Razgovarale: Tina Gavranić i Dea Vidović
Zagrebački anarhistički pokret - ZAP nastaje iz Zagrebačke anarho-pacifističke organizacije - ZAPO koji svoje sjedište tijekom devedesetih nalaze u prostorima Antiratne kampanje. Ključna aktivnost ZAP-a bila je usmjerena na izdavačku djelatnost i objavljivanje newslettera, fanzina i časopisa, među kojima su najvažniji bili Comunitas, Nećemo i ne damo te Zaginflatch. Marko Strpić i Marko Vuković iskustvo prikupljeno kroz djelovanje ZAP-a prenose na Autonomnu tvornicu kulture - Attack, organizaciju koja nastaje upravo na inicijativu Marka Strpića i Vesne Janković, a kojoj se pored Marka Vukovića ubrzo pridružuju i mnogi drugi pojedinci i grupe. U razgovoru koji slijedi, Strpić i Vuković prisjećaju se svojih aktivističkih dana.
Početkom devedesetih ste bili uključeni u Zagrebački anarhistički pokret. Možete li predstaviti rad ovog pokreta?
M. S: Prije Zagrebačkog anarhističkog pokreta – ZAP-a, postojala je Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija – ZAPO koju je pokrenula starija generacija, i to je zapravo prva inkarnacija ZAP-a, koja je nastala negdje u isto vrijeme kada i Antiratna kampanja. Mada su postajale i neke akcije prije, one nisu bile formalne. Radilo se o skupini koja se okupljala na Mažurancu i još par ljudi koji su odlučili nešto raditi kroz neku anarhističku organizaciju. Napravili su neke anti-ratne demonstracije u ljeto 1991. ZAPO je tijekom 1992. pristupio formalno Antiratnoj kampanji, ali kada je počeo rat 70% tih ljudi je pobjeglo, pa je ovdje ostala šačica ljudi. Negdje 1993. godine su neki ljudi došli studirati u Zagreb, neki su već bili tu i tako smo se počeli družiti u Tkalčićevoj ulici, gdje je bilo tadašnje središte Antiratne kampanje. Odgovarali smo kolektivno na bezbroj pisama koja su nam stizala. Ljudi su ispitivali o ratu, o nama kao pokretu, o anarhizmu u takvim okolnostima i slično. Čitali smo časopise, dobivali fanzine, gradili neku svoju bazu. Prve akcije smo počeli organizirati tijekom 1994., a godinu dana ranije je tiskan Preko zidova nacionalizama i rata, što je zapravo bila prva veća stvar koju smo napravili, a koja je bila komunicirana s ekipom s područja bivše Jugoslavije. 1994./1995. se dogodila smjena generacija, i gotovo više nikoga nije bilo iz prve generacije, a Zagrebačka anarhističko-pacifistička organizacija je promijenila ime, jer smo odlučili da nismo ni pacifisti, a ni organizacija. I tako nastaje Zagrebački anarhistički pokret.
M. V.: U to vrijeme okupljanja u Tkalčićevoj postojala je grupa ljudi koji su bili spremni identificirati se s anarhizmom i reći – ja sam anarhist i hoću radit u tom smjeru. I bila je gomila ljudi koji su ili bili anarhisti u svojoj studentskoj prošlosti ili su i ostali anarhisti ali se nisu bili voljni identificirati kao anarhisti, ali im je bilo fora da postoji mjesto i vrijeme, par dana u tjednu kada su se, kao grupa anonimnih alkoholičara, mogli okupljati. Osim njih dolazila je gomila stranaca čiji je background bio usidren u anarhizmu, a u Hrvatsku su došli pomagati izbjeglicama. Tkalčićeva, odnosno središte Antiratne kampanje, je za njih bio neki hanging place gdje su mogli doći pronjuškati što zapravo znači biti ovdje, u Zagrebu i Hrvatskoj. Okupljala se i gomila potpuno mladih ljudi koji su se htjeli informirati. Tako da možemo reći da je to bilo neko socijalno mjesto. Nije bilo ni programa, niti nekog načina prihvaćanja i priključivanja novih ljudi. Baš je bilo mjesto za druženje, socijalizaciju i informiranje. Svatko je imao neku ideju što bi htio raditi i onda bi nagovarao druge da mu pomognu to ostvariti. Tada je postojao veliki interes iz inozemstva da se podrži bilo kakva anarhistička aktivnost. Za to su najviše bili zainteresirani Talijani. Ljudi su nam slali svoje časopise, pitali su kako mogu pomoći, tražili su informacije o tome kako se raspala Jugoslavija i slično.
