Razgovarala: Matija Mrakovčić
Jeton Neziraj je dramaturg, osnivač i direktor umjetničke organizacije Qendra Multimedia iz Prištine, jedne od najaktivnijih kazališnih produkcijskih kompanija u regiji. Radio je kao profesor dramaturgije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Prištini te kao umjetnički ravnatelj Nacionalnog kazališta Kosova. Autor je brojnih predstava izvođenih na velikim festivalima diljem Europe i svijeta, a drame su mu prevođene na njemački, engleski, francuski, slovački, makedonski, slovenski, hrvatski, rumunjski, bosanski, španjolski, turski, bugarski, srpski i druge jezike. Napisao je i nekoliko scenarija za igrane filmove prikazivane na međunarodnim festivalima, autor je brojnih članaka o kulturnim i političkim pitanjima. Neziraj je autor antologije nove kosovske književnosti koju je u Beogradu objavio TonB, a priredila redakcija Betona. U Prištini je antologiju nove srpske proze objavila Qendra Multimedia i serija izdanja MM. S ovim istaknutim kulturnim radnikom razgovaramo o kosovskoj suvremenoj kulturi - postoji li nezavisna kulturna scena i surađuje li s institucijama, kakav je odnos kulture i obrazovnog sustava, ima li Kosovo eksplicitnu kulturnu politiku, kakvo je stanje kulture u medijima - te kulturnoj izolaciji Kosova i izgradnji nacionalnog identiteta putem kulture.
Pokrenuli ste Qendra Multimediju 2002. kao udruženje za kulturnu produkciju.
Da, 2002, s velikim ambicijama. Bili smo mladi studenti ili smo tek završili fakultet, sanjali o tome da će međunarodna poslijeratna sredstva odmah naći put do nas i zamišljali kako radimo holivudske filmove, kazališne predstave, TV-serije i sve ostalo. Stvarnost se pokazala drugačijom. Aktivno smo započeli s radom 2003. i kreirali program Centra za razvoj dječjeg kazališta. Dječji program bio je aktivan do 2006/7, vrlo aktivan po mom mišljenju, a isključivo se bavio dječjim kazalištem, pisanjem novih originalnih predstava - prvih kosovsko-albanskih predstava za djecu i mlade. Dotad su prevladavale adaptacije bajki i slično. To su bile prve originalne predstave pisane za djecu i mlade Kosova.
Tih smo godina počeli razmatrati širenje djelatnosti. Pisao sam uglavnom za druga kazališta, no počeo sam pisati i za Qendru. Dotad sam stekao više iskustva i poboljšao kvalitetu pisanja, kao i način na koji shvaćam kazalište i kako ga vidim. Stoga smo od 2006/7. nadalje započeli i s produkcijom jedne ili dvije predstave za odrasle, kao i organizacijom drugih aktivnosti poput izložbi, glazbenih događanja, filmskih projekcija i tako dalje. Pokrenuli smo međunarodni festival književnosti - Polip. Također smo redovitije počeli izdavati knjige. U tom razdoblju počeli smo kreativnije razmišljati i promišljati o tome kakva smo kompanija i što želimo postići.
Zatim sam od 2008. do 2011. radio u Narodnom kazalištu kao intendant. Qendra je u tom razdoblju bila aktivna i dobro funkcionirala. Izbacili su me iz Narodnog kazališta 2011. godine, nakon čega sam se vratio u Qendru i isplanirao što želim učiniti i kakvo kazalište želim stvarati. Od tada smo redovito počeli postavljati na scenu jednu, dvije ili tri predstave godišnje te gostovati drugdje. Osim na Kosovu, gostovali smo u regiji, na međunarodnim festivalima, međunarodnim kazališnim lokacijama. Time sam se htio baviti. Ulagati u kvalitetu kazališnih izvedbi kako bismo bili konkurentni na europskom kazališnom tržištu. Jer više nismo bili zanimljivi samo zato što smo s Kosova. To se moglo postići samo ulaganjem u kvalitetu. Što znači ulagati u kvalitetu? Uvođenje videosnimki ili kompliciranih digitalnih stvari nije dolazilo u obzir - bili smo iznimno siromašno kazalište s lošim tehničkim i infrastrukturnim kapacitetom. Stoga smo većinom ulagali u predstave tako što smo pisali predstave s dobrim i originalnim pričama. U suštini smo si postavili jednostavna pitanja: što želimo postaviti na scenu i zašto, što želimo poručiti publici i na koji način? Imali smo dobre glumce i glumice za uprizorenje tih priča, naravno. U te smo stvari uložili puno truda, recimo to tako. Dosad je bilo u redu. Ljudi cijene naš rad, lokalna publika, međunarodna publika i tako dalje. To je sažetak našeg "kreativnog putovanja" u posljednjih deset godina.
Kako zamišljate savršenu suradnju u polju kulture? Kako zamišljate savršenu kulturnu scenu u Prištini?
Prva osnovna potreba nam je prostor. Toga nedostaje. Mi smo u situaciji da stvaramo, no nemamo gdje javno predstaviti naš rad. Vrata Narodnog kazališta su nam otvorena, no ono ima vlastiti program ili pripremaju premijeru pa je nemoguće dobiti slobodan termin. Što je razumljivo. Druga mogućnost je kazalište ODA, dobar prostor, no za njega se plaća velika najamnina. Drugih prostora nema, a ako postoje, nisu iskoristivi za naše kazališne predstave.
