Razgovarala: Petra Novak
Korijeni Autorske filmske grupe Enthusia Planck sežu u kraj 1960-ih godina. Možeš li ukratko opisati povijest ove filmske udruge do 1990-ih?
Preteča Enthusie Planck je kino sekcija koju je pri OŠ Janko Mišić 1962. godine pokrenuo profesor Josip Hudek. U sklopu te sekcije snimljeni su prvi filmovi, a njihovi su autori 1968. godine osnivali Filmsku autorsku grupu Enthusia Planck. Sve kino ili filmske grupe u to su vrijeme funkcionirale unutar sustava Narodne tehnike. Ne može se reći da je Enthusia Planck u svom strukturnom obliku bila novost, jer su tada u čitavoj Jugoslaviji postojali slični oblici organizacija te je cijela mreža i sustav bavljenja filmom, kao i kino amaterizam, bio dosta razvijen. Program Narodne tehnike u socijalizmu je bio relativno pristojno financiran te se smatrao uglednim dijelom socijalističke kulture. Kao takav on funkcionira više-manje uspješno sve do 1990. kada Narodna tehnika postaje Zajednica tehničke kulture. Nekim čudom, za razliku od drugih post-jugoslavenskih država, u Hrvatskoj takav model uspijeva preživjeti i dalje se razvijati. Za filmski amaterizam to znači da nastavlja funkcionirati unutar Zajednice tehničke kulture, no tih godina pratimo neke druge procese koji će utjecati na dotadašnje bavljenje filmom. Omladinski klubovi i organizacije, koje su se između ostalog bavile i sedmom umjetnošću, masovno se gase i zatiru jer se ta kultura organiziranja smatra sjemenom socijalizma. S druge strane, 1990-ih dolazi do promjena filmske tehnike te film zapravo prelazi u video, što znači svojevrstan ponovni tehnički početak. Zbog pojave video trake, izumire amaterski film i amaterski formati poput osmice, super-osmice ili šesnaestice. Počinje upotreba VHS-a, no nove tehnologije izuzetno su skupe i malo koji ih je klub mogao priuštiti. Zbog svega navedenog, dolazi do svojevrsne krize kino amaterizma.
Unatoč tome što u Hrvatskoj devedesetih i nema mnogo novca za nove video kamere i rekordere, Enthusia Planck ih ipak kroz neko vrijeme nabavlja i prati trendove. Budući da se zbog skupoće novog medija videom nije moglo baviti u onom obujmu poput filma, grupa pokreće tečaj analogne fotografije, koja je još uvijek atraktivna i relativno jeftina forma. Upravo kroz tečaj fotografije se i ja uključujem u rad Enthusie. To je bilo 1996. godine kada sam išao u 7. razred, i evo, još uvijek sam ovdje.
U rad grupe uključuješ se sredinom 1990-ih. Kako izgledaju tvoji počeci? Što se u to vrijeme događa na planu nezavisne kulturne scene u Samoboru?
Zbog političkog i općedruštvenog stanja u drugoj polovici devedesetih, u Hrvatskoj se počinju pojavljivati brojne udruge i budi se civilno društvo, pa tako i u Samoboru. Znamo kako je izgledao odnos prema urbanoj kulturi u godinama nakon rata i kojim je sve pritiscima alternativna kultura bila izložena. U samoborskoj staroj Kuglani, na Noć vještica 1995. godine bio je organiziran neprijavljeni koncert punk bendova. Ovo okupljanje mladih iz Samobora, Bregane i Zagreba brutalno su prekinuli specijalci premlativši sve koji su se tamo nalazili i koji su od njih bježali. Kao inat tom događaju, koji je tada više-manje uspješno zataškan, osnovana je Samoborska edukativno-kulturna scena S.E.K.S., udruga koja danas nažalost više ne postoji. S.E.K.S. je ovdje bio prva nezavisna kulturna udruga u tom smislu. Kako su u to vrijeme uglavnom sve ostale organizacije bile folklorne ili sportske naravi, suradnja između Enthusie i S.E.K.S.-a bila je prirodna. Osim što je Enthusia bila jedina grupa koja se u to vrijeme bavila nečim što se može smatrati kulturom mladih, ona je imala svoj stalni prostor te S.E.K.S. svoj krov nad glavom našao u Enthuisijinom podrumu. Suradnji je pogodovalo i to što su najangažiraniji članovi djelovali u obje udruge. U to vrijeme sam i ja počeo češće zalaziti u ovaj podrum u Kompareovoj ulici, ne samo zbog radionice fotografije već i zbog radionice grafita koju je organizirao S.E.K.S. Tada su mi takve stvari, kao klincu u 7. razredu, bile napete. Nakon završetka radionica, nastavio sam se i dalje motati oko Enthusie jer mi u to vrijeme roditelji nisu dopuštali da previše izlazim, a ovdje su osim mlađih još uvijek bile i starije generacije koje su ujedno bile i njihovi prijatelji. Osobno su me druženja u Enthusiji potpuno oslobodila. U podrumu su se puštali zanimljivi filmovi, ljudi koji su tu zalazili bili su mi također interesantni, ekipa iz S.E.K.S-a je bila aktivna i osjećala se neka pozitivna energija. Malo po malo, kako sam kod kuće imao računalo, dopao me zadatak pretipkavanja godišnjeg plana udruge. Ubrzo sam ih i sam počeo pisati, već negdje u srednjoj školi. No ne znam točno kako sam postao aktivnim članom Enthusie Planck, jer sam već više od pola života ovdje i čini mi se kako je sav moj angažman došao prirodno.
