su promovirali pet najnovijih izdanja iz nezavisne izdavačke kućice Kekere Aquarium, koju je već godinama vodio Kornel. Za taj koncert je Igor Hofbauer Hof na Kornelov poziv napravio prve plakate (bilo ih je čak dva za jedan događaj) za URK, nakon čega se nastavlja njihova suradnja. Tijekom 1996./1997. URK organizira jedini redovni koncertni program u gradu Zagrebu nalazeći svoj privremeni dom u Klubu studenata Filozofskog fakulteta, poznatiji pod imenom Rupa. Koliko je ovaj program bio važan govori i činjenica da su se koncerti održavali u terminima od 18 do 22 sata, što u gladi za događanjima nije nimalo utjecalo na posjećenost, jer je Rupa svakog utorka bila dupkom puna, bez obzira na spomenuto radno vrijeme koje je podsjećalo na dobro uhodani ritam policijskog sata koji recimo počinje u 22h. Pored Rupe, kako u to vrijeme URK nema svoj prostor, koncerte održava u klubovima, napuštenim kino dvoranama, vatrogasnim domovima i otvorenim prostorima širom grada Zagreba, ali posjećuje i Koprivnicu, Ivanić grad, Sv. Klaru i dr.

HOĆU KLUB
 
Devedesetih godina na zagrebačkoj kulturnoj mapi izostaju mjesta okupljanja mladih koja su vezana uz kulturne javne objekte. Radi se samo o povremenim ulascima u zatvorene prostore različitog tipa te akcijama koje se odvijaju u javnom prostoru. U tom smislu, ovo ulaženje u raznovrsne prostore širom grada nije svojstveno samo URK-u, već i Autonomnoj tvornici kulture, poznatijoj kao ATTACK! koja od 1997. djeluje na nekoliko lokacija u Zagrebu i nerijetko osvaja javne otvorene prostore te ih koristi kao poligon za svoja aktivistička djelovanja (položaj žena i anarhofeminizam, antifašizam, ksenofobija, queer-politika, antiglobalizam, ekologija itd.). Nekadašnji klubovi kao što su Jabuka, Kulušić, Lapidarij ili Gjuro, svoja vrata otvaraju samo povremeno i to uglavnom za realizaciju glazbenih programa, najčešće koncerata. No, to su uglavnom komercijalna i profitna događanja te ovi prostori ostaju zatvoreni za raznovrsne umjetničke i kulturne prakse tadašnje alternativne kulturne scene. U to vrijeme tek otvoreni klub Aquarius ponajviše je okrenut promoviranju elektronske plesne glazbe te kao i već spomenuti klupski prostori ne omogućava ulazak drugih vidova umjetničkih i kulturnih aktivnosti. Osim toga, tijekom devedesetih se Studentski centar, koji je prethodnih desetljeća bio važno žarište kulturnih događanja i u kojem su nicale brojne alternativne inicijative, mahom sveo na niz zavičajnih klubova, čime je mladima uskraćena kulturna živost tog prostora. Tek otvaranjem kluba Močvara u Runjaninovoj ulici, uz tada postojeći prostor ATTACK!-a u Heinzelovoj, Zagreb nudi mjesta okupljanja mladih različitih supkulturnih stilova koja se temelje na raznovrsnosti programskih aktivnosti kakve smo prepoznali u Galeriji ESCE na početku 90-ih godina prošlog stoljeća.