Tako da je prostor naša prva i osnovna potreba. Nadam se da bi na čelo Prištine mogao zasjesti netko sa senzibilitetom za kazalište i kulturu, netko tko će stvoriti potrebne prostore i ponuditi ih umjetnicima. Takvi prostori u Prištini postoje, no drže ih poduzeća, politički militantne skupine ili državni mediji. No, u Prištini postoje prostori koji se mogu prenamijeniti u prostore za kulturna događanja... Potraga za prostorom postala je moja opsesija. Uđem u kafić i kažem "vidi, ovo dobro izgleda, dosta je visoko i može biti dobro kazalište". I dalje sanjam o tome da ću jednoga dana imati vlastiti prostor za izgradnju kazališta i kreiranje redovitog programa za publiku.
Druga "intervencija" zasigurno je veća financijska potpora. Ono što trenutačno dodjeljuju po pitanju financijske potpore praktički je ništa. Stoga, financijska potpora za više organizacija u kulturi kako bi kulturna produkcija bila što bogatija. Samo u takvim uvjetima možete očekivati neku kvalitetu. Sada ne možete pričati o kvaliteti jer je događanja vrlo malo. Mislim, kako možete pričati o kvaliteti kazališta kada u cijeloj državi godišnje bude 20 kazališnih izvedbi? Od kojih su 15 ili 17 nekakve glupe američke ili britanske komedije. Znate, one su lagane i za njih ne plaćaju naknadu za autorska prava, samo ih uprizore, jednostavno.
Da ponovimo: više prostora i više financijske potpore za nezavisni kulturni sektor. Po mom mišljenju, time bi se stvorili gotovo savršeni uvjeti za razvoj i normalno funkcioniranje kosovske nezavisne kulturne scene.
Postoji li nezavisna scena na Kosovu? Je li u određenom razdoblju stekla veću vidljivost ili veći utjecaj u odnosu na službene institucije?
Pa, službeno postoji jer naravno postoje brojne kulturne organizacije koje su službeno registrirane. Stoga, pravno gledano, možemo reći da postoji. No pitanje je koliko su aktivne i rade li uopće - po mom mišljenju, na to je teško odgovoriti. No da izravno odgovorim na pitanje, rekao bih da ne postoji jer je svedena na dvije, tri, četiri, maksimalno pet aktivnih kulturnih organizacija, a to je prema meni ništa.
Postoji DokuFest u Prizrenu, već nekoliko godina i potpuno je aktivan. U Prizrenu postoji još jedna ili dvije organizacije i one se većinom bave pitanjima vlastite kulturne baštine. U Prištini imate Stacion koja se bavi suvremenom umjetnošću, no gotovo ni ne kreira sadržaj niti javno predstavlja svoje aktivnosti. U Prištini također postoji i kazalište ODA, koje je prema meni također napola aktivno. Budžet im je smanjen i sada služe većinom kao komercijalni prostor za događanja. Proteklih godina sudjelovali su u raspravi o kulturnoj politici i izradili vrijedna izvješća. U Prištini još postoji festival Femart koji vodi Art Polis, kao i Qendra Multimedia, kompanija za produkciju u kulturi koja se bavi kazalištem i književnošću. Qendra Multimedia ima mali vlastiti prostor i aktivna je tokom cijele godine. I to je to, više-manje, kada je riječ o nezavisnoj kulturnoj sceni na Kosovu.
Postoje i druge organizacije koje se s vremena na vrijeme koriste umjetnošću kao sredstvom za bavljenje ljudskim pravima, provode određene društvene kampanje ili se koriste umjetnošću kako bi ukazali na obrazovne, društvene i političke probleme. No nemaju strukturirani kulturni program i ne možemo ih smatrati održivim kulturnim organizacijama. Općenito bih zaključio da imamo lošu kulturnu scenu. Naravno, s vremena na vrijeme pojave se individualna umjetnička udruženja, individualni umjetnici koji pokreću i kreiraju zanimljive projekte, no zatim ubrzo nestanu zbog nedostatka potpore, zbog nedostatka struktura koje bi podržavale njihov rad. Jedna trenutačno impresivna inicijativa je Termokiss, zajednica mladih umjetnika i aktivista koji su se okupili i zauzeli napuštenu zgradu te je pretvorili u funkcionalan društveni prostor za zajednicu. Vidjet ćemo i nadamo se da će opstati i nastaviti raditi ono što žele. Isto se odnosi na izdavaštvo, imamo samo par malih izdavača koji jedva opstaju, unatoč tome što primaju manje potpore od države.
Sada dolazimo do dobre strane ove mračne priče o kosovskoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a to je svijest o zajedničkom djelovanju koju kulturne institucije imaju. Sada imamo službene i neslužbene mreže i udruženja raznih nezavisnih kulturnih organizacija koje zajednički djeluju kako bi promjenile zakonodavstvo i utjecale na njega. Često se pojave zajedničke peticije, inicijative za potporu i recimo to ovako: djeluju i reagiraju na probleme povezane s njihovim područjem rada i stručnog znanja. I to vidim kao vrlo pozitivnu promjenu i razvoj.
