Razgovarala: Matija Mrakovčić
Kakva je bila situacija na nezavisnoj sceni krajem devedesetih u Koprivnici?
Sve je to u Koprivnici bilo novo, u tom periodu smo svi učili jedni od drugih. Uvijek se gledalo što tko drugi radi, pa kao, 'ajmo i mi ovdje. Nezavisna scena je bila dosta zanimljiva jer je nudila nešto drugo, novo, sadržajno. Što se tiče gradskih vlasti mislim da im je u početku sve to djelovalo dosta zbunjujuće. Bili su iz druge priče i nisu se znali nositi s nevladinim udrugama. Svi ti događaji s početka vrtili su se oko toga da se vlast nije znala postaviti i da su imali mišljenje da se u tim dodijeljenim prostorima mladež drogira – tako je bar to izgledalo. Lokalne udruge su se vrlo brzo povezale i krenule razmjenjivati informacije. Ako se nečiji rad više bazirao na aktivizmu, razmatralo se i kod nas možemo li to? Ja sam ušao u priču koju godinu kasnije tako da ne znam najbolje događaje iz samog početka osim iz perspektive vanjskog promatrača. Sjećam se da su se pojavili neki ljudi koji su počeli raditi koncerte i radionice i da su se svi pitali otkud sad to, otkud su se pojavili? Bilo je tu svega, od crtanja po staklu, pa do pletenja, uglavnom stvari kojima su se i privatno bavili pokretači tih radionica.
Kada i kako si počeo djelovati na nezavisnoj kulturnoj sceni?
U priču sam ušao sa 17 godina, 2003. godine. Postojala je u gradu udruga Hyper, koja je u to vrijeme već nekoliko godina radila raznorazne koncerte. Jedan od projekata bio je Kreativno Ljeto u sklopu kojeg su svako ljeto radili radionice i slično. Uglavnom, kako sam ja u to doba tražio sebe, a i kako smo imali bend, počela me zanimati muzika, a oni su uvijek tražili ekipu koja hoće pomoći kroz rad i volontiranje. U početku je to bilo čišćenje poda prije koncerta i slično, klasika.
U podrumu koprivničkog Doma mladih postojao je jedan prostor, zvao se Green Mile, unutar kojeg je udruga Hyper djelovala. Tamo su se odvijali programi vezani uz udrugu, no najviše organizacija koncerata. Počevši od toga, moj put je do danas tekao u tom glazbenom smjeru. Dakako, organizirale su se i neke popratne stvari koje su išle uz te koncerte. Bilo je raznih radionica – bubnjarske radionice, radionice sviranja gitare, DJ-ing koji je u to doba postao dosta popularan i vani i kod nas pa smo i to uključili. Zatim bilo je tu i kreativno pisanje, radionica žonglera i slično. Osim navedenog podrumskog djela, imali smo i dvoranu gdje su se odvijali ostali sadržaji i prostor koji je danas iznajmljen i u kojem se nalazi pub. U tom prostoru su se radile projekcije, uglavnom dokumentaraca. Bilo je radionica slikanja po staklu i slično, pa bi se radovi na manifestacijama i benefitima prodavali. Napravili bi u Domu mladih buvljak pa bi napravljene stvari prodali i onda sa zarađenim novcem opet radili nešto drugo i tako u krug.
Radili smo i kazališne predstave. Jedna se zvala, ako se dobro sjećam, Smrt šume. Skupili smo petnaestak članova udruge i napravili kazališnu predstavu koja je ismijavala apsolutno sve – od ljudi koji su tada u gradu obnašali vlast preko državne vlasti pa do određenih stvari koje su nama u to doba bile zanimljive i za koje smo misli da bi ih trebalo iskarikirati. Na izvedbi u Koprivnici bilo je krcato, 600-700 ljudi. Ja sam glumio pijanca i mama me stvarno kad sam došao doma pitala jesam li bio pijan. Nakon toga, predstava je gostovala u Križevcima, Čakovcu i Labinu.
Rekao si da ste gostovali i u drugim gradovima. Surađivali ste s nekim drugim udrugama?
Da, u Čakovcu je djelovao Autonomni centar - ACT, u Križevcima K.V.A.R.K., a za Labin ne znam jer tamo nisam išao. Mislim da nas je Mario Kovač povezao s njima u Labinu, čak je i vozio kombi do tamo. Povezivali smo se s udrugama, javljali im se. Kao i danas i u to vrijeme postojala je svijest o tome da se moramo povezivati zbog onoga što radimo, komunicirati, razmjenjivati stvari koje radimo, čisto zato da se razvija cijela priča, da nije zatvoren svatko u svoju kućicu i da ne radi sam za sebe. Tako da su nas ugostili u ta tri grada. Bilo je naznake da bi se kazalište opet oformilo par godina kasnije, ali su tad već svi bili na fakultetima, ljudi su otišli u nekim drugim smjerovima i više im to nije bilo zanimljivo.
