Bureaucrats, emailconfirmed, Administrators
405
edits
No edit summary |
No edit summary |
||
Line 1: | Line 1: | ||
<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>20.11.2012</p></div><div class="article-lead"><p>S Danielom Pavlićem razgovaramo o udruzi Kostajnička alternativna scena i Inicijativi nadrealista Kostajnice.</p></div><div class="article-content" | <div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>20.11.2012</p></div><div class="article-lead"><p>S Danielom Pavlićem razgovaramo o udruzi Kostajnička alternativna scena i Inicijativi nadrealista Kostajnice.</p></div><div class="article-content"> | ||
<p>Razgovarala: Petra Novak</p> | <p>Razgovarala: Petra Novak</p> | ||
<p><strong>Za početak, možeš li objasniti kako je osnovana udruga KAOS – Kostajnička alternativna scena? </strong></p> | <p><strong>Za početak, možeš li objasniti kako je osnovana udruga KAOS – Kostajnička alternativna scena? </strong></p> | ||
<p>Kad sam se 1997. godine nakon fakulteta vratio u Hrvatsku Kostajnicu, ovdje me zateklo poprilično depresivno stanje. Grad je bio razrušen i nije bilo nikakvog kulturnog sadržaja, kao ni sadržaja za mlade. U to se vrijeme – a sve je bilo puno oružja – dogodilo nekoliko samoubojstava među mladima, bilo ih je tri ili četiri. Nekoliko nas pokušalo se okupiti kao civilna inicijativa, kao udruga, te dati toj djeci i mladima, nekakav sadržaj oko kojeg bi se mogli okupiti. Na okruglom stolu kojeg je kao reakciju na samoubojstva organizirao Grad, iznio sam ideju o organizaciji <em>streetball</em> takmičenja, o okupljanjima mladih, druženjima i kompjuterskim radionicama. No umjesto da se ta ideja podrži, odmah su krenule priče poput "čiji je taj igrač" i slično. Mi smo to odlučili ignorirati te smo kao civilna inicijativa bez imena organizirali prvi <em>streetball</em>. Imali smo zapravo ideju o imenu, razmišljali smo kako bi se nazvali, ali nismo još uvijek osnovali udrugu. Godine 2000. smo počeli raditi kao<strong> KAOS – Kostajnička alternativna scena</strong>, održali smo osnivačku skupštinu, registrirali se i krenuli s aktivnostima. Bilo nas je nekoliko te iako smo pokušali okupiti što više ljudi, jezgru smo činili <strong>Miroslav Vrabac</strong>, <strong>Oliver Marušić</strong>, <strong>Ivan Lacković</strong>, <strong>Barbara Krupić</strong>, pokojna profesorica <strong>Mila Gačić</strong> i ja. Bila je to neka pokretačka jezgra, nas par koji smo "vukli" to sve. Bitno mi je spomenuti profesoricu Gačić jer je kao profesorica biologije predstavljala sponu s našom srednjom školom. Dakle, prvo što smo organizirali bila su <em>streetball</em> takmičenja, a 2001. smo započeli s konkretnim akcijama te smo u suradnji s [http://www.vcz.hr/ Volonterskim centrom Zagreb (VCZ)] pokrenuli <em>Međunarodni volonterski kamp</em>. U sklopu tog prvog kampa, u kostajničkoj smo osnovnoj školi smjestili desetak volontera iz Belgije, Španjolske, Češke, SAD-a i Irske. Kad smo vidjeli da mladi na neki način unose život ovom gradu, odmah smo – iste te 2001. godine – ugostili animatore iz Francuske koji su čitav kolovoz radili volonterske akcije s djecom. Tada su nas i lokalne vlasti prepoznale kao partnera. No, samo da se vratim na već spomenuti okrugli stol: mi smo tada tražili da nam se dodijele prostorije, ali su nas odbili. Potom smo izveli nešto poput performansa, napravili smo "oživnice", suprotno osmrtnicama, na kojima smo