Razgovarala: Petra Novak
Kako bi opisao kulturnu scenu u Dugoj Resi od 1990-ih do 2000-ih. Kako je nastala udruga?
Dugoreška scena gotovo da i nije postojala. Neki začeci su u biti moji konceptualni projekti, pod mojim imenom i prezimenom.
Prvo sam počeo potiho raditi izložbe u kafićima, negdje 1999. ili 2000. godine, To je bilo nekakvo propitivanje. Nigdje nema slika? Onda bih ubacio sliku, da ne stoji doma. Da ulazi u javni diskurs. Da uđe u ritual svakodnevnice nekome tko taj svijet ne poznaje i uopće ga ne interesira.
U tridesetoj godini nisam uspio upisati minhensku likovnu akademiju koju sam žarko želio upisati i shvatio sam da moram žešće raditi, i na tom sam neuspjelom primjeru jasno vidio gdje falim, gdje zaostajem. Ja sam odrastao uz što? Uz ništa. Kao klinac sam slušao da je pejzaž slika, a da je apstrakcija drljotina. Sumnjao sam u to godinama, ali nisam toliko lud i samouvjeren da bih rekao da su ti stariji pametniji ljudi bedasti. Trebao sam odrasti da bih jednog dana tu dilemu savladao i shvatio da ne trebam slikati slapove da bih slikao. I vidio sam, s trideset godina, da je problem i u tom mom okruženju, porijeklu, mjestu gdje sam odrastao, ljudima s kojima sam se družio. I onda sam jednostavno prihvatio tu odgovornost – moji susjedi i sugrađani nisu krivi što im netko ne daje pravu informaciju ili ih, još gore, zatupljuje krivom informacijom. I počeo sam djelovati.
Jedan od prvih projekata bio je Ja sam iz Duga Rese kao i veliki hrvatski umjetnik Miroslav Šutej. Radio sam to kao dio projekta Egzistencija prije esencije. Jer je nevjerojatno i nedopustivo da je taj čovjek iz ovog grada i da to nikome nije bitno i jako puno ljudi to ne zna.
Uključio sam škole, pitao postoji li nešto što bi se referiralo na Šutejev posljednji rad, Ljudi u redu. Škole su to napravile, a ja sam iz njihovih skulptura napravio jednu instalaciju na gradskom mostu, zaustavio promet na jedno cijelo popodne i pokušao to materijalizirati. Ako je kultura most koji spaja stvarnost i maštu, nama je kao duhovnim bićima to potrebno, moramo početi izgrađivati taj most. Inače jednostavno ne živimo. Onda sam shvatio i da nema nikakvih koncerata vrijednih spomena. Zamolio sam Matiju Dedića, i grad koji je platio njegov koncert, da besplatno odsvira koncert za zainteresirane građane. Jer mi želimo da umjetnost ne bude luksuz. Kultura i umjetnost za mene su duhovna disciplina. Da bi čovjek bio duhovno biće, mora imati utočište za dušu. Može ga imati u ljubavi, u religiji i u kulturi, umjetnosti. To su tri stvari. Kod nas su ljudi našli utočište u ljubavi i religiji, kultura je tu ono nebitno, doživljavana je kao luksuz i kao zabava. A to je neprihvatljivo.
Dakle, od građana građanima, besplatno?
