Razgovarala: Petra Novak
Već godinama si aktivan u radu s mladima i na promociji nezavisne kulture, ponajprije one glazbene, za koju se vežu i tvoji počeci. Možeš li nam reći kada si se i kako uključio u scenu te opisati kako je ona u Karlovcu u to vrijeme izgledala?
Zanimanje za nezavisnu glazbenu scenu vežem još za rane 80-te kad su me film Rude Boy o turneji grupe Clash i nedugo zatim, koncert grupe Idoli, zainteresirali za punk i new wave koji je u to vrijeme u Karlovcu bio i popularniji od punka. Sljedeći obrat dogodio kroz prve kontakte s ljubljanskim hardcore punk kolektivom i članovima grupe UBR. Distribuirao sam po Karlovcu njihove EP-je, nakon čega su mi poslali prve hardcore fanzine koji su na potpuno drugačiji način pristupali punku nego što je to bilo uobičajeno u mainstream medijima. U tim fanzinima često su se promišljalo kako je na punk sceni manje važan izgled, a važnije je ono što se radi (tek dosta godina kasnije počeo se koristiti termin "aktivizam"). Odlazak u Ljubljanu, u tadašnji klub FV bio je kulturološki šok, počevši od ekipe koja se tamo okupljala do stvari koje su radili. Uz već navedene UBR, za FV se vežu najznačajniji koncerti 1980-ih, počevši od Rattus, Youth Brigade, Pandemonium, benda Borghesia. U to je vrijeme s radom počinjao je i Laibach te se slušao Radio Študent. Nama se ljubljanska scena činila kao pravi raj: tamošnja ekipa znatno je bolje znala iskoristiti mogućnosti organiziranja zahvaljujućim državnim institucijama. U Zagrebu bi se ponekad organizirali koncerti u Kulušiću ili RANS Moša Pijade (današnji Boogaloo), no to nije bila niti sjena onoga što se događalo u Ljubljani.
Uskoro smo krenuli s osnivanjem prvih bendova, izradom fanzina, krenula je organizacija koncerata od kojih ću izdvojiti nastupe hardcore benda Acrania i Slavische Blatter, benda inspiriranog upravo Laibachom, Borghesiom i Swansima. Radilo se više o umjetničkom projektu, koji je prerastao sam bend, a u kojem je idejni pokretač Josip Mlinac spajao zvuk/buku, video art, slikanje i kazalište. Iz ove perspektive ta sva nastojanja mogu izgledati smiješno i pomalo naivno, održavanje koncert u maloj galeriji, jeftina produkcija i loši instrumenti, ali mora se priznati određena hrabrost i inicijativa jer tako nešto ovdje još nije bilo viđeno. Uz Slawische Blatter svirao sam u bendu Dogs Nose koji iza sebe ima tek nekoliko koncerata na kojima smo nastupali s Acraniom. Naime, dijelili smo bubnjara Srkija koji je kasnije svirao s Motusom i karlovačkim Carl Hunter. Glavni karlovački fanzini bili su Corpus Delicti, koji je s prijateljima radio moj brat Vedran Mikšić,za koji sam i ja pisao te Black Side koji je radio Duško Buić - Dule, također jedno od dugovječnih imena s lokalne hardcore scene.
Sudeći prema rečenom, čini se kako je karlovačka hardcore punk scena krajem 1980-ih bila dosta aktivna. Što se sa scenom događa ratnih i poratnih 1990-ih te u kojem se smjeru razvija do početka 2000-ih?
