Razgovarala: Antonija Letinić
Queer Zagreb već godinama uspješno radi na popularizaciji i socijalnoj integraciji LGBT populacije u Hrvatskoj kroz umjetnički raznovrstan program. Pa ipak, Domino - organizacija koja stoji iza samog festivala i svih programa queer tematike ostala je u sjeni branda koji je izrastao u opće mjesto. Pored queer programa, u Dominu su od prošle jeseni pokrenuli i festival Perforacije koji je fokusiran na produkciju i prezentaciju izvedbene scene time otvarajući novi programski smjer i dajući novi prostor za podršku, malim ali važnim radovima nezavisne kulturne scene.
Zvonimir Dobrović, programski voditelj Queera Zagreba i idejni nositelj većine programa govori o počecima i okolnostima iz kojih je krenuo u rušenje zidova krutog, nepropusnog i konzervativnog društva.
Queer Zagreb je projekt udruge Domino. Kada i kako je nastala udruga te s kojim ciljem?
Udruga je u stvari nastala naknadno jer smo prvi festival Queer Zagreb napravili u okviru BLOK-a. Kako nismo imali udrugu kao platformu kroz koju bismo se mogli prijaviti za financiranje i grantove bila nam je potrebna organizacija koja je postojala neko vrijeme. S Eminom Višnić, Vesnom Vuković i Miroslavom Jerkovićem iz BLOK-a sam puno surađivao na Eurokazu i činilo se logičnim da zajedno prijavimo taj projekt što se pokazalo uspješnim. Naime Emina, Vesna i Miroslav su jedne godine volontirali na Eurokazu jer su htjeli steći organizacijska znanja kada su odlučili pokrenuti UrbanFestival i tu smo se zbližili.
Prvi Queer Zageb smo organizirali u proljeće 2003, a Domino je osnovan u jesen iste godine. Mi smo se morali odvojiti u novu organizaciju jer smo počeli konkurirati jedni drugima. Razlog tome nalazi se u politikama financiranja na Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za kulturu. Oni tada nisu imali, a nemaju još uvijek, diferencijaciju financiranja po programima nego po organizacijama. To ukratko znači da Domino može prijaviti pet festivala, ali će uvijek dobiti ista sredstva jer Domino dobiva toliko i toliko novaca. Tako da smo zaključili da je bolje za oba projekta, dakle za UrbanFestival i Queer Zagreb, da se odvoje i da svatko vodi svoj projekt što se pokazalo dugoročno dobrom odlukom. Mi smo se onda nadovezali na sve što smo radili godinu prije pa su nam i fondacije na koje smo se prijavljivali kao netom osnovana organizacija uzimale u obzir to što je projekt Queer Zagreba preuzela nova organizacija. Oni su postojanje projekta i njegovu uspješnost uvažili kao kontinuitet.
Queer Zagreb je prvi i najvidljiviji projekt Domina. Kako je uopće nastala ideja za pokretanje takve manifestacije?
Ja sam Queer osmislio u vrijeme dok sam radio u Eurokazu u kojem sam proveo šest godina. U to doba su de facto postojala svega dva velika festivala - Tjedna suvremenog plesa i Eurokaz, tek će se od 2003. početi gomilati takve manifestacije – pokrenut je Zagreb Film Festival, pa Festival svjetskog kazališta i čitav niz drugih manifestacija. To je vrijeme kada su Andrea Zlatar i Vladimir Stojsavljević bili glavni akteri u Gradskom uredu za kulturu Grada Zagreba i tada se Grad počeo otvarati prema nekim novim inicijativama.
Uglavnom, na ta dva velika festivala sam primijetio da se oni poigravaju s queer identiteima, gender pitanjima i sličnim temama, ali su to uvijek etiketirali kao čisto umjetnički prilog programu zbog raznih estetika koje određeni autori i predstave donose, što je legitimno, ali meni se činilo kao nedovoljno snažno u tom trenu u hrvatskom kontekstu, jer je zanemarivalo sadržajni, tj. politički i socijalni potencijal. Stoga, takav pristup na socijalnoj ili političkoj razini nije proizvodio nikakav efekt iako je Eurokaz čak imao radikalniji program, kao na primjer 1997. s body artom. U nekim je stvarima išao još puno dalje nego što bismo ga mi pod imenom Queer mogli priuštiti kontekstualno, takvo nešto ne bismo mogli opravdati, a napadi koje bismo time izazvali bi bili puno žešći, iako je i Eurokaz tada pretrpio napade od strane vlasti, a i medija.