Antiratna kampanja, a onda i Zagrebačka anarhističko-pacifistička organizacija, odnosno kasnije Zagrebački anarhistički pokret nastaju u ratno vrijeme. Što je za vas predstavljala Antiratna kampanja i koliko je utjecala na ono što ste vi radili u okviru ZAP-a?
M. S.: Nije lako shvatiti kontekst cijele te priče. U kontakt s Antiratnom kampanjom sam došao zato što sam u to ratno vrijeme kao klinac razmišljao drugačije - nisam brijao na nacionalizam i cijela ta ratna priča me nije zanimala na taj način na koji je zanimala većinu ljudi. Stoga sam Antiratnu kampanju prepoznao kao siguran prostor gdje sam mogao doći i pričati s normalnim ljudima o normalnim stvarima i gdje me nitko neće pitati koje sam nacionalnosti. Uostalom, tamo sam mogao jednako razgovarati i o glazbi i o politici. Tako da su Antiratna kampanja kao prostor, a onda i ZAP unutar ARK-a, predstavljali ljudima neko sigurno utočište. Ljudi koji su se okupili oko Antiratne kampanje su htjeli stvoriti neki prostor koji će odvojiti ljude od svega toga. Bila je to neka vrsta grupe za psihološku samopomoć. Dođeš i družiš se s ljudima koji su u istim govnima kao i ti.
M. V.: Postojao je veliki utjecaj Antiratne kampanje na ono što smo mi radili. Ako gledaš na anarhizam kao aktivnost koja ima ultimativni cilj promijeniti društveno uređenje to te može iskreno zatresti. Postoji potencijal toga da revolucionarna organizacija to može. ZAP-ove aktivnosti su bile individualne. To je bila kao produžena ruka cijele atmosfere i konteksta. Nije bila organizirana, čak niti osviještena. Većina ljudi nije imala svijest o svojoj stvarnoj poziciji. Bili su vođeni sindromom Indijanca s Trnja. Ima jedan "frajer" koji se krajem 80-ih i početkom 90-ih povlačio po svim koncertima i alternativnim događanjima u Zagrebu i okolo po Hrvatskoj. I on je u doslovnom smislu bio Indijanac, izgledao je kao Indijanac i "brijao" je da je Indijanac. Zamislite koja je to želja da se teleportiraš odavde. Tako da mi se čini da se cijeli taj sustav htio teleportirati odavde. Pa ipak, Antiratna kampanja se nije htjela teleportirati, nego je htjela utjecati, ali impact koji je imala gotovo je isti. To je bila grupa ljudi koji su na neki način bili freakovi i za njih osobno bi možda bilo najbolje da ih je netko zbilja teleportirao iz situacije u kojoj su se našli.
Možete li naznačiti neke prijelomne trenutke u svom djelovanju unutar Zagrebačkog anarhističkog pokreta? Kako se ZAP razvijao kroz devedesete?