Dok je Karlovac bio pod direktnom ratnom opasnošću i na dometu artiljerije, istovremeno se odvijala prava renesansa hardcore, punk i metal bendova. Sviralo se uglavnom u bivšem kinu Luxor, a na koncerte je dolazilo petstotinjak ljudi. Koncerte je i onda bilo prilično teško organizirati, ali su vlasnici prostora stalno radili neke gitarijade koje su često nalikovale na hardcore punk i metal festivale na kojima tu i tamo upadne neki bend koji svira obrade Olivera Dragojevića, Majki, Iron Maidena i slično. Pogotovo je to bilo neobično jer je u publici bilo najviše pankera, metalaca, skinsa, protogrungera koji su jedva čekali da nastupi neki bend na koji će napraviti lom. Tako smo 1993. osnovali Scud. Izdvojio bih još i partnerski sastav Amorphosa i nikad prežaljene grindere Flaster of Disaster s kojima smo često svirali u Karlovcu, Zagrebu i Sloveniji.
Sredinom devedesetih grupa mladih ljudi osnovala je udrugu Studentski kulturni centar Braća Radić i reaktivirala klub u Hrvatskom domu koji se još od osamdesetih zove Mala Scena, a dobio je ime po tome što je u stvari pozornica velike dvorane. Događanja na Maloj Sceni smo pratili u fanzinu PLAN99 pokrenutom krajem 1998. godine. Fanzin je kasnije preimenovan u PLAN.et magazin.
Godine 2000. nastavili smo sa širenjem aktivnosti oko scene pa su tako organizirani prvi graffiti sessioni, odlasci u manje gradove Karlovačke županije gdje smo radili skate/graffiti/hiphop događanja. Naše aktivnosti nisu bile velike, ali su, bar se nadam, bile zanimljive i zabavne klincima u mjestima gdje se još uvijek osjećalo da je rat netom završio.
U početku sam kroz SKUC surađivao s Udrugom za kreativni razvoj "Domaći", da bi se uskoro i zaposlio u Domaćima.
Možeš li opisati početke Udruge za kreativni razvoj - Domaći? Tko je sve sudjelovao u osnivanju udruge i koja je bila osnovna koncepcija?
Domaći su nastali kao svojevrsni spin-off socio-obrazovnih programa međunarodne humanitarne organizacije Catholic Relief Services - CRS. Udruga je osnovana 2001. godine i prve tri godine je od CRS-a imala osiguranu financijsku potporu za hladni pogon i implementaciju programa povezivanja i suradnje roditelja i škola u nekoliko županija. U drugoj godini postojanja udruge započelo se s prikupljanjem sredstava od drugih donatora kao i širenja programa, te je 2002. godine došlo do ideje za osnivanje Centra za mlade u Karlovcu. Nakon istraživanja potreba, krenulo se u prikupljanje sredstava za centar te pregovore s gradskim vlastima oko dodjele prostora. Taj proces bio je poprilično mučan i težak. Nakon iskazanog interesa i prvotnih obećanja od strane gradskih vlasti kako će nam biti dodijeljen prostor u napuštenoj vojarni u samom centru grada, na Trgu bana Jelačića, osigurali smo veći iznos sredstava od stranih donatora. No, tada su krenuli problemi. Kako bismo ostvarili donaciju, trebali smo potpisati i ugovor s Gradom Karlovcem kao vlasnikom prostora. Krenula su doslovno izmotavanja u pravom smislu riječi tako da nakon nekoliko mjeseci "natezanja" i "zavlačenja" ugovor nije potpisan, a dio sredstava vraćen je donatoru. Na sreću, zahvaljujući razumijevanju i interesu ravnatelja Prirodoslovne škole, ušli smo u derutni prostor nekadašnje kožare u gradskoj četvrti Gaza gdje je s dijelom preostalih sredstava uređen Centar za mlade na Gazi. Očito je model Centra bio ideja za otvaranje Knjižnice za mlade te drugog Centra za mlade u četvrti Grabrik od strane Grada Karlovca.
Smjernice razvoja Domaćih odlučujemo na strateškim planiranja, a ponajviše su uvjetovane interesima samih članova. Tako se može vidjeti kako se od rada s roditeljima i školama u dijelu Karlovačke županije okrenulo k radu na novim medijima, nezavisnoj kulturi, programima neformalne edukacije i osmišljavanju programa provođenja slobodnog vremena u Centru za mlade na Gazi.
