Piše: Igor Mihovilović
Početkom devedesetih, Split je poput ostatka Dalmacije informacijski i medijski izoliran, iako u to doba nije dio ratom direktno zahvaćenog područja. Ipak, zahvaljujući entuzijazmu i pokretačkoj energiji nekih tada veoma bitnih aktera lokalne nezavisne scene (poput nezaobilaznog Marinka Biškića i njegove izdavačke firme Lvxor), u isto doba je lokalni alter rock sastav Touch Friction objavio prvi splitski underground rock CD (Cut The Rope, AB Publishing, 1993). Usprkos ratnoj blokadi i medijskoj zabačenosti koje se nezavisni kulturni Split nikada u potpunosti nije riješio, bljeskovi poput pojavljivanja navedene skupine u specijaliziranoj emisiji 120 Minutes na programu MTV iste godine ipak svjedoče o enormnoj volji i upornosti pojedinih aktera lokalne kulturne scene, koje danas, s gotovo tridesetogodišnjim odmakom, djeluju nestvarno. Navedeni primjer dobro ilustrira činjenicu kako je u to tranzicijsko vrijeme resurse trebalo graditi potpuno od nule, što je generaciji koja je tada započinjala rad na nezavisnoj kulturnoj sceni bio samo dodatni motiv za djelovanje.
U takvom ambijentu, 1994. godine Fraktal Falus Teatar, prvi splitski projekt nezavisnog kazališta od osamostaljenja Hrvatske, započinje svoj rad. Hrvoje Cokarić osniva skupinu po povratku sa studija u Zagrebu, gdje je prikupljao performersko i volontersko iskustvo u nezavisnom kazalištu, poput Actor Study s braćom Vajevec, seminara biomehanike, vježbanja u studiju Kiline Cremone, statiranja u Živadinovljevu Noordungu itd. Osim njega, bitni akteri te faze grupe su Rašeljka Pupačić, Hrvoje Pelicarić, Zdeslav Kukoč, Ruzina Frankulin i drugi vanjski suradnici. Prvi ulični performans Stolice nastao je u suradnji s kazališnim pedagogom iz Zagreba Denisom Pataftom, a temeljio se na improvizaciji i kompoziciji. U tehničkom smislu možemo ga promatrati kao rad inspiriran siromašnim kazalištem Grotowskog. Osim fotodokumentacije, drugi materijali o izvedbi nisu sačuvani, što je sudbina mnogih sličnih projekata nezavisne produkcije tog vremena. Rad je izveden na trgu Pjaca uz glazbenu podlogu sastava Rapeman i Ministry, američkih alternativnih rock i industrial sastava s kraja osamdesetih godina.
Brutalna i sirova estetika navedenih glazbenih sastava, ali i samog FFT-a, neodvojiva je od ključnog toposa splitske nezavisne kulturne scene 1990-ih, Doma mladih. Riječ je o nikad završenom socijalističkom mastodontu izgrađenom krajem sedamdesetih godina, koji je trebao biti grandiozniji i od same zgrade splitskog HNK. Osim megalomanske vizije od koje se tijekom osamdesetih godina malo po malo odustajalo, zgrada je do kraja postojanja Jugoslavije prepuštena prvo na milost i nemilost burnim političkim događajima, da bi zatim u nemilosrdnim ranim devedesetima u kojima su se društveni prioriteti potpuno zaokrenuli praktički bila gurnuta u zaborav i propadanje. Sličnu sudbinu zgrade dijeli i splitska nezavisna kultura koja praktički postoji tek u fragmentima, često nastupajući gerilski, gdje god joj se ukaže prilika za stvaranje i prezentiranje, bez vidljive institucije ili platforme koja bi je ujedinjavala ili joj davala bilo kakav zajednički nazivnik u organizacijskom ili izvedbenom smislu.