Udruženje za razvoj kulture 16. travnja 1999. vlastitim i posuđenim sredstvima otvara klub Močvara u Runjaninovoj ulici u Zagrebu. O tome kako je uopće došlo do ideje da se otvori Morčvara, Marko govori: "Jedan dan je došao Six (jedan od aktivnijih članova URK-a, op. a.) i rekao da ima super prostor u Runjaninovoj u kojem bismo mogli raditi koncerte. Otišli smo ga vidjeti i zainteresirali se. Saznali smo tko je vlasnica prostora, pa smo došli do nje i dogovorili najam za 3000 maraka". Na upit kako to da su se odlučili za iznajmljivanje prostora i to za vrtoglavi iznos od 3000 maraka, Marko dodaje: "Kako smo većinu prostora u kojima smo tada radili koncerte morali plaćati, naša je računica bila jednostavna – imat ćemo prostor 30 dana u mjesecu i moći ćemo napraviti gomilu koncerata". A kako je uopće došlo do ideje da se programski ide u ponudu koja je šira od glazbe i koncerata, tj. da se ide prema otvaranju kluba Kornel objašnjava da je "ideja kluba postojala i prije među brojnim ekipama. A ja sam još od 80-ih i vremena Galerije ESCE kada sam se vrzmao oko takvih prostora i u njima nešto radio, maštao o klubu u kojem radim. Kako nismo imali sreće s tada postojećim klubovima u kojima smo htjeli raditi neki permanentni program, shvatili smo da moramo sami otvoriti klub. Kada se pojavila Runjaninova bila je to prilika koju nismo htjeli propustiti."

Kada su krenuli u priču u Runjaninovoj oko URK-a je bila okupljena tek nekolicina aktera (njih desetak), da bi se nakon nepuna dva tjedna od otvaranja kluba, oko kluba okupilo skoro 40 zainteresiranih koji su svi, na ovaj ili onaj način, pomagali i radili u klubu, i to potpuno besplatno, uključujući i vodstvo kluba. Još u samom startu im je bilo jasno da ne mogu i ne žele raditi samo koncertni program, nego da klub treba profilirati kao mjesto heterogenih kulturnih i umjetničkih formi. Zahvaljujući poznanstvu koje su u to vrijeme ostvarili s Ivanom Ramljakom, odmah započinju s filmskim programom ponedjeljkom, a ubrzo nakon toga i s Kazalištem u Močvari u suradnji s Marijom Kovačem. Tako se program kluba profilirao već prvih dana njegova rada te je tako publici nudio večeri filmskih projekcija, performansa, slušaonica, koncerata, nastojeći obuhvatiti širok raspon žanrova alternativne kulture. U okolnostima kada su se u glavnom gradu države na prste jedne ruke mogla nabrojati slična mjesta čija ponuda uključuje raznolike kulturne i umjetničke proizvode, klub Močvara je veoma brzo u javnosti viđen kao mjesto okupljanja mladih različitih supkulturnih stilova, a u medijima prepoznat kao "jedino okupljalište alternativne publike". Marko objašnjava da su već prve večeri u klub došli mnogobrojni posjetitelji, iako nisu imali nikakvu reklamu, osim dobre stare i uhodane prakse "od uha do uha". S obzirom da nisu imali karte, o broju posjetitelja se može govoriti samo kroz broj prodanih boca piva na šanku kluba pa je tako u prvih pola sata rada kluba "planulo" 20 gajbi piva za koje su mislili da će biti dostatne ne samo za prvu večer, nego i nekoliko sljedećih.

Već od prve večeri postaje jasno da će, ako misle nastaviti s ozbiljnim radom kluba, određeni vid profesionalizacije biti neophodan. Nakon manjeg incidenta na otvorenju sljedeći dan su odmah pohrlili osigurati redare, a prije toga su već napravili i neki tip strukture vođenja kluba pa su se pojedinci profilirali u voditelje pojedinih segmenata – primjerice, prodaja karata, šank, filmski program, glazbeni program, programi vikendom itd., pri čemu Kornel naglašava da su se ti "pojedinci profilirali kao voditelji bez ikakvih interesa i ideje da bi se od toga moglo živjeti" te ističe da "nije bilo različitih ljudi i interesa ne bi mogli napraviti klub. To nije bila priča tri tipa koja su se našla i napravila neki klub, nego je to bila priča jedne šire skupine ljudi koja je stvarala klub".