Koliko je dugo djelovala udruga Hyper?
Postojala je dvije do tri godine prije mog pridruživanja i otkad sam im se pridružio djelovala je možda još dvije godine. Udrugu su osnovali tadašnji koprivnički glazbenici i članovi nekoliko bendova, među kojima i Tomislav Bratković koji je oko udruge tada definitivno najaktivniji. I dalje je aktivan, trenutno u udruzi Kopriva koja radi dosta zanimljive stvari, kao pokretanje bio-vrta u Koprivnici, zatim neke vlastite produkciju koju onda stavljaju na Youtube i tako. Relativno su friški, nekih godinu dana.
Sad dolazi do jednog dosta bitnog momenta za vizualizaciju cijele priče – uplela se politika. Hyper je realno zatvoren zbog politike. Došlo je vrijeme kad je nezavisna scena u Koprivnici postala vidljiva. Paralelno, političke stranke su s tim počele manipulirati i igrati ping-pong. Tadašnja opozicija u jednom lokalnom tiskanom mediju objavila je veliki članak sa slikom prazne šprice u prostorima Doma Mladih. Je li ta šprica stvarno pronađena tamo ili je podmetnuta danas više nije bitno, ali oko toga je nastala velika afera i tu je krenula hajka – mladi se tamo drogiraju, loču, ništa ne rade. U tom trenutku su se razišli ljudi koji su vodili udrugu i ona je prestala s radom.
Ipak, nakon prestanka djelovanja udruge Hyper, stvari na nezavisnoj koprivničkoj sceni ne miruju.
Nakon toga, jedno vrijeme se apsolutno ništa nije događalo i onda smo mi mlađi rekli okej, dosta je, udruga Hyper još uvijek postoji na papiru, ima pravnu registraciju, 'ajmo to uzeti i promjeniti ime, započeti novu priču i pokazati da prethodna apsolutno nije točna. Tako je nastala udruga M:A:K (Mladi, Akcija, Kultura). Hyper smo preimenovali u M:A:K i tražili da nam Dom Mladih da jedan prostor za naše aktivnosti. Dobili smo prostoriju na drugom katu koju smo nazvali "alternativna knjižnica i čitaonica".
Tada kreće priča vezana uz udrugu M:A:K, 2005.godine. Počeli smo skupljati knjige, kupovati ih. Svi ljudi koje se povezivalo sa prethodnom aferom izgubili su kredit kod gradskih vlasti, a mi smo bili neki mlađi klinci koji su valjda i komunicirali na drugačiji način, donijeli konkretne planove i ideje što bi htjeli napraviti i tu su nas počeli uvažavati i sve skupa moglo je krenuti opet u dobrom smjeru. U toj prostoriji oformila se knjižnica od stotinjak i više različitih knjiga, od alternativne medicine nadalje, knjiga vezanih uz politiku, književnost, film, glazbu… Sva područja koje kultura pokriva. Bili smo povezani sa Što čitaš? iz Zagreba pa su nam oni slali fanzine, iz ACT-a iz Čakovca su nam također slali, iz Osijeka. Imali smo još jedan podrumski prostor uz spomenuti Green Mile, u istoj zgradi, koji se zvao Mak Centar Mladih i gdje su se svirke isto održavale. To je prostor o kojem sam svojedobno dao intervju Kulturpunktu i koji je djelovao dvije do tri godine.
Udruga M:A:K bila je izrazito aktivna na kulturnoj sceni grada. Koje aktivnosti i događaje najradije izdvajaš?
Zanimljivo je bilo da su u tom trenutku ljudi sami primijetili da se nešto događa te počeli dolaziti u čitaonicu. Nama je to koristilo kao polu-alibi, kao, nismo ona šprica, normalni smo. Počeli su dolaziti potpuno novi ljudi, ljudi koji nisu imali veze s Hyperom. Ne želim ovim reći da su ljudi koji su imali veze s njim bili loši, dapače, Hyper je stvorio temelje nezavisne scene moje generacije. No, postojala je ta neka stigma o kojoj sam govorio. Mi smo nastavili taj slijed naučen u Hyperu i krenuli sve opet provoditi u novom prostoru. Radilo se o sobici veličine 4x4 koja je imala jedan veliki ovalni stol, koja bi nam služila kao ured i tamo smo opet počeli raditi projekcije i radionice i onda se iz toga pokrenula priča o nekim zasebnim projektima.