Od 2004. godine uključili smo se u Savez udruga Klubtura. Godine 2006. smo s partnerskim organizacijama pokrenuli Mrežu internetskih radija Stanica MIR, aktivno smo počeli sudjelovati u radu Mreže mladih Hrvatske te iste godine počinje i naš projekt/festival nezavisne kulture Nepokoreni Grad.
Centar za mlade na Gazi korisnicima nudi stalni svakodnevni program te brojna zasebna događanja. Možeš li kazati nešto više o programskoj koncepciji centra?
Aktivnosti su od početaka vrlo raznolike i podložne su interesima, kako samih korisnika, tako i članova udruge. Tijekom godina neke su se aktivnosti dodavale, neke su otpadale. Na početku smo krenuli s informatičkim tečajevima, tečajevima oblikovanja keramike, projekcijama i radionicama vezanim za razvoj civilnog društva. Kasnije su krenule kreativne radionice pa sada imamo i tečaj krojenja i šivanja. Centar često služi i kao spavaonica za goste, bendove ili predavače koji nisu zahtjevni po pitanju smještaja. Kako je čisto, toplo i uredno i imamo dobro uređen sanitarni čvor s tuš kabinom, centar može ispuniti i te potrebe, što štedi dosta sredstava. Od ostalih aktivnosti kojima smo se bavili, tu je studio Slobodnog internetskog radija - stanica MIR i video studio s obzirom na to da se povremeno bavimo video produkcijom. Također, često se održavaju radionice razmjene vještina s najrazličitijim namjenama: od hobi elektronike, popravka bicikla do DJ radionica. Surađujemo i s Udrugom mladih Poluga odnosno njihovim LED kolektivom koji povremeno koriste prostor centra za DJ i VJ edukacije ili vježbanje. Ne smijemo zaboraviti i vrlo aktivnu udrugu EKO Pan koja također ima svoje središte na Gazi i u centru provodi različite aktivnosti: od djelovanja Zelenog telefona, edukacija za srednjoškolce po pitanju očuvanja okoliša, održivog razvoja, zaštite voda i sl. Uglavnom, dosta šarena ponuda i namjena.
Nakon Centra za mlade na Gazi, u Karlovcu je otvoren još jedan centar za mlade, u naselju Grabrik. Ipak, višenamjenskog klupskog prostora i dalje nema.
Nedugo nakon osnivanja Centra za mlade na Gazi uređen je i Studentski centar nedaleko lokacije na kojoj smo prvotno htjeli otvoriti centar, da bi nakon toga bio otvoren i Centar za mlade u gradskoj četvrti Grabrik. Iako su programi oba mjesta za mlade popunjeni, smatram da je prije osnivanja drugog centra za mlade trebalo osposobiti neke druge lokacije, obzirom da je onaj na Gazi već bio otvoren. Sada imamo dva centra za mlade, od kojih Centar za mlade na Gazi i dalje nije prepoznat niti podržan od strane lokalne samouprave. Najveći je problem što Karlovac i dalje nema klub koji bi bio jedna od bitnih točaka za nezavisnu kulturu u gradu. Nedostaje prostor za prezentacijske tipove umjetnosti u širem smislu, odnosno organizaciju javnih događanja, ne samo koncerata i partija nego i performansa, predstava, instalacija. Zbog nedostatka adekvatnog prostora, programi nezavisne kulture gotovo se isključivo održavaju tijekom ljetnih mjeseci i na otvorenom. Tako su nastali festival nezavisne kulture Nepokoreni grad, LED festival, ArtiKA, etno/jazz festival i drugi. Iz godine u godinu raste broj ljetnih događanja na otvorenom ili u nekim recikliranim prostorima, koja se održavaju u napuštenom hotelu, staroj gradskoj jezgri i ostalim lokacijama, što organizaciju čini kompliciranom i gdje cijela logistička potpora nije riješena. Zbog toga produkcija festivala često ispadne skuplja od samog sadržaja.