Postojanje i vođenje kluba donosi još jednu bitnu promjenu za URK. Naime, do tada su sve koncerte organizirali prema osobnim interesima. Ako bi se nekome sviđao određeni bend, on bi ga pozvao i negdje organizirao njegov koncert, a ostali članovi URK-a bi mu pomogli. No, kako su bili zainteresirani isključivo za underground alternativne i punk bendove, s otvorenjem kluba su shvatili da je to vrlo usko polje i da se više ne mogu temeljiti na osobnim preferencama i momentima, nego da se moraju širiti i misliti kako privući publiku te kako platiti najam prostora idući mjesec. Stoga, napuštaju politiku isključivo osobnih interesa i počinju profilirati klub izvan usko definiranih okvira alternativne glazbe, proširujući se i obuhvaćajući razne supkulturne, ali i više popularne žanrove. Tako se vrlo naglo proširio profil glazbe koju je URK nudio, ali i koju su drugi počeli organizirati u klubu, što je rezultiralo sve većim brojem posjetitelja.

IDEMO DALJE

Stoga niti ne čudi da je Udruženje za razvoj kulture, nakon što je vlasnik prostora u Runjaninovoj otkazao nastavak suradnje, u vrlo kratkom roku pronašlo novi prostor za preseljenje kluba. Naime, nakon što je URK objavio javnosti da napušta prostor u Runjaninovoj i traži novi prostor za klub Močvara te pozvao Grad Zagreb da odgovori na njihove potrebe i potrebe publike, novi prostor je pronađen u nekadašnjoj tvornici benzinskih crpki Jedinstvo. Napuštenu tvornicu Jedinstvo je Grad Zagreb nešto ranije u javnosti spomenuo kao potencijalni prostor nekog budućeg kulturnog centra, a u medijima se spominjao Krešimir Dolenčić kao njegov voditelj. Međutim, kako se ništa na tom planu nije dogodilo članovi URK-a su uvidjeli da je lokacija na Trnjanskom nasipu dobar izbor za novo mjesto kluba te su se obratili Gradu Zagrebu, vlasniku prostora, za dozvolu ulaska u prostor. Bez ikakvih posebnih uvjeravanja, Grad Zagreb im je dodijelio prostor, mada su prvi ugovor dobili tek nakon 9 mjeseci. Nakon što je Udruženje za razvoj kulture dobilo prostor u Jedinstvu, Autonomna tvornica kulture (ATTACK!) organizira akciju Juriš na Jedinstvo i javno traži dio prostora tvornice za otvaranje svoga kluba. Akcija je rezultirala pozitivnim odgovorom iz Grada te je podrumski prostor tvornice dodijeljen ATTACK!-u koji u njemu u lipnju 2000. otvara svoj klub. Tada je u Zagrebu otvoren prostor koji će postati popularno urbano okupljalište mladih različitih supkulturnih stilova i značajan prostor nezavisne kulture grada Zagreba, a dugo će, uz net.kulturni klub mama koji je iste godine otvoren u središtu grada, ostati jedini prostori nezavisne kulture glavnog grada.

Budući da je prostor koji su dobili u tvornici Jedinstvo bio u potpuno devastiranom stanju kada je URK ušao u njega, moralo je proći pet mjeseci do ponovnog otvorenja kluba, tako da nisu imali priliku jednostavno zatvoriti jedan i otvoriti drugi prostor, iako su već prilikom zatvaranja Močvare u Runjaninovoj znali da imaju osiguran drugi prostor. Tako je nakon zatvaranja prostora u centru grada, uslijedio rad na čišćenju prostora, koji je između ostalog bio prepun starih scenografija zagrebačkih kazališta, i njegovoj rekonstrukciji, pri čemu je Grad investirao novce u wc-e i ulazna vrata. Močvara je na novoj lokaciji otvorena 24. ožujka 2000., a u prva tri dana otvorenja, iako program nije bio osobito atraktivan s "velikim imenima", kroz prostor je prošlo čak 6 tisuća posjetitelja.