Godine 2005. krenuo je Mak Fest u dvorani Doma Mladih, a onda i Girl Power festival – festival ženskog stvaralaštva koji se održavao dvije godine zaredom, zatim Roštilj Fest za koji smo aktivirali koprivničko sajmište na kojem su lokalni bendovi dva dana imali koncerte, kao jedan mali koprivnički Woodstock. Počeli smo se povezivati s drugim udrugama, jedne godine gostovali smo i u Mediki u sklopu foruma Saveza udruga Clubture. Bili smo na druženjima i izmjenjivali iskustva s ostalima, opet smo radili svirke i slične stvari i to je zapravo put udruge M:A:K. Ja sam iz nje izašao 2009. godine.
M:A:K su ponajviše gurali kolega Nenad Farkaš s kojim i danas surađujem, Vanja Tadić, Nela Bogadi, Veronika Balažin, Denis Hanžek… Bio je miks i cura i dečki, otprilike nas desetak koji smo bili tu najviše. Hyper je znao imati više članova, priča koju sam ispričao s aferom desila se paralelno s odlascima ljudi na fakultete, pa se sve to raspršilo. U M:A:K-u je aktivno sudjelovalo nas desetak.
Jeste li se preko Clubturea povezali s drugim udrugama?
Trebali smo, ali nismo. To je bila jedna stvar koja nas je možda malo razočarala, ali je zapravo realna. Tad je bilo dosta udruga posvuda i mi smo trebali napraviti jedan projekt s udrugom iz Županje i udrugom iz Pule. Na tim forumima sve je izgledalo super i svi su bili zainteresirani, no kad se trebala nastaviti konkretnija komunikacija putem e-maila svi su stali i na kraju se ništa nije realiziralo. Trebali su se raditi programi, pa bi svaka udruga napravila priču i onda ju kroz putovanja po drugim gradovima prezentirala.
Ipak, u to doba imali smo dobru suradnju sa udrugom V.U.K. iz Varaždina, K.V.A.R.K. iz Križevaca, djelomično i sa udrugom BJUM iz Bjelovara. Više-manje suradnja bi se odvijala tako što bi oni došli za vrijeme Mak Festa i održali predavanje o tome što rade. Članovi V.U.K.-a radili su predavanje o tome kako pisati projekt, BJUM je doveo hip-hopere koji su radili radionicu pisanja tekstova. U sklopu festivala imali smo i sajam udruga na kojem je svaka imala svoj štand i tako bi prezentirala što radi, ljudi su mogli razgledati i doznati nešto o tome. Navedene stvari vezale su se uz Mak Fest, a mi smo se koncentrirali da jedan put godišnje ugostimo ljude iz drugih gradova s kojima surađujemo. U Varaždinu ista stvar se radila na V.U.K. festu, a dosta puta smo bili i u Križevcima kao gosti K.V.A.R.K.-a. Bendovi i glazba dosta su se miješali s udrugama, pa smo znali raditi i razmjene bendova. Bio je jedan ciklus gdje su bendovi iz Bjelovara, Križevaca i Koprivnice po ovom principu svirali po tri koncerta u svakom gradu. To je bilo dosta zgodno jer su ljudi iz sva tri grada putovali s njima u sva tri grada.
S kojom je idejom nastao Mak Fest?
Festival se održavao u Domu Mladih. Imali smo čak i slogan - bila je tu hrpa raznoraznih ideja. Bio je zamišljen kao glazbeni festival koji uz glazbu ima i dnevni program. Sjećam se da je Benjamin Perasović predavao o problemu droge. Održavao se i sajam udruga koji sam već spomenuo, te udruge radile su i svoje radionice. Imali smo i organizirani kamp na sajmištu. Cijeli događaj bio je baziran u Domu Mladih, obično petkom i subotom. Ljudima je to bilo čudno s obzirom da su festivali inače u prirodi, a mi smo to radili u dvorani. Sjećam se da se prve godine ljudima trebalo objašnjavati da je festival za ozbiljno u dvorani. Recimo da je to bilo specifično i zanimljivo – imali smo upite mogu li se uzeti vreće pa spavati u dvorani. Druge godine smo ipak napravili kamp. Ugostili smo dosta bendova. Ne mogu se sjetiti tko je još bio od predavača.