napisali kako se zovemo, čime se želimo baviti, pozvali ostale koji nam se žele pridružiti i potpisali se kao Kostajnička alternativna scena – KAOS. Tim plakatima smo preko noći prelijepili čitav grad kako bi ih ujutro vidjeli ljudi koji su išli na posao. Iako "oživnice" nisu imale crne obrube već leptiriće i bile su šarene, zbog sličnog formata su uistinu izgledale kao osmrtnice te su građani ostali šokirani. Odmah potom nazvao nas je gradonačelnik tražeći da ih uklonimo. Nije nas shvatio te smo sljedeće godinu ili dvije proveli dokazujući se. Organizirali smo <em>Performance FEST</em>, kao kamp za mlade koji će do podne osmišljavati program, a navečer ga realizirati na obali Une, na kupalištu Kavrlja. Privukli smo i djecu i mlade te smo 22. lipnja 2003. godine, na Dan antifašističke borbe, organizirali prvi punk koncert u povijesti Hrvatske Kostajnice. Nakon <em>Performance FEST-a</em> smo počeli dobivati potporu donatora, veleposlanstava Velike Britanije i Nizozemske te smo započeli program međunarodnih volonterskih kampova. Potom smo se aktivirali protiv odlaganja nisko i srednje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, koja je tridesetak kilometara udaljena od Kostajnice. I ovdje smo nastupili kao civilna inicijativa i na neki način po tome postali i poznati, i u Hrvatskoj i inozemstvu, jer su stizale reportažne ekipe iz Italije i Austrije, i snimali reportaže o ekološki svjesnoj inicijativi mladih koji ne želi nuklearni otpad u blizini. Tada smo se upoznali i s radom [https://zelena-akcija.hr/hr Zelene akcije], ja sam se povezao s <strong>Branimirom Šloserom</strong> iz PUŽ-a (udruga <strong>Pokret urbanog življenja</strong> iz Slavonskog Broda, op.ur.) te su nas dvojicu kao radikale – jer smo izjavili da nam ne treba nuklearni otpad – izbacili sa <em>Zelenog Foruma</em> u Rapcu. PUŽ je udruga koja se nama bila javila i dala nam podršku kada smo skupljali potpise za peticiju. Tijekom te akcije skupili smo 15 tisuća potpisa s kojima smo išli u Sabor, bili dva puta kod tadašnjeg predsjednika i pokazali da se kao udruga iz malog mjesta možemo oduprijeti nacionalnom problemu kao što je odlaganje nuklearnog otpada. </p> | <p>Kad sam se 1997. godine nakon fakulteta vratio u Hrvatsku Kostajnicu, ovdje me zateklo poprilično depresivno stanje. Grad je bio razrušen i nije bilo nikakvog kulturnog sadržaja, kao ni sadržaja za mlade. U to se vrijeme – a sve je bilo puno oružja – dogodilo nekoliko samoubojstava među mladima, bilo ih je tri ili četiri. Nekoliko nas pokušalo se okupiti kao civilna inicijativa, kao udruga, te dati toj djeci i mladima, nekakav sadržaj oko kojeg bi se mogli okupiti. Na okruglom stolu kojeg je kao reakciju na samoubojstva organizirao Grad, iznio sam ideju o organizaciji <em>streetball</em> takmičenja, o okupljanjima mladih, druženjima i kompjuterskim radionicama. No umjesto da se ta ideja podrži, odmah su krenule priče poput "čiji je taj igrač" i slično. Mi smo to odlučili ignorirati te smo kao civilna inicijativa bez imena organizirali prvi <em>streetball</em>. Imali smo zapravo ideju o imenu, razmišljali smo kako bi se nazvali, ali nismo još uvijek osnovali udrugu. Godine 2000. smo počeli raditi kao<strong> KAOS – Kostajnička alternativna scena</strong>, održali smo osnivačku skupštinu, registrirali se i krenuli s aktivnostima. Bilo nas je nekoliko te iako smo pokušali okupiti što više ljudi, jezgru smo