No općenito je situacija u kosovskom nezavisnom kulturnom sektoru poražavajuća, a ne vidim kako bi se promijenila. Zapravo mislim da će slika nezavisne kulturne scene u budućnosti poprimiti još tamnije tonove. Jer znam da će se međunarodna sredstva istopiti i onda će nezavisna kulturna scena još teže preživljavati. Bit će slično kao sad u Albaniji gdje nezavisna kulturna scena gotovo i ne postoji. To jest, barem na kazališnoj sceni trenutačno ništa ne postoji: uopće nema nezavisnih kazališta - pustopoljina. Takva je situacija tamo i bojim se da mi krećemo istim putem.
Kada se osvrnemo na posljednjih 15 godina, nakon rata, u početku je bilo napretka - ili je možda bila riječ o poslijeratnom zanosu - s brojnim kulturnim aktivnostima i brojnim kulturnim događanjima. No zatim je ta bogata kulturna scena poslijeratnog Kosova polako nestajala. Samo šačica kulturnih organizacija uspjela je aktivno nastaviti s radom i održati neku stabilnost. No one su prije većinom samostalno djelovale i funkcionirale na jedan divlji i kaotični način, a sada su te iste organizacije i institucije bolje organizirane i međusobno povezane te imaju ozbiljnije stručno znanje. I to je također snažan argument zašto bi država trebala preuzeti veću odgovornost prema njima. Tek se prije kojih par godina ozbiljno počelo smatrati da državne institucije moraju podržavati nezavisne kulturne institucije, dotad je to bilo stajalište možda samo kulturnih institucija. Jer su nezavisnu kulturnu scenu u cijelosti financirala strana veleposlanstva na Kosovu, strani donatori i agencije, pa je stvorena logika da državne institucije nemaju ništa s nezavisnim kulturnim sektorom te da je on tuđa odgovornost, prvenstveno stranih agencija i donatora. Stoga su nezavisne organizacije smatrane neprijateljskima: "Primate sredstva međunarodnih donatora čija je agenda drugačija od naše".
S druge strane, neke institucije poput Qendra Multimedije namjerno su izbjegavale javna sredstva kako bi doista ostale nezavisnima i imale više slobode za bavljenje društvenim i političkim pitanjima.
No može se reći da barem po pitanju prostora postoji suradnja između institucija i nezavisnih organizacija. Vi ste kao autor i producent postavljali predstave na scenu Narodnog kazališta.
Kada je riječ o javnim institucijama, većinom se misli na Ministarstvo kulture. No istina je da postoji suradnja između drugih javnih institucija i nezavisnih kulturnih organizacija. Recimo, Kosovsko narodno kazalište uvijek je vrlo otvoreno za suradnju s bilo kim tko ima nešto zanimljivo za predstaviti. Ovdje je mala kazališna zajednica, poznajemo se međusobno i naravno da bi vam ponudili kazalište za izvedbu vaših predstava i nude ga svakome tko ima predstavu. Na Kosovu se godišnje ne izvede više od 20 kazališnih predstava. Od njih možda šest, sedam ili osam izvede se u Narodnom kazalištu, a ostatak izvan Prištine. Iako je Narodno kazalište gotovo uvijek zauzeto vlastitim programom, uvijek ima prostora za gostujuće predstave i programe. No to je sve, suradnja prestaje na toj razini, rijetko se dogodi nešto više od toga.
Ministarstvo ne inicira povezivanje institucionalne i izvaninstitucionalne scene?
Ne, čak mislim da to ne bi bila najbolja ideja. Bolje bi bilo podržati rast i razvoj nezavisne scene. U tom vas slučaju stavljaju u "kalup" i pod pritiskom ste da primjenjujete istu politiku i iste standarde poput javnih institucija, kada je riječ o programu i općenito o načinu funkcioniranja. I moram reći da ovdašnje javne institucije nisu uzori koje treba slijediti. U Qendra Multimediji recimo imamo slobodu da s programom radimo što god želimo, što nije slučaj u većini javnih kazališta.
Uz to što Ministarstvo kulture ne bi smjelo ništa službeno inicirati. Na institucijama je da odluče i uvide prednosti bilo kakve suradnje. Stvar je u tome što su ovdašnje javne institucije vrlo slabe te loše opremljene i organizirane. Naravno, većinom mislim na javna kazališta. Stoga suradnja većinom znači da se koristite njihovom prostorom za izvedbu svog rada, no ništa više. Jer vam ništa više ne mogu pružiti. Nemaju stručno osoblje, a imaju lošu opremu i općenito staromodnu kazališnu produkciju.
Ako izuzmemo Kosovsko narodno kazalište, druga javna kazališta imaju približno 15 000 eura za izvedbu predstave. Iskreno, to nije mnogo i ponekad postaje prepreka kvaliteti predstave. Općenito, kvaliteta izvedbi u tim javnim kazalištima vrlo je loša. Zbog ograničenog budžeta koji imaju na raspolaganju mogu unajmiti profesionalnog skladatelja, no ne i profesionalnog kostimografa i tako dalje.
Što je s vizualnom umjetnošću?
