UsmenaPovijest:Drugačiji pogled na poznati svijet

17.9.2013

O intenzivnom razdoblju rada kultne koprivničke Kuglane razgovaramo s njenim osnivačem i vlasnikom Konradom Mulvajem.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Priča o Kuglani ima glazbenu pozadinu nekolicine entuzijasta. Kakav je to bio pogled na svijet koji je pretvorio Kuglanu u kultno mjesto?

Početkom srednje škole, početkom '90-ih, osnovali smo bend. Nadobudno smo počeli svirati uokolo, uglavnom u Sloveniji gdje nas se dojmila pojava tih silnih slovenskih omladinskih klubova. Učinilo nam se da u našem malom gradu nedostaju takvi prostori i da bi bilo dobro organizirati nešto slično, prostor gdje bismo radili prvenstveno koncerte. Mislim da je to svaki mladi nadobudni bend htio imati za sebe. Tražili smo prostor, tada više nije postojao omladinski klub koji je djelovao u 80-tima i nije bilo nikakvog prostora u kojem bi se mogao održavati program za "mlade". 

Tada su u svakom selu u Sloveniji imali omladinski klub, a mi smo svaki vikend tamo svirali, u Ajdovčini, Črnomlju, Celju, Mariboru, Ljubljani, Novoj Gorici, sjajno mi je bilo u Ilirskoj Bistrici, u MKNŽ-u, u MKC-u u Kopru. Pojavila se tako potreba jer smo se družili i sa svim tim bendovima, pa smo htjeli organizirati i uzvratne koncerte, ali nismo imali gdje. U to vrijeme postojao je prostor gdje smo izlazili prvenstveno zato jer nisi imao gdje drugdje ići, u koprivničku Kuglanu koja je sagrađena sedamdesetih godina i u osamdesetima je radila i nakon što bi se disko zatvorio. Bio je to prostor za nekih sto pedeset ljudi, jednostavan pravokutni prostor. Bili smo dobri s tetom koja je tamo radila, tipična slika: teta u borosanama i brdo klinaca. Odlučili smo tamo raditi koncerte, za početak naše koncerte. Uskoro je iz istog društva poteklo nekoliko bendova: mi kao Overflow, zatim Don't, Running party, Analna psorijaza i Dorothy's knees, pet bendova iste ekipe, sviralo se u nekoliko bendova istovremeno. Neki od nas htjeli su raditi koncerte pa smo počeli na divlje, pozoveš prijatelje, dogovoriš se s tetom, postaviš binu, unajmiš razglas, bilo je to sve jednostavno, a onda se pojavila potreba za sponzorima, pa smo se dogovorili osnovati udrugu i tako je nastala Kulturna udruga mladih odnosno KUM.

Nakon osnivanja udruge, stvari su krenule malo ozbiljnijim tijekom. Ili ipak ne?

To je bilo negdje 1996. ili 1997, na prvom službenom koncertu u organizaciji KUM-a nastupali su Pleasure fuckersi iz Španjolske. U to smo vrijeme puno svirali uokolo i družili se s promotorima, a oni su nam slali ponude bendova koje smo baš slušali u to vrijeme, garažne punk rock bendove. U to smo se vrijeme sami financirali. Ponekad bi nam lokalna pivovara dala neku cugu i slično, platila večeru u pivnici za bendove, ostalo smo pokrivali od ulaza i to je bilo to. Tako smo radili tri-četiri godine, do negdje 2001, ne redovito već ako nam se dalo i ako su nam se sviđali bendovi. Ugostili smo sve bendove koji su nam se sviđali, kod nas su svirali The Pleasure Fuckers, The Dirtys, Lombego Surfers, Wanda Chrome, Dead Moon, Dumbell, brdo mladih i starijih, domaćih i vanjskih bendova. Sve je bilo dobro i sve je dobro funkcioniralo do pojave eura. Mogao si u selu poput Koprivnice imati stotinjak ljudi na koncertu i mogao si platiti bend s 500 njemačkih maraka, a onda je to postalo 500 eura i postalo je nemoguće organizirati takve koncerte. S obzirom da smo bili samoodrživi, nezavisni i alternativni i nije nam se družilo s političarima, nismo nikada išli tražiti novce u grad jer to nije bilo pankerski.