Promatrajući takvu situaciju, moja je ideja bila da pokrenem festival koji će se pod imenom queer moći poigravati s drugim stvarima, ne moramo nešto zvati doslovno queer, ali dotaknuti ta neka rubna mjesta, na senzibilitetu naslučivanja makar queera, što, kad je u okviru festivalskog imena, se onda i čita kroz tu prizmu. To je bila neka osnovna ideja i pokrenuo sam taj projekt još dok sam radio u Eurokazu.
Samo iskustvo u Eurokazu mi je puno pomoglo jer sam imao sve kontakte u Gradu, Ministarstvu i samim time sam imao puno bolju startnu poziciju nego da sam krenuo u tako nešto s bilo koje druge pozicije. Eurokaz je na neki način bio i povod i odskočna daska za Queer.
Gordan Bosanac, s kojim surađujem od početka, se uključio u organizacijski dio oko teorijske konferencije koju, u sklopu Queera, organiziramo svake druge godine. Te prve godine je tema bila postsocijalistički queer identitet i Gordan se tu prepoznao, jer njega zanima queer teorija i preuzeo je organizaciju čitave konferencije. Tako smo se nekako podijelili – ja uglavnom vodim Queer programski, a Gordan je više angažiran na ovim teorijskim projektima koje radimo, mada smo u nekom organizacijskom smislu ravnopravno uključeni.
Na koji način ste usustavili, odnosno strukturirali rad organizacije?
Mi smo u stvari mala organizacija, Domino danas ima troje zaposlenih, ali smo do sada bili vrlo operativni i mislim da nam upravo to što nas je tako malo to i omogućuje. Mi nemamo neku veliku strukturu, nemamo maratonske sastanke svakog tjedna, u stanju smo vrlo brzo reagirati a to je moguće i zato što smo Gordan i ja već godinama tu i znamo kako tko reagira, kako se snalazi i kako će reagirati već na institnktivnoj razini. Uvijek nam je bio problem s trećom osobom koja sve skupa negdje treba tehnički držati.
Rad u jednoj takvoj organizaciji je vrlo koristan jer radiš sve, nema podjele na područja, odnosno tko je za što zadužen po principu ja radim financije, a onaj drugi se bavi marketingom. Više se tu radi o modelu da se netko bavi svime pa što se ne odradi, toga jednostavno nema.
Što je organizacija veća to je robusnija, u smislu da produktivnost ne raste s brojem ljudi. Mi ćemo sada zaposliti dvoje novih ljudi i bit će nas skoro dvostruko više nego što nas je bilo do sada, ali ne mislim da ćemo tim rastom proizvoditi dvostruko više sadržaja jer se onda veliki dio radne energije i vremena troši na koordinaciju i komunikaciju. Ono što mene zanima u razvoju organizacije, i to sam shvatio sad kako je Domino počeo rasti, jest na koji način rastom i dalje održati kvantitetu i kvalitetu, kako operacionalizirati vrijeme i energiju. To me zanima sa strukturalne razine i volio bih da u Hrvatskoj postoje modeli učenja takvih praksi i da se na to polaže više pažnje. To nije samo slučaj s nevladinim organizacijama za koje mislim da su u tom pogledu puno bolje i uspješnije od institucija. NGO-ovi su prinuđeni svoje resurse dva puta upregnuti dok institucije mogu imati prazan hod. Mislim da je važno za razvoj kulture i kulturne politike da se institucije na neki način profesionaliziraju, ali da je to važno i za organizacije sa nezavisne scene.
Primječuješ li u tom smislu razliku u odnosu na početke rada? Ne samo po pitanju Domina, već i u drugim organizacijama s kojima imaš kontakt.