Kako je došlo do ideje Girl Power festivala?
Pa, ideja je nekako meni pala na pamet, spletom okolnosti. Htio sam raditi nešto drugačije, nešto što bi možda čak i šokiralo Koprivnicu. S tadašnjom sam djevojkom, koja je studirala u Zagrebu na likovnoj akademiji, dosta promatrao što se događa na Vox Feminae festivalu i odlučili smo napraviti festival ženskog stvaralaštva. Trebalo nam je nešto zanimljivije i drugačije. Znali smo da je Koprivnica mala sredina i da će biti neočekivano. I bilo je. Festival je trajao dvije godine, prikazivali smo filmove ženskih autorica, autorice knjiga došle su ih predstavljati, održali su se koncerti nekih ženskih bendova. Bile su Ana Hušman i Dana Budisavljević. Želja nam je bila napraviti priču koja malo iskače iz uobičajenog. Trajala je dvije godine nakon čega sam se ja iz Koprivnice preselio u Zagreb i tad je stalo. Ekipa koja je ostala nije s time nastavila, procijenili su da im to više nije zanimljivo raditi.
Prije festivala izrezali smo mačke iz crnog kartona i polijepili ih po gradu. To je već bilo doba Facebooka, a i forumi su bili djelomično aktivni, pa se povela neka rasprava o tome kakve su to mace uokolo. Nakon toga je izašla priča o festivalu. Ljudi su dobro reagirali i festival je bio dobro posjećen, naravno uz malo čuđenja i raznoraznih komentara. Mediji su ga isto podržali i dobro popratili, dali smo i neke radijske intervje. Nisu nas ignorirali.
Cilj nam je bio dovesti cure i bendove koji se inače nemaju gdje pokazati. Nakon prve godine bilo je megalomanskih ideja, ali smo kasnije kroz dogovore i rad na konceptu shvatili da nema potrebe. Najjača scena i krug u tom smislu je iz Zagreba tako da smo najviše ljudi zvali otamo. Tako smo došli i do gore spomenute Ane za koju se u tim krugovima tada donekle znalo, a ona nas je dalje povezala sa svima. Bila je to zapravo zanimljiva priča, slična radu na Mak Festu, ali na malo drugačiji način, drugačije tematski koncipirano.
Mak Fest se odvijao u Domu Mladih, a Girl Power je bio u Kuglani. Tad je Kuglana bila aktivna i tamo smo sve organizirali. Kuglana je imala tehničku podršku puno bolju od Doma Mladih. Dom Mladih ima ogromnu dvoranu kapaciteta 700-800 ljudi, no znali smo da nećemo imati toliko publike i da ako dođe 150 ljudi tamo će to izgledati smiješno. Kuglana je bila idealna. Kako je preko dana bio popratni sadržaj, a navečer svirka, htjeli smo da sve bude na jednom mjestu, da se ljudi druže, komuniciraju i razmjenjuju ideje.
Jeste li još kakve događaje organizirali ili nešto što bi iskočilo iz koprivničkog prosjeka?
Pa ne znam… shvatili smo da mediji igraju bitnu ulogu u cijeloj priči. U Koprivnici je bilo festivala prije Mak Festa poput JBF hard core festivala na kojem je bila hrpa ljudi i đumbus, ali je to bio totalni underground. Mi smo, ne znam ni sam kako, shvatili da se moramo prilagoditi i ići u medije, tražiti njihovu podršku i djelovati možda na neki način ozbiljnije. To je stvar koja je sve uzdigla. Ljudi bi o događaju pročitali u medijima i on bi odmah poprimio veći značaj.
Činjenica je da na festivale ljudi idu zbog bendova. Tek jedan manji dio sudjeluje u tim popratnim programima i sadržajima. Sajam udruga smo između ostalog radili i kako bi imali jedan siguran broj ljudi koji bi sudjelovali na radionicama. Bilo bi 10-20 ljudi iz udruga, pa ako bi ih se izvana još priključilo 5-10, to bi bilo super. Uvijek smo gledali da osiguramo radionicama ljude. Što se tiče bendova bili su tu Elvis Jackson, Atheist Rap i neki drugi dosta popularni bendovi za koje se ljudi nisu nadali da će ikada doći u Koprivnicu.
Što ste točno napravili u svom odnosu prema medijima?