Koje su posljedice politike ignoriranja prostornih potreba nezavisne kulture? Postoji li mogućnost adaptacije neke od napuštenih zgrada u Karlovcu?
Prostor Hrvatskog doma jedan je od mnogih koji bi mogli zadovoljiti takvo nešto, s obzirom na to da ima "dovoljno kvadrata" i prostorija. To je i bio projekt udruge Domaći iz 2005. godine kad smo pregovarali s inozemnim donatorima koji su bili spremni i zainteresirani za investiranje i uređivanje objekata namijenjenih programima nezavisne kulture. No, opet je zapelo u pregovorima, projekt nije krenuo, a zgrada i danas izgleda derutno i prepuštena je propadanju.
Hrvatski dom nekadašnja je fiskulturna dvorana, sagrađena između dva rata. Do početka 1990-ih godina njome je upravljao Savez socijalističke omladine Hrvatske, a tamo je djelovao Klub mladih Bratstvo i jedinstvo, Student servis, teretana, prostorija za vježbanje bendova, glazbeni studio, video klub i dr. Uglavnom, djelomično je imao funkciju koju bi trebao imati Centar za nezavisnu kulturu i mlade. Krajem 1980-ih prostor je zatvoren za organizaciju kulturnih događanja, a početkom 1990-ih je Hrvatska seljačka stranka s gradom sklopila ugovor o upravljanju zgradom na 99 godina. HSS je tada dio tog prostora dodijelio udruzi Studentski kulturni centar Braća Radić, koja je tamo pokrenula programe kao što su tonski studio, koncerti, organizacija društvenih tribina i povremene studentske zabave. Dio zgrade iznajmljen je privatnim investitorima za potrebe disko kluba i kafića, no evo, danas tamo nema gotovo ništa. Nekoliko prostorija koristi HSS za svoje urede, dok se tek nekoliko prostorija koristi za probe bendova. Povremeno se koristi dio na kojem je bila nekadašnja Mala Scena, i to za punk koncerte ili techno partije. Tamo se odvijalo i nekoliko programa u sklopu Nepokorenog grada. Jedan od većih problema karlovačke nezavisne kulturne scene nepostojanje je zajednički definirane namjere i poruke prema Gradu te se, u većini slučajeva, organizacije Gradu obraćaju samostalno ili kao suradnja tek dvije do tri udruge.
Osim toga, što se prostora tiče, u gradu ima nekoliko pozicija koje su niz godina neiskorištene, bez obzira što građani i lokalni mediji javno govore o tome. Pod tim smatram vojarne u užem gradskom području, bivši hotel Central, Hrvatski dom, Stari grad Dubovac koji je reprezentativna i povijesna lokacija. To su sve potpuno ili nedovoljno neiskorištene lokacije, prepuštene polaganom propadanju. Razloge slabijeg odaziva publike na pojedina događanja nezavisne kulture treba tražiti upravo u tome što publika, u nedostatku kluba, nema naviku odlaska na drugačiji program od uobičajenog odlaska u kafić ili neki od lokalnih pubova. Tako nešto zahtijeva više godina stalnih programa kroz koje će građani steći naviku odlaska na koncert, predstavu ili večer elektroničke glazbe, iako se ne radi o popularnom imenu s mainstream scene.
U kreiranju i usvajanju Gradskog programa za mlade sudjelovali ste 2008. godine te ste unutar tih aktivnosti zagovarali otvaranje Centra za mlade i nezavisnu kulturu. Kako je tekao taj proces i što se od planiranog na kraju realiziralo?