Također, tada su tu često dolazili ljudi s iskustvom pa kada bi netko od nas mlađih pokazao interes prema fotografiji ili snimanju, našli bi se jedan na jedan i taj netko bi nam pokazao kako snimati kamerom, kako montirati ili bi nas uputio na neki dobar film. Razmjenjivali smo kazete, odlazili smo snimati po gradu, radili smo vježbe i kratke priloge i s vremenom sam jednostavno ostao ovdje. Nakon nekoliko godina ti su stariji ljudi otišli nekim drugim putem, ostali smo mi mlađi, a mene su dopali poslovi oko udruge.
Tko je sve od mlađih u tom trenutku ostao u Enthusiji Planck i čime se ta mlađa generacija počinje baviti?
Većina mlađih bila je vezana uz S.E.K.S. te su radili na promociji urbane i nezavisne kulture. Organizirali su koncerte, izložbe, izdavanje novina i ostale aktivnosti vezane uz, recimo to tako, mladenačko-klupsku kulturu. Kasnije, kada se S.E.K.S. raspao, prvenstveno zbog nerazumijevanja politike jer ljudi više nisu imali volje ni snage za tu borbu. Cijela priča oko organizacije alternativnih događanja u gradu palo je na leđa Enthusie Planck pa smo na kraju preko ove udruge organizirali koncerte, radili smo izložbe i slično.
U Samoboru nikada nije postojao višenamjenski klub mladih ili za mlade. Mogli bismo reći kako aktivna i promišljena politika prema mladima ili nezavisnoj kulturi, gradskim vlastima nije poznat koncept. Budući da je S.E.K.S. ipak nekoliko godina djelovala kako bi se takva situacija promijenila, nužno je da kažemo nešto i o toj udruzi. Rekao si u kojem momentu inicijativa nastaje, no možeš li, kao neposredni sudionik svih zbivanja, opisati razvojni put i te organizacije?
S.E.K.S i Enthusia su neko vrijeme bili dva odvojena entiteta, ali zapravo sijamski blizanci. Enthuisa Planck se prvenstveno bavi filmom, ali ipak, sve stvari koje su vezane za nezavisnu kulturu u Samoboru uvijek su se vrtjele oko Enthusie. Kao što sam rekao, povod za osnivanje S.E.K.S.-a, bio je krvavo gušenje koncerta u Kuglani. Nakon tog događaja u Samoboru se osjeća veliki bunt, ne samo sa strane ljudi koji su bili na tom koncertu, nego od svih koji su imali zrno soli u glavi, građansku hrabrost i obraz. Na tom valu, okupili su se pojedinci i osnovali Samoborsko edukativno-kulturnu scenu kako bi upozorili da za mlade u ovom gradu ne postoji ništa. Osim na okupljanju i aktiviranju mladih S.E.K.S. je još radio na tome da za njih osigura prostor i sustav informiranja.