Počeli smo komunicirati. Nismo čekali da oni dođu k nama već smo ih mi zvali, slali obavijesti. Taj marketinški dio radim i danas, ni ne sjećam se više kako sam napisao prvi dopis. Sjećam se samo da sam na Internetu našao dopis nekog drugog festivala, prekopirao formu i samo ubacio naš sadržaj. Tako je to nekako krenulo. Primijetili su da tražimo pozornost.
Udruga M:A:K od početka je bila shvaćena ozbiljnije od Hypera. Green Mile je prostor koji je imao dušu, i danas se naježim kad ga se sjetim, no to je bio, iako sjajan prostor, vlažan podrum pun grafita gdje bi prije svakog koncerta skupljali 50 kanti vode jer bi bend došao svirati i stresla bi ih struja, baš kaos. A mi smo otvorili alternativnu čitaonicu na katu zgrade, ne u podrumu. U startu je cijela priča bila drugačija. Recimo kolega Nenad, koji je nešto stariji od mene, isto je odigrao važnu ulogu. Studirao je u Zagrebu i kad se vratio dao nam je neke smjernice da ostavimo zreliji dojam. Udruga je bila isključivo financirana od strane Grada i Županije tako da je bilo jako bitno što radimo kako bi mogli dobiti sredstva. Ako bi napravili neki kaos jedne godine, sljedeće ne bi bilo sredstava i gotovo je. To smo uvijek imali u glavi. Ponekad povući kočnicu i smiriti neke ljude.
Udruge Hyper i M:A:K bile su lokalno financirane, niste se prijavljivali na natječaje ministarstava ili neke inozemne fondove?
Mislim da nismo imali kapaciteta za to, bili smo premali, sitni. Danas udruga M:A:K koristi ta sredstva. Ljudi koji su u udruzi aktivni proputovali su i vidjeli neke stvari. Mi smo bili fokusirani da radimo nešto u Koprivnici, od starta je bila želja Koprivnicu staviti na kartu kulturnih događanja.
Je li i lokalna orijentiranost utjecala na raspad udruga odnosno njihovih djelatnosti?
Problem udruge je da je od pedeset članova troje vuku. Ja sam bio jedan od tih troje. Nenad se zaposlio, počeo raditi i smanjio aktivnosti i sve je stalo. Pojavili su se neki novi ljudi od kojih je dio bio aktivan još dok mi nismo otišli. Činjenica je da od onih troje koji sve vuku uvijek netko ima svoju viziju. Ako radiš najviše, naravno da ćeš biti u tome i imati neku svoju ideju i gurati da ide prema tome. Kako smo mi izašli, ostali su ljudi koji su imali svoju viziju udruge i super je da su se okrenuli prema ovome što udruga radi danas. Oni nisu više htjeli raditi projekcije, kreativna ljeta, koncerte, već ići vidjeti što radi udruga u Bruxellesu. I to je super. Moguće da bi se i ja tako orijentirao da sam tamo aktivan i danas i da nemam hrpu drugog posla.
Trenutno si aktivan u svojoj trećoj udruzi. Kada je ona osnovana?
Osnovana je 2010. godine i zove se udruga Rock Live. Zašto? Ja sam se tada vratio iz Zagreba. Udruga M:A:K je već išla u jednom drugom smjeru koji meni nekako nije odgovarao, imali su drugačije ideje. Kako nisam mogao biti miran, s još par prijatelja koji su razmišljali na isti način pokrenuo sam novu ideju i tako je osnovana udruga Rock Live kao udruga koja se bavi manje-više glazbenom promocijom. Pokrenuli smo naš portal, pa Rock Live Records gdje izdajemo albume za bendove kao nezavisni izdavač i orijentirali smo se uglavnom na organizaciju koncerata. U Zagrebu sam radio u jednoj koncertnoj agenciji pa sam se vratio s dosta iskustva, kontakata i insajderskih informacija i tako je zapravo nas pet prijatelja krenulo u tu priču. Jedan dečko koji je zbog privatnih obaveza izašao iz udruge ima music shop, drugi je danas bubnjar u Overflowu, svi su nekako u tom điru dok zasebno pokrivamo svako svoje područje. Jedan kolega je dizajner, jedan programer, a ja sam se u Zagrebu bavio PR-om tako da smo imali popratnog znanja koje nam je trebalo.