Zlatno razdoblje likovne umjetnosti trajalo je otprilike od 2004. do 2008., ne sjećam se točno, kada su Institut za suvremenu umjetnost, EXIT, Peć, Laboratorij za likovnu umjetnost i kosovski Centar za humanističke studije Gani Bobi kreirali program naziva "Izgubljeni identitet" koji je primio financijsku potporu iz Njemačke, u sklopu projekta Relations. "Izgubljeni identitet" bila je svojevrsna alternativna škola suvremene umjetnosti u kojoj su školovani mnogi mladi kosovski umjetnici, od kojih su neki sad međunarodno priznati. Dovodili su brojne umjetnike i kustose izvana na razmjenu s lokalnim umjetnicima i lokalnim praksama te organizirali nekoliko izložbi, predavanja i drugih atraktivnih programa. Kasnije su otvorili i malu umjetničku galeriju suvremene umjetnosti naziva Rizoma. Koncept su osmislili i program pokrenuli Shkelzen Maliqi, Mehmet Behluli, Erzen Shkololli i Sokol Beqiri. No nakon isteka njemačke subvencije program se nažalost polako ugasio. Trenutačno ne postoji i ne događa se mnogo toga izvan Nacionalne umjetničke galerije. Naravno, neki individualni umjetnici vrlo su aktivni, neki imaju dobru međunarodnu karijeru, poput recimo Albana Muje, Erzena Shkolollija, Jakupa Ferrija i brojnih drugih.
Je li suvremena umjetnost uključena u program Nacionalne galerije i Galerija ministarstva?
Nacionalnoj galeriji posrećilo se jer je do lani imala iznimno dobrog umjetničkog ravnatelja - Erzena Shkolollija. Novu ravnateljicu ne poznajem dobro, ne znam kako će usmjeriti Nacionalnu umjetničku galeriju, no nadam se da će obavljati posao jednako dobro kao Erzen - Erzen je smišljao doista odlične izložbe. Također je predstavljao i promicao novu generaciju umjetnika. Imao je mnogo međunarodnih stručnih kontakata i uspio je preobraziti Nacionalnu galeriju koja prije nije bila ništa više od konzervativne umjetničke galerije s prilično dosadnim programom. Ne znam što će se dogoditi sada nakon Erzenovog odlaska, vidjet ćemo u kojem će se smjeru Galerija razvijati.
Postoje li druge galerije u gradu?
Postoji Galerija Ministarstva kulture, no tamo nećete pronaći najbolje izložbe, nažalost. Osim toga imate poneku privatnu galeriju tu i tamo, no u njima većinom likovni umjetnici izlažu vlastita djela jer ih oni sami i otvaraju.
Time dolazimo do pitanja obrazovanja, prvenstveno osnovnoškolskog i srednjoškolskog. Je li uopće i na koji način povezano s kulturom? Podučava li se učenike i studente umjetnosti?
Likovnoj umjetnosti i glazbi da, no ne i kazalištu. U srednjoj glazbenoj školi u Peći postoji sat glume. Kazalište nije uključeno u kurikulum osnovnih i srednjih škola. Kako bi se ta postojeća praznina popunila, s vremena na vrijeme nezavisne institucije poput kazališta ODA, Femarta ili Qendra Multimedije nastoje uvesti kazalište u škole i potiču škole na kazališne aktivnosti. No tu nije riječ o strukturiranom programu i takve aktivnosti isključivo ovise o međunarodnim sredstvima. Mislim da je to velika šteta. Jer su srednja i osnovna škola mjesta gdje možete educirati buduću publiku. Osim toga, kazališnim radom škole mogu djecu upoznati s različitim temama koje im ne mogu približiti putem školskih knjiga. Naravno, postoji Umjetnički fakultet, sastavnica Sveučilišta u Prištini, na kojem postoji Odsjek za kazališnu umjetnost.
Postoji li mogućnost suradnje s Ministarstvom obrazovanja?
Teško. Ako imate umjetnički projekt ili nešto povezano s kulturom i obrazovanjem (recimo programe poput kazališta u obrazovanju ili glazbe u obrazovanju), rekli bi da se to ne tiče njih i uputili vas u Ministarstvo kulture. Ako odete tamo, oni vam kažu da se to tiče škola i upute vas u Ministarstvo obrazovanja. U Ministarstvu kulture još možete naići na potporu ili ljude koji su vas voljni poslušati, no u Ministarstvu obrazovanja baš i ne. Obrazovni sustav vrlo je konzervativan i oni ne žele vidjeti poveznice između kulture i obrazovanja. Ne znam s koliko novca raspolaže Ministarstvo obrazovanja, no obično se većina potroši na popravak starih ili izgradnju novih škola. Ovdje je riječ o najmlađem stanovništvu u Europi, stoga kažu da moraju graditi škole - i često grade škole - no s druge strane, još uvijek je mnogo škola gdje se nastava održava u dvije ili tri smjene.
Često me ljudi pitaju zašto Qendra Multimedia ne pokreće ovaj ili onaj program? Često me pitaju zašto aktivnije u školama ne održavamo kazališne aktivnosti? Iako mala organizacija poput naše može učiniti mnogo dobrih i bitnih stvari, ipak ne može učiniti sve što je potrebno. U ovoj državi potrebe su velike, a kapaciteti mali. Brojni bitni i nužni programi trebaju biti odgovornost državnih i javnih institucija - poput programa o kojem pričamo - kako bi se kazališna umjetnost uvela u školski kurikulum.
Ima li Kosovo eksplicitnu kulturnu politiku, u smislu da Ministarstvo provodi nekakve strategije ili obvezujuće dokumente?