Vrijeme Art Squata i poslije
U proljeće 1994. godine navedeni mladi umjetnici i drugi akteri nezavisne scene čiste i pripremaju Dom mladih za najvažniji događaj nezavisne kulturne scene u Splitu tog desetljeća – Art Squat. Sama inicijativa zamišljena je kao višednevni prezentacijski omnibus tadašnje nezavisne kulturne ponude Splita, uz goste iz drugih dijelova države, a uključivao je nastupe desetak nezavisnih rock sastava (Sveto Dalmatinski, Mistery Lapsus, Nula, Rumpelstinski i dr.), kao i izložbu 15 mladih aktivnih likovnih umjetnika, prezentaciju tada objavljene Male enciklopedije hrvatske pop i rock glazbe, techno party i razne multimedijalne instalacije. Gradska vlast bila je obaviještena o nakanama organizatora Art Squata, ali nikakve konkretne ozbiljnije suradnje u vrijeme realizacije manifestacije nije bilo na liniji nezavisna scena – Grad Split. Iako je grad u tom trenutku ostao nijem na poteze nezavisnih kulturnjaka, sam događaj postaje prekretnicom u poimanju nezavisne kulturne scene grada i danas je opetovano valoriziran u tekstovima i kronologiji devedesetih godina. Paralelno s navedenim događanjima, članovi Fraktal Falus Teatra u istom prostoru vježbaju za svoj prvi performans te su organizacijski kičma i Art Squata za vrijeme njegova trajanja do proljeća iduće godine. Estetski je tako grupa brusila svoj izričaj u derutnoj i napuštenoj, nikad završenoj građevini koja je prvi put nakratko živnula usred rata, u tehnički potpuno sirovim i maksimalno siromašnim uvjetima koji su iz današnje produkcijske optike zaista nevjerojatni.
Drugi rad FFT-a, Otmica Europe, izveden je 1995. godine u Podrumima Dioklecijanove palače u Splitu. Radilo se o uličnom performansu na rimskom mozaiku koji kroz elemente fizičkog kazališta praćene industrial glazbom prikazuje Zeusa kako otima Europu. Ovaj put nije bilo sempliranja stranih uzora već je za potrebe izvedbe svježe oformljena skupina Zidar Betonsky pripomogla live izvedbom. Ista grupa u idućih će šest godina dijeliti članove s Fraktal Falus Teatrom, iz kojeg je praktički derivirana, a suradnički moment ostat će konstanta i nakon što muzička i multimedijska grupa oficijelno prestane s radom pod tim nazivom. Za vrijeme svog aktivnog djelovanja tijekom sedam sezona, odsvirat će desetke međunarodnih koncerata, snimiti nekoliko demo i studijskih albuma te ostaviti neizbrisiv trag kao prva generacija splitskog industriala i eklektične elektronske muzike.
Tijekom 2020. godine udruga Sensoria pripremila je i objavila fizički box set od četiri CD-a autorske muzike iz kazališnih predstava Šah-mat, Olovni vojnici, Judita, Proces protokol i Victimize. Sama udruga nastala je kao kolaborativni autorski projekt Ruzine Frankulina, producenta elektronske glazbe i multimedijalnog umjetnika, člana skupina Zidar Betonsky i Fraktal Falus Teatra. Digitalni sadržaj dostupan je na web stranici udruge, a popratne knjižice fizičkog izdanja sadrže kratak presjek djelovanja obje skupine, opise predstava te arhivsku građu prikupljenu iz tiska, fotografija i drugih popratnih arhivskih materijala. Likovno oblikovanje proizvoda uradio je Marin Zorić, sistematizaciju arhivske građe autor ovog teksta i KUU Uzgon, a prijevode Jerko Bakotin i Anissa Picard. Također, svima koje interesira razvoj nezavisne glazbene scene u Splitu devedesetih godina vrijedi preporučiti knjigu Baština, objavljenu 2017. godine, u kojoj autor Nikola Čelan piše o svom iskustvu splitskih devedesetih i prvih deset godina sastava TBF.