Primjećujemo razliku kod nas jer me te stvari zanimaju i prilično pomno pratim scenu izvana, s te metodološke razine i zanima me na koji način maksimalizirati stvari. Ne govorim to u onom kapitalističkom smislu, da bismo trebali uvoditi time sheetove, nadzirati dolazak na posao i odlazak s posla, već više u smislu da posao bude kreativan, da svi imaju neku vrstu odnosa prema projektu kao da je on i njihov, da se aktivno u njega uključe i angažiraju. Dakle da ljudi tome pristupaju kao nekom svom odabiru bez obzira što su tu tek neko vrijeme ili privremeno.
Mislim da se profesionalizacija događa na sceni, a razlog za to jest činjenica da je danas puno teže naći novce nego prije osam godina jer je izvora manje. I ta diversifikacija, odnosno disperzija i nestanak izvora financiranja će prouzročiti da će samo veliki ostati i opstati, dakle preživjet će oni koji su se nametnuli kao važni igrači. U takvim slučajevima, dakle kada se radi o velikim, odnosno važnim pogonima, oni neće nestati zato što se nisu snašli u novim okolnostima, oni će samo evenutlano promijeniti ili modificirati pravce djelovanja. Organizacije koje su odlučile opstati i bivati su prepoznale da neka vrsta profestonalizacije mora postojati s tim da se to dotiče nekih drugih okvira.
Domino je počeo raditi na samoodrživosti. To znači da imamo neku vrstu mete, cilja, koliko novaca godišnje moramo uprihodit i taj iznos nije malen, ali kroz jedan festival i objavljivanje knjiga možemo mu se približiti. Knjige su nam se na primjer dugoročno pokazale kao samoisplativ projekt. Znači mi dobivamo dio novca za prijevod ili tisak, imamo suradnju s dizajnerima s kojima možemo to napraviti za razumne svote novca, i trošak izdavanja knjige nakon godinu dana je na nuli, a kroz par godina počinjemo postepeno nešto novca i zarađivati od prodaje s čime onda možemo lakše ući u izdavanje sljedeće knjige. Prvu smo knjigu izdali 2004, i od tada do 2007. nismo ništa izdavali. Kada smo došli do toga da nas knjiga u periodu od godinu dana ništa ne košta, kada smo došli do ove računice ponovno smo aktivirali izdavaštvo tako da smo od prosinca 2007. do siječnja 2010. objavili sedam knjiga.
Možda to nije profesionalizacija u pravom značenju, ali u nekom smislu gledanje u čitavu sliku i vođenje računa o vlastitim računima počeli smo drugačije funkcionirati i razmišljati.
Kroz ovu priču o profesionalizaciji smo nekako došetali do programskih djelovanja Domina. Pored Queera, spomenuo si i izdavaštvo. Koje još projekte i programe provodite kroz organizaciju?
Domino je osnovan zbog Queer festivala, ali kroz izdanja je Queer nadrastao sam sebe tako da Domino u tom smislu ne ističemo jer je Queer Zagreb postao brand, publika zna što očekuje od njega i što on jest. Mi smo se tijekom svih sedam izdanja trudili maksimalno držati programski nivo a s obzirom na LGBT prizmu. Međutim ono što smo tu pokušavali predstaviti jest da prizma LGBT-a bude neka paralelna stvar, a da sam festivalski program bude umjetnički relevantan i na taj način da se nametnemo i što široj publici i medijima, a posredno će to onda biti bitno i za zajednicu, pogotovo za one ljude koji se još uvijek ne osjećaju spremnima doći na festival, ali o njemu čitaju i prate što se događa. Važno nam je da to bude onda pozitivna slika stvari, a ne da se homoseksualnost i dalje uvijek veže uz sram, skandal, medikalizaciju i slično. To nam je s festivalom bilo bitno postići, jer u svijetu ne postoji sličan festival koji u programskom fokusu ima performans. Filmski festivali queer tematike postoje, ali ne i izvedbeni.