Ne, mislim da nemaju strategiju. Već mnogo godina pričaju o strategiji, no zapravo nijedan dokument nije napisan. Već se ustalilo da svaki novi ministar oformi novu skupinu za izradu strategije, a na kraju od strategije opet ništa. Ustvari nemaju viziju onoga što žele učiniti s kulturom, koji su im ciljevi, što žele postići i tako dalje. Sve što se tiče kulture i njenog razvoja uvelike ovisi o tome tko će biti premijer, iz koje će političke stranke poteći, no ponajviše o tome tko će biti ministar kulture. Nitko od njih neće imati sveobuhvatni plan za kulturu. Ništa od toga. Sve ovisi o volji ministra, o njegovoj sposobnosti i načinu na koji percipira kulturu. Ako je više povezan s književnim krugovima, onda ćete vidjeti da se tijekom njegovog mandata više promiče književna scena, kao što je bio slučaj posljednje tri godine s ministrom koji dolazi s književne scene. Ministar prije spomenutog ministra pokušao je recimo izlaziti ususret nezavisnoj kulturnoj sceni, no zatim je odabrao samo dvije-tri institucije iz vlastitog kruga i financirao njih. I nije stvarao prilike za ostale institucije koje su dobro obavljale svoj posao ili zaslužile primiti financijsku potporu. U slučaju Qendra Multimedije, uopće se nismo prijavljivali za dodjelu sredstava jer su otpočetka s njim postojali konceptualni i političke problemi te neslaganja, stoga mu nismo htjeli pružiti priliku da nas financira i iskoristi za vlastite političke ciljeve.
U usporedbi s razdobljem otprije par godina, može se reći da je ono što sada imamo - u redu. Jedan ministar financirao je pjevače i pjevačice turbo-folka te slične projekte i aktivnosti. Sada publika i javnost, no posebice umjetnici i umjetnička zajednica, više imaju ulogu korektiva. Oni reagiraju i kritički se osvrću na ono što se događa u Ministarstvu kulture. Iako teško mogu išta promijeniti ili izvršiti ikakav utjecaj na djelovanje Ministarstva kulture i slučajeve zlouporabe javnog novca.
Kad kažete sada, mislite na posljednje četiri godine?
Da, zadnjih četiri-pet godina. Nakon proglašenja neovisnosti, došlo je do promjena. Ne nužno pozitivnih, no barem po pitanju na koji se način umjetnička zajednica počela samostalno organizirati. Trenutačno postoje barem dva udruženja filmskih te kazališnih redatelja i producenata, glumaca i tako dalje. Postoji par institucija koje barem službeno postoje i reagiraju te na neki način sudjeluju u kulturnim procesima i kreiranju politika. Barem dijeljenjem otvorenih pisama putem medijskih priopćenja, po potrebi. Valjda su to prvi dobri koraci k napretku.
Spomenuli ste javnost kao korektiv i medijska priopćenja - kakvo je stanje s medijima na Kosovu?
Obično su mediji prisutni na svim kulturnim zbivanjima, više-manje. No sada, s propašću tiskanih novina - takav zaključak primjenjiv je barem na kosovsku situaciju - došlo je do dramatičnih promjena i ne možemo reći da imamo, recimo, profesionalne kazališne kritičare kao što je to bilo prije. Ne, ništa od toga. No čak i kada neki medij piše kritiku vašeg umjetničkog proizvoda (njegove kvalitete, pristupa ili ponekad sadržaja), treba je uzeti sa zrnom soli. Jer uvelike ovisi o tome tko vam piše kritiku i s kojom namjerom. Političke stranke i ostale političke interesne skupine kontroliraju većinu medija. Može se reći da postoji pokoji nezavisni medij te medij koji je u rukama oporbene stranke. Stoga kad god otvoreno kritizirate nekoga (vlastitim radom ili individualno kao umjetnik), ti mediji to objave.
No općenito su mediji mnogo otvoreniji i manje cenzuriraju kada je riječ o pitanjima kulture. Jer ne smatraju da umjetnost predstavlja ikakvu opasnost. Obično ono što mi umjetnici stvorimo ostaje na niskoj razini "politike". Naši kritičari uglavnom dolaze iz Ministarstva kulture i nižih krugova. No iskreno, svijet medija ovdje pretvorio se u smijuriju, pravu smijuriju. Izgubite se u stotinama internetskih portala koji sve objavljuju. Osjećamo se izgubljeno. Ja se osjećam izgubljeno. Naravno, postoje barem dva ozbiljna portala i barem jedne takve novine (Koha Ditore), no sve izvan toga je džungla. Pojavili su se ti neprofesionalni ili poluprofesionalni mediji koji su preuzeli moć profesionalnijih medija.
Da zaključimo: mediji su u službi politike jer ovise o tom novcu. Većinu medija osnivaju političke stranke ili im političke stranke dodjeljuju financijsku potporu. Aktualna vlast ili neka druga interesna skupina kontrolira glavne kosovske medije, uključujući Kosovsku državnu televiziju. Ovo je izravniji i sažetiji opis kosovskih medija.
Što je s rubrikama kulture u mainstream medijima?