S obzirom na to da su rad i djelovanje s mladima i za mlade kao jedna od smjernica udruge Domaći, pokrenuli smo, u suradnji s Gradom, proces izrade Gradskog programa za mlade. U tom je procesu kroz ankete, okrugle stolove i radionice napravljena baza za takav program. Program je 2008. godine usvojilo Gradsko vijeće te je tako postao službeni gradski dokument. U njemu je, u poglavlju broj pet, koje se tiče slobodnog vremena i kulture mladih, predviđeno otvaranje Centra za mlade i nezavisnu kulturu. Program je napravljen za razdoblje od 2008. do 2012. godine, no do danas, nažalost, ništa nije napravljeno po pitanju Centra za nezavisnu kulturu i mlade. Najveći problem je nepostojanje političke volje i želje da se takva institucija osnuje jer bi, u protivnom, tako nešto bilo i napravljeno.
Danas centar vjerojatno ne bi izgledao onako kako je zamišljen na radionicama, te ga ne bi činilo više multifunkcijskih dvorana, odvojenih prostora za koncerte, partije, performanse i kino projekcije, no ovako u Karlovcu ne postoji niti osnovni klupski prostor. Jedna od zgrada koje bi se mogle adaptirati u klub je upravo više puta spominjani Hrvatski dom što je 2009. godine naznačio i sam gradonačelnik, te nadovezao kako nema potrebe za razmišljanjem o drugim prostorima jer Hrvatski dom ispunjava sve potrebe.
Hrvatski dom tek je jedna od lokacija oživljenih festivalom Nepokoreni grad, kojem je fokusu stavljanje neiskorištenih prostora u privremenu funkciju. U tom smislu, možeš li reći nešto više o festivalu?
Da, to je bila osnovna ideja pri pokretanju Nepokorenog grada. Nije nam bio cilj organizirati isključivo događanja ili prezentacije, što bi uostalom i bilo puno jednostavnije organizirati u objektima kao što su sportske dvorane ili Gradskom kazalištu Zorin dom. Glavna ideja festivala je usmjeriti pažnju i potaknuti građane na razmišljanje i djelovanje vezano za potrebu postojanja prostora za nezavisnu kulturnu scenu te mogućnost prenamjene postojećih i neiskorištenih objekata koji propadaju. Nažalost, ti prostori su danas već u puno lošijem stanju nego 2006. godine kada smo krenuli s Nepokorenim gradom, što iziskuje još veća ulaganja za moguću prenamjenu i ostvarivanje formata festivala.
Na organizaciju ovakvog tipa festivala nezavisne kulture potaknula su nas slična događanja u Zagrebu, ponajprije Operacija grad te Media Mediteranea u Puli. Htjeli smo na jednom mjestu okupiti razne izvođače i aktere na nezavisnoj kulturnoj sceni koji promišljaju prostor grada. Ovaj festival pokušava, uz nastupe raznih gostiju iz drugih sredina dati i odgovor na pitanje: što grad čini gradom? Grad nisu samo zgrade, nego građani i događanja. Događanja koja obilježavaju urbanu scenu bilo je sve manje. Zanimljivo da je bilo sve manje i tzv. mainstream kulturne ponude, a onoga što se naziva underground, podzemnom, alternativnom, street, nezavisnom kulturom kronično nedostaje. Ta kulturna scena zna biti, kroz svoje programe, puno kritičnija jer direktno ne ovisi o centrima financiranja i upravljanja i često ima socijalni element. Želja nam je bila pokazati da grad koji promišlja "drugačije" i dalje postoji, kao i "gradska ekipa" koja ovdje nešto radi. Ime festivala preuzeli smo od istoimene serije s početka 1980-ih.
Na koje sve načine festival Nepokoreni grad afirmira zajednicu i grad kao scenu te ukazuje na nedostatak prostora za nezavisnu kulturu pored tolikih gradskih nekretnina koje neiskorištene propadaju?
