UsmenaPovijest:Luka urbanog zvuka: Difference between revisions

From abcDNK
Jump to navigation Jump to search
No edit summary
No edit summary
 
Line 1: Line 1:
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>26.11.2013</p></div><div class="article-lead"><p>O osječkoj kulturnoj sceni krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih porazgovarali smo s Nikolom Užarevićem iz udruge Krug i Belom Ikotićem iz udruge (Ne)kultura.</p></div><div class="article-content"><p>&nbsp;</p>
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>26.11.2013</p></div><div class="article-lead"><p>O osječkoj kulturnoj sceni krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih porazgovarali smo s Nikolom Užarevićem iz udruge Krug i Belom Ikotićem iz udruge (Ne)kultura.</p></div><div class="article-content">
<p>Razgovarala: Matija Mrakovčić</p>
<p>Razgovarala: Matija Mrakovčić</p>
<p>&nbsp;</p>
 
<p><strong>Obje va&scaron;e udruge, Krug i (Ne)kultura, danas vi&scaron;e ne postoje, kao i velika većina osječkih kulturnih inicijativa i udruga iz dvijetisućitih. Također, informacije koje dobivamo iz slavonske regije najmanje se tiču kulturnih događanja, stvara se dojam da scena ni ne postoji. Možete li čitatelje Kulturpunkta upoznati s trenutnim stanjem kulturne proizvodnje u Osijeku?</strong></p>
<p><strong>Obje va&scaron;e udruge, Krug i (Ne)kultura, danas vi&scaron;e ne postoje, kao i velika većina osječkih kulturnih inicijativa i udruga iz dvijetisućitih. Također, informacije koje dobivamo iz slavonske regije najmanje se tiču kulturnih događanja, stvara se dojam da scena ni ne postoji. Možete li čitatelje Kulturpunkta upoznati s trenutnim stanjem kulturne proizvodnje u Osijeku?</strong></p>
<p><strong>B.I.:</strong>&nbsp;Kulturna proizvodnja je u Osijeku opet na niskim granama, premalo je inicijativa. &Scaron;to pojedinaca, &scaron;to organizacija. Ja sam uvijek mislio da &scaron;to je teža situacija ima vi&scaron;e prilika da se pokaže taj duh i kreativnost koja bi alternativnu scenu gurnila u mainstream i privukla ljude i novac pomoću kojeg može&scaron; nastaviti hraniti tu istu scenu. Kultura u Osijeku nije naučila živjeti komercijalno, a samim tim su i ekipe u problemima oko privlačenja novaca. Situacija je svugdje te&scaron;ka a ipak negdje je taj kulturbunt veći i uspje&scaron;niji.</p>
<p><strong>B.I.:</strong>&nbsp;Kulturna proizvodnja je u Osijeku opet na niskim granama, premalo je inicijativa. &Scaron;to pojedinaca, &scaron;to organizacija. Ja sam uvijek mislio da &scaron;to je teža situacija ima vi&scaron;e prilika da se pokaže taj duh i kreativnost koja bi alternativnu scenu gurnila u mainstream i privukla ljude i novac pomoću kojeg može&scaron; nastaviti hraniti tu istu scenu. Kultura u Osijeku nije naučila živjeti komercijalno, a samim tim su i ekipe u problemima oko privlačenja novaca. Situacija je svugdje te&scaron;ka a ipak negdje je taj kulturbunt veći i uspje&scaron;niji.</p>

Latest revision as of 12:07, 30 January 2024

26.11.2013

O osječkoj kulturnoj sceni krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih porazgovarali smo s Nikolom Užarevićem iz udruge Krug i Belom Ikotićem iz udruge (Ne)kultura.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Obje vaše udruge, Krug i (Ne)kultura, danas više ne postoje, kao i velika većina osječkih kulturnih inicijativa i udruga iz dvijetisućitih. Također, informacije koje dobivamo iz slavonske regije najmanje se tiču kulturnih događanja, stvara se dojam da scena ni ne postoji. Možete li čitatelje Kulturpunkta upoznati s trenutnim stanjem kulturne proizvodnje u Osijeku?

B.I.: Kulturna proizvodnja je u Osijeku opet na niskim granama, premalo je inicijativa. Što pojedinaca, što organizacija. Ja sam uvijek mislio da što je teža situacija ima više prilika da se pokaže taj duh i kreativnost koja bi alternativnu scenu gurnila u mainstream i privukla ljude i novac pomoću kojeg možeš nastaviti hraniti tu istu scenu. Kultura u Osijeku nije naučila živjeti komercijalno, a samim tim su i ekipe u problemima oko privlačenja novaca. Situacija je svugdje teška a ipak negdje je taj kulturbunt veći i uspješniji.