Koji su ljudi bili pokretači udruge?

KUM je bila udruga nekoliko nas, sve smo sami radili, bendovi su spavali kod nas doma, tko je htio slagao je binu, istovarivao opremu, stajao na ulazu kao redar, to je bilo bez ikakvih nadobudnih ideja, radili smo koncerte za sebe i zato smo osnovali udrugu. U udruzi su bili Mario Grobenski, još uvijek aktivan, danas je fotograf, brat mu Tihomir Grobenski, u ono vrijeme je svirao u Don't, Antonio Grgić koji se još uvijek bavi kulturom, mislim da je danas u kulturnom vijeću Koprivnice, Jasminka Kovač i ja. Nas smo petero to vukli. Sve novce, vrijeme i resurse uložili smo u taj naš entuzijazam. 

Kako je od Kuglane nastao Multimedijski centar Kuglana 2?

U jednom trenutku, godine 2002, prodavala se čitava zgrada Kuglane koja je bila u vlasništvu jedne lokalne firme. Izgledalo je to povoljno, mi smo bili mlada firma koja je odmah počela relativno dobro poslovati i u to vrijeme je Županija davala poticaje, subvencionirala je kamate po programu koji se zvao Poduzetnik, pa smo dobili jako povoljan kredit da kupimo prostor gdje ćemo raditi koncerte. Sada smo imali prostor, odnosno ostvarila nam se želja da imamo svoj prostor i sad je bilo vrijeme da pokažemo što to znači. Registrirali smo se kao noćni klub, uložili puno novaca u uređenje, poravnavanje podova, zazidavanje zidova, gradnju bine, rasvjetu, razglas - htjeli smo napraviti ono što smo vidjeli putujući i svirajući uokolo. Bilo nam je bitno napraviti prostor i za koncerte, izložbe, tribine, predstave, predavanja, sve stvari koje su se gomilale i kojih nije bilo u našem mjestu. Koprivnica je tada imala samo kino i Dom kulture u kojem su se povremeno događala neka kulturna događanja, uglavnom neinteresantna mladima, urbanima...

Tko je nosio programe MMC Kuglane i koje ste programe od željenih zaista ostvarili?

U tom trenutku više nije postojao KUM. Programe Kuglane vodili smo moj partner u firmi Mario Tomiša i ja, potom je tu bio Anđelo Jurkas, glazbenik i kritičar te promotor, onda Ana Tuk koja je tada studirala povijest umjetnosti i danas radi u Čakovcu u gradskom arhivu. Ona je bila zadužena za umjetnički dio, izložbe i predstave. U gradu je postojala galerija koja je bila poprilično uskog pogleda na stvari i u kojoj mladi, lokalni, alternativni, neafirmirani autori nisu mogli izlagati. Ana je to zbilja pokrenula u Kuglani, sada kad pogledam tko je sve kod nas izlagao, bilo je to sve jako napredno i dobro: Tomislav Balažin, Igor Brkić, Marijan Crtalić, Luka Bunić, Alem Korkut, Sandra Vitaljić, Darko Markić, Vlatko Vincek, Kliff i tako dalje.

U Koprivnici nije bilo dječjih predstava, pa smo ih u klubu pokrenuli. U Kuglani je do jutra bio disko ili koncert, a ujutro smo čistili, preuređivali i vukli stolice iz glazbene škole jer ih nismo imali, a da bi u 11 sati mogla početi predstava za klince. Nalazili smo razne lutkarske ili izvedbene skupine koje su gostovale u klubu, iz različitih umjetničkih područja, poput plesne skupine Jump, Malog kazališta Let, a održavali smo za odrasle i večeri slam poezije koje je organizirao Mario Kovač. Organizirali smo razne tribine ili predavanja, naprimjer Bruketa i Žinić su klincima održali predavanje o dizajnu i marketingu, što je u ono vrijeme bilo nešto nečuveno. 