Da, željeli smo stvoriti kvalitetnu infrastrukturu i omogućiti novim generacijama da odrastaju uz sadržaje koji pripadaju gradskom životu, a mi ih dosad nismo imali, kao ni generacije prije nas. Znači, mi sad imamo svi mobitele u džepu, ali stanje s kulturom isto je kao i prije trideset, četrdeset godina. Ništa se tu nije promijenilo, možda je i gore. Recimo, limena glazba ima tradiciju od 120 godina, a i ona je pred zatvaranjem. Dakle, cijela priča je počela tako da sam preuzeo odgovornost, shvatio da moram pokušati ukazati na problem da bih pomogao. Jer ja nisam imao nikoga tko je to za mene odradio. Stvari se same od sebe ne mogu pokrenuti i možda odgovori, oni koji bi trebali brinuti o tome jednostavno ne vide taj problem, nije im blisko to područje, ne interesira ih, no ja sam svojim projektima ukazivao na to. Na mjestu sam gdje se rodio grad shvatio sam da u našem gradu nikad nije održan koncert klasične glazbe. I u suradnji sa zagrebačkim kvartetom Porin organizirao sam koncert. Mislim da je to bilo 2005. ili 2006. To sam radio kao instalaciju, za mene su sve to instalacije gdje se igram momentom, za mene umjetničko djelo nije samo na platno, nego i u zraku, i u našim glavama. Taj koncert sam htio organizirati na brani, kod tvornice Pamučne industrije, tako da sam krenuo uređivati, oslikavati branu. No, na kraju, zbog obilnih kiša nisam imao sreće s vodotokom pa sam to realizirao u parku. Nakon toga, kada su vidjeli da pokušavam materijalizirati te neke moje težnje, želje da se stvari pomaknu s mjesta, nekolicina prijatelja i poznanika odlučili su da žele pomoći. Potom smo, shvativši da nema smisla da oni me samo pomažu, odlučili osnovati udrugu. Oni su se bavili muzikom, možemo raditi puno više stvari, zaključio sam. Svatko može sugerirati što treba raditi.
O kome je riječ?
Domagoj i Hrvoje Boljar, Nino Prekratić i Rob Spelberg, to je bila početna ekipa. Vrlo smo se brzo dogovorili da ćemo se baviti organiziranjem koncerata, izložbi, radionica, predavanja. S tim da smo si dozvolili širinu, htjeli smo tu našu provinciju učiniti manjom provincijom, naš grad malo boljim. Tako da smo jedne godine organizirali vaterpolo turnir. Zašto? Zato što smo napravili cijelu infrastrukturu, sve smo odradili i da bi nekome pokazali da se to može raditi, da smo mi to napravili, da bi to možda preuzela neka sportska udruga kao gotov projekt. I na kraju se dogodilo da se nitko nije želio nastaviti baviti time. Mi smo to odlučili učiniti tek toliko da motiviramo nešto, pokažemo da se grad može učiniti boljim, da možemo ponuditi neku ideju, pomaknuti stvari barem za jednu stepenicu. Sa željom i nadom da će to netko prihvatiti i reći "u redu, mi želimo to raditi". Ali opet, to je ta mala sredina.
Ipak, to je princip svih vaših aktivnosti. Radite na začetku projekta kako bi se ljudi kasnije uključili i nastavili s djelovanjem?
Tako je, i da bi motivirali. Recimo, radili smo besplatan tečaj slikanja i crtanja. Angažirali bi studente likovne akademije ili akademske slikare, našli bi novac za njihov honorar, da rade s djecom. I onda smo lokalne akademske slikare pokušali motivirati, ako oni već koriste gradske prostore, osjećaju li se odgovornima da probaju barem malo vratiti društvu i zajednici, da ponekad mogu i besplatno raditi. Jednu godinu nismo uspjeli, ali druge godine smo uspjeli, jedan slikar je prihvatio sudjelovati u projektu. Onda je i on odustao, sad je taj problem opet negdje ostao, nitko ne radi više s tom djecom, sada se opet moramo uključivati. Znači, radimo tako da pokušavamo identificirati stvari koje nedostaju gradu, iako nam nužno nisu prioritet. Nama je festival (Kunstbunker Music & Art Festival, op.ur.) prioritet, zbog toga što kroz njega pokušavamo stvoriti apsolutnu infrastrukturu kulturnog