Tako smo 2010. u ožujku osnovali udrugu, a u prosincu napravili Winter Metal Festival i doveli bend Belphegor iz Austrije na što su metalci zinuli od šoka. Prošlo je odlično, u Domu Mladih bila je gomila ljudi. To je bila prva stvar i onda smo nastavili dalje raditi. Rock Live drugačiji je i od Hypera i od M:A:K-a jer smo počeli raditi izvan Koprivnice, u Zagrebu. Krenuli smo s koncertima u Močvari i Attacku, doveli smo npr. Black Dahlia Murder koji su također jaki u svom žanru, zatim smo se počeli okretati i post rocku pa smo doveli Maybeshewill, Rosettu i Caspian. Tako je postupno i 2011. godine došla ideja da napravimo i prvi open air veliki festival u Koprivnici. Više nam dvorana Dom Mladih nije bila zanimljiva.
Uz kamp, ovaj put?
Uz kamp i sve što ima pravi festival. Ideja je bila da se održi na sajmištu, popularnoj koprivničkoj Bašći, ali se u suradnji s gradskim vlastima odlučilo sve preseliti u bivšu vojarnu. Otišli smo tamo i shvatili da se zapravo radi o malom gradu unutar grada što nam je odgovaralo. Prvi open air bio je 2011. godine, tri dana, veliki pljusak sva tri dana, ali potpuna ludnica, super je prošlo.
Na zimu smo opet radili Winter Metal Festival, a sljedeće godine došla je kriza, recesija i ostalo. Održao se drugi Rock Live, ali s tim da su ovaj put koncerti bili u jednoj zatvorenoj koncertnoj hali, a dva dj stage-a i kamp vani. Ove godine je održano i treće izdanje festivala, i po reakcijama ljudi koje slušamo ovo je bilo najbolje izdanje do sada. Drago nam je da taj projekt ide u smjeru kojeg smo si i zacrtali. Trebali smo imati Moonquake festival u Zagrebu koji je trebao biti u Attacku, pa je prebačen u Močvaru i na kraju zbog ATA Carneta i ostalih problema bend je odlučio ne ulaziti u Hrvatsku jer nisu imali dokument potreban za opremu i na kraju je bilo otkazano. Valjda ćemo uspjeti iduće godine.
Rekao si da se udruga bavi i glazbenim izdavaštvom.
Izdavaštvo smo pokrenuli početkom prošle godine. Sad je tu već sedam bendova, šest iz Koprivnice i jedan iz Rijeke. Bendovi sami izdaju svoj album, dakle naprave i dizajn i sve, a onda mi kroz web stranicu napravimo besplatan download i paralelno dogovorimo s glazbenim portalima intervjue, vrćenje bannera, linkove za download, recenzije. Neki bendovi su do sad već bili na MTV-u, HRT-u, CMC-u. To je sve naš posao. Mi se dogovorimo s bendom, oni nama daju materijal i onda mi svu navedenu promidžbu i koncerte dogovaramo za njih bez da imamo išta od toga. Po našem mišljenju, izdavaštvo onakvo kakvo bi zapravo i trebalo biti. Sve se radi čisto da ih se čuje. Muzika je punk, rock, metal, hip-hop… 'Ajmo reći alternativa.
Kako danas, nakon što si "odradio" već tri udruge i nebrojene festivale u Koprivnici, gledaš na lokalnu kulturnu i civilnu scenu?
Dobra je priča da se zapravo dešava ono što smo htjeli, a to je da ljudi cirkuliraju i da se aktiviraju, sve te tri priče sad prati aktivizam, nova lica, novi klinci koji će možda sutra preuzeti i početi raditi istu stvar. Drago mi je da smo jedini u Koprivnici držali cijelu priču vidljivom, inače je ne bi bilo. Možda je Koprivnica lijep grad, ali ne znam kako bi provodila vrijeme i gdje bi završila generacija tih ljudi koji su sudjelovali u svemu tome, tako da mi je to najdraži dio svega.
Rijetko smo se bavili širim društvenim temama, iako smo mogli. Možda je onaj moj posljednji intervju Kulturpunktu najjači primjer aktivizma, barem s moje strane. Ljudi koji su tamo prozvani čuli su za to i dobili smo komentare u smislu, dajemo li vam mi neke novce i slično. Da, dajete, ali stvari ne funkcioniraju. Koprivnici je falilo to što bi se dobile stvari koja su se tražile, ali onda kad bi se pokazalo da neke od tih stvari ne funkcioniraju na njih bi se zažmirilo. To nikad nije rezultiralo nekim većim aktivizmom u smislu da smo kao mladi reagirali, rekli da nešto ne valja i pobunili se. Ne znam zašto je to tako, je li dobro ili loše. Uvijek si postavim pitanje kamo nas je naš način razmišljanja doveo, a kamo bi nas neki drugi. E sad… Dalo bi se o tome razgovarati. Volio bih detaljno popričati s nekim tko je bio aktivno uključen u određeni oblik aktivizma da mi kaže je li to rezultiralo onime što je očekivao. U ovakvoj maloj sredini uvijek ti mogu reći: ajde klinci igrajte se. Jer realno, bili smo klinci. Danas imam 27 godina pa me tek sad možda shvaćaju ozbiljno jer ipak mogu nešto staviti na stol. Tada nemaš što staviti na stol osim stvari za koje te uvijek mogu poklopiti.