Klub Močvara još je u Runjaninovoj utemeljio svoje osnovne programske smjernice koje su se zasnivale na različitim tipovima kulturnog i umjetničkog sadržaja, a koje su u novom prostoru proširene: od koncerata i partija, preko kazališnih i plesnih izvedbi, izložbi, filmskih projekcija, radionica, predavanja pa sve do književnih večeri. U klubu Močvara svoje programske aktivnosti ne provodi samo Udruženje za razvoj kulture koje upravlja klubom, nego i druge organizacije i inicijative iz Zagreba, ali i drugih hrvatskih gradova. U svakom slučaju, s otvarenjem kluba na novoj lokaciji, URK ide prema još većoj profesionalizaciji, jer je to bio jedini mogući način opstanka. "Nakon mjesec dana rada nove Močvare, tijekom kojih su svi radili besplatno, shvatili smo da tako ne možemo nastaviti. Sve je bilo 10 puta jače nego prije, u smislu produkcije. Volonterski rad više nije bio dostatan i postojala je potreba da se rad naplati, jer su ljudi svakodnevno imali sve više i više posla. Uz to je nestao onaj osjećaj koji smo imali u maloj Močvari, a koji se temeljio na poistovjećivanju s prostorom i cjelokupnom pričom. Jednostavno smo svi osjećali da su se stvari profesionalizirale i nismo svoj angažman više doživljavali isključivo kroz prizmu hobija. Močvara u Runjaninovoj radila je kraće te su mnogi okupljeni oko kluba ostajali u njemu i kada bi se vrata zatvorila te nastavljali brijati. Sjećam se da sam tamo visio, čak i onda kada ne bih imao realnog posla. Nisam mogao otići. To je u velikoj Močvari bilo nemoguće jer je klub radio do 4 ujutro. Nakon toga jednostavno ideš doma spavati. Osim toga, godine su se nizale i jednostavno s 30 nisam mogao više biti nezaposleni razigrani klinac.", ovim riječima Kornel Šeper objašnjava prijelaz na viši stupanj profesionalizacije URK-a i kluba Močvare.

Udruženje za razvoj kulture i klub Močvara, od samih početaka pokazuju vrlo jasnu svijest o tome što je identitet skupine, dakle ono što bi se u komercijalnoj komunikaciji zvalo korporacijski identitet. U tome postižu tržišni uspjeh, koji je prepoznat i na međunarodnoj razini, pa su plakati, kojima se najavljuju događanja u klubu, 2003. izloženi na izložbama u Milanu Ateni (11th International Biennale of Young artists of Europe and the Mediterranean), a neki od njih su objavljivani i u inozemnim publikacijama, primjerice u The Art of Modern Rock: The Poster Explosion koji je imao temu dizajn svjetske klupske scene, te Handwritten: Expressive Lettering in the Digital Age, autora Steven Hellera i Mirka Ilića.

Vizualni identitet organizacija kao što je Udruženje za razvoj kulture često kreiraju sami pripadnici određene skupine što, kako nas Olga Majcen Linn u megazinu 04 upozorava, proizlazi iz njihova ograničenog financijskog okvira. "Forma proizlazi iz sadržaja, dizajner je i sam jedan od nositelja ideja udruge ili incijative ili istomišljenik. To mu omogućuje jače emotivno uključivanje u strategije oglašavanja i bolje razumijevanje onog što se želi poručiti."

Dizajn kluba Močvare nastaje u radionici autora iz redova Udruženja za razvoj kulture kojem poseban pečat daje umjetnički stil Igora Hofbauera Hofa, ilustratora, dizajnera i strip crtača. Hofov dizajn Majcen Linn ocjenjuje kao "kombinaciju očite naklonosti plakatima ruskog konstruktivizma, posebno u izboru boja, čudovištima i UFO-objektima iz SF-filmova 50-ih godina, te grafički pristup koji asocira na linoreze i njemački ekspresionizam u filmu". Upravo njegov jedinstveni umjetnički rad čini plakate kluba Močvara prepoznatljivim i uočljivim.