N.U.: Trenutno stanje ne poznajem jer početkom 2007. odlazim u Republiku Irsku u potrazi za poslom, gdje se između ostalog zbog potrebe studentske vize i školujem. U Hrvatsku se vraćam krajem 2012. i dobivam angažmane u Zagrebu na dugometražnim filmovima Majstori Dalibora Matanića u odsjeku kamere i Kosac Zvonimira Jurića na poslovima organizacije seta. Moje izbivanje iz grada na Dravi je predugo da bi mogao komentirati današnje stanje.

Nikola, Krug je registriran kao udruga početkom dvijetisućitih. Koji su razlozi doveli do toga da osnujete udrugu?

N.U.: Krug je nastao prvenstveno kao posljedica bavljenja kazalištem, nakon prve izvedbe predstave Tit Andronik koju je režirao Denis Patafta. Njega je kontaktirala Željka Periškić iz buduće udruge, ona se uglavnom bavila koordinacijom i povezivanjem. Ja sam upao u priču nakon prve predstave, preko bratića Krešimira Mikića, inače Osječanina. U kazališnoj su skupini većinom bili studenti iz Slavonije (Županje, Vinkovaca, Orašja te Osječani). Prvo smo radili predstavu Hura Brazil, referencu na film Terryja Gilliama Brazil, ali originalni komad se zvao Hura Amerika, zanimljivo je to bilo. Nakon što smo napravili Tita Andronika, registrirali smo se kao udruga. S tom smo predstavom išli na gostovanja u Karlovac i Zagreb pa su nam ljudi trebali platiti putne troškove i tu smo vidjeli potrebu da se registriramo kao udruga. Za tu se predstavu okupila malo drugačija ekipa, bilo nas je više Osječana, do tad je ostatak pozavršavao fakultete i otišao na postdiplomske studije. U predstavi je sudjelovala glazbena grupa La gusta superior s kojom sam i pjevao u predstavi. Od tih je ljudi nastao Krug. Išli smo dosta na gostovanja, bili na zagrebačkom TEST-u (Teatar studentima), čulo se za nas. No, nakon osnivanja udruge, ispalo je da sam u pisanju projekata i osmišljavanju njenog rada ostao sam, postao sam takozvani čovjek-udruga. Ekipa se mijenjala cijelo vrijeme. 

Kako se dalje razvijao rad u udruzi, koje su aktivnosti obilježile početni period vašeg djelovanja?

N.U.: Početkom 2000-ih upisao sam dislocirani studij komunikologije sveučilišta Jönköping iz Švedske, preko projekta švedske vlade koji je provodio PRONI. Profesori iz Sjeverne Irske, Nizozemske i Švedske dolazili su u Osijek gdje smo imali predavanja, seminare, kružne radionice, pisali eseje, studij je bio na engleskom, bila je to bolonja prije bolonje. Bilo nas je 15-20, to je trajalo dvije godine. Na temelju dvogodišnjeg studija dobili smo 120 ECTS-a koje smo tada mogli okačiti o klin, kakvi bodovi, tada se nije znalo ni čemu to služi ovdje kod nas, ma ne zna se ni danas, zapravo. Kroz to sam naučio i kako se pišu projekti. 

Opredijelio sam se za praktičan rad o prevenciji devijantnog ponašanja u osnovnoškolaca, od petog do osmog razreda, s prijateljicom Majom Diklić. Tako smo aplicirali sa svojim projektom na Županiju i Grad i odobrena nam je određena sredstva. Krenuli smo provoditi radionice prevencije zlouporabe opojnih droga po osnovnim školama, radili smo edukaciju učenika, ali smo poslije automatski imali i roditeljske sastanke, radili smo i s profesorima. S PRONI-jem smo tako radili isti projekt, ali u dvije različite sredine. U Osijeku s učenicima iz učeničkog doma, dakle sa srednjoškolcima koji nisu iz Osijeka, bilo ih je iz Vinkovaca, Županje i drugih dijelova Slavonije. Radili smo po jednoj shemi, radionice, evaluacije i to je trajalo jedno polugodište. Edukacija je rezultirala pisanjem scenarija i snimanjem filma. Film je na kraju trajao 50 minuta, bili su to veliki problemi, trebao je biti kratkometražni, onda smo radili s kamerom koju je Maja donijela iz Amerike, bila je to NTSC, a mi smo ovdje imali PAL, dok smo shvatili što to znači i kako s time raditi, ljudi su pomagali, u Zagreb se nosilo. No, film je nastao, zvao se Moj Put