razvoja grada, na svim područjima. Otvoreni smo za sve umjetničke medije i žanrove, ne želimo biti tipski festival, ne želimo biti čak ni glazbene večeri, pokušavamo biti nešto što ima glavu i rep, da ima i izvedbeni i radionički dio, događanja koja žive sa gradom, i da su ta događanja utkana u život grada. Ovo nam je četvrta godina koju radimo, imamo iskustva koliko imamo, tako da učimo iz godine u godinu. Imamo viziju što taj festival treba biti: on bi trebao postati laboratorij, rezidencija, mjesto susreta hrvatskih i europskih umjetnika, i ako se taj stručni dio počne ovdje događati, ta razmjena između umjetnika, ovaj mali grad apsolutno će profitirati. Nakon toga će se stvoriti određena infrastruktura, baza, navika, i nove generacije će odrasti uz sadržaje koje su sastavni dio kulturne ponude. Već nam se sada javljaju mlađe generacije i pitaju mogu li se uključiti u projekte. Radi se rijetkom projektu u Hrvatskoj: na mjesto bez tradicije klasične glazbe pozvali smo vrhunsku pijanisticu, nismo ozvučili instrument i pokušali needuciranoj publici ukazati da tijekom koncerta mora biti tiha, da žamorom ne može remetiti izvedbu. I taj eksperiment je uspio. Druge je godine buka bila puno manja nego prve. No, ljudi nisu krivi što nikad nisu bili na pijanističkom koncertu. Mi smo to shvatili i bili u situaciji da to realiziramo. I usudili smo se da na tu najžešću varijantu, u javnom prostoru, gdje je ambijent bio izazov jednoj iskusnoj pijanistici. Na festivalu se konstantno postavljaju pitanja, daju odgovori, pokušava izgraditi nešto novo, i ja ću biti sretan ćemo jednog dana u sklopu festivala imati i operu i kazalište i film, jer za mene je umjetnost ideja, misao, konstrukcija koja nosi ideju i to svatko manifestira na drugi način, izražava kroz njemu blizak jezik. I zbog toga želimo spajati ljude s različitim rukopisima i različitima konstrukcijama. Umjetnik inspirira umjetnika, asocira ga na nešto.
Što je iz Kunstbunkera konkretno proizašlo kao proizvod?
Kunstbunker je osnovao i započeo Kunstbunker Music & Art Festival. Velik projekt, prevelik za jednu osobu. Ja sam to započeo kao "mini-verziju" inicijative, nešto poput dnevne instalacije. Povezao sam sadržaje, pokušavao provocirati taj nedostatak kulture i postavljao pitanje treba li nam uopće. Ja znam da nam treba, no čini mi se da ljudi nisu svjesni da nam treba. Većina ih nema nikakvo mišljenje o tome. Zato se oformio tim ljudi koji je bio spreman raditi puta deset više od onoga što sam ja sam mogao raditi sam.
Koliko članova sada broji udruga?
Desetak nas je u službenom članstvu. Imamo i status počasnog člana, a i svaki simpatizer može postati član. Imamo simbolične članarine od 50 kuna godišnje. Naš je primarni zadatak izgraditi festival i kroz festival pokušati dugoročno riješiti problem nedostatka kulture u gradu.
Dakle, festival je nosivi zid cijele priče o budućnosti?
Tako je, to je najveći projekt s najjasnijim dugoročnim planovima. Svi ostali projekti koji se događaju tijekom godine nadovezuju se na njega. S Institutom za suvremenu umjetnost iz Zagreba, s Jankom Vukmir, surađivali smo jer smo za građane, gradske vijećnike i gradonačelnika prije dvije, tri godine organizirali predavanje Kultura i umjetnost te njene posljedice na društvo. Kroz festival ili projekte shvaćamo koji je problem i onda tijekom godine pokušamo organizirati projekt koji se veže na njega. Mi ćemo na ovom festivalu možda locirati neki problem, potrebu, koji ćemo opet kroz neki projekt riješiti. Mi sada mlade – iste oni koji su pohađali ranije spomenute tečajeve - uključujemo u rad festivala. To je ispreplitanje sadržaja, oni su svi bitni jedan za drugoga. Ali sve je iz tog temelja festivala koji je žarište razvoja.
U tim se projektima uvijek pojavljuje ime Kunstbunker?