Novine (njih tri ili četiri koje još uvijek izlaze u tiskanom izdanju) imaju stranice posvećene kulturi, jednu do dvije stranice dnevno. Koha Ditore jedine su novine koje ozbiljno i profesionalno pristupaju kulturi. Još uvijek imaju novinare zadužene za kulturu koji obilaze događanja i prate zbivanja te osim toga ponekad i pišu vrlo ozbiljne recenzije i analize. No ostali mediji više-manje kopiraju najave i medijska priopćenja koja šalju umjetnici i kulturne institucije. Imamo i portal koji je posvećen isključivo kulturi - KultPlus - koji je dobar izvor i kronika kulturnog života na Kosovu i u Albaniji.
Bez vrednovanja? Bez kritike? Kultura nije dovoljno kontroverzna, provokativna?
Ne baš. S vremena na vrijeme postane provokativna i kontroverzna, no rijetko. Kada je nešto povezano s kosovsko-srpskom kulturnom suradnjom ili korupcijom ili nečim što propituje novu kosovsku državu, njen identitet i vrijednosti, onda da, kultura postaje provokativna i kontroverzna te izaziva polemike u medijima i među publikom. Sjećam se da sam 2008. godine, kada sam počeo s radom u Narodnom kazalištu, među prvim redateljima u Narodno kazalište pozvao romskog redatelja koji sada živi u Njemačkoj, Rahima Burhana. Sjećam se da je tada povodom njegove predstave (Tartuffe) nastala velika polemika, ne samo nakon izvedbe, nego i tijekom priprema. Ta je produkcija potaknula jednu od najoštrijih polemika o kazalištu na Kosovu. Sve je počelo s dva članka koja su objavljena u kosovskim dnevnim novinama. Polemika o predstavi Kosovskog narodnog kazališta Tartuffe bila je jedna od najoštrijih i najdužih o jednoj albanskoj kazališnoj izvedbi. Tridesetak članaka doprinijelo je ovoj polemici. To je za posljedicu imalo rasprodaju ulaznica dva tjedna prije premijere, što je prvi takav slučaj u povijesti tog kazališta. Produkcija Tartuffea nastavila se u 2009. godini, a izvedene su i gostujuće izvedbe u Skopju i Tirani gdje je predstava naišla na prilično dobru reakciju.
Kosovsko narodno kazalište primilo je početkom 2011. poziv za postavljanje kazališne produkcije na scenu u beogradskom kazalištu Atelje 212. Ja sam bio među rijetkima koji su htjeli da se to gostovanje ostvari. Moja odlučnost da se to ostvari izazvala je nemilosrdnu medijsku kampanju koja je mene i nekoliko pobornika predstavila kao "jugonostalgičare" i "izdajnike nacionalnih interesa". Producentima je kosovska vlada neslužbeno odbila odlazak u Beograd. Po mom mišljenju time je propuštena povijesna prilika.
No cijelu situaciju vidim kao polemiku koja je dobra za društvo. Od toga se sastoji moć i funkcija kazališta. Ono što je prvi put "neobično", "provokativno" i "šokantno", drugi put postaje normalno. Sada su granice onoga što je prije par godina bilo dopušteno pomaknute. U nekim je slučajevima naš rad - većinom mislim na rad u Qendra Multimediji - doista išao u krajnost, što znači da smo se suočili s pravim izazovima. Sada možete kritički propitivati neovisno Kosovo, sada se možete našaliti o premijeru, sada ga možete prikazati na pozornici kako puši kurac i slično. No sada je to moguće jer smo ustrajali na tome da bude moguće. Htjeli smo apsolutnu slobodu na pozornici. Kako treba biti. Naravno, nisu se svi borili za tu slobodu, no par nas, nekoliko...
Priština je najživahniji grad kada je riječ o kulturnim aktivnostima. No kao što ste rekli, gotovo svaki grad ima kulturni dom. Je li to relikt prošlosti? Funkcioniraju li još uvijek na isti način?
Dvije su vrste zgrada namijenjenih kulturi koje se nalaze u manjim i većim gradovima na Kosovu. U nekim malim gradovima (poput Kačanika, Lipljana…) postoje kulturni domovi koji su rađeni po istom uzoru kao i u nekim drugim gradovima bivše Jugoslavije. Slične su arhitekture - obično je riječ o iznimno velikim zgradama s jednom velikom pozornicom te mnoštvom sala i prostorija za izložbe i druge kulturne aktivnosti. Te zgrade (ne znam točno koliko ih je na Kosovu preostalo) trenutačno zjape prazne, u smislu da se tamo ništa ne događa. Obično imaju jednog ravnatelja i jednu ili dvije osobe zadužene za čišćenje koje primaju plaću samo što su tamo. Gradovi ne mogu održavati zgradu i staviti je u pogon. U principu im nedostaje najosnovnija infrastruktura, uključujući i dobar sustav grijanja. A kamoli neki stalni kulturni program. Često se nude folklornim i plesnim skupinama kako bi s vremena na vrijeme tamo održavali probe. U nekim zgradama održavaju se godišnji folklorni festivali i možda ponekad gostujuće izvedbe koje rijetko imaju priliku ići u gostovanje. I to je najviše što naprave u godinu dana. Naravno, često se njima koriste političke stranke i u izborno vrijeme.
