Bureaucrats, emailconfirmed, Administrators
405
edits
UsmenaPovijest:Rad na neodređeno vrijeme: Difference between revisions
UsmenaPovijest:Rad na neodređeno vrijeme (view source)
Revision as of 12:07, 30 January 2024
, 9 months agono edit summary
No edit summary |
No edit summary |
||
| Line 1: | Line 1: | ||
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>21.1.2010</p></div><div class="article-lead"><p>U 2010. Bacači sjenki obilježavaju devet godina rada.</p></div><div class="article-content" | <div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>21.1.2010</p></div><div class="article-lead"><p>U 2010. Bacači sjenki obilježavaju devet godina rada.</p></div><div class="article-content"> | ||
<p>Razgovarala: Dea Vidović</p> | <p>Razgovarala: Dea Vidović</p> | ||
<p>[https://blog.dnevnik.hr/biljezenjagrada/?page=blog&subdomain=biljezenjagrada <em>Bilježenje grada - bilježenje vremena</em>], <em>Vitić pleše</em> i trodjelni ciklus [http://processcitypress.blogspot.com/ <em>Proces_grad</em>] ključni su projekti [https://bacaci-sjenki.hr/ Bacača sjenki], umjetničke družine primarno fokusirane na performativne kvalitete različitih javnih prostora. Izvedbeni ciklus <em>Proces_grad</em> kroz tri iznimno suptilne i filigranski tkane predstave - [http://processinprogress.blogspot.com/ <em>Process_in_Progress</em>], [http://expozicija.blogspot.com/ <em>Ex-pozicija</em>] i [http://odmorodpovijesti.blogspot.com/ <em>Odmor od povijesti</em>] - specifičan je, osim po tome što istražuje različite prostorne mogućnosti otvorenih i zatvorenih javnih prostora, i po kompoziciji samog razvoja pojedinih cjelina krečući od kraja. S predstavama <em>Ex-pozicija</em> i <em>Odmor od povijesti</em> gostovali su širom <strong>Europe</strong> te osvojile brojne nagrade, a nakon gotovo deset godina aktivnog djelovanja pod imenom Bacači sjenki, njegovi nositelji, <strong>Katarina Pejović</strong> i <strong>Boris Bakal</strong>, zamišljaju idućih dvadeset.</p> | <p>[https://blog.dnevnik.hr/biljezenjagrada/?page=blog&subdomain=biljezenjagrada <em>Bilježenje grada - bilježenje vremena</em>], <em>Vitić pleše</em> i trodjelni ciklus [http://processcitypress.blogspot.com/ <em>Proces_grad</em>] ključni su projekti [https://bacaci-sjenki.hr/ Bacača sjenki], umjetničke družine primarno fokusirane na performativne kvalitete različitih javnih prostora. Izvedbeni ciklus <em>Proces_grad</em> kroz tri iznimno suptilne i filigranski tkane predstave - [http://processinprogress.blogspot.com/ <em>Process_in_Progress</em>], [http://expozicija.blogspot.com/ <em>Ex-pozicija</em>] i [http://odmorodpovijesti.blogspot.com/ <em>Odmor od povijesti</em>] - specifičan je, osim po tome što istražuje različite prostorne mogućnosti otvorenih i zatvorenih javnih prostora, i po kompoziciji samog razvoja pojedinih cjelina krečući od kraja. S predstavama <em>Ex-pozicija</em> i <em>Odmor od povijesti</em> gostovali su širom <strong>Europe</strong> te osvojile brojne nagrade, a nakon gotovo deset godina aktivnog djelovanja pod imenom Bacači sjenki, njegovi nositelji, <strong>Katarina Pejović</strong> i <strong>Boris Bakal</strong>, zamišljaju idućih dvadeset.</p> | ||