GLAZBA U TEMELJU

Klub Močvara se prije svega profilirao kao mjesto susretanja poklonika glazbe, posebice one koja je alternativna, nezavisna i underground. U glazbenoj industriji, kada je riječ o alternativnoj i nezavisnoj glazbi, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do promjene paradigme na svjetskoj razini. Naime, dok su se alternativni bendovi poput The Smithsa ili Joy Divisiona, 80-ih godina obraćali ograničenom broju poklonika te odabirali manje klupske prostore u kojima su bili u direktnom doticaju sa svojom publikom, tijekom devedesetih s pojavom Nirvane i niza drugih bendova u Sjedinjenim Američkim Državama Velikoj Britaniji, alternativna glazba počinje dopirati do sve većeg broja ljudi te ulazi u velike prostore. Iako poetika i estetika ovih bendova slijedi nasljeđe alternative glazbe, njihov se status ipak mijenja – oni se počinju sviđati sve većem broju ljudi; publika ih jednostavno voli, kupuje njihove albume, dolazi na njihove koncerte, prati njihove televizijske nastupe, a sami bendovi prihvaćaju svoju sve veću popularnost. Ove trendove prati i hrvatska publika alternativne glazbe što se vidi po sve većem broju posjetitelja koncerata ovakvog tipa glazbenog izričaja te po brojnosti mladih posjetitelja koji se svakodnevno okupljaju u klubu Močvara.

Do sada nisu provedena istraživanja o tipovima, strukturi i broju posjetitelja kluba Močvara i ovdje nam jedino mogu poslužiti podaci kojima Udruženje za razvoj kulture raspolaže, a tiču se broja prodanih ulaznica. To znači da nam ovaj podatak daje uvid samo u jedan tip kulturnih aktivnosti za koji se naplaćuje ulaz i koji su u tom smislu više komercijalni programi, a to su najčešće glazbeni programi. Za većinu drugih kulturnih aktivnosti kluba ulaz je besplatan pa je stoga i teško procijeniti koji je broj posjetitelja prisustvovao ovim događanjima, odnosno temelje se na prometu šanka i neposrednom uvidu organizatora. Kada je riječ o glazbenim programima i ovdje možemo uočiti nekoliko različitih kategorija i to s obzirom na popularnost, poznatost i komercijalnost pojedinih skupina i autora. Tako možemo govoriti o popularnim i poznatim grupama i autorima (kao što su Mogwai, Tindersticks, Violent Femmes i drugi kada je riječ o gostovanjima, ili Let3, Hladno pivo i drugi kada je riječ o hrvatskim grupama) koji bi mogli napuniti i veće prostore od kluba Močvara. Neke od tih koncerata URK je doista i realizirao u drugim prostorima (primjerice Violent Femmes u Tvornici), a ponekad su organizirali nastupe popularnih grupa dva dana za redom (nastupi hrvatske skupine Let3 obično bi se održavali dan za danom i svi koncerti bi bili rasprodani danima unaprijed).

Klub Močvara je također tijekom svojih desetak godina rada kreirao programe koje je drugdje u Zagrebu bilo teško čuti. Predstavljao je i one male, nepoznate bendove različitih glazbenih žanrova (poput punka, noisa, hard-corea i sl.) iz brojnih zemalja koji su prava poslastica poklonicima ovih glazbenih žanrova. Također su kroz mnogobrojne slušaonice različitih glazbenih žanrova (afrobeat, dub, electro pop, punk-reggae, ska, jungle) koje su u hrvatskom okruženju bile nepoznate i nedovoljno promovirane educirali publiku i proširili njene kulturne uvide u svjetske trendove. Osim toga, svojim su radom stvarali trendove i hrvatskoj publici promovirali skupine koje su se iz nepoznatih autora prometnuli u vrlo popularne i prihvaćene kulturne atrakcije. Primjera radi navedimo samo slučaj njujorškog benda Gogol Bordello koji u klubu Močvara nastupa prvi put 2002. Tada okuplja svega dvjestotinjak gledatelja, ali već na njihovom sljedećem gostovanju broj posjetitelja se udvostručava da bi njihov treći nastup bio potpuno rasprodan u klubu čiji su kapaciteti tri puta veći od Močvare.