U nekim većim gradovima postoje i prava kazališta. Prave kazališne zgrade, poput one u Ferizaju ili Peći. Kazalište u Ferizaju je divno, predivno kazalište. Po meni najbolje na Kosovu. Ta kazališta su napola aktivna. Ako im se posreći s dobrim gradonačelnikom, prime više potpore i mogu biti aktivniji. U tom slučaju godišnje uspiju na scenu postaviti dvije ili tri predstave, možda četiri. Obično imaju vlastiti glumački ansambl, no redatelje pozivaju iz Prištine ili nekog drugog mjesta. Ponekad imaju dobru publiku. Izuzev kazališta u Prištini, najfunkcionalnije je ono u Ferizaju, a zatim u Prizrenu i Đakovici. No druga kazališta, poput onog u gradu Gnjilane, kojemu se nije posrećilo s dobrim gradonačelnikom, u potpunoj su blokadi i već mnogo godina ne mogu normalno funkcionirati. A Gnjilane je prije imao vrlo dobre i zanimljive glumce te kazališnu publiku. Velika je šteta što lokalna kazališna publika ovisi o gradonačelniku koji često ispadne idiot.
Kada već govorimo o mjestima za socijalizaciju - kakva je situacija s kinima?
Ne postoje. Lanac kina koji je postojao prije 1990-ih je privatiziran. Prije se svaki film koji se prikazivao u Prištini prikazivao i u svim drugim kosovskim gradovima. Imali smo lokalna kina koja su sada uništena ili privatizirana i prodana za siću. Donedavno smo u Prištini imali jedno kino koje je jedva funkcioniralo. Sada su otvorili Cineplex Priština u šoping-centru, prekrasan kompleks kina koji, čini se, zasad vrlo dobro funkcionira.
U Prizrenu, zahvaljujući Dokufestu, postoji snažan pokret za poboljšanje kino-ponude. Sada imaju dva kina u funkciji, što su im svojom voljom i angažmanom omogućili ljudi iza festivala DokuFest (staro kino Lumbardhi nedavno je renovirano i odsada će biti u funkciji). No tu se radi o inicijativi građana, a ne volji javnih službenika. Kada kažem građana, to se odnosi na fantastične ljudi koji su u Prizrenu uveliko promijenili kulturu, poput Vetona Nurkollarija, Erolla Bilibanija, kao i Arsa Shporte i još nekolicine drugih. Kada pričamo o kinematografiji i filmu na Kosovu, mislimo na Prizren i Dokufest. I posebice se ponosimo festivalom Dokufest.
Smatrate li da je u ovom trenutku Kosovu na neki način kulturno izolirano?
Definitivno, rekao bih. To je neprestana borba i to nije metafora, tako je u praksi. Teško nam je dobiti vizu za putovanje. Viza ponekad postane prava prepreka umjetnicima za predstavljanje svojeg rada u inozemstvu. Sada kada pričamo o tome, baš danas u četiri imamo sastanak u talijanskom veleposlanstvu zbog viza. Nadamo se da ćemo ih dobiti kako bismo došli u Hrvatsku gdje izvodimo našu predstavu u ZKM-u. No može se dogoditi da nam odbiju zahtjev za vizom. Ne radi se samo o jednostavnoj proceduri za dobivanje vize, nego o cijeloj proceduri prikupljanja brojnih papira i dokumenata. Stvari su malo jednostavnije ako vam je neka tvrtka ili institucija EU-a uputila službeni poziv. No ako kao umjetnik želite samostalno putovati na predstavu u Zagreb ili Ljubljanu, nije moguće. Postane nemoguće dobiti vizu. To su praktične prepreke s kojima se suočavamo. Zatim postoje drugi aspekti "kulturne izolacije" koji su povezani s činjenicom da država ne kreira nikakve programe koji omogućuju kulturnu razmjenu između Kosova i međunarodnih umjetnika i umjetničkih skupina.
Stoga kosovske kazališne skupine rijetko imaju priliku izvesti svoje predstave izvan Kosova, a ni međunarodne kazališne skupine ne gostuju često sa svojim izvedbama na Kosovu. Nažalost, još uvijek nemamo nijedan međunarodni kazališni festival. Ponekad nas posjete umjetničke skupine koje imaju mogućnosti financirati svoje gostovanje na Kosovu. Stoga, općenito je riječ o vrlo ozbiljnoj kulturnoj izolaciji. Na neki način smo zapeli ovdje i prisiljeni smo ostati.
Također, Kosovo nema pristup nekim fondovima EU-a namijenjenima kulturi (poput Kreativne Europe) i time naravno nastaju negativne posljedice, ne samo financijske prirode, nego i zbog nedostatka nužne komunikacije između različitih kultura. A taj proces razmjene i komunikacije iznimno je bitan, oduvijek je bio iznimno bitan, no posebice sada u vremenu podjela i zadrtih kulturnih i vjerskih fanatika.
Mislim da to nije slučaj u ostalim državama bivše Jugoslavije jer zbog sličnosti jezika postoji mogućnost međusobne razmjene, a gledano s praktične strane, imaju veće tržište za promicanje svog rada. Držim da je zbog brojnih razloga lakše kazališnu predstavu iz Zagreba dovesti u Beograd. Znam da također postoje brojne prepreke, no kultura cirkulira između Hrvatske i Srbije ili Bosne i Srbije. Tako mi se čini. Vidim da predstave iz Beograda češće dolaze u Zagreb, što nije slučaj s Kosovom. Kosovska kazališna predstava izvede se u Zagrebu svakih tri do pet godina.