činili <strong>Miroslav Vrabac</strong>, <strong>Oliver Marušić</strong>, <strong>Ivan Lacković</strong>, <strong>Barbara Krupić</strong>, pokojna profesorica <strong>Mila Gačić</strong> i ja. Bila je to neka pokretačka jezgra, nas par koji smo "vukli" to sve. Bitno mi je spomenuti profesoricu Gačić jer je kao profesorica biologije predstavljala sponu s našom srednjom školom. Dakle, prvo što smo organizirali bila su <em>streetball</em> takmičenja, a 2001. smo započeli s konkretnim akcijama te smo u suradnji s [http://www.vcz.hr/ Volonterskim centrom Zagreb (VCZ)] pokrenuli <em>Međunarodni volonterski kamp</em>. U sklopu tog prvog kampa, u kostajničkoj smo osnovnoj školi smjestili desetak volontera iz Belgije, Španjolske, Češke, SAD-a i Irske. Kad smo vidjeli da mladi na neki način unose život ovom gradu, odmah smo – iste te 2001. godine – ugostili animatore iz Francuske koji su čitav kolovoz radili volonterske akcije s djecom. Tada su nas i lokalne vlasti prepoznale kao partnera. No, samo da se vratim na već spomenuti okrugli stol: mi smo tada tražili da nam se dodijele prostorije, ali su nas odbili. Potom smo izveli nešto poput performansa, napravili smo "oživnice", suprotno osmrtnicama, na kojima smo napisali kako se zovemo, čime se želimo baviti, pozvali ostale koji nam se žele pridružiti i potpisali se kao Kostajnička alternativna scena – KAOS. Tim plakatima smo preko noći prelijepili čitav grad kako bi ih ujutro vidjeli ljudi koji su išli na posao. Iako "oživnice" nisu imale crne obrube već leptiriće i bile su šarene, zbog sličnog formata su uistinu izgledale kao osmrtnice te su građani ostali šokirani. Odmah potom nazvao nas je gradonačelnik tražeći da ih uklonimo. Nije nas shvatio te smo sljedeće godinu ili dvije proveli dokazujući se. Organizirali smo <em>Performance FEST</em>, kao kamp za mlade koji će do podne osmišljavati program, a navečer ga realizirati na obali Une, na kupalištu Kavrlja. Privukli smo i djecu i mlade te smo 22. lipnja 2003. godine, na Dan antifašističke borbe, organizirali prvi punk koncert u povijesti Hrvatske Kostajnice. Nakon <em>Performance FEST-a</em> smo počeli dobivati potporu donatora, veleposlanstava Velike Britanije i Nizozemske te smo započeli program međunarodnih volonterskih kampova. Potom smo se aktivirali protiv odlaganja nisko i srednje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, koja je tridesetak kilometara udaljena od Kostajnice. I ovdje smo nastupili kao civilna inicijativa i na neki način po tome postali i poznati, i u Hrvatskoj i inozemstvu, jer su stizale reportažne ekipe iz Italije i Austrije, i snimali reportaže o ekološki svjesnoj inicijativi mladih koji ne želi nuklearni otpad u blizini. Tada smo se upoznali i s radom [https://zelena-akcija.hr/hr Zelene akcije], ja sam se povezao s <strong>Branimirom Šloserom</strong> iz PUŽ-a (udruga <strong>Pokret urbanog življenja</strong> iz Slavonskog Broda, op.ur.) te su nas dvojicu kao radikale – jer smo izjavili da nam ne treba nuklearni otpad – izbacili sa <em>Zelenog Foruma</em> u Rapcu. PUŽ je udruga koja se nama bila javila i dala nam podršku kada smo skupljali potpise za peticiju. Tijekom te akcije skupili smo 15 tisuća potpisa s kojima smo išli u Sabor, bili dva puta kod tadašnjeg predsjednika i pokazali da se kao udruga iz malog mjesta možemo oduprijeti nacionalnom problemu kao što je odlaganje nuklearnog otpada. </p> |