Na isti smo način radili s djecom iz kluba mladih Negis iz Negoslavaca. Negoslavci su prvo selo do Vukovara gdje je 97 posto stanovništva bilo srpsko i koje je bilo jako četničko uporište tijekom Domovinskog rata. Otpor je bio jako velik kad smo došli tamo, od pojedinaca do bušenja guma na mom autu. Maja mi je tada dosta pomogla da stišam emocije. Uglavnom, ta je edukacija bila kraća, ali je rezultirala predstavom, igrokazom s mladima iz kluba koji je održan u osnovnoj školi. Kasnije su nas zvali i na Krsnu slavu, malo smo se sprijateljili, oni su vidjeli da smo mi normalni, mi smo vidjeli da su oni normalni. Taj je dio dakle bio vezan i uz civilno društvo, i u kulturu, radili smo kazalište i film.

Koje su udruge djelovale u to vrijeme u Osijeku?

N.U.: Od udruga, u to su doba djelovali PRONI centar za socijalno podučavanje, Agencija za informiranje Emanuela StarčevićaVjeko Radešić i Ivica Marušić bili su baranjska ekipa, Belina (Ne)kulturaNezavisna umjetnička scena Barutana koja nije zaživjela, a spomenuo sam i Nansen dijalog centar, te Centar za mir i nenasilje.

Bela, koji je bio primarni interes u osnivanju (Ne)kulture?

B.I.: Primarni interes ulaska na kulturnu scenu, u mom slučaju, nije bio ni politički ni alternativni, moglo bi se možda reći i da sam zalutao u tu priču iz neke znatiželje. U tom trenutku, Domagoj Štefan, Emanuel Starčević, Nikola i ja smo se muvali oko Agencije za informiranje, udruge čije je samo ime zvučalo opako. To je bilo neformalno druženje i tu su nastale ideje poput one da napravimo udrugu koja će se zvati Kontra jer smo bili kontra svih, svega, klime u gradu i nepostojanja kulturne scene, ali uskoro smo saznali da se tako zove lezbijske skupina iz Zagreba i tako smo izgubili glavni adut. Nakon nekog dumanja nazvali smo se (Ne)kultura. Radili smo fanzin koji smo sklepali na komjuteru i to je kratko trajalo, pa smo se prebacili na novu ideju. To su bile Bare kulture, serija od "deset bara po kaljuži Slavonije'", odnosno večeri na kojima su se trebali predstaviti lokalni umjetnici. Tu je ušao u priču prostor koji je u vlasništvu moga oca, jedna velika hala s druge strane željezničkog kolodvora u kojem su onda nastupali bendovi, uglavnom demo bendovi, mladi, nefleksibilni i neorganizirani. Svatko je od nas dao svoj doprinos u organizaciji tih bara, Nikola je snimao film, a ja sam otišao u glazbenom smjeru. 

Priča (Ne)kulture razvijala se u nekoliko smjerova.

B.I.: Paraleleno s tim priključili smo se UFO-u (Urban fest Osijek) koji se odvijao u Tvrđi već dvije godine. UFO je bila dobra priča no bila je premlaka, to je bilo sve osim urbanog. Na trećem izdanju smo se spojili s njima i preuzeli glazbeni dio na sebe. Preselili smo ga na drugu obalu Drave, u jedan zeleni amfiteatar, idealan za svirke. Paralelno s UFO-m počeli smo raditi Mini teatar, nezavisni klub u klasičnoj hali. Na dvije smo strane tako radili, opremali klub i slagali line-up za UFO te preko festivala dobivali bendove za svirke u klubu. Na UFO bi se javilo po 150 bednova, najbolji su nastupali na festivalu i, naravno, u Mini teatru. Plus što smo gurali tadašnju osječku scenu tako da su svi lokalni bendovi imali prilike nastupati u Mini teatru.

Kakva je bila tadašnja osječka glazbena scena?