Kroz radionice su osigurali polaznicima upoznavanje s vještinama i zanatima različitih umjetničkih praksi (glazba, kreativno pisanje, strip i sl.) i na taj način doprinosili ponudi neformalnog obrazovanja mladih. Istovremeno, svoj prostor klub je kontinuirano otvarao kazalištu, književnosti, vizualnoj umjetnosti i drugim umjetničkim područjima koji pokazuju, kako to Andrea Zlatar svojoj knjizi Prostor grada, prostor kulture opisuje, da se radi o "nekomercijalnim umjetničkim formama koje ciljaju različite supkulturne i alternativne grupe." O dosezima ovih programa svakako govori i činjenica da je Galerija Močvara nakon šestogodišnjeg iskustva organiziranja izložbi u prostorima kluba, 2008. dobila priznanje na suvremenoj likovnoj sveni. Naime, djelatnost Galerije je priznata od strane struke te je uvrštena na popis uvaženih institucija i izložbenih prostora RH, čime se našla u društvu 22 institucije i galerije grada Zagreba, među kojima su Muzej suvremene umjetnostiHDLUModerna galerijaGalerija Vladimir Nazor, Galerija Nova, Galerija Miroslav Kraljević i druge.

GDJE JE MJESTO MOČVARE?

U preplitanju svih opisanih raznolikosti možemo postaviti pitanje: Ima li klupska kultura veze s određenom ideologijom, je li jednostavno proizvod industrije zabave ili je način provođenja slobodnog vremena tipičan za mlade? Ako odgovor dajemo sagledavajući klub Močvara u svim njegovim datostima koje smo ispisali u prethodnim redovima, odgovor ne može biti jednoznačan, već ga treba potražiti u svim ponuđenim kategorijama.

Artikulacija društvenih antagonizama pa čak i političkih borbi izmješta se iz postojećih državnih aparata prema polju raznovrsnih kulturnih opcija. Kultura tako postaje samo još jedan od ideoloških oblika educiranja masa. A ako se vratimo na sami početak djelovanja Udruženja za razvoj kulture i otvaranje kluba Močvara, kako smo ovdje i pokazali, jasno ćemo vidjeti da se radi o kulturi koja nastaje kao reakcija na dominantne, ideološki uvjetovane i nacionalno obojene oblike kulture devedesetih godina. Kultura koju promovira URK i klub Močvara je kultura koja se bori za pravo Drugog. A kad se politički obzor početkom 2000. promijenio, klub Močvara ostaje i dalje aktivni proizvoditelj kulture koja prije svega okuplja supkulturne skupine mladih koji ne nalaze svoje mjesto u drugim kulturnim prostorima. Ovdje također ne možemo zaobići i stalni pregovarački angažman kluba s vladajućim gradskim strukturama oko opstanka i poboljšanja uvjeta rada (zbog kojih je klub bio zatvoren godinu dana te se 21. svibnja 2009. treći put otvorio), koji iako ne polazi iz ideoloških, nego infrastrukturnih i egzistencijalnih poriva, često ulaze u polje ideoloških sukobljavanja. 

Brojni su primjeri koji pokazuju da u suvremenom svijetu granice između politike, umjetnosti, zabave i uobičajenih podjela društvenih uloga više nisu tako jasne. I koliko god sa sintagmom provođenje slobodnog vremena mladih nećemo imati problema, toliko će nam se oni nametnuti u razmatranju ideje o klubu Močvara kao jednom od dijelova industrije zabave. Naime, radi se o iznimno profitnoj industriji, koja se djelomično veže i uz kreativne industrije, a čije je najprofitabilnije područje vezano uz audiovizualnu proizvodnju. Pa ipak, koliko je god teško tvrditi da program kluba Močvara djelomično ulazi u ove industrije, čini se da u tome ipak ima nešto istine. Ako kulturnu proizvodnju izmaknemo iz sagledavanja s velikim K i približimo je razmatranjima popularnog ili supkulturnog, lako ćemo naći zabavu kao jednu od sastavnica ovih kulturnih praksi. Upravo zbog toga bi i programsko djelovanje kluba Močvara valjalo razmatrati u ovim kategorijama. Suvremeno je društvo, društvo imidža, u kojem se roba naprosto estetski konzumira. Ovaj se efekt vidi u svakodnevnom življenju kulturne potrošnje pa tako i među mladima koji konzumiraju različite proizvode, uključujući i kulturne, kao što su koncerti, filmske projekcije, predstave i sl. Ideologije Just do it! i Be yourself! idu u prilog ovoj tvrdnji, a svakako su važne za formiranje mladih supkulturnih skupina. 