Kosovo je bilo nekakva kulturna provincija bivše Jugoslavije i zato u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu i tako dalje još uvijek vladaju stereotipi o umjetnosti koja se proizvodi i stvara na Kosovu. To nam se događa s kazališnim izvedbama. S više sumnje gledaju na naš rad u Zagrebu ili Ljubljani nego u Leipzigu, Bernu, Firenci ili drugdje u Europi. U regiji Kosovo još uvijek povezuju s 80-ima ili 90-ima. Iako, iskreno mogu reći da je kosovsko kazalište u 80-ima bilo možda najvitalnije i najinovativnije kazalište u bivšoj Jugoslaviji. Stoga, u regiji još uvijek vlada snobovski i superioran stav prema Kosovu i kosovskim umjetnicima. No to se polako mijenja jer smo sve prisutniji. Recimo da se mijenja u Beogradu gdje smo sve prisutniji sa svojim izvedbama.
No Kosovo je imalo svojevrsnu kulturnu autonomiju u bivšoj Jugoslaviji?
Prave prijestolnice kulture bile su naravno Beograd, Zagreb i možda Sarajevo. Naravno, kulturni život u Prištini bio je također prilično bogat, no zanemarivo u usporedbi s kulturnim životom u drugim velikim gradovima Jugoslavije. Priština je imala samo jedno kazalište sve do početka 90-ih (kada je osnovano kazalište Dodona, kazalište za djecu i mlade), u usporedbi s recimo Beogradom koji je imao najmanje pet aktivnih kazališta. No istina je da je prije početka 90-ih kazališna scena funkcionirala, kao i druga područja. Postojali su odlični likovni umjetnici, odlični glazbenici. Naravno, mnogo je toga tada bilo organiziranije i funkcionalnije nego danas. No svejedno su Prištinu u usporedbi s ostalim gradovima smatrali kulturnom provincijom i tako se prema njoj odnosili.
Sada postoje drugačiji problemi. Državne institucije imaju posve drugačiji stav prema kulturi. A to je da žele podržavati kulturu samo kada ona služi izgradnji nacije ili je povezana s nacionalnim identitetom, nacionalnim idealima ili nacionalnim interesom. Na umjetnost gledaju kao kapital kojim se utječe na izgradnju države. Što znači da žele kopati po povijesti. Iznimno su opterećeni poviješću, kulturnom baštinom, povijesnim događajima i problemima povezanima s našim nacionalnim identitetom u prošlosti. Na taj način žele pokazati svojevrsni povijesni kontinuitet, kako bi pokazali da nismo samo od danas ovdje, nego da imamo korijene u prošlosti.
Tako politika u ime nacionalnog interesa i domoljublja često kontrolira i iskorištava umjetničku scenu na Kosovu. Ta se kontrola očituje na razne načine: selektivno dodjeljivanje sredstava za umjetničke projekte; postavljanje političkih istomišljenika i onih koji im podilaze u javne kulturne institucije gdje god je to moguće; poticanje svojevrsne domoljubne umjetnosti; direktno kontroliranje javnih kulturnih institucija; uskraćivanje potpore nezavisnim kulturnim inicijativama te čak cenzura sadržaja umjetničke produkcije u nekim slučajevima. Na neki način, to je dovelo kosovsku umjetnost u stanje reproduciranja istog dosadnog političkog diskursa. Uz to, proizvedena je kompletna kreativna "vojska" sa sindromom titule "nacionalnih umjetnika". Žele biti umjetnici, ali žele biti i domoljubi. Ponajviše žele biti domoljubi. Tako u svom umjetničkom stvaralaštvu na ružan način kombiniraju umjetnost i domoljublje.
Postoji nedostatak kritičke svijesti i hrabrosti za rješavanje stvarnih problema s kojima se suočava kosovsko društvo. S poviješću se selektivno suočava, ističu se samo trenuci i događaji koji pašu u narativ. A taj narativ isključuje slabosti, pogreške i mane albanskog društva ili ih kategorizira kao posljedice uplitanja izvana, poput "utjecaja naših neprijatelja"... Postoji strah da se ostalima (svijetu oko nas) šalje negativna poruka o nama kao društvu koje ne zaslužuje neovisnost ako se obznane unutarnji problemi.
Naravno, kao što sam ranije napomenuo, tu i tamo pojavi se glas nekoga tko se usudi istupiti, no većina umjetnika zapala je u konformizam i ne žele ometati politiku niti dirati u političke ili društvene tabue. Drugim riječima, žele biti u suglasju s političkim agendama i takozvanim državnim agendama.
Biste li rekli da postoji kontinuitet u stavu države prema kulturi i umjetnosti? Da je kultura nakon bivše Jugoslavije, tijekom 90-ih i 2000-ih, postala sredstvo za uspostavljanje svojevrsnog identiteta.
Donekle da. No '90-e su najmračnije godine kosovske kulturne povijesti. Devedesete su potpuno druga priča o kojoj treba raspravljati iz druge perspektive. Ne raspravlja se ni o jugoslavenskoj kulturnoj baštini, potpuno se zanemaruje iz jednostavnog razloga što ljudi bivšu Jugoslaviju povezuju sa Srbijom.
Ista je situacija u Hrvatskoj.
OK. Niste sami, ima nas još.