Tako je, kao nositelj projekta. I to nam je drago, kao da se kroz naše djelovanje probudilo Pučko otvoreno učilište, počeli su se neki bendovi javljati, počeli su aktivnije djelovati... Kao da su se probudili iz inercije i shvatili "gle, to možemo i mi". Čini se kao da jedni druge motiviraju.
Dakle, može se reći da je tu nezavisna kultura bila impuls koji utječe na gradsku kulturnu politiku?
Da. Sigurno. Ja mislim da da. Grad je trenutno bez galerije, tako da su vlasti angažirale našu kolegicu arhitekticu da napravi idejno rješenje buduće galerije. U tom smislu - grad nije sam.
Koja stoje stvari s galerijom, odnosno činjenicom da ona ne postoji?
Mi ovdje imamo ludu situaciju: lokalni akademski slikar koji je dobio od grada društvenu imovinu, spomenik kulturne baštine, staru drvenu kuću na korištenje, a ona je i njegov atelje i galerija. Ta kuća postoji recimo sedam ili osam godina, a tamo su se dogodile tri ili četiri izložbe. To bi značilo da to baš i nije galerija. Ja sam se bavio baš tom temom, znači, da su u Dugoj Resi postoje dvije galerije, ali nijedna nije galerija: jedno je kafić koji se zove galerija, a drugo je u biti atelje koji se zove galerija. Da bi galerija funkcionirala morala bi prvo imati osigurani budžet, trebala bi imati ljude koji se bave programom, radi se o čitavom sistemu... Mi smo ukazivali na taj problem, ali nitko za to nema sluha. Svjesni smo da taj slikar, autor koji koristi galeriju nema ni kapacitete ni volje ni mogućnosti baviti se "dovlačenjem" autora. On će za izložbu otvoriti prostor, tko god želi unutra izlagati to i može, ali on nema ni budžet niti to može smisleno raditi. Nedovoljno je u prostoru, u zajednici gdje se ništa ne događa reći "dovoljno je da se nešto događa i to je uspjeh". Površno gledano da, ali to što se događa trebalo bi biti promišljeno i opet nešto propitivati i pokušati promicati stvar, a ne jednostavno nekoga zabavljati. Na taj smo problem ukazivali, prvo ja osobno, a potom i Kunstbunker kao udruga, i napokon smo došli do pozicije gdje je grad rekao da novaca nema, ali postoji minimum koji možemo uložiti: livadu u dvorištu te drvene kuće. Mi tamo sa konzervatorima nakon spomenutog idejnog rješenja možemo početi razgovarati. Pozitivno je da smo nakon svih tih godina napokon u situaciji da možemo to pokušati realizirati.
Dakle, iz nule izgraditi galeriju, kao projekt koji će trajati. Koliko će vam vremenski trebati da to realizirate?
Ne znam, ali nadam se što prije. I dok radimo na festivalu, mi se konstantno trudimo da on bude dvostruko bolji od prošle godine. Zato što nemamo vremena ići polako, moramo u što je moguće kraćem vremenu prevaliti veći komad puta. Jer jasan nam je cilj. I za sada nam ide. Imamo tu raznovrsnost i svake godine uključujemo nove ljude koji pokušaju unijeti dio svog iskustva s određenih umjetničkih područja i integrirati ga u naš festival. Tako da nam je drago da se to događa, da se to otvara, da je sve više i više ljudi zainteresirano.
Možeš li opisati formu festivala? On je, dakle, pokrenut 2009. godine i održava se svake godine, traje tri dana, uvijek u sedmom mjesecu. Fokus je na suvremenoj klasičnoj glazbi i džezu, međutim, tu je i književnost, slikarstvo...