S.E.K.S. je intenzivno djelovao u nekoliko faza. Od 1995. pa do 1998. ili 1999. godine, udrugu je vodio Mirko Čakanić, a činili su ju većinom Samoborci koji su studirali vani te su uglavnom pokretali izložbe. Drugu fazu, koja traje dvije do tri godine, aktivirao je Nikola Kovač, a preuzeo ju je Tomislav Kozarčanin koji je kao profesionalni novinar gotovo dvije godine na mjesečnoj bazi uređivao S.E.K.S.-ov podlistak s'ekspress u Samoborskom Glasniku. Taj podlistak je zapravo bio prva suvisla novina u ovom gradu nakon dugo vremena, opremljena dobrim člancima i reportažama te ga nisu čitali isključivo mladi. Osim s'ekspressa, u toj je fazi S.E.K.S. u prostorima Enthusie organizirao godinu dana svakodnevnog programa: od slušaonica, radionica, tečajeva šaha i slikanja, do koncerata, koji bi se, doduše, odvijali negdje drugdje. U nekom času ljudi su se umorili i više nisu mogli držati takav tempo. Treći val, između 2003. i 2004. godine pokrećemo Nikola Sinković i ja. Bilo je to u izborno vrijeme te su se počeli pojavljivati signali da bi mladi napokon mogli dobiti svoj prostor, no to su na kraju bile puste priče. Nakon toga S.E.K.S. je posve zamro te njegovu ulogu, tek djelomično, preuzimaju udruge studenata i učenika. Naravno, te organizacije imaju neke druge programe koji su zapravo zabavnog karaktera te nažalost ne promišljaju previše mjesto u kojem žive.
Što se tiče prostora, on je udruzi S.E.K.S. u jednom trenutku i dodijeljen, no naravno, potpuno neadekvatan i derutan. Radi se o svlačionicama u Langovoj ulici kojima su upravljale samoborske srednje škole, a ne Grad, pa ih je udruga i od njih dobila. Te prostorije, tj. ti goli zidovi, dugo su vremena funkcionirali kao skladište fašničke scenografije i tamo na kraju nije bilo moguće ništa organizirati. Načelno prostor za mlade u Samoboru postoji, ali to je tek mali ured pored gradskog muzeja. Odlična stvar ako nekoj od udruga treba učionica ili treba na nekoliko sati uredski prostor, no za djelovanje udruge koja bi željela raditi nešto slobodniji program, taj je ured daleko od adekvatnog. U gradu Samoboru, u kojem se grade sportske dvorane, nikada nije stavljena cigla na ciglu za potrebe kulture. Uvijek su to bile adaptacije.
Vratimo se Enthusiji Planck. Iz ovoga što si kazao možemo zaključiti kako je Enthusia godinama svojevrsna referentna točka što se tiče kulture u Samoboru. Uz tradiciju, tu je još i siguran prostor, oprema, organizacijska struktura i otvorenost. Na koje je sve načine ova udruga utjecala na lokalnu zajednicu?
Da, Enthusia djeluje dugi niz godina pa je većina ljudi u ovom gradu koji su bili motivirani raditi na kulturi, na neki način bila u doticaju s njom. Također, udruga je svojevremeno posjedovala opremu za sitotisak pa su članovi nekada pružali i usluge tiskanja i izrade logotipova za potrebe organizacije fašnika, različitih obrtnika pa čak i Samoborske banke. Kroz tu vrstu simbioze s lokalnom sredinom, grupa bi akumulirala novac za opremu. Dugi je to staž, u doticaju s udrugom bili su brojni pojedinci koji su amaterski ili profesionalno radili u i na kulturi, od ljudi s radija i televizije, književnika, profesora, studenata akademija, pa do onih koji su kasnije postali gradonačelnici ili vijećnici. Kao što joj to nije previše pomoglo, Enthusiji nije ni odmoglo, no neizbježno je u ovoj sredini ostvarila ugled. Za Enthusiu Planck se u Samoboru zna i tako će vjerojatno ostati neko vrijeme.
S druge strane, ova udruga oduvijek ima prostor te je stalno pomagala kada je neku od udruga bilo potrebno udomiti. Brojni članovi i simpatizeri Enthusie vodili su i osnivali druge udruge. S.E.K.S. je najnoviji primjer, no važno je reći kako su nekadašnji Omladinski samoborski klub (SOK) vodili upravo članovi Enthusie. Klubovi i inicijative nisu se okretali njoj, već je češće bilo da ekipa iz Enthusie osniva druge udruge. Razlog tome vidim u iskustvu i kontinuitetu organizacije. Filmska autorska grupa Enthusia Planck postoji gotovo 50 godina. Ovdje se uvijek moglo razgovarati s nekim tko je prije tebe nešto organizirao i, ako ništa drugo, može objasniti pravnu stranu. Vjerojatno su i zbog takvih znanja, koje su stekli ili su se s njima susreli u ovoj udruzi, ljudi pokretali daljnje inicijative.