Možeš li me malo uvesti u politiku Doma Mladih?
Dom Mladih nema politiku. Politika ima Dom Mladih! Može se ljutiti tko god hoće, ali to je činjenica. Dom Mladih vodi firma u vlasništvu grada koja tamo sve određuje. U početku je zamišljen kao mjesto gdje će se okupljati mladi i raditi programe koji su im od interesa, gdje će registrirane udruge imati svoje prostorije za djelovanje. Sjećam se prvog sastanka kada se osnivala udruga mladih Koprivnice (UMKo). Mislim da je Hyper još tada postojao. Helena Hećimović, danas gradska vijećnica, bila je pokretač te priče. Sjećam se sastanka u tom današnjem pubu koji je bio dupkom pun i osjetila se vibra da je to - to. No brzo su se stvari pokazale kakvima jesu, krenulo je s dobrom pričom, no nema sustavnog dugoročnog plana. Možda je postojao, možda postoji i danas, ali se ne osjeti.
Ta gradska firma koja to vodi, paralelno s time vodi i koprivničke bazene. Mi smo u nekoliko navrata sugerirali da se Dom Mladih prepusti nekom nezavisnom tko može naći financiranje na drugi način, da to nije ta firma. Dom mladih, u konkurenciji za dobivanje sredstva s bazenima, ne može imati ni wc papir. Bazeni su nešto što zahtijeva jako puno novaca i Dom Mladih se uz to ne može razvijati.
Danas tamo Ludens Teatar ima svoj prostor. Imaju montažnu pozornicu, predstave su posjećene. Također neki plesni studiji tamo održavaju probe. Preko ljeta tamo su igraonice za djecu. Živo je, nije da sve stoji. No, i dalje je problem razviti to u neku priču. Ljudi koji tamo rade pričali su mi da su bili u sličnom prostoru u Sloveniji i da je tamo posve druga priča, od toga čime sve raspolažu do toga što su sve u mogućnosti tamo izvesti i raditi. A tu se to ne može napraviti jer Dom vodi gradska firma koja se ne može javiti ni na jedan natječaj koji daje sredstva baš zato jer je firma, a svi natječaji koji se provode i kod nas i u EU traže da to bude neko nezavisno tijelo. Smatram da je tu najveći problem. Da li je postojao strah to dati nekom ili nešto drugo, stvarno ne znam. Ja sam znao nebrojeno puta reći pa okej, neka ljudi iz grada koji međusobno imaju povjerenja osnuju udrugu pa da pribave neka sredstva.
No dobro, s obzirom koliko je Dom Mladih prije bio derutan – radi se o bivšem Domu HV-a - sad dvorana izgleda jako lijepo. Sređena je akustika, wc-i… Sve se pomalo štuka, ali programski je to doslovno servis za pružanje prostora kad nekome treba. Voditelj Doma Mladih samo je funkcija, osoba koja koordinira sve što se tamo događa. Ima kalendar pred sobom i kad nazoveš kaže ti kad je što slobodno. Moje osobno mišljenje oduvijek je bilo da Dom Mladih ne smije biti prostor koji daje prostor. I da postoji samo iz tog razloga. On ima voditelja koji se brine za koordinaciju, no nema kreativnog voditelja da bi se to razvilo u nekom smjeru. Plesni studio tamo ima probe i onda jednom godišnje napravi svoju produkciju, pa ispada da je Dom Mladih to napravio. Nije! To je napravila ekipa koja ima plesni studio.
Kad bi se to sve ogulilo, i kad bi Dom Mladih ostao bez udruga i organizacija koje u njemu rade, ne bi ostalo ništa. Po meni je to loše. Netko bi rekao da zato postoji – dali su vam prostor, radite. No, nije u tome stvar. Udruga koja se financira iz gradskog ili županijskog proračuna za bilo kakvu veću produkciju treba dodatne novce, a nema ih. I onda se nađe u situaciji da bi htjeli i trebali nešto raditi, a ne mogu i to je to.