Da, otvoreni smo za sve umjetničke medije i nismo žanrovski ograničeni. Cilje je jednostavno spojiti ljude i ponuditi im nečiju kreaciju i talent i da to na kraju publiku ne košta ništa. Mi nudimo sadržaje i znamo da su neki umjetnički izvrsni, neki su tek simpatični, ali to nas ne sprječava da ih povezujemo, zato što nema visoke i niske umjetnosti. Postoji kreacija ili ne, postoji nešto interesantno ili originalno ili ne. Postoji individualac ili ga nema. Nama je interesantno spajati baš tog jakog individualca i nekoga tko to možda nikada nije htio biti. Užitak je bio spojiti mladi karlovački orkestar, koji je sudjelovao u radionici s vrhunskim profesorom i kompozitorom, Edwardom Partykom, direktorom odjela na jazz akademiji (u Grazu, op.ur.). I bio nam je užitak da oni sviraju na istome projektu. Bilo nam je interesantno spojiti volontere“ s tim ljudima. Da ne isključujemo nikoga, nego da pokušavamo smisleno povezivati različitosti i da to ima dugoročnog smisla. Jer kad mi nemamo ništa onda je potrebno ispreplitati stvari da bismo gradili te stepenice koje nas dovode do cilja.
A to je kulturno bogatiji grad.
Točno.
Možeš li opisati kako izgledaju ta tri dana festivala? Kako je koncipiran programski i gdje je interes najveći?
Cijeli projekt je praktički umjetnička instalacija. Mi smo učinili logičnim i realnim nešto u sredini koja u teoriji i u praksi ima vrlo male šanse za nešto takvo. Nemamo "publiku" i zato imamo apsolutnu prednost pred gradovima koji ju imaju. Naša publika nema očekivanja. Ta nerazvijenost, mi smo je u smišljanju samog festivala iskoristili kao prednost, imamo apsolutnu slobodu, stvaramo publiku i pokušamo stvoriti infrastrukturu za nove generacije koje će odrastati uz umjetnost i kulturu. To nam omogućava da eksperimentiramo. Da rješavamo problem kroz povezivanje krajnosti poput povezivanja naše limene glazbe s Akademijom za jazz u Grazu. Festival se održava u parku Vila ili, službeno, u Parku dr. Franje Tuđmana, koji postaje jedna velika izložba, instalacija, koja materijalizira tu težnju, tu želju za razvojem. Sluša se glazba koju nije moguće čuti u kafićima. Ljudi mogu sjediti ili šetati,uživati u izloženome potpuno slobodno. Time svim smo jednom gradskom prostoru dali drugi kontekst.
Možeš li opisati kako je došlo do međunarodne suradnje?
Nizozemac Robert Spelberg oženio se u Dugoj Resi, a studirao je na Akademiji za jazz u Grazu gdje je razglasio priču o jednom malom lokalnom projektu. Potom je Ángela Tröndle, izvođačica koja nastupa s grupom MOSAIK, u sklopu nagrade Austrijskog kulturnog foruma koja dobitniku financira devet koncerata po svom izboru bilo gdje u svijetu, odabrala upravo Dugu Resu kao jedno od tih mjesta. Mi smo stupili u kontakt s Austrijskim kulturnim forumom, ona je nastupila ovdje, a mi učvrstili veze s Grazom. To je bilo 2009. godine, prve godine održavanja festivala. Onda su se uključili i nizozemska ambasada i Austrijski kulturni forum.
Vi sami birate izvođače? Tko je zadužen za razvoj programa? Ili se to radi u Austrijskim kulturnim forumom?
Do ove godine cijeli je projekt bio moj koncept, a Rob Spelberg je, kao glazbenik, bio glazbeni direktor festivala. Rob je od ove godine u Nizozemskoj i sada akademiji(studentima( prepuštamo izbor glazbenika koji dolaze, a među njima pokušavamo naći nekoga tko bi radio glazbeni program. Uostalom, oni dolaze s obzirom na naše mogućnosti, koliko ih možemo ugostiti. Tako da, sad smo negdje na maksimumu forme. Imamo i poeziju, predstavljanje proze, uvijek smo dvojezični festival, dosad je drugi jezik službeno bio njemački jer nam je većina gostiju bila s njemačkog govornog područja, bez obzira iz kojeg dijela svijeta su dolazili. A ove godine se zbog većeg broja Španjolaca i Francuza koji dolaze prebacujemo se na engleski kao drugi službeni jezik jer nam je u interesu da sve što se komunicira javno bude razumljivo svima.