U tom je smislu, Enthusia često djelovala kao inkubator. Preko ove adrese svašta se moglo registrirati stoga je gotovo svaka inicijativa vezana za mlade dolazila iz ovog podruma. Uz to, razloge treba tražiti i u opremljenom prostoru udruge – imamo struju vodu, internet i opremu koja omogućava bazični nivo djelovanja, te nije nužno počinjati od totalne nule.
Možeš li opisati programski plan udruge u posljednjih dvadeset godina?
Program Enthusie uvijek se bazirao na istom. To znači, koliko god banalno zvučalo, popularizacija filmske kulture. Nažalost, kroz godine smo se susretali sa situacijama u kojima nismo imali sve potrebne uvjete za bavljenje filmom. Prije petnaestak godina provalili su nam u prostor i ukrali opremu za montažu. Dva ukradena video rekordera tada su držali cijenu od nekoliko tisuća maraka, a to je cifra koju je Enthusija mogla uštedjeti jednom u deset godina. Nakon krađe, produkcija je doslovno zapela. I to na tri godine, jer nismo imali kako raditi. Damir Čučić mi je pričao kako je klub ranih 1990-ih posjedovao filmske kamere na kojima nitko više nije snimao. Tada su članovi pokrenuli eksperimentalno kazalište Djeca vukovi i u nedostatku filmske tehnike odigrali predstavu. Sada smo super opremljeni, organizirali smo nekoliko radionica iz kojih su izašli ozbiljni radovi. No kao što sam i rekao, program je manje-više stalno isti. Pokušavamo organizirati što više projekcija u gradskom kinu i utjecati na program. Smatram da je to bolje nego da radimo posebne projekcije jer u Samoboru nema mjesta za dva ili više prikazivačka prostora. Čini nam se da je potrebno ljude privikavati da idu u kino. Budući da je tamošnja uprava uvijek otvorena za suradnju, taj dio aktivnosti ide vrlo glatko.
Rekao si da su postojale amplitude u vašem radu. U tom se ritmu ističe početak 2000-ih godina i vrlo intenzivni program kroz koji promovirate projekt Mikrokina te organizirate predavanja i radionice na temu filma. Možeš li kontekstualizirati i opisati tu sezonu?
Početkom 2000-ih počeli smo s ambicioznim programom zahvaljujući Hrvoju Horvatu i Damiru Čučiću koji su ga osmislili. Mikrokino je zamišljeno kao mreža malih kina, po uzoru na projekt američke produkcijske kuće Black Chair Productions. Tada u Hrvatskoj nije postojalo kino koje bi o sebi mislilo kao art-kinu, ili koje bi prikazivalo probrani kinotečni program, retrospektive i slično. Ako je u nekom prikazivačkom prostoru i postojala osoba koja je program promišljala i organizirala, tu osobu slobodno možemo nazvati usamljenim borcem za film. Zbog toga smo došli na ideju da složimo programe eksperimentalnog, dokumentarnog i kratkog filma, filmova s Akademije i općenito filmova koje se tada teško moglo negdje pogledati, te da ih distribuiramo manjim kinima. Na kraju smo uspjeli napraviti nekih dvadesetak programa od sat do sat i pol, koje smo, čak s donekle reguliranim pravima, na DVD-ovima i kazetama prosljeđivali kino klubovima. Naši programi prikazivali su se na platnima Osijeka, Đakova, Belog Manastira, Karlovca, Splita pa čak i u Bosni i Hercegovini. U okviru samoborskih programa Mikrokina, uvijek bismo pozvali nekog od autora te su kod nas 2002. godine gostovali, između ostalih, Tomislav Gotovac, Vladimir Petek, Zoran Tadić, ali i profesori s Akademije dramskih umjetnosti te veliki broj filmskih djelatnika.
Jedan od važnih segmenata tog projekta bila je stranica Mikrokino.org, koja je kao baza hrvatskog filma funkcionirala i prije portala Film.hr. Oko baze smo se dosta trudili, zabilježili smo opširan broj domaćih filmova, mogli su se pregledavati neki isječci, a sajt je bio bogat i ostalim sadržajem, poput natječaja. Nažalost, taj je projekt na kraju prerastao naše mogućnosti. Kasnije su i donacije prestale, a Hrvoje koji je koordinirao cijelu stvar se razbolio, ja sam počeo studirati i projekt je jednostavno propao.