Na početku, kao i danas, ideja je bila oživjeti neke neiskorištene objekte i prostore - napuštena parkirališta, vojarne, hotele ili napušteni Hrvatski dom. Radi se o mjestima na gradskom šetalištu, Promenadi. Upravo smo tamo doveli plesne predstave kakve se inače rijetko organiziraju na otvorenom. Idućih godina povezali smo se s Tvornicom lutaka iz Zagreba i krenuli s malim dječjim predstavama i performansima. Godine 2007. inicirali smo i korištenje napuštenog hotela Korana u suradnji s ekipom mladih lokalnih DJ-a koji su u to vrijeme osnovali udrugu i krenuli s LED inicijativom - Lokalnom elektroničkom defenzivom. LED se predstavio na nekoliko izdanja Nepokorenog grada, a onda su počeli samostalno organizirati LED festival, koji je većinom usmjeren na elektroničku glazbu i, uopće, propitivanju položaja današnje elektroničke glazbene scene. Nastavili smo s dobrom suradnjom i pomažemo jedni drugima pri organiziranju nekih aktivnosti, a neki članovi LED kolektiva, odnosno Poluge, članovi su i Domaćih. Primjerice, ove godine je Nepokoreni grad završio 28. lipnja, a 29. lipnja je započeo LED festival, tako da su Karlovčani imali tri vikenda ispunjena različitim sadržajima nezavisne kulture. Godine 2011. na Nepokorenom gradu uveli smo večer na kojoj nastupaju hardcore punk bendovi u čemu nam uvelike pomažu prijatelji iz Pule, Rijeke i Zagreba, dok smo prije bili usmjerni isključivo na elektroniku. Glazbeni dio također čine mali ulični koncerti, uglavnom one man bendova ili akustičnih sastava koji ne iziskuju zahtjevnu produkciju, pa su tako nastupali Bebe na vole, pulski Toovar, hiphoperi iz Slavonskog Broda, akustični gipsy bend i mnogi drugi. Sva događanja uglavnom radimo na otvorenom kako bi kroz sedam dana festivala oživjeli nekoliko točaka grada.
Dakle, ovakav tip kulture Karlovčanima se nudi uglavnom preko ljeta. Kako se nezavisna kulturna scena snalazi tijekom ostalih godišnjih doba?
U nekoliko kafića organiziraju se DJ večeri i manji nastupi lokalnih bendova, a LED ekipa povremeno organizira partije na Starom gradu Dubovcu. Takva događanja definitivno ne zadovoljavaju potrebe. Kafići nisu glazbeno scenski prostori pa su organizatori ograničeni i željama i razumijevanjem vlasnika prostora. Bez obzira radilo se o malom kafiću ili dvorani, prostor je privatan i vlasnik ima neka svoja pravila. Razumljivo je da mu je na prvom mjestu zarada pa program koji dolazi s nezavisne kulturne scene, bez obzira radi li se o koncertu, partiju, performansu, elektroničkoj glazbi, možda neće biti atraktivan njegovim mušterijama, odnosno publici od koje on živi.
Udruga Domaći pokrenula je niz medijskih projekta. Možeš nabrojati nekoliko najuspješnijih?
Medijski projekti krenuli su s PLANet magazinom koji je počeo izlaziti kao bilten SKUC-a Braća Radić i Male Scene. S obzirom da sam PLANet radio u SKUC-u, nastavio sam ga raditi kroz Domaće. PLANet je bio vezan uz naše projekte, ali je pratio i događanja na nezavisnoj sceni u Hrvatskoj, ponajviše udruga s kojima surađujemo u drugim gradovima – u Zagrebu, Rijeci i Puli. Tako se najčešće moglo čitati o događanjima u organizaciji udruga Monteparadiso, Metamedia i ZUM-a iz Pule, ekipe u Rijeci okupljene u Molekuli – Drugog mora, Amandle i Spirita, nekih programa provedenih kroz mrežu Clubture i Stanicu MIR. Redovito izvještavamo o programima u organizaciji zagrebačkih organizacija kao što su URK, Attack, Multimedijalni institut, KSeT, Confusion. Pored toga, u suradnji s portalima poput Kulturpunkta, Zamira i H-altera, prenosimo članke vezane za nezavisnu medijsku i aktivističku scenu te na taj način pružamo i drugačiji pogled na stanje na medijskoj i društvenoj sceni.