B.I.: Osječka je scena jako glup izraz, zapravo, jer se osječka scena već petnaest godina zasniva na dva benda, Gužvi u 16-ercu i Debelom precjedniku. I ništa ni približno tome nije već petnaest godina došlo iz Osijeka. I tako ti guraš scenu, ali bendova nema, postoje bendovi koji imaju svoju bazu prijatelja i koliko oni pričaju uokolo, toliko su ti bendovi jaki. Tako da nije ni postojalo bendova koji bi mogli povući scenu kao što su to u Vinkovcima napravile Majke, a u Osijeku se nije ni imalo što povući. Svakih par godina se to ponavlja, otvori se klub, poredaju se svi bendovi plus par gostovanja, i onda priča stane. Događa se to svake četiri godine, otprilike.

Kako se razvijala priča s Mini teatrom, klubom kojeg se Osječani danas rado sjećaju i na vrijeme njegova djelovanja donekle gledaju s nostalgijom?

B.I.: Između Bare i UFO-a upali smo u dobar trenutak i odlično se uklopili u produkciju festivala. Upoznali smo puno dobrih bendova koji su omogućili razvoj Mini Teatra. Na UFO smo pozivali sve osječke bendove koji su znali svirati i svima smo dali priliku da sviraju. Bio je to odličan festival tih godina, od 2005, kad smo festival prebacili preko Drave, pivovara je plaćala hedlajnere, a mi smo uz njih slagali i male bendove. Ta je suradnja trajala dvije godine. 

U klubu smo snimali demo bende. To su bile nekakve polu-live snimke, snimalo se popodne, na probi, pa na svirkama, tako bi nastale demo snimke koje bi davali bendovima koje bi onda oni mogli dalje distribuirati i pojavljivati se na festivalima. Tada je postojao MySpace i to je bila prva platforma na kojoj su se takve snimke mogle lakše dijeliti. Razmišljali smo o DIY izdavaštvu, ali smo shvatili da je odgovornost bila prevelika da ju preuzmemo na sebe. Nekako nam je bilo dovoljno koristiti opremu koju smo imali u klubu da bi pomogli bendovima koji su kod nas svirali.

Sigurno je bilo stotinjak koncerata u prvoj godini rada kluba, četvrtkom, petkom, subotom su bila razna gostovanja, a ostatak tjedna bile su uglavnom lokalne svirke. U MT-u su svirali Sonic boom six, Culture shock, Zion train, Radical dub collective. Nakon godinu dana MT me žestoko isisao, kao i UFO gdje bi sviralo sto bendova u četiri dana. Imao sam već dijete, a to je bio noćni posao. Bili smo hiperproduktivni, danas mi je to jasno, to više nije bila uživancija, posao je postao život. Na kraju se MT preselio u centar grada, u Tvrđu i tad sam i ja prestao raditi. Ekipa iz (Ne)kulture rasula se na UFO, Mini teatar i na još stotinu drugih aktivnosti i projekata. Nakon toga, sama je (Ne)kultura izgubila smisao, iako udruga kao takva nije imala veći smisao osim okupljanja sve te kreativne energije na jednom mjestu, dok smo se bavili svatko svojim idejama kroz sve te godine.

Jesu li Krug i (Ne)kultura imali kakav zajednički kulturni pothvat u Osijeku?

N.U.: Fade In smo doveli kao zajednički poduhvat (Ne)kulture i Kruga, ali izvan UFO-a. Došao je Oliver Sertić i još dvoje ljudi s kamerama, tada sam poludio za filmom i više od ičega poželio kameru koju su i oni koristili. Zato sam, između ostalog, i otišao u Irsku, isprva na 6 mjeseci, a ostao 7 godina. Nego, bila je to radionica angažiranog filma, u gradu su posjekli stabla da bi izgradili prugu za tramvaj, a mi smo željeli snimiti dokumentarac kojim bismo ukazali na lošu odluku gradskih vlasti. I bila je to sjajna radionica jer nitko od intervjuiranih građana nije zapravo potvrdio našu tezu da je ta sječa stabala loša stvar pa je bilo potrebno radom kamere, snimanjem određenim kadrova i insceniranjem govornika nekako navući vodu na naš mlin.

B.I.: Između glazbenog fokusa MT-a i UFO-a provalila je i druga priča, radili smo sa Sertićem iz Fade In-a radionicu naziva Don't hate the media, be the media. Krenuli smo od ideje da su novinarstvo i izvještavanje usmjereni politikanstvu i kapitalu koji služi nekome, a u pogledu kulture to su bila uglavnom javljanja s folklornih događanja. Htjeli smo spojiti bavljenje kulturom i istraživačko novinarstvo, a radionica je nastala po uzoru na Sertićev projekt aktivističkog video centra. To je bilo vrijeme između VHS kazeta i you tube-a. Htjeli smo raditi arhiv svih materijala kojih smo se mogli dokopati u to vrijeme.

