Razgovarale: Ivana Pejić i Matija Mrakovčić
Pandemija koronavirusa dubinski je promijenila svakodnevicu u svim aspektima, a posebno je teško pogodila polje kulture, ostavivši nebrojene umjetnice i umjetnike bez mogućnosti rada i direktnog susreta s publikom, zatvorivši prostore kulture i dodatno gurajući kulturne radnike u prekarizaciju. Osim pandemije, Zagreb je krajem ožujka pogodio snažan potres koji je oštetio infrastrukturu za kulturne i društvene djelatnosti, ključna mjesta socijalizacije i integracije zajednice, a poplava u srpnju samo je zacementirala bezizlaznu situaciju u kojoj se nalaze. O utjecaju pandemije, potresa i poplave na rad društveno-kulturnih centara, klubova za programe nezavisne kulture, nezavisnih galerija i drugih izvedbenih i rezidencijalnih prostora te budućnosti planiranih programa i projekata, razgovarali smo s akterima nezavisne kulturne scene koji djeluju u Zagrebu.
Među najprepoznatljivijima je svakako prostor Autonomnog kulturnog centra Medika, koji već više od deset godina osigurava prostor za rad brojnim umjetnicima i umjetnicama, aktivistima i volonterima, kulturnim radnicama i radnicima. O uvjetima u kojima Medika funkcionira nakon razornog potresa i u jeku pandemije, razgovarali smo sa Sanjom Burlović, članicom udruge AKC Attack koja upravlja prostorom.
Kakav je prostor koji vodite? U čijem je vlasništvu i imate li potpisan ugovor? Kakvim biste ocijenili odnos s vlasnikom prostora?
Prostor kojim upravljamo nalazi se u staroj napuštenoj tvornici Medika u centru Zagreba. Osim AKC Attacka, prostor koriste i slobodni umjetnici/e, nezavisni kolektivi i udruge okupljeni u Savezu udruga Pierottijeva 11. Radi se o kompleksu površine preko 2000 m2 u kojem su razni prostori prenamijenjeni prema potrebama naših programa kao što su klub Attack, galerija Siva, infoshop knjižnica Pippilotta, Filmski studio Medika, Hacklab, klubovi Mikro i Surogat, Glazbeni studiji za bendove i glazbenu produkciju (tri zasebne prostorije), ateljei (njih 13), uredi, sobe za rezidencijalne programa i boravak umjetnika.
Prostor je u vlasništvu grada Zagreba, a ugovor koji je AKC potpisao 2009. istekao je 2011. Nakon toga smo godinama u neprestanoj komunikaciji s Gradom u kojoj zahtijevamo,između ostalog, prenamjenu našeg prostora kako bi nam Grad produljio ugovor, no to se do sada nije desilo. Napomenut ću samo da je potresom u ožujku uništen dio prostora što nam sad uvelike otežava provedbu programa, jer naši programi su niskobudžetni i nekomercijalni, stoga nismo u mogućnosti pokrivati troškove smještaja umjetnicima u rezidenciji, gostima na dnevnim programima, iznajmljivati prostore za izvedbene programe i radionice.
Odnos s vlasnikom prostora je ispod razine lošega, gotovo da ni ne postoji. Kad se krene u neku komunikaciju, opći dojam je da se vrtimo u začaranom krugu u kojem onima koji imaju pravo donositi odluke ne pada na pamet poduzeti ništa. Ovdje prvenstveno moram istaknuti Gradski ured za kulturu i Gradski ured za imovinsko pravne poslove. Kad s njima ulazite u neke pregovore, ako se to može uopće tako nazvati, osjećaš se kao da si glavni junak Kafkinog Procesa.
S obzirom na potres, koliko ste morali ulagati u popravke, jesu li vam i koliko u tome pomogle mjere donesene na lokalnoj ili nacionalnoj razini? Jeste li imali oštećenja nakon poplave te koliko je prostor koji vodite uopće primjeren vašem radu i aktivnostima?
Još nismo uložili ništa novaca u popravke nastale potresom jer je šteta prevelika da bi je mi mogli sanirati na način kako obično saniramo štetu, a to je DIY načinom rada i prikupljanja sredstava. Voda je prodrla u neke dijelove prostora, dosta smo toga spasili, ali su generalno u dosta lošem stanju. Mjere donesene na nacionalnoj i lokalnoj razini nisu nam nimalo pomogle u sanaciji, a moram i istaknuti da Grad Zagreb, koji je drugim subjektima za vrijeme pandemije ukinuo plaćanje rente, nama to nije napravio. Danas i dalje plaćamo rentu za prostore koji nisu upotrebljivi zbog štete nastale potresom.
Kada bismo dobili minimalne tehničke uvjete i još neke nužne intervencije važne za osnovno djelovanje u prostoru, mogli bismo reći da nam zadovoljava potrebe programa i aktivnosti. Zapravo konfiguracija, raspored, površina i količina prostora su nam savršeni za sve što želimo raditi, ali sama realizacija programa u njemu je više nego izazovna.
Nakon višemjesečnog nestanka i programa i publike, u kojoj je mjeri pandemija utjecala na vaše ovogodišnje planove? Što očekujete od jeseni, na lokalnom i nacionalnom planu, i koje su vaše najveće potrebe u kontekstu prostora i daljnjeg rada?
Pandemija je uvelike utjecala na naše planove. Tri mjeseca nismo mogli realizirati niti jedan od naših programa i sad ćemo na jesen kao posljedicu imati hiperprodukciju jer programi moraju biti završeni do određenog razdoblja, a mi smo tu, za razliku od nekih drugih organizacija u još većem problemu zbog štete od potresa. Osim toga, plan nam je bio održati i ljetni glazbeni festival, od kojeg smo zbog pandemije odustali.
Ne očekujem previše niti na lokalnom niti na nacionalnom planu, niti se opterećujem njihovim djelovanjima. Očekivanja postavljamo sami sebi i pokušavamo se sami izvući, uzdajući se u vlastite snage i prednosti koje imamo. U kratkim crtama najveće potrebe u kontekstu prostora i daljnjeg rada su: produljenje ugovora, prenamjena prostora, sanacija štete nastale potresom i poplavom. Kad se to riješi možemo pričati o daljnjim potrebama koje treba riješiti u prostoru Medike.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.