Idući projekt Fraktal Falus Teatra bio je ekološki performans Ribar izveden na mozaiku u Bulićevoj ulici u sklopu manifestacije Environment Day / 21. Proljeće povodom Svjetskog dana okoliša u lipnju 1995. godine. Arhetipski muško-ženski odnos prikazan kroz improvizacijski rad Rašeljke Pupačić i Hrvoja Cokarića publici je donio kombinaciju fizičkog kazališta i dalmatinskih narodnih pjesama, također u izvedbi skupine Zidar Betonsky. Projekt Razgovor s bogom izveden je u svibnju 1997. godine u sklopu festivala performansa Prostor, vrijeme, duh i zamišljen je kao interaktivni performans neodređenog vremenskog trajanja. Predstava parodijski propituje različite koncepte vjerovanja i zamke koje oni nose, a u odnosu na ranije performanse radi se o projektu nešto intimnijeg ugođaja.
Disperzija van Splita i politički angažman
Nakon četiri godine djelovanja u lokalnom kontekstu, FFT sudjeluje u festivalu bitnom za razvoj nezavisne kazališne, ali i općenito subkulturne scene tog vremena, festivalu alternativnog kazališnog izričaja Autonomne tvornice kulture – Attack!, FAKI®-u, izvodeći politički performans Šah-mat kojim seciraju patološku političku svakodnevicu. Time donekle napuštaju metafizičku širu sliku koja se reflektirala u ranim radovima u korist propitivanja hrvatske stvarnosti kojom se tada bavio i Zidar Betonsky, ponovno autori glazbene matrice performansa. Drum'n'bass podloga isprekidana dijelovima nacionalne himne te sampleovima policijskih konferencija za novinare bila je kulisa za interakciju performera s publikom u kojoj su im dijelili komade svježe narezanog krvavog mesa, intenzivno istražujući prostor monotonije u estetskom, vizualnom i emotivnom smislu. Slične alate koriste i Zidar Betonsky na svom Crnom albumu koji je objavljen godinu dana ranije uz pomoć lokalne Lige za borbu protiv narkomanije. Zvučno je navedeni materijal izvrstan snapshot kasnih devedesetih u Hrvatskoj jer spaja već ranije spomenutu estetiku čikaške bijele glazbene gitarske buke kraja osamdesetih godina s tada aktualnim trendovima u elektronskoj glazbi (poput sastava Orbital, The Prodigy i sl.) uz nerijetko politički angažirane tekstove na hrvatskom jeziku. Tih godina Zidar Betonsky producira isključivo novi materijal, svirajući na svakom novom nastupu svježi repertoar i polako mijenjajući agresivni, abrazivni i gotovo hermetični art pristup svjetlijim i pitkijim materijalom.
Fraktal Falus Teatar istovremeno sve dublje odlazi u politički angažman koncipirajući tako svoj i produkcijski i idejno najveći istup do tada. Riječ je o predstavi Olovni vojnici, premijerno izvedenoj u ljeto 1998. na festivalu Eurokaz u Zagrebu. Kao svojevrsni umjetnički okvir projekta uzeta je Andersenova bajka Postojani kositreni vojni. Dramski tekst uvelike se bazira na poeziji slovenskog ekspresionističkog pjesnika Srečka Kosovela koji je umro 1926. godine u dobi od tek 22 godine.