<p><strong>Nakon izmještanja iz Hrvatske tijekom 90-ih, početkom 2000. Boris Bakal se vraća u Zagreb. Zajedno s tobom ovdje stiže i Katarina Pejović i zajednički pokrećete organizaciju Bacači sjenki. Što je sve dovelo do vašeg umještanja u Hrvatsku i pokretanja Bacača?<br /><br /></strong>Sam početak kao i cijeli nastavak rada [https://bacaci-sjenki.hr/ Bacača sjenki] rezultat je spleta dobrih sinkroniciteta. Stvari su sretno krenule u pravom trenutku kada je jedna životna, poslovna, umjetnička avantura došla do kulminacije i kada nije mogla probiti neki sljedeći nivo u Italiji, a nisu se otvorila neka vrata za koja sam mislio da će se otvoriti. 1998. bio sam u Americi i projekt po kojem su Bacači sjenki dobili ime - <em>Shadow Casters</em> - tamo se rodio kao ideja, i u toj inkarnaciji je bio inspiriran djelima <strong>Paula Austera</strong>. No, nije se pokrenuo zbog političkih, novčanih i drugih razloga, iako je postojalo pismo Paula Austera koji je dao prava na sva svoja djela da se upotrijebe u tom projektu.<br /><br />Stvarni poziv za izmještanjem u Zagreb proizlazi, zapravo, iz poznanstva s <strong>Eminom Višnić</strong> i <strong>Miroslavom Jerkovićem</strong>, koji su u to vrijeme pripremali prvi [http://urbanfestival.blok.hr/ <em>UrbanFestival</em>]. Do mene su došli preko <strong>Tihomira Milovca</strong> koji im je rekao da sam ja čovjek koji radi upravo ono što njih zanima. Ponudili su mi da za prvi UrbaniFestival napravim projekt <em>Shadow Casters</em>, a ja sam onda pozvao <strong>Katarinu Pejović</strong> i <strong>Pinu Siotto</strong> da dođemo u Zagreb i postavimo projekt. Već se za nastavak tog projekta pojavila potreba da se formalizira ta suradnja – prije svega, suradnja između Katarine, <strong>Željka Serdarevića</strong>, <strong>Stanka Juzbašića</strong> i mene - i tako zvanično nastaju Bacači sjenki iz jednog programatskog projekta koji je u svojoj kompleksnosti i višedimenzionalnosti bio prelazak u novu fazu.<br /><br /><strong>Krenuli ste od projekta po kojem je organizacija i dobila ime, ali se s vremenom odmičete od njega i pokrećete širok dijapazon raznovrsnih projekata. Kako ste kreirali programske smjernice organizacije?<br /></strong><br />Treba dodati da su <em>Shadow Casters</em> kao projekt živjeli još dvije godine nakon lansiranja u Zagrebu i bili realizirani kao samostalni projekti u 7 svjetskih gradova. No, da se vratim na pitanje: nizu sretnih sinkroniciteta koje je spomenuo Boris bih dodala i taj da su se Borisova i moja zanimanja unutar umjetničkog rada te promišljanja svijeta u velikoj mjeri poklapala te smo mogli međusobno iskomunicirati naš interes za pitanje grada kojim se Boris bavio u cijelom nizu projekata, a ja u nekima tijekom svog boravka u Sloveniji gdje sam bila stacionirana veći dio '90-ih. Iz toga je bilo jasno da se naši interesi ne mogu svoditi, kao što se nisu ni u projektu <em>Shadow Casters</em>, na neki određeni medij ili određenu disciplinu. Naime, već je u tom projektu bila sadržana većina elemenata onoga što su naši projekti kasnije razrađivali partikularno. Ako bismo pokretali mahom performativni projekt, kazališni projekt, on bi u sebi sadržavao urbano istraživanje, interdisciplinarnost i multidisciplinarnost, socijalni i politički aspekt, a također bi uključivao ljude iz različitih polja i disciplina. Isto amalgamiranje pristupa i medija važi i za projekte koji nominalno nose oznaku vizualnih, urbanih ili aktivističkih. A sve to je već bilo protkano kroz <em>Shadow Casterse</em>.