Također, organizirali smo razne filmske projekcije, kod nas su bili Rajko Grlić i Andrej Korovljev, naprimjer. Jednom je prilikom gostovao Igor Mirković, nakon što je izašlo Sretno dijete, a u suradnji s Motovun film festivalom s kojim smo i inače surađivali i čije smo filmove prikazivali u Kuglani. Tako smo se Mirkovićem povezali, a bila je to neka glupa situacija: izašlo je Sretno dijete i mi smo se narajcali da ga prikažemo kod nas i na kraju je Mirković održao predstavljanje u Kuglani, a projekciju smo organizirali u gradskom kinu zbog nekakvog dogovora s distributerom, što je meni bilo odlično, čista situacija in your face. Napunili smo im kino što se u Koprivnici nikada ne događa jer, jednostavno, ljudi u Koprivnici ne idu u kino.

U usmenoj povijesti koprivničkoga kluba nerijetko dolazi do zabune u pogledu imena kluba. Kuglana, MMC Kuglana, Kugla, Koogla ili Kooglana, koje ime pripada kojem razdoblju?

Klub smo nazvali MMC Kuglana 2, prije toga je bila samo Kuglana. Multimedijski centar je radio u punom sjaju, furali smo neke nove tehnologije, bavili se i novim medijima, neki su naši prijatelji radili na unutarnjem uređenju koje je bilo interaktivno, poput sms-wallova, i vizualno sasvim novo za grad, ali i šire. Jura (Spomenko Jurenec), koji je vođenje Kuglane preuzeo krajem 2006., nazvao ju je MMC Kugla što je bilo logično jer su ju tako svi zvali od osamdesetih. Ime je važno koliko za grad i publiku, toliko i za same izvođače. Na početku karijere ovdje su pred pedeset ljudi svirali TBF i Hladno pivo, Urban i Edo Maajka koji je tek ovo ljeto na Rock live-u nastupao opet u Koprivnici. 

Koliko je Kuglana utjecala na kulturni život Koprivnice i okolnog područja?

Siguran sam da je Kuglana promijenila Koprivnicu i da nakon Podravke ne postoji tako značajan moment za razvoj grada kao što je to svojevremeno bila Kuglana. U osamdesetima je postojao Omladinski klub i gitarijade, malo društvo bez velikog dometa, i onda totalno ništa. Jedan disko i kafići i to je to. Odjednom, od 2002. do nedavno, imao si jedan drugi pogled na svijet, na sve, da bi sad to postalo ljudima normalno. Ne znam jesam li sretan zbog toga ili mislim da je sve pošlo ukrivo. Grad je oko 2004. dobio Dom JNA i nazvao ga Dom mladih, to je jedna ogromna zgrada s ogromnom dvoranom. Mi smo već radili neke programe koje je Grad, po osnivanju Doma mladih, počeo također raditi. S jedne strane bilo je super da se grad pokrenuo. Ali, u cjelini, to nije bilo dobro jer se radi o prostoru za petsto ljudi i programu za pedeset zainteresiranih i neka dobra stvar tamo uglavnom izgleda jadno jer to nije prostor za to, a, kao, mora se nešto raditi. Naprimjer, dogodi se da neki bend traži od Grada sredstva za svirku i naradije bi svirali u nekom klubu tipa Kuglane, ali grad ima tu dvoranu u Domu mladih, apsolutno neprikladnu za koncert, ali gradsku i "bolje" je da se program tamo održi. Na kraju dvorana zjapi prazna, bend se ne osjeća dobro, publika također, grad ne pokrije troškove, pa se pitaš zašto je tomu tako. Ludens teatar tamo radi nekoliko predstava godišnje i to je super, ali ostalo, ne znam, šteta prostora.