U studentskom časopisu Dišpet! (koji je izlazio dvije sezone pod okriljem Studentskog zbora Sveučilišta u Splitu) objavljenom 1998. godine, predstava je najavljena na sljedeći način: "Dok smo u samom Andersenovom djelu iščitali velik broj alkemijskih i numeroloških elemenata, ali smo ih, želeći dodati djelu još neke dimenzije, nadopunili i donekle izmijenili (Kositreni vojnik – Olovni vojnik; Vatra – Cyberspace). Predstava će objediniti numerološku, alkemijsku i socijalnu komponentu, i to sintezom suvremenog fizičkog teatra s visokom tehnologijom. Publika će predstavljati 24 vojnika koje djeca dobiju na dar. Od prikupljenog materijala nakon završenog ciklusa predstava, postavit će se izložba, čija će svrha biti da od publike ovog puta napravi zvijezde, odnosno 'umjetnički objekt', kako bi zaista ušli u tkivo predstave. Nakon održanih 25 izvedbi, predstava se definitivno seli u cyberspace i od nje ostaje trag u vidu prostorne likovne instalacije, odnosno dokumenata posjetitelja."[#fusnota-1 [1]]
Predstava Olovni vojnici bila je prvi projekt suradnje Fraktal Falus Teatra s nacionalnom kazališnom kućom HNK u Splitu te je koproducirana sa Slovenskim Mladinskim Gledališčem iz Ljubljane. Za ovu je kolaboraciju u Sloveniji bio bitan utjecaj Cokarićeva mentora Dragana Živadinova, izvršnog producenta same predstave, dok su u Splitu pomaci ka antiratnoj avangardi bili mogući jedino za mandata Mani Gotovac kao intendantice i Ivice Buljana kao ravnatelja Drame, koji su inaugurirali splitsku alternativnu kazališnu scenu unutar koncepta nazvanog Nova kazališna realnost. Za samu grupu, bitan aspekt rada na predstavi je izgradnja suvremenog kazališnog izričaja u Hrvatskoj, pogotovo u Splitu, što je na estetskoj i programskoj razini postignuto samom činjenicom da se takva predstava dogodila u vremenu i prostoru kakav je bio Split kasnih devedesetih godina.
Olovni vojnici obrađuju četiri važna aspekta: antiratnu tematiku, posttraumatski sindrom, antinacionalističku akciju te zamjenu vojnog društva civilnim. Sedmi čin predstave naziva Ricardo Cettina obrađuje represivne državne elemente u Republici Hrvatskoj. Skupina je smatrala da bi predstava umnogome mogla pomoći razvijanju građanske svijesti. U promotivnim materijalima predstave grupa naglašava kako "izvodeći ovu predstavu svjesno se odlučujemo na rizik političkog proganjanja jer se politika predstave kosi sa politikom stranke na vlasti". Koliko je bilo istine u navedenom manifestu bilo je vidljivo nekoliko godina nakon premijere djela, kada je direktnim političkim pritiskom završio mandat Mani Gotovac u splitskom HNK-u. Olovni vojnici nisu bili direktan povod za njenu smjenu, ali su svakako pripomogli stvaranju atmosfere koja je u određenom trenutku do nje i dovela. Iako je predstava prvotno zamišljena kao petogodišnji izvedbeni koncept, održala se svega nekoliko puta, a svaka je izvedba imala – zbog "koncepcijski ciljanih transformacija" – svojevrsni status premijere. Nakon splitske premijere predstava je igrala na festivalu Zadar snova u ljeto 1999. godine te isto ljeto na festivalu Karantena u Dubrovniku. Oba festivala su važna kako za hrvatsku nezavisnu kulturnu scenu općenito, tako i za svoje lokalne sredine.
Jedan od bitnih elemenata predstave bilo je dehumaniziranje posjetitelja prilikom ulaska u izvedbeni prostor, uzimajući i skenirajući njihove osobne iskaznice uz fotografiranje na licu mjesta. Idući korak je oblačenje svih posjetitelja u uniforme i stavljanje nekoliko desetaka kilograma teških vojnih rekvizita na leđa, pod kojima gledaju predstavu do kraja.