Kada još ovoj kategoriji nadodamo provođenje slobodnog vremena mladih, onda stvar postaje daleko jasnija. Slobodno vrijeme je proizvod kapitalizma i novih uvjeta rada te poimanja života. Uz obrazovni proces, smatra se da je kreativno provođenje slobodnog vremena jedan od presudnih elemenata formiranja svake mlade osobe. Dakako, publika koja posjećuje klub Močvara u njemu provodi svoje slobodno vrijeme, izvan svojih školskih (srednja škola, fakultet) ili pak radnih (bilo da se radi o mladima koji se ne obrazuju i visokoškolskim ustanova, bilo da se radi o mladima koji su to obrazovanje stekli) aktivnosti. Po definiciji zdravog razuma provođenje slobodnog vremena bi trebalo biti povezano sa zabavom i ugodom, barem u njegovom teorijskom sagledavanju. Svakako ne treba zaboraviti da su supkulturne prakse način iskazivanja životnih stilova kroz glazbu, odijevanje i slično, koje se provode kroz svakodnevni život, pri čemu ponajviše uključuju slobodno vrijeme.

I mada smo pokazali da u programskom djelovanju i prepoznatljivom dizajnu kluba Močvara možemo naći neke elemente popularne kulture, ipak ne smijemo zaboraviti da je, kako Zlatar upozorava, "riječ o klubu koji se svojim programskim profilom obraća financijski još nesamostalnoj populaciji, koja i po svojem urbanom, alternativnom habitusu pruža otpor komercijalnom i zanima se za one oblike umjetnosti koji, da bi opstali – trebaju sustavnu podršku javnih institucija." Transformativni potencijali umjetnosti i kulture ruše uobičajena shvaćanja pojedinca i društva kao konzumenata. Novi društveni akteri razmatraju kulturu sa stajališta svog iskustva, a ne kao stručnjaci koji će procjenjivati kulturnu i umjetničku proizvodnju. Narušavanjem postojećih podjela autor-gledatelj te produkcija-recepcija, korisnici posežu za onim oblikom racionalnosti koji svoje temelje nalaze u uporabnoj vrijednosti. Tako danas možemo biti građani i konzumenti, ali i proizvođači i korisnici, odnosno sudionici tzv. žive kulture – prostora koji nastaje između visoke i elitne kulture te niske i popularne, masovne kulture i unificirane industrije zabave.

Na kraju ostaje pitanje, kamo će se klub Močvara smjestiti u novim okolnostima kulturne ponude 2010. u gradu Zagrebu, u kojem je kontekst sasvim različit od onoga kada su URK-ovci počinjali, kada je jednostavno vladala potpuna suša u kulturnom životu. Danas je kulturni život preplavljen raznim događanjima i inicijativama. Stoga ne čudi da Kornel, razmatrajući promijenjenu ulogu kluba, ističe: "Nekada smo gotovo jedini radili takve stvari. Danas je ponuda neusporedivo veća. U Rupi se sviralo kada se nigdje nije moglo svirati. Bio je jedini klub u gradu, iako se ni nije mogao zvati klubom. Naša uloga je bila da otvaramo neke nove vidike, uvodimo nove scene, nove vrste glazbe. Ljude je prije sve zanimalo. Ti napraviš nešto čudno i publika dođe. Sada treba biti užasno oprezan. Dogodilo se neko zasićenje. Naša je uloga promijenjena, i dalje je bitna, ali ne više kao prije."