Također, ekipa iz (Ne)kulture je u to vrijeme vodila na Slavonskom radiju emisiju Luka urbanog zvuka. Otprilike pola godine u eteru smo radija uživo mogli puštati snimke bendova koji su nastupali u MT-u i koje smo sami snimali. Imali smo zbilja tone tog materijala. To je bilo dobro razdoblje, jednom tjedno po petnaestak minuta koristili smo radio valove za urbanu kulturu, muzika i vijesti iz MT-a.

Kakva je bila situacija u Osijeku po pitanju prostora za nezavisne inicijative?

N.U.: U to doba, od prostora u gradu postojao je Klub mladih PRONI centra koji je vodio Emanuel Starčević, tamo je prije bila mjesna zajednica, a tamo smo imali i probe i audicije za Tita Andronika. U to doba tamo su se održavali razni koncerti, projekcije, radionice, sve otvorenog tipa. Nakon što Emanuel odlazi iz PRONI-ja i osniva Sunčani klub, dolazi Danijela Lovrić koja klub komercijalizira, naplaćuje upad i prodaje cugu. Bela je imao privatni prostor, Mini teatar, kad je on to napustio Mini teatar nastavlja živjeti po raznim prostorima pod tim imenom. Tu je također bilo raznih pritisaka od raznih ugostitelja koji su smatrali da su neravnopravni. Problem je nastao jer je (Ne)kultura bila udruga pa nije morala plaćati porez kad je organizirala nastupe demo bendova iz, što ti ja znam, Pančeva, a kafići koji su puštali cajke morali su. Vjerujem da je Beli to bilo dosta naporno. 

Zatim, postojao je Sunčani klub koji je vodio Emanuel i koji se nalazio u Sunčanoj ulici, koji je postao stjecište kulturnjaka i umjetnika, a nalazio se taman pored kafe bara Voodoo gdje su se okupljali mladi neafirmirani umjetnici. Emanuel se bavio uglavnom savjetovanjem mladih koji su se htjeli nečim baviti, kako osnovati udrugu, kako pisati projekte, kako se javiti na razne natječaje. Sunčani klub je bio baza koja je omogućavala mladima da razvijaju svoje projekte i svoje ideje, kad nije postojao nitko u gradu tko će im u tome pomoći. Također, podrum Štedno-kreditne zadruge dodjeljen je mladim bendovima za probe, pa su se tamo često znali zalomiti koncerti i druženja. 

Zapravo, sve te godine našeg aktivnog djelovanja, Emanuel, Bela i ja smo htjeli napraviti MMC, makroregionalni multifunkcionalni centar za mlade s velikim prostorom za koncerte i probe, s binom, podrumom za ateljee i spavaonice za razmjene grupa i studenata, besplatnim internet kafeom, automatima za kavu ili čaj. To smo gurali godinama i nikada se nije ostvarilo. Postojalo je nekoliko prostora koji bi bili pogodni za to, ali to je bio skup projekt koji nitko nije htio financirati. Takav prostor ni danas ne postoji i čini mi se da nitko ni ne misli da bi trebao postojati.

Jeste li surađivali s nekim drugim udrugama iz regije?

B.I.: Tada se poklopila i priča s DORF-om. Toni Šarić napravio je prvi DORF u Vinkovcima, a mi smo u Voodoo-u napravili prvo gostovanje DORF-a izvan Vinkovaca. Pokrenuli smo tako stvari koje su i danas ostale aktivne, zbog čega mi je jako drago. No, nikada nismo uspjeli priču završiti i prepustiti je nekome drugome, uvijek bi se iz suradnji i djelovanja povlačili dok su još bili na klimavim nogama. Što se tiče kluba, tu je stvar profuncionirala odlično i kad je MT zatvoren, nije zapravo bilo ničega za čim bi žalili.

No, (Ne)kultura je imala i premijerno izdanje izvan Osijeka?