Za samoborsku scenu je vrlo važno što smo u to vrijeme organizirali intenzivne radionice i tako obrazovali novu generaciju članova. Njihove smo filmove slali na Reviju amaterskog filma, od kojih je sedam ušlo u konkurenciju. Dobivali smo nagrade i u te tri godine toliko intenzivirali produkciju da posljedice tog perioda osjećamo i danas. Većina nas mlađih koji smo u tom sudjelovali ubrzo je upisala Akademiju dramske umjetnosti i studije filma vani te smo se profesionalno počeli baviti filmom. Radionice, intenzivno gledanje filmova i cijeli projekt Mikrokina zapravo nam je poslužio kao odskočna daska preko koje smo zaronili u filmski svijet. Vrh svega što je Enthusia započela s Mikrokinom vidimo i ove 2012. godine, kada film Damira Čučića Pismo čaći, nastao u koprodukciji Enthusie Planck, osvaja Zlatnu arenu. Pismo ćaći je film oblikovan u ovom podrumu, gerilski, s malo novaca i prije svega iz jednog velikog inata i vjere redatelja Damira Čučića. A Čučić je dugogodišnji član ove udruge.
Interesantno, on je u zapravo filmski amater.
Da, amater u najboljem smislu te riječi – kao ljubitelj, ne kao diletant. Nisu ga primili na Akademiju, i već godinama radi na HRT-u kao montažer.
I kao što si već ranije rekao, već više od 20 godina aktivno djeluje ovdje te se kroz Enthusiu donekle i izgradio.
Enthusia je s vremenom počela nalikovati na studio. Naš trenutni umjetnički fokus je na promišljanju hibridnih filmskih formi u kojima nije jasno razgraničeno što je od snimljenog dokumentarno, a što igrano. Taj nam je koncept, kao kolektivu, najzanimljiviji. Igramo se pokušajima brisanja granica, i u tom smislu istražujemo forme u kojima granice, konačno, prestaju biti važne. Tako je i osmišljen film Pismo ćaći, kao intimna ispovijed snimljena kroz niz improvizacija shvaćenih kao tehnika s kojom se radi. Pismo ćaći je snimljen bez čvrstog predloška ili scenarija, tek na osnovi ideja i smjernica.
Zanimljivo je koliko je jedno udruženje, načelno, filmskih amatera, na kraju proizvelo profesionalaca.
Da, čak su neki iskusni filmolozi i profesori počeli svoj rad u Enthusiji. Krešimir Mikić, cijenjeni predavač na Učiteljskoj akademiji i veliki autoritet za filmsku kulturu, jedan je od osnivača Enthusie Planck. Ponekad se šalimo da ne postoji filmski set u Hrvatskoj kojeg ne čini bar jedan Samoborac. Uglavnom su svi ti Samoborci postali to što jesu upravo zbog ovog kluba. Ima ih od redatelja, montažera, dizajnera zvuka, osvjetljivača, glumaca...
Kako danas izgleda i funkcionira Enthusia? Koji su aktualni programi?
Autorska filmska grupa Enthusia Planck još uvijek djeluje u okviru Zajednice tehničke kulture. Glavni izvori financiranja su nam, uz zajednicu, tečajevi i filmsko obrazovanje, promocije filmova, no moram reći kako mi u zadnje vrijeme funkcioniramo u pozadini. Mi smo sada kolektiv koji ima svoje zajedničke ideje i kao takav uspješno funkcionira, dobro se nadopunjujemo. Sada imamo snimatelja, montažere, producente i redatelja. Ovaj Čućićev film je definitivna kruna svega što u ovom trenutku jest Enthusia Planck. Film je nastao ponajprije zahvaljujući Damiru Čućiću, ali ipak iz ovog podruma i podržan radom svih ljudi koju su sudjelovali na njemu. Moram priznati da nas je sve iznenadilo da je osvojio Zlatnu arenu.
Ranije si Enthusiu opisao vrlo simptomatično – kao kolektiv. S obzirom na to da su članovi Enthusie postali profesionalci, moram te pitati niste li se u zadnje vrijeme na neki način zatvorili?