Svoj program baziramo na umjetnicima koji gostuju na mainstream festivalima, kao što je na primjer Jerôme Bell koji je gostovao na Eurokazu, pa Steven Cohen kojeg je producirao Festival d'Automne i tako dalje. S takvih festivala vadimo program koji onda zovemo queer. Ponekad razmišljam da bi Queer Zageb bio puno jači, i u financijskom i u recepcijskom smislu, kada bi se zvao bilo kako drugačije. No, kako bez imena nema festivala, mi smo ovakvu perspekivu koristili medijski kad nam je trebalo, iako to plaćamo vrlo jasnom razinom iznad koje vjerojatno nikada nećemo ići.
2004. smo krenuli s izdavaštvom, tada smo objavili natječaj za kratke priče i objavili zbirku pod nasloom Queer priče. Ideja queer priča je da uključimo što širi krug ljudi da razmišlja o queeru, ali i da ga definira. Nismo imali novaca za nagrade, ali smo zato u žiri pozvali zanimljive ljude (Vladimir Arsenijević, Miljenko Jergović, Rujana Jeger) i znali smo da će nam se javljati mlađi autori koji će htjeti da ih oni čitaju – i zaista, javilo se oko 370 autora s pričama, od kojih je 36 ušlo u tu prvu balkansku zbirku queer priča. Odaziv i odjek je bio prilično velik i Domino je tako ušao u izdavaštvo koje smo prepoznali kao još jednu mogućnost prisustva.
Nakon drugog Queer festivala smo shvatili da nam filmski program, kojeg smo stavljali u festival, nije dobro rješenje jer nam je sve sabijeno u tjedan dana, a da tijekom godine opet nema ničega. To je bio i neki feedback od ljudi koji su to pratili pa smo onda pokrenuli u siječnju 2005. Queer Momente, filmske projekcije koje se održavaju svakog mjesec kontinuirano, što je sada već 5 godina filmskog programa u Hrvatskoj. S prikazivačkom djelatnošću su se otvorile i nove mogućnosti suradnji – s kinima i festivalima izvan Zagreba, s raznim medijskim partnerima ili organizacijama s kojima bismo se vezivali prilikom premijera pojedinih filmova, a krenuli smo u istraživanje i pripremu za prvu vlastitu filmsku produkciju. Radi se o filmu Re-Playing the Balkans, koji bi trebao iz novog kuta sagledati filmsku produkciju bivše Jugoslavije i nanovo otkrivati queer momente u njima. Tema je izvrsna, materijala ima i film, kad bude gotov, će biti apsolutni hit, u to nema sumnje.
Mi smo u stvari samo širili djelatnosti koje su bile queer jer smo radili pod tom temom. Radili smo i medijske kampanje, jedna od zapaženijih je bila ona I homofobi su ljudi, koju smo razvili s agencijom Bruketa & Žinić, koja je dobila i neke nagrade po svijetu, upravo zato jer koristi inverzirani homofobni diskurs. Za tu kampanju smo napravili partnerstva s petnaestak lokalnih medija i zaista je imala odličan odjek, a postavljena je bila na nekih 150 billboarda po čitavoj Hrvatskoj, dok se taj slogan neko vrijeme nije počeo koristiti u dnevnom medijskom prostoru. Druga kampanja je bila planirana da bude televizijska, napravljena u suradnji s njemačkom organizacijom za zaštitu LGBT prava Maneo iz Berlina. Spot se zvao Zaštiti svaki poljubac, ali do realizacije nismo ni došli, jer je spot zabranjen na televiziji zbog muško-muškog poljupca. Međutim, nismo se dali smesti, jer smo upravo tu zabranu koristili u kampanji, pa je na kraju na internetu spot vidio velik broj ljudi, a i Aleksandar Stanković ga je pustio u svojoj emisiji u znak podrške. Uglavnom, koristili smo razne formate za istu temu.
Tijekom boravka u Americi, u Kennedy Centeru gdje sam išao na edukaciju za strateško planiranje, marketing i fundraising, domislio sam iskoristiti Domino za pokretanje novog festivala. Radi se o festivalu Perforacije čije je prvo izdanje predstavljeno prošlu jesen.