<br /><br /><strong>Vaši projekti nisu samo puko detektiranje problema, nego njihovo dubinsko promišljanje. Što je dovelo do ovakvog pristupa i obrade stvarnosti?</strong><br /> <br />Bacači sjenki su dokapitalizacija našeg iskustva, i to ne samo iz '90-ih godina. '90-e su nam donijele jedan novi podatak: emigrantski pogled. I ta perspektiva postaje trajnom, bez obzira da li se čovjek stacionira stalno ili privremeno na nekom mjestu: iskustvo izmještenog pogleda ostaje. Ono može biti kvaliteta upravo zato što stalno omogućava da kružiš oko nečega što je statično i da tome što je statično – pa bio to i ti sam - daješ neki novi i drugačiji smisao. No, mi i po generacijskom ključu posjedujemo iskustvo koje se proteže na '80-e u kojima smo bili aktivni na sceni bivše države. Imamo iskustvo socijalističke Jugoslavije, i to je iskustvo koje premošćuje proizvodnju diskontinuiteta. Jer jedino što je danas kontinuirano na ovim našim prostorima jest upravo proizvodnja diskontinuiteta, i to vrlo svjesna proizvodnja diskontinuiteta koja omogućava vladajućim strukturama, normama i (ne)vrijednostima da opstanu i budu operativne. Dakle, naš izmješteni pogled, koji gleda na zajednicu kroz prizmu cijelokupnog iskustva epoha koje smo proživjeli, omogućio nam je da taj teret povijesti raspoređujemo na upotrebljiv, koristan i funkcionalan način – i to ne samo umjetnički, već i društveno. Stoga i imamo mogućnost da zajednicu promišljamo s drugačijih osnova. Jer to danas jest ključno pitanje: kako zajednica uopće može funkcionirati.</p> | <p><strong>Nakon izmještanja iz Hrvatske tijekom 90-ih, početkom 2000. Boris Bakal se vraća u Zagreb. Zajedno s tobom ovdje stiže i Katarina Pejović i zajednički pokrećete organizaciju Bacači sjenki. Što je sve dovelo do vašeg umještanja u Hrvatsku i pokretanja Bacača?<br /><br /></strong>Sam početak kao i cijeli nastavak rada [https://bacaci-sjenki.hr/ Bacača sjenki] rezultat je spleta dobrih sinkroniciteta. Stvari su sretno krenule u pravom trenutku kada je jedna životna, poslovna, umjetnička avantura došla do kulminacije i kada nije mogla probiti neki sljedeći nivo u Italiji, a nisu se otvorila neka vrata za koja sam mislio da će se otvoriti. 1998. bio sam u Americi i projekt po kojem su Bacači sjenki dobili ime - <em>Shadow Casters</em> - tamo se rodio kao ideja, i u toj inkarnaciji je bio inspiriran djelima <strong>Paula Austera</strong>. No, nije se pokrenuo zbog političkih, novčanih i drugih razloga, iako je postojalo pismo Paula Austera koji je dao prava na sva svoja djela da se upotrijebe u tom projektu.<br /><br />Stvarni poziv za izmještanjem u Zagreb proizlazi, zapravo, iz poznanstva s <strong>Eminom Višnić</strong> i <strong>Miroslavom Jerkovićem</strong>, koji su u to vrijeme pripremali prvi [http://urbanfestival.blok.hr/ <em>UrbanFestival</em>]. Do mene su došli preko <strong>Tihomira Milovca</strong> koji im je rekao da sam ja čovjek koji radi upravo ono što njih zanima. Ponudili su mi da za prvi UrbaniFestival napravim projekt <em>Shadow Casters</em>, a ja sam onda pozvao <strong>Katarinu Pejović</strong> i <strong>Pinu Siotto</strong> da dođemo u Zagreb i postavimo projekt. Već se za nastavak tog projekta pojavila potreba da se formalizira ta suradnja – prije svega, suradnja između Katarine, <strong>Željka Serdarevića</strong>, <strong>Stanka Juzbašića</strong> i mene - i tako zvanično nastaju Bacači sjenki iz jednog programatskog projekta koji je u svojoj kompleksnosti i višedimenzionalnosti bio prelazak u novu fazu.