Moram upozoriti kako za razliku od ostalih kino klubova u Hrvatskoj, jedini nosimo naziv Filmska autorska grupa. To nas već u startu razgraničava s kino klubom i zato nikada sami sebe nismo tretirali kao klasični video, foto ili kino klub kojem bi "dužnost" bila organizirati predavanja, tečajeve i slično. Nekada je kino amaterizam imao razine pa je tako bilo moguće biti kino amater 1., 2. ili 3. klase. Ne znam točno kako je to funkcioniralo jer taj sustav već odavno nije relevantan, ali ipak ocrtava korijene. U skladu s tom povijesnom klasifikacijom, u Samoboru je osnovana Filmska autorska grupa Enthusia Planck.
Koliko i na koji način surađujete s ostalim udrugama i filmskim grupama?
Uglavnom surađujemo po kriteriju osobnih poznanstava. Dobra je praksa kod domaćih kino klubova što su izrazito solidarni i postoji zdravo nadmetanje. Uvijek si međusobno pomažemo i posuđujemo opremu, pratimo produkciju i nastojimo osvojiti što više nagrada.
Hrvatski filmski savez kao krovna udruga kino klubova puno radi na edukaciji i s njima surađujemo na programu Škole medijske kulture dr. Ante Peterlić u Čakovcu. Enthusia za tu školu osigurava kompletnu opremu, a neki od naših članova su i voditelji. Tako sam ja voditelj radionice tehnike, cijelu radionicu dokumentarnog film čine naše snage, a uz to HFS-u sređujemo projekcije i neke tehničke stvari.
Što se tiče nezavisne scene, imamo super iskustva s Revijom amaterskog filma, jer je to format festivala koji nam u potpunosti odgovara. Fade In i mi smo surađivali početkom 2000-ih, mislim da im je Enthusia montirala neke spotove za GONG. S produkcijskom kućom Restart smo počeli nedavno surađivati, vjerojatno ćemo nastaviti prikazivati njihove dokumentarce u samoborskom kinu. Restart je odlična inicijativa te smo u sklopu premijere hrvatskih filmova u Samoboru prikazali film Blokada Igora Bezinovića.
Koliko publika prati vaše programe u samoborskom kinu?
Odaziv publike prvenstveno ovisi o vremenskim prilikama vrijeme, a tek onda i o filmu. Ako je lijepo vrijeme, projekciju posjeti između 20 i 50 ljudi, što smatram solidnom brojkom. Ukoliko je vrijeme ekstra lijepo ili je produženi vikend, tada dođe troje ili četvero ljudi. Događalo se i da ne dođe nitko.
Što znači biti nezavisan u okvirima domaće filmske produkcije? Koliko vas u poetičkom smislu određuje ta pozicija?
Krovna organizacija i ustanova filma u Hrvatskoj je HAVC. Mi imamo sreće da HAVC prepoznaje to što radimo te nam ipak dodjeljuje sredstva za rad kroz godinu, uz to što dobivamo sredstva za produkciju nekih filmova. Kad dobivaš novac od HAVC-a, dužan si raditi izvještaje, što mislim da je potpuno okej. Nezavisan si u pogledu toga što se prema HAVC-u natječeš u istoj poziciji, bio udruga ili d.o.o. Osobno smatram da smo nezavisni zbog toga što se unutar organizacije ne moramo boriti s isplaćivanjem plaća jer uglavnom radimo na volonterskoj bazi. To ovisi o projektu, jer ako se radi o produkciji filma, onda tražimo honorare koje dajemo vanjskim suradnicima i snimateljima. Novac koji zaradimo na takvim projektima ulažemo u vlastitu produkciju i kupujemo opremu koju nam treba.
U tom smislu je super što živimo od nekog drugog rada. Ja snimam reklame i radim za Motovun Film Festival, no i taj posao je velika ljubav. Zapravo, živim od toga što snimam propagandne poruke za korporacije i zahvaljujući tome imam luksuz da se mogu baviti s onim što volim i za to nužno ne moram dobiti novac. Zbog toga je, uostalom, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta, u sklopu kojeg djeluje samoborsko kino, i toliko otvorena za suradnju – zna da ovo radimo iz ljubavi. U tom smislu, odlično je da smo nezavisni sami od sebe pa o tome što radimo u ovom podrumu ne ovisi naša egzistencija i možemo biti relativno beskompromisni.