"'Postroji i goni!' govori glas iz Motorole i naša grupa od osam ljudi, pod vojnom pratnjom, provedena je preko otvorenog prostora pred napuštenim splitskim hotelom Ambasador u njegovu mračnu unutrašnjost. Slijedi presvlačenje, grupe naredbe i guranja, a onda se naše tri grupe po osam ljudi uniformirana lica spajaju te pod punom vojnom opremom i pancirnim prslucima postavljaju u pomične platforme i naguravaju u nekadašnji atrij ovoga zdanja, baš poput olovnih vojnika. Naša stvarnost sad je polumrak, opskurni zvukovi, neobična glazba i čopor vojnika koji šipkama povremeno udaraju o naše platforme i grubo nas guraju.“, zapisao je Jasen Boko u Slobodnoj Dalmaciji u ožujku 1999. godine.
Za rad s publikom unutar same predstave grupa je u svojim redovima imala i nekoliko pojedinaca s lokalne nezavisne kulturne scene, koji su par godina ranije stjecajem okolnosti i sami bili vojnici u ratom zahvaćenim područjima. Nadalje, intervencija u javni prostor ulice s jasnim antiratnim i antinacionalističkim porukama i dalje je bila lako zapaljiv materijal za slučajne prolaznike, koji je mogao potaknuti i fizički konflikt unutar izvedbe. Slična situacija odigrala se pri izvedbi predstave u Zadru gdje su prolaznici pokušali fizički nasrnuti na gledatelje i performere. Ne zaboravimo kako su se ratne traume grada dogodile svega nekoliko godina ranije, kao i nekažnjen nacionalistički "odgovor" na atmosferu samog početka rata, poput tzv. zadarske Kristalne noći iz svibnja 1991. godine. Split je također imao svoje autentične ratne traume koje su članove i potaknule na ovakav vid političkog angažmana.
S obzirom na pionirsku suradnju sa splitskim HNK-om, u predstavi su bili angažirani Zdravka Krstulović u ulozi virtualne balerine, Gorenka Žižić, također u ulozi balerine, Ivi Beatović u ulozi štakora, Nikola Ivošević u ulozi đavolka/demona, Milivoj Beader u ulozi olovnog vojnika te Ivica Buljan kao dramaturg. Dragan Živadinov, slovenski mentor FFT-a, u programskoj knjižici bio je potpisan kao "korijenski uzorak" same predstave. Svi članovi Fraktal Falus Teatra koji su sudjelovali u predstavi bili su potpisani inicijalima i binarnim kodovima umjesto imena i prezimena s ciljem otvorenog naglašavanja kolektivizma svog djelovanja. Kako bi se predstava mogla izvesti u obliku najbliže zamišljenom inicijalnom konceptu, bilo je potrebno nabaviti i veliku količinu vojnog materijala, od dijelova tehnike do odora koje su koristili glumci i manipulatori u predstavi. Tako je Ministarstvo obrane bilo navedeno da pretpostavi da sponzorira nacionalističku predstavu koja glorificira službene ratne dogme Republike Hrvatske. Osim toga, veliku ulogu u ostvarivanju suradnje sa splitskim HNK-om imalo je i slovensko Ministarstvo kulture koje je kontaktiralo istu instituciju u RH te je suradnja dogovorena preko Odjela za međunarodnu suradnju. Pitanje je kako bi projekt bez tog oblika pomoći u konačnici izgledao.