Perforacije su na neki način trojanski konj u cijeloj priči, jer smo za njih u prvoj godini imali veći budžet od Queera u sedmoj godini. To je negdje uvredljivo, ali te u stvari pozicionira i ukazuje na to da Queer ima svoj plafon iznad kojeg ne ide bez obzira na program, bez obzira na uspješnost, bez obzira na sve. S druge strane jedna ovakva inicijativa, koja u vrijeme kada sam počeo tražiti sredstva nije imala jasan program već samo našu ideju da bismo nešto producirali, je dobilo veću potporun nego ovaj festival koji je ustaljen.
Rastom će nam Perforacije omogućiti da se kroz njih pokrivaju i neki troškovi Queera, kao što su hladnopogonski izdaci, pa ćemo onda moći čitav budžet koji dobivamo za Queer ulagati isključivo u program. U to nisu uključene naše plaće, ured, redovni troškovi, već tih 280 tisuća kn ulažemo u honorare umjetnika, put, smještaj, tehniku i slično, što naravno nije dovoljno i zahtijeva velike kompromise u organizacijskom smislu, ali i od umjetnika koji moraju pristajati na mnogo niže honorare – ali to uglavnom rade jer im je stalo da nastupe na našem festivalu. Tako da smo pokretanjem tog festivala u stvari djelovanje Domina oblikovali u dvije niše – Queer i svi projekti oko njega s jedne strane i Perforacije kao druga niša.
Kako su koncipirane Perforacije, na što su usmjerene i iz kojeg razloga ste se odlučili na pokretanje još jednog festivala?
Perforacije imaju ideju poboljšati produkcijske uvjete, što nam zbog nedostatka sredstava u prošloj godini nije uspjelo, ali to nam i dalje ostaje kao misao vodilja. Perforacije su mainstream u odnosu na Queer i više su fokusirane na produkciju i inovaciju, a nastale su iz ideje da okupimo neke aktere sa nezavisne scene. Niti jedna od predstava koje su bile izvedene na festivalu nije bila producirana u nekom od kazališta, i mislim da je takav pristup dobar put. Mi smo posložili mrežu organizacija koje imaju prostore jer je ideja Perforacija da umjetnicima ponudimo mjesto za produkciju. Dakle da netko može doći na rezidencijalni boravak u Dubrovnik u Art radionicu Lazareti, u Rijeku, Zagreb u kojem surađujemo sa SC-om, te u regiji u Ljubljanu, Makedoniju i Srbiju gdje također imamo partnere. Jedina organizacija bez prostora smo mi koji smo nositelji projekta. Ono što smo htjeli jest da naši partneri funkcioniraju kao svojevrsni lokalni scanneri za scenu i da pokušamo zajednički dogovoriti koje bismo ideje i koje umjetnike htjeli producirati i predstaviti na festivalu u Zagrebu.
Osnovni cilj nam je da pokažemo šarolikost, progresivnost i inovativnost te scene koja je zapravo bogata, ali je nezapažena jer ne postoji jedna platforma na kojoj se pokazuje, predstavlja. Dakle u Hrvatkoj ne postoji festival koji se bavi tom scenom isključivo. Sporadično se pojavljuju neke inicijative ili se predstavlja manja hrvatska selekcija u okviru nekih većih festivala. Istodobno, ta scena je puno brža i fleksibilnija od one kazališne. Nadamo se da će ti ljudi možda u nekoj perspektivi biti pozvani da rade u nekom od kazališta ili da se kroz par godina prometnu u neke zvijezde.
Ono što je bitno kod ovakvog festivala jest to što je on zanimljiv stranim producentima jer tu količinu novih radova i imena iz ove regije ne mogu vidjeti nigdje drugdje u Evropi. Samo će jedan ili dva možda dospjeti do Berlina ili Bruxellesa, odnosno do onih mjesta na kojima obično producenti dogovaraju politike festivala. Naime, svi festivali su samo drugačije posložena imena iz istog šešira.