Zahvaljujući projektu media.net proizašao je aktivistički pristup video produkciji pa smo krenuli s izradom video materijala. U suradnji s organizacijama ACT iz Čakovca, UKE iz Križevaca i Spirit iz Rijeke inicirali smo internetsku radio stanicu MIR s idejom povezivanja putem internetskih radija i stvaranje mreže. Kroz taj projekt usmjerili smo se na istraživanje slobodnih tehnologija i slobodnog softwarea, što je za ono vrijeme bilo neuobičajeno i pomalo pionirski pothvat.
MIR - mreža internetskih radija čini se zanimljivom inicijativom medijskog umrežavanja nezavisne scene. Kako je zamišljen taj projekt i na kojem se polju pokazao najuspješnijim?
Do ideje je došlo 2004. godine pri provedbi projekta media.net, a u ozbiljniju realizaciju krenulo se na multimedijskom kampu na Krku kojeg je organizirala udruga Spirit, a koji je realiziran kroz mrežu Clubture. To je bio spoj ljetovanja, radionica i raspravljanja kroz koje se iskristalizirala ideja o povezivanju putem internetskih radija. Uskoro smo proširili mrežu na Dubrovnik, Labin i Split pa se može reći da smo imali gotovo nacionalnu pokrivenost. Svaka organizacije producirala je minimalno jedan sat programa tjedno, što stvarno nije bilo zahtjevno. Domaći su iz internetskog radija pokrenuli radijsku emisiju o civilnom društvu Sektor 3 na Hrvatskom radio Karlovcu koja ide još i danas. Emisija je krenula 2006. godine na jesen da bi 2007. nastavila s radom zahvaljujući podršci Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Nakon šest godina postojanja emitiranja Sektor 3 lagano mijenja fokus prema dijelu civilno-društvene scene koji se bavi nezavisnom kulturom i mladima, no to neće isključiti i povremeno bavljenje drugim aktualnim temama.
Stanica MIR bila je postavljena kao eksperiment te nam je važnija bila proizvodnja od slušanost. Nekoliko godina je komunikacija dobro funkcionirala, no s vremenom su se organizacije fokusirale na svoje projekte. Suradnička platforma i dalje postoji. Svakako je značajna 2006. godina kad je oko projekta organiziran multimedijalni kamp u Labinu na kojem su se okupili članove mreže iz cijele Hrvatske, ali i stručnjaci s polja novih tehnologija i taktičkih medij iz Europe i Južne Amerike. Organizatori kampa su bili UKE iz Križevaca, Labin Art Express i Domaći.
Kolika je bila slušanost emisija koje ste osmislili u sklopu projekta MIR?
Kao što sam rekao, nije nam bilo važno koliko ljudi nas sluša, već koliko pojedinaca i organizacija proizvodi sadržaj. U tom smo smislu uspjeli jer nas se dosta uključilo u projekt. Što se tiče publike, raspon je bio od 2 do 200 slušanja, što u live streamu, što u podcastu dok su pojedini programi dostigli i 1000 slušanja u podcastu. Smatram tu brojku uspješnom za takav tip sadržaja jer se radi o nezavisnom mediju bez reklame i bez komercijalnih ili mainstream programa.
Nekoliko puta si spomenuo suradnju s drugim udrugama i Savezom udruga Klubtura. Koliko je takav suradnički pristup pridonio u razvoju udruge Domaći?
Početkom 2000-tih sudjelovali smo u projektu Media.net pokrenutom od Zamira, Fakulteta političkih znanosti i STINA-e pod sloganom "Don't Hate the Media, Be the Media“. Kroz taj smo se projekt počeli povezivati s drugim organizacijama koje se bave nezavisnim medijima i nezavisnom kulturom.