Madness and disintegration
Od 1994. do 1999. godine, FFT nastupa u proširenim i suženim postavama, ovisno o potrebama pojedinih projekata i osobnim razlozima. Novca kao pogonskog goriva rada nikad nije bilo dovoljno da bi se članovi grupe mogli posvetiti projektima tijekom duljeg perioda. U slučaju navedene suradnje s HNK-om, većina je profesionalnih glumaca angažiranih u predstavi pristajala igrati uloge prije zbog osobnih estetskih, umjetničkih i ideoloških afiniteta nego radi novca. Usprkos velikom broju pozitivnih kritika i općenitoj medijskoj prihvaćenosti Olovnih vojnika, projekt se prekida nakon proljeća 1999. godine. Iz tih razloga dolazi do prekida aktivnog rada grupe, pa smatram da je korisno i adekvatno ovdje napraviti "rez" i označiti kraj prve faze djelovanja Fraktal Falus Teatra. Tijekom 2001. dolazi do spontanog rasformiranja skupine Zidar Betonsky, koja od tada više ne djeluje kao klasični glazbeni sastav (ako je to ikada i bila), već svoje otprije prepoznatljivo ime stavlja u službu brenda za produkciju i proizvodnju audiomaterijala potrebnih u budućim produkcijama FFT-a ili prilikom drugih suradnji. Članovi obje grupe (većina je djelovala u obje, uz vanjske suradnike i druge pomagače na projektima) posvetili su se drugim aktivnostima, odnosno profesionalnoj karijeri u drugim medijima: audioprodukciji, lutkarskom kazalištu, dizajnu, multimediji, suvremenoj umjetnosti i drugim profesijama.
Idući projekt pod imenom grupe izveden je 2005. godine u Art Radionici Lazareti u Dubrovniku u sklopu festivala Karantena te 2006. godine u splitskom MKC-u, a riječ je o tekstu Sama Sheparda Jezici. Predstava istražuje "ljudske osjećaje i razmišljanja u trenutku napuštanja života, preispituje odnos materijalnog i ezoterijskog, kao i čovjekovu ulogu u tim diskursima. Dramski komad poznat po vrlo otvorenim mogućnostima redateljskog eksperimentiranja zapravo je serija monologa čija se radnja razvija kroz međusobnu interakcija glasa, ritma plesnih kretnji i videorada".[#fusnota-2 [2]] U predstavi su sudjelovali Rahela Jurčević (video), Hrvoje Cokarić (režija), Marin Zorić (videografika i programiranje), Slaven Raos (montaža), Nikola Ivošević (glumac), Sonja Jakovljev (glumica) i Nataša Pavlov (plesna izvedba). Iz navedenog komada jasno je kako se FFT neće vraćati na koncepte i ideje koje je razvijao tijekom devedesetih godina te kako će se, osim drugačijih tema novih radova, uvelike dogoditi promjena i u samoj strukturi grupe.
Tijekom 2009. godine Fraktal Falus Teatar započinje rad na Juditi, "suvremenoj kazališnoj predstavi, čiji koncept počiva na preispitivanju Marulićeva klasika, kako u ideološkom tako i dramskom smislu. Tekst je sveden na fragmente, dramaturgija je obrnuta od klasika. Od gledatelja se traži zauzimanje stava, sudjelovanje u predstavi, bilo s užitkom ili s gnušanjem. Scenografija je svedena na simbolička značenja, a video preuzima funkciju rasvjete. Cilj predstave je emocionalna i estetska ucjena gledatelja, i to od strane samog sebe. Cilj je i prijenos energije s ansambla na gledatelje, bez prejudiciranja konačnog učinka, ali sa snažnom osudom nasilja kao marketinškog produkta, i samoobmane i laži kao stanja svijesti."[#fusnota-3 [3]] Ovaj put redatelj predstave je bio Hrvoje Cokarić, koreografiju potpisuje Nela Sisarić, scenografiju Milena Meštrović, kostimografiju Nevena Cokarić Brstilo, glazbu Zidar Betonsky, videografiku i VJ-ing Marin Zorić. Glumci su Nataša Pavlov, Boris Kadin, Renato Vidaković, Nino Bokan i Franko Bušić. Predstava također sadrži zvučne fragmente snimljene tijekom izvedbe predstave Olovni Vojnici, koje izgovara Zdravka Krstulović, splitska glumica koja je preminula 2003. godine. Navedeni fragmenti su jedina konkretna poveznica s ranim radom grupe.