<br /><br /><strong>Krenuli ste od projekta po kojem je organizacija i dobila ime, ali se s vremenom odmičete od njega i pokrećete širok dijapazon raznovrsnih projekata. Kako ste kreirali programske smjernice organizacije?<br /></strong><br />Treba dodati da su <em>Shadow Casters</em> kao projekt živjeli još dvije godine nakon lansiranja u Zagrebu i bili realizirani kao samostalni projekti u 7 svjetskih gradova. No, da se vratim na pitanje: nizu sretnih sinkroniciteta koje je spomenuo Boris bih dodala i taj da su se Borisova i moja zanimanja unutar umjetničkog rada te promišljanja svijeta u velikoj mjeri poklapala te smo mogli međusobno iskomunicirati naš interes za pitanje grada kojim se Boris bavio u cijelom nizu projekata, a ja u nekima tijekom svog boravka u Sloveniji gdje sam bila stacionirana veći dio '90-ih. Iz toga je bilo jasno da se naši interesi ne mogu svoditi, kao što se nisu ni u projektu <em>Shadow Casters</em>, na neki određeni medij ili određenu disciplinu. Naime, već je u tom projektu bila sadržana većina elemenata onoga što su naši projekti kasnije razrađivali partikularno. Ako bismo pokretali mahom performativni projekt, kazališni projekt, on bi u sebi sadržavao urbano istraživanje, interdisciplinarnost i multidisciplinarnost, socijalni i politički aspekt, a također bi uključivao ljude iz različitih polja i disciplina. Isto amalgamiranje pristupa i medija važi i za projekte koji nominalno nose oznaku vizualnih, urbanih ili aktivističkih. A sve to je već bilo protkano kroz <em>Shadow Casterse</em>.<br /><br /><strong>Vaši projekti nisu samo puko detektiranje problema, nego njihovo dubinsko promišljanje. Što je dovelo do ovakvog pristupa i obrade stvarnosti?</strong><br /> <br />Bacači sjenki su dokapitalizacija našeg iskustva, i to ne samo iz '90-ih godina. '90-e su nam donijele jedan novi podatak: emigrantski pogled. I ta perspektiva postaje trajnom, bez obzira da li se čovjek stacionira stalno ili privremeno na nekom mjestu: iskustvo izmještenog pogleda ostaje. Ono može biti kvaliteta upravo zato što stalno omogućava da kružiš oko nečega što je statično i da tome što je statično – pa bio to i ti sam - daješ neki novi i drugačiji smisao. No, mi i po generacijskom ključu posjedujemo iskustvo koje se proteže na '80-e u kojima smo bili aktivni na sceni bivše države. Imamo iskustvo socijalističke Jugoslavije, i to je iskustvo koje premošćuje proizvodnju diskontinuiteta. Jer jedino što je danas kontinuirano na ovim našim prostorima jest upravo proizvodnja diskontinuiteta, i to vrlo svjesna proizvodnja diskontinuiteta koja omogućava vladajućim strukturama, normama i (ne)vrijednostima da opstanu i budu operativne. Dakle, naš izmješteni pogled, koji gleda na zajednicu kroz prizmu cijelokupnog iskustva epoha koje smo proživjeli, omogućio nam je da taj teret povijesti raspoređujemo na upotrebljiv, koristan i funkcionalan način – i to ne samo umjetnički, već i društveno. Stoga i imamo mogućnost da zajednicu promišljamo s drugačijih osnova. Jer to danas jest ključno pitanje: kako zajednica uopće može funkcionirati.</p> | ||