M. S.: Čini mi se da smo 1995. konkretizirali neke stvari, to jest da je nas par koji smo radili nešto konkretno uspjelo nagovoriti druge ljude da se nešto zavrti i da se nas više angažira na tome, točnije da se ne temelji samo na druženju, nego da komuniciramo i s ljudima izvan granica države. Nakon Preko zidova nacionalizama i rata, počeli su izlaziti i Nećemo i ne damo, što nije bio samo naš doprinos i inicijativa, nego nešto što je došlo iz inozemstva, jer kao što smo već istaknuli dosta je stranaca zalazilo u prostor u Tkalčićevoj i svi oni su donijeli sa sobom neke ideje i razmišljanja, pa onda i inicijative. Počeli smo raditi newslettere, jer je to bio puno jednostavniji i kraći način za prenošenje informacija koje bismo inače prenosili ljudima pišući im rukom individualna pisma. Tada je već izlazio i Comunitas, fanzin ZAP-a koji se uglavnom bavio anarhističkom teorijom i aktualnostima. Do 1995. on je izlazio periodički ali u dužim vremenskim razmacima, tipa izašao je 1991., pa 1992. i onda 1994. Tako da smo u to doba, zavrtili i Comunitas koji je počeo živjeti sa svojim usponima i padovima. Kako je došao utjecaj sa zapada počeli smo se baviti McDonald's-om i prije nego smo stupili u kontakt s ekipom koja je u Engleskoj završila na sudu. Naime, postojala je jedna grupa koja je, uvjetno rečeno, "napala" McDonald's na svečanom otvorenju na kojem su bili svi političari, kao što su Zdravko Tomac, Vesna Pusić i drugi. Sjećam se Tomca kako jede hamburger i s nevjericom nas gleda kako dijelimo letke protiv McDonald's-a. On jednostavno nije mogao vjerovati što se događa, kao - što vi hoćete, pa napokon je došao zapad i kod nas, u Srbiji je McDonald's došao prije nego kod nas, evo sad smo i mi ostvarili taj desetljetni san. Onda su iz svega toga, kako su se stvari zakotrljale, ljudi počeli sve više dolaziti u prostor. U jednom smo trenutku imali grupu od 40-ak ljudi koji su stalno tamo "visili". Odlučili smo sve materijale koje smo imali staviti u jedan prostor. Antiratna kampanja je imala jednu prostoriju na ulazu koja je bila prostrana ali zatrpana smećem. Mi smo ju raščistili i napravili tamo info-shop i knjižnicu. Tako da je to postao prostor gdje su se ljudi skupljali i gdje se radilo. Sredinom 90-ih je najveća aktivnost bila izdavaštvo. Nije bilo ničega, nije postojalo ništa i nitko nije ništa objavljivao. Bilo je jedino muzičkih izdanja, a nas je zanimalo više od toga.
Nezadovoljni izdavačkom djelatnošću tog vremena, počinjete sami izdavati/objavljivati fanzine/newslettere. Pored već spomenutog Comunitasa, započeli ste s objavljivanjem Nećemo i ne damo, na hrvatskom jeziku, kao i s objavljivanjem newslettera Zaginflatch na engleskom jeziku. Možete li objasniti koncept ovih newslettera - kako ste odlučivali što je sadržaj jednog, odnosno drugog?
M. V.: U ZAP-u nije postojala nikakva formalna organizacija niti podjela odgovornosti, ali je u praksi ona ipak postojala. To je naravno proizlazilo iz toga što je svaka ideja bila nečija individualna inicijativa u koju su se onda uključivali drugi ljudi. Primjerice Nećemo i ne damo smo pokrenuli nas dvojica kao nešto potpuno nezavisno, a kako je u to vrijeme u ZAP-u krenula priča i s newsletterom Zaginflatch, shvatili smo da nema logike da radimo dva newslettera, pa smo odlučili da jedan bude na hrvatskom, a drugi na engleskom. Stvari su funkcionirale na toj razini, to je bio vrhunac formalnosti.
M. S: Newsletter po definiciji nosi vijesti. Većinom smo bili fokusirani na to da se newsletteri napune informacijama koje se tiču neposredno aktivnosti državne represije prema aktivnostima, ali u širem kontekstu ne samo aktivističkim aktivnostima, nego svim aktivistima koji su bile na neki način protiv državne politike tada. Naravno, prenosili smo informacije i o aktivnostima koje smo mi radili, ali i svi oni za koje smo čuli, a da su imali veze s ovim prostorom. Kada bi to ispunili onda bi vidjeli koliko nam je prostora ostalo. U početku se dešavalo da je urednik ostao taj koji se "grbi" da napiše komentar nekih konkretnih, a nerijetko i političkih događanja. To je vrijeme prije interneta, i ovakav tip komunikacije je bio iznimno važan. Imali smo ZaMir s BBS sustavom mailova. Newsletteri su bila jako važni i zbog kontakata – bili su to kontakti svega i svačega, tko god je nešto radio i objavljivao. Tu i tamo smo recenzirali nekakvo izdanje ili objavili informaciju da je nešto objavljeno. To su bile kratke crtice, a ne opsežne recenzije. Oba fanzina/newslettera su izlazila na formatu A5, samo presavijeno, znači A4 presavinut na 4 stranice, pa smo to povećali na A3. Ovisno o tome koliko smo novaca imali.