Također, iz današnje pozicije zanimljivo je primijetiti kako je, desetljeće nakon njezinog zadnjeg ambicioznog i profesionalnog angažmana, skupina vraćena iz HNK na "tvorničke postavke", odnosno upravo u Amfiteatar nikad dovršenog Doma mladih. Uslijed nedostatka informacija o povijesti same grupe i šire objektivne valorizacije prijašnjih dostignuća u lokalnom suvremenom umjetničkom kontekstu, FFT se ponovno nalazi na početku, a vremenski odmak pomogao je da se oko njegovog imena stvori dodatna aura. Predstava Judita izvedena je 2010. i 2011. godine u Splitu četiri puta i svakako je bila najambiciozniji projekt ove faze rada grupe.
Procesi i protokoli
Idući projekt odvio se tijekom festivala Xontakt u studenom 2011. godine. Riječima organizatora, Xontakt se tematski bavio "održivim razvojem nezavisne izvedbene umjetnosti u Splitu i kao temu ima upravo nikad dovršeni centar za nezavisnu umjetnost Dom mladih. Dom mladih u Splitu izgrađen je 1979. i nije nikad završen upravo zbog nemara politika gradske uprave. Centar Dom mladih je sjecište nezavisne suvremene izvedbene umjetnosti, slobodnih penjača, skejtera, plesnih klubova, suvremene plesne scene, glazbene underground scene, nezavisne kinematografije. Kroz predstavu kroz koju se proteže tema birokracije i protokola pokušali smo prikazati zamor i uzaludnost procesa u kojem se udruge i nezavisna kultura nalaze u južnom dijelu Hrvatske, pokušavajući iznijeti direktno svoj problem u kojem je upravo sama paradigma 'promjena' zakamuflirana floskula u raznim dopisima i izvještajima. Udruge iz gradskih proračuna dobivaju toliko male iznose koji nisu dovoljni ni za ostvarenje jedne malo ozbiljnije produkcije."
Predstava Proces Protokol raskrinkava taj kafkijanski proces te upravo kroz direktan apel želi izazvati promjene u administraciji lokalne uprave i vlasti kako bi konačno završila dvadesetogodišnja agonija opstanka nezavisne scene i kulture mladih. Premijera je održana 23. studenog 2011. i dočekala je odgovor u obliku odluke o konačnom dovršenju i obnovi Doma mladih od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Autorski tim predstave čine Hrvoje Cokarić, Nela Sisarić i Tonči Bakotin (Ruzina Frankulin). Sama predstava najavljena je kao "aktivistička predstava za konačno uređenje Doma mladih",[#fusnota-4 [4]] a agenda njenih tvoraca je logična kada se uzme u obzir da se radi o akterima koji su protekla dva desetljeća direktno utjecali na događanja oko navedene zgrade te koji baštine ideje od vremena Art Squata. Dom mladih je tijekom desetljeća prerastao u simbol nezavisne kulture i mladih u gradu Splitu, a ujedno je i neka vrsta fizičkog spomenika njihovim težnjama i ciljevima kroz cijeli navedeni period, do današnjih dana. Glazbu za predstavu skladao je elektronski glazbenik C Bastard iz skupine Zidar Betonsky, a izvođački tim čine Nino Bokan, Franko Bušić, Žila, Ivan Perić, Petra Kovačić, Sanela Marković, Velimir Foretić-Delonov, Nela Sisarić i Hrvoje Cokarić. Predstava je izvedena dvaput.
U idućoj godini unutar samog objekta Doma došlo je do osnivanja Platforme Doma mladih, koja danas igra ključnu ulogu integracije lokalne nezavisne kulturne scene. Riječ je o zagovaračkoj platformi fokusiranoj na razvoj sudioničkih praksi i na poticanje promjena u lokalnoj kulturnoj politici. Platformu danas čini petnaest članica: Udruga za kulturu i sport "Pozitivna sila", Info zona, Kino klub Split, KLFM radio u zajednici, Kolektiv za razvoj, istraživanje i propitivanje queer kulture queerANarchive, Kulturno-umjetnička udruga Uzgon, Mavena – 36 njezinih čuda, Platforma 9.81 – institut za istraživanja u arhitekturi, Style Force – udruga za kulturu i novoscenski pokret, Udruga mladih za promicanje aktivizma Aktivist, Cirkus Kolektiv, Pričigin, S.K. Kolo, Tiramola i Podzemno društvo/Underground Society.