Projekt se već u prvoj godini pokazao uspješnim jer je festival pratilo dvanaest producenata koji su došli ovdje, a follow up festivala će se dogoditi u New Yorku 2011. gdje će dvanaest predstava iz regije biti predstavljeno u relevantnim prostorima kao što su PS 122, Dance Theatre Workshop i Baryshnikov Arts Center. Dakle doveli smo ljude koji uobičajeno prate takvu scenu i dali im priliku da sve to vide i shvatiti da se tu dešava nešto drugačije.
Radite i na istraživačkim projektima.
Napravili smo istraživanje koje je kasnije objavljeno kao knjiga Usmena povijest homoseksualnosti. Namjera tog istraživanja je bila da pogledamo prostor u kojem jesmo, istražimo nasljeđe kojem pripadamo te da ga prisvojimo. Htjeli smo iskopati nešto što je izbrisano iz povijesti, izvaditi to i ukoričiti. Meni je to najvažniji produkt čitave organizacije.
Trenutno radimo istaživanje za film, koji se zove Re-playing the Balkans, gdje radimo istu stvar, to šestogodišnje istraživanje ćemo prenijeti u filmsku formu odnosno produkciju. Projekt je proistkao iz Usmene povijesti homoseksualnosti jer kad smo radili to istraživanje naišli smo na jednu presudu o progonu grupe homoseksualaca u Zagrebu 1956. To smo negdje zapamtili i htjeli smo se tome vratiti. Sada smo ponovno aktivirali to istraživanje i našli smo jedno 14-15 presuda na samo jednom malom uzorku koji smo istraživali gdje se vidi taj sudski progon. Ono što je zanimljivo što smo našli jest da su u NDH i u Jugoslaviji, do 1977. do kada je to bilo kriminalizirano, i žene bile osuđivane što je kuriozitet jer nacistička Njemačka ima samo jednu lezbijku koju je osudila a mi smo u tome još i napredniji.
U kojoj mjeri i na koji način misliš da je rad u Eurokazu utjecao na tvoje programacijske odabire?
Eurokaz je bio važno iskustvo za mene i to s ove pozicije puno lakše gledam nego iz pozicije svakodnevnog rada u Eurokazu. Nema dnevne frustracije rada u nekoj organizaciji u kojoj ne vodiš program niti imaš utjecaj da mijenjaš nešto. Ono što znam jest da sam u Eurokazu puno naučio o produkciji i o važnosti programa. Naime, jedino što je na festivalu važno i što ostaje jest program što se u trenutku organizacije možda i ne čini, ali Eurokaz daje veliku važnost programu. Ne govorim o uspješnosti programa, ali je važno osvijestiti da je program vodilja za to što se radi, da je ključno podržavati ideju s kojom i oko koje se sve radi. Postoje razni festivali i nije svima program fokus, neki festivali su revijalni, tu su možda čak i više radi druženje, pa se program sastavlja posredno i naknadno. Ono što ja smatram jest da iza programa mora stajati neka vizija i neka ideja u koju vjeruješ i koju ćeš onda ostvariti i takav pristup kojeg sam usvojio u Eurokazu sam prenio na Queer. Mislim da se upravo iz tog razloga i nametnuo na međunarodnoj razini jer se postavlja programski relevantnim, a to postaje jasno s godinama jer sve više ljudi po svijetu zna za njega.
Ono u čemu je još Eurokaz na mene utjecao, a što je slučaj s mnogim umjetničkim organizacijama, jer Queer prvenstveno gledam kao umjetnički projekt, jest da postoji jedna osoba koja je autor programa. Dakle Queer je u biti moj autorski projekt i to definira i čitavu organizaciju na neki način. To je istodobno u diskrepanciji s uobičajenom praksom NGO scene, ali je zanimljiv pristup i mislim da se mogu nadopunjavati. Umjetničke organizacije uglavnom tako funkcioniraju i to ne samo kod nas. To je i razlog zašto se ljudi vani često izmijenjuju na određenim pozicijama. Naprosto dođeš do nekog plafona u organizaciji i znaš da do one najviše pozicije nećeš nikada doći. Ja sam u Eurokazu bio šest godina i šest sam godina radio isto što i prve, vjerojatno brže, bolje i lakše, ali sam znao da bih to radio i sljedećih šest godina da sam tamo ostao, ali da se nikada ne bih našao u poziciji da radim program. Da li je to dobro ili loše ne znam, ali taj sam način razmišljanja i djelovanja prenio i na ovu organizaciju. Da sam počeo raditi na primjer u nekoj nevladinoj organizaciji, recimo u CMS-u, jer njihov rad poznajem, organizaciji koja ima potpuno demokratičan, konsenzualan način razmišljanja i odlučivanja vjerojatno bih na drugačiji način postavio i ovu organizaciju, iako nisam siguran da bi taj način u potpunosti odgovarao mom viđenju stvari, odnosno radnim navikama. U tom slučaju bi možda i program i sve ostalo puno drugačije izgledalo, pritom naravno ne govorim u uspješnosti.