Tko radi književnu selekciju?
Radimo je po prijedlogu lokalne spisateljice i prevoditeljice, dr. Irene Lukšić. Ona godinama surađuje s nama, i svake je godine sudjelovala sa svojim radom, a ove nam je godine predložila i nove autore koje bismo trebali pozvati, poput Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića. Nadamo da će nam gospođa Lukšić nastaviti predlagati vrijedne stvari iz književnog područja. Koje mi potom možemo uključivati, da motiviramo, recimo, lokalnu knjižnicu, da gledamo na koji način njih uključiti, sve to ima neke dugoročne posljedice.
Kad je počeo taj interes za književnost?
Mi smo od samog početka otvoreni za sve medije. Prve je godine nismo imali, druge godine jesmo, a ovo je prva godina da književni program proširujemo. I ove godine prvi put radimo i street art galeriju. U mjestu bez galerije na javnim ćemo mjestima, uz pomoć svjetskih street art umjetnika koji izrađuju velike murale predstaviti taj medij. Već dvije godine pregovaramo s minhenskom likovnom akademijom i oni znaju za naš projekt i znaju da čekamo mogućnost kad će biti moguće službeno ugostiti određene klase ili dijelove njihovih klasa. A i Univerzitet u Grazu, od kojeg je tek dio jazz program, a drugi je kazalište, koje također namjeravamo dugoročno uključiti u festival.
Program festivala sva tri dana traje od jutra do večeri?
Izložba je aktivna tijekom čitavog dana, a zainteresirani – pogotovo oni mlađi – mogu doći raditi, učiti, pa i sprejati, tako da prostor parka funkcionira kao nova koncerta dvorana, nova galerija... A službeni program počinje navečer, koncertima i čitanjima. Park je, dakle, taj umjetnički dnevni boravak građana, ako ga trebaju, ako žele. To je prednost javnog prostora – mi smo otvoreni za ciljane posjetitelji, ali kroz nas, kroz taj park prolazi šetnica, tako da mnogi slučajni prolaznici dobivaju informaciju o onome što se događa. Zbog izložbe dođu na koncert, zbog koncerta dođu na izložbu, počinju se uključivati i sami se pitati interesira li ih to i bi li ih trebalo interesirati.
Koliko ljudi, kao publika, dolazi iz drugih gradova?
To mi je teško reći. Znam da ne komuniciramo dovoljno sa Zagrebom i da se trebamo bolje organizirati kako bi ljudi znali što se tu događa. Teško je reći koliko ljudi ciljano dolazi na festival jer Duga Resa je zbog Mrežnice turistička destinacija. To je nešto svakako nismo još dovoljno počeli komunicirati kroz medije. Istovremeno, mi ćemo postati mjesto gdje netko iz Dubrovnika tko želi ići studirati u Graz može ovdje doći na besplatnu radionicu trube. Želimo što više uključiti i proširiti obrazovni dio. Tako smo prošle godine nešto slično radili s karlovačkim Big Bandom. Profesor Partyka radio je besplatno s karlovačkim Big Bandom, pokušao im je dati neko svoje znanje, što je svakako bilo jako pozitivno prihvaćeno.
Prava budućnost festivala zapravo je organiziranje rezidencijalnih boravaka nakon festivala.
Mi s vremenom želimo biti rezidencija, umjetnički laboratorij gdje će se hrvatski i europski umjetnici susretati, izmjenjivati ideje i iskustva, mjesto gdje mogu nešto naučiti.
To nije samo perspektiva Duge Rese, već i županije, regije...
Da. Mi smo apsolutno svjesni da realizirajući takav projekt u svome gradu pomažemo svome gradu. Drago nam je ako uspijemo na državnom nivou biti bitna stvar, poput Grožnjana, no to nam nije primarno. Primarno nam je raditi na razvoju našeg grada.
U kojoj vam je onda mjeri grad partner u projektu afirmiranja kulturne scene grada?