Kad bi se oni išli javljati na natječaje i nabavili veliko platno, projektor, razglas za svirke, onda bi to imalo smisla. Ili kad bi sami rekli, vi ste svi tu i to je super, a mi smo vaša krovna organizacija. E pa da, ali unutra nema suradnje između svih koji su tamo, ne postoji ni voditelj koji bi to sve skupio i napravio priču iz toga. Zato Rock Live radi jako malo stvari tamo.
Znači i vi kao Rock Live nazovete kad vam treba prostor? Postavljaju li neke uvjete?
Postoje uvjeti u zadnje vrijeme. Evo, baš je nedavno otkazan koncert koji nije htjela organizirati udruga nego nekoliko mladih entuzijasta. Tražili su od njih bjanko zadužnicu na 30 000 kuna u slučaju da se nešto strga. Dakako da je otkazan. Neki uvjeti su u redu, ne može se ostaviti prostor prljav, treba se staviti tepih da se ne uništi laminat. Zahtjev o bjanko zadužnici na primjer je sulud. Također i koncert koji treba biti organiziran u podrumu za 100 ljudi s cijenom ulaznice od 10 kuna, a oni traže dva zaštitara. Jedan zaštitar po večeri košta recimo 500 kuna. Znači, oni s ulaznicama ne mogu platiti ni zaštitare, kamoli da daju barem 200 kuna bendu koji dolazi recimo iz Zagreba. Tako da automatski u tom trenutku sve staje. Kako ne postoji suradnja ljudi koji rade tamo, tako ne postoji ni neka komunikacija. Ne znam koji su drugi problemi tamo, no znam da ih ima. Kad bi se krenulo u promjene trebalo bi kontaktirati sve te ljude tamo da sjednu, donesu odluke i onda ih zajednički usmjere prema ljudima koji odlučuju. Ne znam iz kojeg razloga se to ne događa.
Osim rada u udruzi, aktivan si i u privatnom sektoru, kao vlasnik Pixela.
Pixel je kulturno-kreativni centar, a zapravo caffe bar koji je počeo s radom u četvrtom mjesecu i zamišljen je kao multimedijalni prostor koji uz kavu i pivu nudi kreativan sadržaj. Imamo dvije cure, zovu se Mamuze, koje su najzaslužnije za programe ovdje. Četvrtkom i nedjeljom se održavaju programi. Četvrtkom to su najčešće prezentacije, na primjer imali smo kao temu Street Art festival, pa smo imali ljetne festivale, bili su grafiteri (Oko, Chaz i Aux koji su oslikavali srednju školu i Dom Mladih), zatim predavači Igor Mirković vezano uz Motovun Film Festival i Luka Pavić uz Terraneo… Uglavnom su takva događanja četvrtkom. Nedjeljom budu projekcije filmova vezanih uz temu koja se obrađivala u četvrtak – imali smo projekcije filmova o glazbenim festivalima, o grafiterima itd. Petkom i subotom su večernji DJ programi.
U sedmom mjesecu napravili smo malu pauzu, a u osmom je tema bila kazalište, te je izvedena prva Pixelova amaterska predstava. Bojan Koštić je napisao tekst i skupio ekipu, te su pripremili i odigrali predstavu Krležin ljubavni kviz. Radionice glume održao je Ludens Teatar, a od rujna kreću književne večeri s predstavljanjima autora, dok bi od listopada srijedom trebali imati studentsku večer. Također, imamo i izložbe - fotografija, grafita, skulpturica. Uglavnom pustimo ljude da se sami jave pa vidimo što paše uz prostor. Za sad je dobro prepoznato, javljaju se. Javila se i cura koja želi raditi karikature posjetitelja, pa čekamo da i njoj posložimo neki dobar termin za tako nešto.
Imamo i knjižnicu u izgradnji. Bit će i knjiga i stripova i svega. Zamislili smo da ljudi dođu, sjednu uz kavu, uzmu knjigu i pročitaju, mogu je i posuditi i zamijeniti s drugom, samo da se vrti priča.
Kako je Koprivnica grad bicikala, tu ih zna biti i pedeset u dvorištu tako da smo pokrenuli suradnju s jednim dućanom biciklističke opreme, pa po novom imamo Biciklističku prvu pomoć za popravak sitnih kvarova, krpanje guma i slično. Sada u rujnu, od 31 dana imamo 19 dana programa, i to je zapravo trenutno naš cilj - što više programa i što više ljudi. Pozivamo sve koji čitaju Kulturpunkt da se jave ukoliko imaju bilo kakvu ideju za suradnju!