Kako je funkcionirala Kuglana po zadobivanju statusa jedinog kluba takvog tipa u Koprivnici i šire?

Dvije - tri godine radili smo program koji nitko nije radio, nekoliko koncerata tjedno, jedna izložba mjesečno, projekcije, predavanja i predstave, trpali smo sve što smo htjeli i s nadobudnom idejom što publika hoće. Nakon nekog vremena profiltrirala se i publika i ostali su oni koje je to zbilja zanimalo. Uvijek smo bili u sitaciji da se financiramo od prodanih karata. Prvih godina tražili smo novce od Ministarstva kulture za kazališni, izložbeni i glazbeni program i dobili smo ih, odatle smo mogli platiti ljude koji su to sve organizirali. Htjeli smo to održati na nekakvom nivou jer u to doba promocija preko interneta nije funkcionirala pa smo tiskali letke, plakate i deplijane, da bi nakon nekoliko godina – izgorili. 

Što se dogodilo? 

Uz sve te stvari kojima smo se htjeli baviti ispalo je nužno da krčmarimo, u svemu je tome ulogu igrao i šank, i ispalo je prenaporno i nepotrebno. Kad bi se sve stavilo na hrpu, ispala bi pušiona. Odlučili smo se maknuli malo od toga jer nas je to sputavalo pri glavnom poslu kojim smo se htjeli baviti. To je trebalo biti usput, ali se sve više i više počelo pretvarati u glavni posao. Tako nismo htjeli dalje. Odlučili smo reducirati događanja, pa je sve više postalo krčmarenje i to nas nije više veselilo. Tada je Jura, kao zaposlenik od prvog dana i prijatelj, rekao da bi preuzeo vođenje kluba i mi smo pristali. To je bilo krajem 2006. Kužili smo se oko glazbe i ideje svega, on je rekao da bi nastavio voditi Kuglanu i dogovorili smo se da je to okej. Ako bi ikada kome to iznajmio, htio sam imati glas oko toga što će biti u prostoru, ne dolazi u obzir da unutra bude ikakva kuruza. Malo nadobudno, ali tako je bilo. Jura je sve sam vodio, a nas je bilo šest, sedam. Pet godina je vodio Kuglanu sam, najbolje što je mogao, povremeno je radio i izložbe i u tom periodu sam zaista, nakon dugo vremena, uživao u Kugli jer sam bio gost bez obaveza. 

To je tako trajalo do pretprošle godine. Cijela se stvar počela bazirati na ugostiteljstvu, sve se financiralo iz toga jer u Koprivnici ne postoji navika kupovanja ulaznica, u Koprivnici već godinama odgajaju ljude da je sve besplatno, malo-malo Podravka nešto dijeli, pa Pivovara, pa Grad, i ljudi su izgubili uopće ideju zašto bi neki zabavni sadržaj trebalo platiti. To je jako loše. Došlo je do krize i morali smo zatvoriti prostor. Dok se ne pojavi neki trenutak da krenemo dalje.

Što je učinilo Kuglanu kultnim klubom, s tvoje, organizatorske strane?

Naivnost, nadobudnost, dobra volja i energija koja nas je furala dok nismo dobili što smo htjeli, odnosno prostor Kuglane. Takve stvari mogu funkcionirati dok imaš dovoljno volje i inata. Sada razgovaramo da opet radimo neki program, i dalje nezavisno, alternativno, zabavno, pametno. Selo je opet u krizi. U Koprivnici itekako postoji potreba za prostorom Kuglane jer je jedini takav u Koprivnici i pogodan je za većinu klupskih događanja, za stotinjak ljudi kojih će realno i doći, u gradu od 30 tisuća ljudi.