Primjećuješ li neke pomake i promjenu u percepciji i odnosu spram LGBT populacije otkad radiš programe?
Ako nešto radiš sedam godina i po nekim standardima to radiš dobro, neki uspjeh se mora polučiti. Hrvatsko društvo jest ono bez konzekvenci, dakle možeš sve raditi fenomenalno, a da nemaš od toga nikakav pozitivan pomak ili promjenu, napredovanje. To je pogotovo tako u kulturnima krugovima, jer te na primjer Ministarstvo može vječno zanemarivati bez obzira što ti mislio da pokrećeš neke stvari ili da gradiš mostove.
Kad si u tom poslu svakodnevno onda ne vidiš baš jasno pomake, ali kad se malo odmakneš kao i kroz komunikaciju s ljudima dobivaš neku drugačiju perspektivu. Ono što primjećujem i mislim da je Queer napravio i postigao jest da je postao poznat, svakodnevan termin, da je sve postalo queer. Do prije festivala queer kao pojam uopće nije bio prisutan niti su ljudi znali šta je to. Napravili smo dakle taj neki međuprostor – neki prostor koji je javan u medijskom prostoru. Cijela generacija ljudi je već odrasla uz Queer, ne u smislu da su svi dolazili, ali su o njemu čitali po novinama, i to ne na stranicama skandala već u rubrikama kulture. Tako da to isto daje na gradnji identiteta i samoprihvaćanja. Dražen Ilinčić je na primjer napravio comming out na televiziji, ali da bi on mogao nešto takvo napravit neke stvari su se morale dogoditi prije. Ne kažem da je Queer bio ta stvar, ali je on zajedno s još nekim drugim stvarima kao što su Gay Pride i razne inicijative koje su mijenjale zakone, stvorio atmosferu da to više nije toliko stigmatizirano i to mislim da je utjecaj queera u nekom širem smislu.
Druga stvar koja je bitna jest da je Queer bio uvijek otvoren za sve suradnje. Mi smo predstavili festival u svim kazalištima u gradu osim u HNK koji nam nije dostupan zbog cijene. To prisustvo na svim tim mjestima je važno jer smo bar na taj dan bili u tom nekom prostoru pa su barem ljudi koji tamo rade sa strane malo gledali neke čudake, ali im je nešto i ostalo. Surađivali smo s Motovunskim filmskim festivalom jer je cijela ideja Queera da našu publiku multipliciramo u suradnjama s drugim publikama. Tako na primjer ako surađujemo s festivalom u Motovounu dosežemo 2000 ljudi kojih se inače ne bismo dotakli. Slična je situacija i sa ZFF-om. To je bila naša metoda s kojom se onda mijenja i percepcija institucija. Tako da je sada na primjer ZFF pristupio nama i ponudio nam suradnju na distribuciji jednog filma kojeg su oni kupili. To je važno, jer iako je ZFF hetero-straight način zabave, oni su nas prepoznali kao nešto što je sigurno. Mi smo zajednički prikazali jedan film koji je bio jedan od vrhunaca festivala i dobio je pohvale po novinama i tu su nas prepoznali kao partnere. Nama je pak važna i njihova vidljivost, jer je važno da ljudi imaju prilike vidjeti i znati o onome što radiš. To je neki respekt i prema umjetnicima čije vrijeme trošiš.