B.I.: Kao (Ne)kultura bili smo pozvani na treći Velesajam kulture, 2005. godine, nisamo ni mi znali zašto, to je bila Emanuelova ideja, predložio je odlazak u Zagreb, plaćeni troškovi, rekao je da ćemo raditi performans. Nikada u životu nisam se bavio takvim umjetničkim izrčajem, bili smo Larson DijkgrafBoris Šincek, Emanuel i ja. Emanuel nikada nije bio čovjek koji je spremao stvari unaprijed. Odlučio je da ćemo napraviti performans naziva Selotejp i garaža, bilo je to baš vrijeme kad je ovdje bio gnoj totalni, Glavaš je bio posvuda i sve. No, nitko nije znao što će to zapravo biti, kako ćemo to izvesti. Šincek je bio glavni, on je i inače bio u tim umjetničkim vodama, kasnije je bio jedan od osnivača Umjetničke akademije u Osijeku. Scenski smo donekle osmislili performans u studentskom domu, Šincek je bio glavni, zvijezda, a mi nismo bili amateri, već i nešto gore od toga. No, pri izlasku iz doma, Šincek se zaključao u sobu i ugasio mobitel. E, sad je nastala frka. 

Ljudi su nas čekali na Velesajmu, nastupali smo na katu, u Klubu SC-a. Na kraju je to bilo ovako: Larson je sjedio za kompjuterom, Borisov je neki prijatelj nešto slikao, obojica su predstavljali neku ideju slobode umjetničkog izražavanja i novinarstva što je tada bilo jako aktualno jer je Glavaš bio zaista u svim porama društva, sve je bilo zabranjeno, a ponajviše pričanje o tome što je zabranjeno, sve je bilo u krugu straha. Tako, ljudi su stajali u krugu oko njih i odjednom se pojavljujemo nas dvojica, Emanuel i ja. On obučen za klanje, maskirne hlače i prsluk, obojica držeći kolute selotejpa u rukama. Djevojka koja se brinula za nas ostala je u publici. U jednom smo trenutku ustali, krenuli prema Larsonu, bacili ga na stol i obljepili ga cijelog selotejpom, jako smo se uživili. Odvukli smo njega, potom tog dečka i kasnije djevojku iz publike, sve obljepljene selotejpom, iza nekog paravana koji je predstavljao garažu. To je bilo to. Sjećam se da me nikada nije takav adrenalin opalio kao te večeri. Bilo je jako autentično, poslije je u Večernjaku izašao članak o mladim Slavoncima koji kulturom izražavaju protest nad stanjem u svom gradu.

Na tragu toga, u Osijeku je prvo otkazana tribina Inicijative mladih za ljudska prava o slučajevima Selotejp i Garaža, nakon što su im gostoprimstvo otkazali osječki Pravni fakultet, Kinematografi i hotel Waldinger, a na kraju je održana na Evanđeosko-teološkom fakultetu. Je li odbijanje ugošćivanja takve tribine očekivano u Osijeku?

B.I.: Jest. Osijek je još uvijek u regiji koja ne reagira dobro na te teme. Ne radi se o slobodi govora već o temi o kojoj je preteško još uvijek pričati. Osijek je početkom devedesetih bio preteča liberalizma i europskog načina života u Hrvatskoj, dok je Kramarić još bio mlad, dok nije postao birokrat. Onda je došlo do zaokreta prema desno i postali smo kamen, krš. Osijek je promijenio nekoliko lica. Ovo nije normalno, ali je očekivano. Super je što je priča skrenuta na tu stranu, oni jesu skrenuli gnjev na sebe, ali i pozornost, za nekoliko godina bit će možda i normalno pričati o tome. Dobra je stvar da nije bacano kamenje, sad nek pokušaju to napraviti još nekoliko puta, pa možda se i stvari pokrenu. Treba početi na to gledati kao na činjenicu, a ne kao na emociju. 

Obojica ste bili aktivni na osječkoj mladoj političkoj sceni. Kako je došlo do vašeg angažmana u politici, uz kulturni aktivizam?

N.U.: Od 1999. uključio sam se u rad Foruma mladih SDP-a. U tom je trenutku u Osijeku to zapravo bila underground scena, prava osječka alternativa, nisu postojale udruge civilnog društva, a ako su i postojale, ljudi su ih povezivali uz srpsko-jugoslavenski lobi i Srbe koji su tu ostali. Tako da se ljudi nisu udruživali, bojali su se. Došao sam u stranku kao druga generacija osječkih SDP-ovaca. Prva je generacija bila, kako sam čuo zapravo, okupljalište osječkih homoseksualaca. Nakon što je SDP došao na vlast u gradu je oformljen Odbor za mlade pri skupštini Grada pod vodstvom Domagoja Štefana, gradskog vijećnika iz redova Foruma mladih SDP-a, gdje su okupljeni podmlatci političkih stranaka, institucija poput Centra za mir i nenasilje, Crvenog križa, PRONI-ja centra za socijalno podučavanje, i tu je kreirana politika mladih. Postojao je budžet, od oko 50 tisuća kuna, kasnije je došlo do 200 tisuća kuna koje je odbor za mlade dijelio mladima, raspisivali su natječaje i razne su se udruge prijavljivale. Radio sam na političkoj i na kulturnoj sceni paralelno. 