Grad nas podupire i razumije, ali ne razumije nas dovoljno dobro jer bismo se inače puno brže razvijali nego što se trenutno razvijamo. Mi bismo već sljedeće godine mogli ovdje imati dvjesto mladih umjetnika jer imamo razvijen koncept, znamo kako i znamo što i to što nudimo je interesantno svima. Imamo i prirodni resurs, rijeku Mrežnicu, dakle idealno smo mjesto za takvo događanje, za rezidenciju, mjesto susreta, svojevrsni laboratorij europskih umjetnika. A posljedica tog laboratorija trebao bi biti umjetnički festival koji bi davao građanima na uvid što se tu radi. Tu se onda rađa mnoštvo ideja jer svi sudionici postaju i kreatori. Samo je pitanje koliko je moguće time upravljati i koliko je duboko moguće takvo povezivanje i ispreplitanje.
Rekao si da vas grad razumije, ali ne razumije dovoljno dobro. Dakle, grad vam ipak daje određena financijska sredstva?
Da. U Dugoj Resi djeluju četiri udruge u kulturi: Limena glazba, KUD Sveti Juraj, pjevački zbor Vile i mi, udruga Kunstbunker. Grad nema dugoročnu kulturnu politiku i strategiju pa pokušava biti fer i svima dodjeljuje isto. Počeli smo s 35 tisuća kuna godišnje, da bi smo završili na 25 tisuća kuna godišnje. Godinama s gradom pokušavamo komunicirati jer mi ne znamo za što smo dobili taj novac, a da imamo želje i viziju određenih programa i da ne znamo je li novac koji dobijemo samo za festival ili možemo raditi još nešto. Mi naravno gradu moramo opravdati na što smo potrošili novac... Indirektno nam oni olakšavaju, ali to opet nema nikakvu perspektivu. Mi ne možemo vidjeti što oni vrednuju, ne znamo koji su im prioriteti.
Tko vas onda najbolje razumije?
Rekao bih da nas najbolje razumiju u Grazu. Ante Šutej, brat pokojnog Miroslava Šuteja, obrtnik je i proizvođač vrhunskih profesinalnih bubnjeva. Ove godine poklonio je jedan set bubnjeva, pola seta je on poklonio, a pola kupio grad, da bismo mi to mogli pokloniti akademiji u Grazu. Jer mi od njih dobivamo i želimo dobivati suradnike ubuduće i ovo je bilo minimalno što smo im mogli dat kao zahvalai za njihove studente. I njima je jasno da mi na njima gradimo priču, to je tako od početka. U budućnosti želimo da nam Graz sugerira tko bi tu mogao ili trebao doći.
Što je onda bilo prvo, udruga ili suradnja s Grazom?
Prvo je bila udruga. Godinama sam radio te izložbe po kafićima i nije se moglo stvoriti nešto, nije se mogla poklopiti ekipa ljudi kompetentnih u određenim područjima. Kad se to napokon desilo, mogli smo početi ozbiljnije raditi.
Onda ste se počeli prijavljivati na gradske programe? Kako se financirate?
Tako je. Stupili smo u kontakt s gradskim vlastima, iznijeli im ono što bismo željeli raditi, i od grada smo dobili prve novčane doprinose. No, u tom smo segmentu zapravo dosta loši. Koncept koji razrađujemo uvijek do samog kraja djeluje nejasno i načelno, no sada već imamo iskustva s Ministarstvom kulture, Adrisom grupom, pisali smo i Lutriji... Ipak, svjesni smo da ne radimo dovoljno natječaja i da je dio problema u nama, a dio u toj "načelnosti" projekta. Znamo da je netko iz Graza na festivalu, ali ne znamo detalje. Možemo prijaviti projekt, ali on neće proći jer nije definiran. Naš koncept, koji odlično funkcionira među umjetnicima, nepraktičan je za birokraciju. Imamo sreće da nam se u projektu kao partner pojavila Karlovačka pivovara. Oni su nam blizu, poznaju projekt i mogu tolerirati tu načelnost. Moram ovdje napomenuti i uspješnu suradnju s Austrijskim kulturnim forumom.