Veliku ulogu odigralo je Savez udruga Klubtura preko koje smo razmjenjivali programe, znanje, iskustva i interese. Preuzeli smo neke ideje i načine organizacije od drugih i drugi su preuzimali know how od nas. Tu vidim najveću vrijednost umrežavanja – širenje ideja i njihovo prilagođavanje određenoj sredini. Većina programa koje ugošćujemo na Nepokorenom gradu ili u centru su programi koji se provode kroz Savez udruga ili se realiziraju s organizacijama koje smo kroz njega upoznali.
S obzirom na velik broj ostvarenih programa i godine djelovanja, kako bi ocijenio utjecaj organizacije na lokalnu zajednicu?
S idejom pokretanja Centra za mlade na Gazi utjecali smo zasigurno na otvaranje drugog centra i Knjižnice za mlade. Osim toga, nakon Nepokorenog grada krenulo je nekoliko drugih festivala, koje se u neku ruku može smatrati spin off projektima Nepokorenog grada. Najbolji primjer za to je ekipa festivala LED, koja je prve godine nastupala u sklopu Nepokorenog grada, druge je godine već počela razmišljati o organizaciji samostalnih događanja, a Festival uličnog kazališta za djecu KIDaj direktno je izrastao iz Nepokorenog grada. Na kraju krajeva, i Gradski program za mlade bio je uvelike potaknut od strane Domaćih. Zagovaranje i djelovanje na nezavisnoj sceni često je težak i mukotrpan posao koji zna biti frustrirajući jer ponekad izgleda kao da te javnost ne razumije. Tek s odmakom od desetak godina možemo sagledati sve što smo dosada učinili te zaključiti kako smo imali utjecaj te i dalje djelujemo na lokalnu zajednicu, ali i šire.
Uspijevate li motivirati mlađe članove da samostalno osmišljavaju nove programe?
U Karlovcu je općeniti problem velika blizina Zagreba gdje mnogo mladih odlazi studirati te tamo po diplomi i ostaje. Za primjer mogu navesti diskusijsku grupu CZM na Gazi koja je organizirala Shout festivala - 170 godina slobodarske ideje, a čiji su članovi danas vrlo aktivni na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Jedan od problema Karlovca i ostalih gradova koji gravitiraju Zagrebu je neprestani odljev mladih kvalitetnih ljudi s vizijama koji ondje započinju i nastavljaju karijere. Ovaj grad s vremenom im postaje premali, problemi ih obeshrabruju pa odlaze u sredine koje im pružaju veće mogućnosti i u kojima je lakše naći istomišljenike s kojima će nešto započeti organizirati dok “kod kuće” često imaju osjećaj da se bore s vjetrenjačama.
Kako onda vidiš budućnost organizacije?
Ne vidim da će to zaustaviti naš razvoj jer novi mladi ljudi stasaju. Vjerujem da programi koje dovodimo u Karlovac, poput predstava za djecu u izvedbi nezavisnih grupa gdje ljudi od malih nogu imaju priliku vidjeti programe nezavisne kulturne produkcije, pokazuju građanima od postoji izuzetno živa i raznolika nezavisna kulturna produkcija koja kvalitetom nimalo ne zaostaje za institucionalnom i mainstream ponudom. Tako su kod nas nastupale predstave Tvornice lutaka, Škripzikla, Cirkorame, Go Go Writersa. Oni malo stariji mogu vidjeti što se događa na nezavisnoj elektroničkoj ili hardcore punk sceni.
Organizacijama civilnoga društva, pa tako i onima koje se bave nezavisnom kulturom i medijima, velika prijetnja održivosti su financije što uvelike ovisi o donatorima. Velik broj organizacija prinuđen je prilagođavati programe ciljevima koje postavljaju donatori. Lokalna samouprava nedovoljno ili nimalo ne podupire nezavisnu kulturnu scenu pa tako veliku ulogu igra entuzijazam samih djelatnika. Idealan spoj za napredak je entuzijazam aktera uz jaku potporu lokalne samouprave te razumijevanje potreba, želja i afiniteta od strane nacionalnih i međunarodnih donatora.