Koja je najvažnija stvar koju ste kao mladi socijaldemokrati po dolasku na vlast napravili u Osijeku?

N.U.: Najvažnija stvar koju sam radio dok sam bio u Forumu mladih bio je projekt na koji sam najviše ponosan, međunarodni Kampus festival mladih socijaldemokrata. To smo iznjedrili ja i ondašnja tajnica foruma mladih Tatjana Marković. Ideja je nastala iz jednostavne potreba da nešto radimo za mlade u Osijeku. Festival je trajao četiri dana oko prvog maja, a druge strane Drave gdje su amfiteatar, stara barutana iz Austrougarske, katakombe. Imali smo binu kakvu Osijek nije vidio, ogradili smo kamp, ulaz u kamp je bio 120 kuna za sva četiri dana, imali smo sponzorstvo od pivovare, tako da su piće i hrana bili besplatni. 

S druge strane, od vrha SDP-a doživio sam otpor, od tadašnjeg predsjednika Foruma mladih, današnjeg ministra Marasa koji mi je rekao da pravim malu Jugoslaviju. Naime, trebalo je doći 50 ljudi iz Bosne i Hercegovine i 50 iz Srbije i trebali smo ishodovati vize za sudionike iz Srbije. On je rekao da ne želi praviti malu Jugoslaviju i da ih može doći 20 i da ja izaberem kojih 20 od tih 50 apliciranih, što sam ja naravno odbio. Tako da oni nisu došli, ali su došli njihovi bendovi, prvi put nakon rata u Osijeku je svirao bend iz Srbije, Atheist rap. Nije bilo ograde, koncerti su bili besplatni za sve. Za ono doba imali smo velike snage osiguranja, no nije bilo nikakavih izgreda. Dvije godine smo radili taj festival, bilo je za svačiji ukus po nešto: techno party, Zijah Sokolović je imao monodramu, projekcije filmova poput Paklene naranče i drugih kultnih filmova, preko dana su bili dječji zborovi, Boris Ukropina, lokalni djed mraz i uskršnji zeko, vozio je svojim privatnim vlakićem sudionike festivala u zoološki vrt i razgledavanje grada. Bila je to ogromna produkcija i mislim da smo dan-danas ostali nekome dužni i ovim putem se ispričavam svima. Bio je to prvi kulturno-društveni događaj takve vrste i veličine u Osijeku nakon rata, na takvoj skali multikulturalno.

Unatoč angažmanu u politici, Krug i dalje djeluje na aktivističkoj kulturnoj sceni?

N.U.: Uskoro sam dobio poziv iz Nansen dijalog centra, preko njih mi se javio Paul ter Veld iz Nizozemske, organizator festivala Forbidden fruits of civil society. Želio je taj festival organizirati u Osijeku. Nisam ga pitao kako ni zašto, on je došao do mene preko Nansena, našli smo se u kafiću Voodoo, pitao me mogu li raditi, ali ja tada nisam mogao jer sam počeo raditi u privatnom profesionalnom dječjem kazalištu Putujuće kazalište Osijek. Pitao me što je potrebno da se organizira festival u Osijeku jer je čuo za naš Kampus festival. Stalno mi je ponavljao "nemoj da se preorganiziramo", ali nisam tada shvaćao što misli, želio sam da sve bude samo veće i veće. Preorganizacija, to je to što se dogodilo Exitu. U Osijeku se povezalo nekoliko udruga koje su proizašle iz PRONI centra, poput Kluba mladih i cafe bara Voodoo, oni su radili festival s Nizozemcima. Iako nisam sudjelovao u osječkom izdanju festivala, bio sam u Den Helderu na poziv dogradonačelnice Linde Rose Smit, na sjeveru Nizozemske, gdje je također bio festival. Na uzvratni posjet išlo je nekoliko udruga iz Osijeka, mi smo putovali s filmom Moj put. Bilo je sjajno, bili su umjetnici iz cijele Europe, mi smo radili skulpturu od kartona, papira i raznih svjetala visoku preko šest metra koju smo postavili na gradskom trgu. Cijeli je festival zapravo bio postavljen na temeljima umrežavanja civilnog društva, razmjene ideja i dalje suradnje.