Je li itko zaposlen u udruzi?
Ne. Sve je volonterski, ali i na to se pripremamo. Prije sam mogao volontirati tisuću sati, no više tako ne mogu. Mi cijeli taj projekt koji smo izgradili namjeravamo nekome dati. Ne želimo si dozvoliti tipično hrvatsku priču; dok je nositelj tu, to funkcionira, kad nema nositelja sve se uruši. Koncept se brusi, svima postaje sve jasnije, i jednog ćemo dana biti u stanju komotno ga predati gradu, ili nekoj drugoj instituciji ili drugoj udruzi. Graz nam je tu glavni partner, sukreator i predlagatelj programa, no čak ako i mi kao udruga tu više ne budemo, nekome tko to preuzme to će biti jasno kako funkcionira koncept i kako se kreacije nadovezuju i oblikuju festival.
Postoje li mladi koji bi to nastavili?
Nadamo se da postoje, zato i radimo na projektu prema kojemu bi grad osnovao centar za mlade, zaposlio socijalnog radnika i pedagoga... da se nove generacije u jednoj drugoj instituciji educiraju i da kroz nekih osam godina imamo jednu potpuno novu generaciju. Mi nemamo svijest građanskoga društva. Udruge i postoje da bi riješile problem i učinile stvar boljom, to je zapravo smisao onoga što radimo. A kad imaš ljude koji ne žele dati doprinos zajednici, onda sve ostaje nerazvijeno, nemaš ništa i imaš nezadovoljne ljude koji ne znaju sami sebi pomoći.
Možeš li reći nešto više od ideji centra za mlade?
Proveo sam puno vremena u Njemačkoj i fasciniran sam njihovom organiziranošću. Njemački princip takvih centara funkcionira kao dnevni boravak za mlade, ima socijalnog radnika kojeg zapošljava grad, povezuje klince iz odvojenih kvartova, motivira i potiče (na primjer, potakne skejtere da pišu gradonačelniku i traže prostor za sebe). Nitko nije prepušten samom sebi, sve ima glavu i rep. Tako sam u Garchingu, gradiću pokraj Münchena snimio dokumentarni film o Profilu, tamošnjem centru za mlade. To je zgrada u kojoj bendovi vježbaju, u svoje prostorije mogu ući 24 sata na dan, jedini je uvjet da tu prostoriju dijele s još jednim bendom. To mjesto ima kompletnu infrastrukturu za društvene aktivnosti mladih. Imaju svoj caffe, disko klub, atelje, sobe za bendove, biljarski stol, internet, kuhinju, dnevni boravak i, naravno sve je besplatno. Moraju sve držati urednim, odnosno pospremati za sobom i poštovati pravila. Imaju, ali isto tako imaju i obaveze spram toga što dobivaju i koriste. S njima netko stalno radi. Po meni to je savršen model. S kvalitetnim ljudima zaposlenima na takvom jednom mjestu mislim da bismo strašno brzo odgojili neke nove generacije s novim, drugačijim pogledima na stvari. Smatram da ne treba "izmišljati toplu vodu" kad već taj kvalitetan koncept postoji.
U gradskoj si vijećnici pustio spomenuti dokumentarac. Kakve su bile reakcije na to?
Došao je gradonačelnik i dva vijećnika, i nešto građana. Budući da svi gradski vijećnici nisu došli na to predavanje, u gradu sam ostavio DVD kako bi ga baš svi pogledali i namjeravam s tim ljudima pojedinačno kontaktirati da vidim gdje i kako stojimo s tom idejom. Mislim da nema razloga da se ne počne raditi na tome, da to svima treba biti interes. I to da nemamo novaca ne može biti opravdani odgovor. I nisam odustao od toga, niti to namjeravam. Ako nitko od odgovornih neće odraditi taj zadatak o uspostavljanju Centra, a čini se neprirodnim da neće, onda mi kao Kunstbunker uzimamo zadatak i "čekamo" trenutak kada će doći generacija koja upravlja gradom, a koja će to prihvatiti.
Naslovna fotografija © Večernji list