Idući projekti Fraktal Falus Teatra, Ovo ne staje tek tako i Victimize, odvijali su se tijekom 2012. i 2013. godine. Tematski propituju odnos žrtve i nasilnika kroz interakciju izvođača tretirajući na različite načine dokumentirane priče žrtava. Dramaturgija navedenih projekata zasnovana je na istinitim događajima. Predstave su izvedene kroz ciklus koji je work in progress verzija radova koji istražuju dramske forme tragedije uz dokumentarnu komponentu. Tim projektima grupa propituje samu svrhu kazališta, odnosno otvara pitanje treba li ono ostati na trenutnoj, primarno estetskoj formi, ili treba, ukoliko je moguće, postati sociološki instrument koji ima praktičan utjecaj na društvo.
Zaključak
Fraktal Falus Teatar od 2014. godine trajno zamrzava svoje djelovanje te, iako grupa nikad nije objavila konkretan prestanak rada, u idućim sezonama više ne djeluje pod tim nazivom. Razlozi tome su djelomice egzistencijalne prirode i moguće ih je iščitati iz cjelokupne povijesti rada grupe, ali i iz odnosa između proizvodnje nezavisnih kulturnih sadržaja i kulturnih politika vidljivih u Splitu tijekom zadnjih dvadeset godina, o čemu najviše progovara upravo predstava Proces protokol. Većina aktivnih članova grupe po prestanku djelovanja zajedno sa suradnicima započinje rad na aktivističkom projektu Toward Europe koji tematizira i spašava od izumiranja autohtonog dalmatinskog magarca kroz serijal multimedijskih radova realiziranih unutar suvremene umjetničke nezavisne scene. U idućih šest godina izdane su tri publikacije unutar projekta, snimljen je dokumentarni film, održano je nekoliko desetaka izvedbenih manifestacija i izložbi, nastala je radiodrama te je izrađen prototip solarnog samara za potrebe multimedijalnih instalacija u okviru projekta.
Sami Fraktal Falus Teatar svojim djelovanjem na području Splita, Hrvatske i regije je u mnogim aspektima pokušao otvoriti vrata mlađim generacijama zainteresiranim za aktivizam, nezavisno kazalište i nezavisnu kulturu općenito. Postavlja se pitanje koliki je vremenski, ideološki i estetski jaz između generacije koja je osnovala grupu i novih generacija koje dolaze te na koji način novim akterima približiti rad grupe, njene ciljeve i postignuća u aktivnom periodu rada. Uzevši u obzir specifičan sociokulturni kontekst devedesetih godina u obzir, kao i veoma oskudno arhiviranje same kulturne povijesti, upitno je na koji je način moguće energiju i kreativnost jedne generacije prenijeti na neke nove potencijalne aktere koje bi zanimao takav vid umjetničkog izražavanja, posebno u lokalnom kontekstu kojem objektivno nedostaju alati za valorizaciju vlastitog rada. Slijedom navedenog, sâmo arhiviranje, valorizacija rada i autorefleksija autora fragmentarni su te ovisni o trenutnim mogućnostima medija u kojima se realiziraju. Također, često takvi postupci ovise o samom entuzijazmu i afinitetima pojedinaca iz generacije koja je stvarala opisano kulturno naslijeđe. S obzirom na objektivne faktore poput financijskih resursa ili vremena dostupnog za rad na arhivskoj građi, ostaje nam vidjeti rezultate takvih postupaka.
[1]Dišpet, Novine Studentskog zbora sveučilišta u Splitu, godina 1, str. 32.
[2]http://fraktalfalusteatar.com/cro/jezici.html