Čini li vam se da je kulturni rad i djelovanje u kulturi krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih u Osijeku bio uopće moguć izvan politike?

N.U.: Nakon ere Tuđmanovog totalitarizma, došlo je do snažijeg razvoja civilnog društva, ali to se prvenstveno događalo kroz političko djelovanje. Tada je SDP bio nešto drugo nego što je danas, bili smo zaista ljevičari, revolucionari, zanesenjaci. Tada su stasali Arsen Bauk, Gordan Maras, ekipa u odjelima i s odmjerenim držanjem. Dok su bili mladi, oni su već bili stari. Naravno, kasnije sam i ja shvatio da nema u politici nkakvih ideala, da treba igrati po pravilima da bi negdje dospio. Ali prvih par godina, mi smo bili zaista gerila i ja sam uvijek bio u onoj frakciji koja je pušila. Zamisli, predsjednik Foruma mladih osječko-baranjske županije, a nezaposlen. Kad sam vidio kakvi se ljudi zapošljavaju po stranačkoj liniji i to na kakvim mjestima, pitao sam i ja mogu li mi naći neki posao. Našli su mi posao očitavanja plinskih brojila. Na kraju sam 2007. otišao raditi i studirati u Irsku. Završio sam dvogodišnji studij filmske i TV proizvidnje, točnije studij naziva Media moving image u Dublinu, 120 ECTS-a, opet. Naravno, ni tu diplomu, kao ni onu Švedskog sveučilišta, u Hrvatskoj mi nitko neće priznati. Žena u Ministarstvu obrazovanja nije me ni htjela primiti, naši zakoni su u potpunosti neusklađeni s inozemnim certifikatima, a da ne govorim o bolonjskoj ideji mobilnosti koju u našem školstvu nitko ne razumije. 

Čini mi se da je jedina priča vezana uz kulturu u to doba koja je mogla proći, a nije bila stranačka, bila ona koju su organizirali takozvani strani plaćenici, dakle ljudi koji su se povezali s inozemstvom u ratnim i poratnim godinama, i koji su se naputovali, vidjeli svijeta, pohađali vani seminare i stvorili korisne kontakte i koji su mogli organizirati nešto kulturno u gradu tako da bi, uz lokalnu scenu, doveli nekoga izvana. Naprimjer, imati danski bend na festivalu, pa makar to bio i demo bend, bila je velika stvar u ono doba. Jedan od najvećih u to doba bio je lik koji je radio za neku UN-ovu organizaciju, znao je jezike i dobivao je novac za projekte mirne reintegracije i sl. Uz Nansen, PRONI i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava. To su zapravo institucije-mastodonti s budžetima preko milijun kuna godišnje, velikim uredskim prostorijama i stalno zaposlenima, službenim autima. Oni su i organizirali Klub mladih. Preko Kluba smo išli u Harlem u Nizozemsku da vidimo kako je koncipiran sistem glasovanja kod njih. Sve elektronski, fino, kulturno, po zatvaranju birališta se znaju točni rezultati. Nas su poslali tamo da nam odmalena pokušaju implementirati te neke ideje koje ćemo možda kasnije, kad preuzmemo vodstvo ili zadobijemo nekakvu moć u svojoj sredini, moći koristiti za dobrobit društva. Uopće ne znam koliko je ljudi ostalo u Osijeku od sve te ekipe.

B.I.: Nakon (Ne)kulture, ušao sam u Savjet mladih i počeo raditi u instituciji. Imao sam sjajnu ideju oko Ureda za mlade pri Gradu, ali nitko to nije popušio jer smo im mi svi izgledali kao neki prljavi pankeri koji nemaju pojma, nikada nismo imali neki veći utjecaj u Gradu. U to doba, s obzirom na sposobnosti, mislim da smo sve i dobro radili. I još je bolja stvar što nam je to iskustvo omogućilo da svatko od nas danas u svom poslu bude bolji. Sada radim na IT konferencijama i shvaćam da nema mnogo razlike između gostujućih bendova i gostujućih predavača. Danas izgledamo kao bend koji je svirao pa se raspao pa se ponekad opet okupi da bi zasvirao za svoj gušt, danas radimo puno mirnije i trezvenije.