Na koji način ste financirali ta izdanja i kako ste vršili njihovu distribuciju?
M. S: U to smo vrijeme radili majice koje smo prodavali. Npr. napravili bismo 100 majica, prodali ih i tako prikupili potrebna sredstva. To je bio temeljni izvor financiranja. Tu i tamo ako je netko imao nešto novaca ubacio bi ih u kasicu. Ali, to je bilo jako rijetko. Znalo se dogoditi recimo da neki skvot u inozemstvu napravi neki benefit koncert pa skupi novac i pošalje ga nama. Ali ta sredstva nikada nismo koristili za ova dva newslettera, već smo ih ulagali u objavljivanje Comunitasa, jer je to bio časopis koji smo htjeli redovito izdavati, a kako smo ga tiskali onda su i troškovi za njega bili veći.
M. V.: Dakle, ova dva newslettera smo fotokopirali na kopirkama na raznim mjestima. U to vrijeme je poštarina bila prilično jeftina, a osim toga, poštanske markice smo mazali s voskom i lijepili selotejpom, pa smo molili ljude da nam vrate markice kako bi ih koristili više puta dok se ne izližu. Snalazili smo se na različite načine.
M. S: No, sve te gerilske metode nisu mi ostavile neku traumu i nemam osjećaj da je to bilo vrijeme kronične besparice. Kakva god situacija bila, uvijek smo nekako uspjeli napraviti dovoljno primjeraka da se izdanja dijele.
M. V.: S obzirom na to kako smo radili i u kojoj smo situaciji bili, možemo reći da smo objavljivali u prilično velikim nakladama, gotovo uvijek po 500 komada, a najviše je bilo 2 tisuće primjeraka, što je doista bila velika naklada za nešto što radiš bez novaca, i što distribuiraš od ruke do ruke.
M. S.: Tih je newslettera bilo po svuda, jer je jedan dio distribucije išao i preko velike mreže tih malih nezavisnih distribucija koja je tada postojala i koje su "valjale" fanzine. Ako je bio neki koncert uvijek si znao da će negdje na stolu biti novi broj.
M. V.: Bilo je to takvo vrijeme u kojemu je način distirbucije bio stvarno izniman. Pisala su se klasična, old school, pisma. Ljudi su imali potrebu komunicirati šire od svog kruga ljudi u lokalnoj sredini, bilo da su imali svoje bendove ili iz nekog sasvim drugog razloga. Tako da se u takvoj postojećoj mreži i brzo i relativno lako mogao distribuirati i svaki novi broj naših newslettera.
Zagrebački anarhistički pokret stoji i iza prvog skvotiranja u Zagrebu. Naravno mislimo na Kuglanu iza Autobusnog kolodvora. Kako je došlo do ideje skvotiranja i kako ste ga organizirali?
M. S.: ZAP je okupio grupu ljudi koja je bila svjesna da se želja za skvotiranjem može i praktično isprobati pa tako i pronaći metodu kojom se to može postići. Stvorila se dakle jedna grupa, nekih 40-ak ljudi, koja je bila dovoljno čvrsta da posluži kao baza za djelovanje, tj. za skvotiranje, kojoj se onda pridružila jedna puno šira grupa ljudi, pa nas je u konačnici bilo nekih 200-tinjak. Prostor Kuglane kao prostor koji ćemo skvotirati je našla i predložila Tina, jedna cura iz Makarske. Bila je studentica fizike koja je napustila studij. Bila je jako energična i jako frustrirana ratom što ju je potaklo na aktivizam. Kada je čula da se mašta o skvotiranju jedan je dan došla u ZAP i rekla – obišla sam grad i znam gdje ćemo, bila sam tamo i sve ispitala.
M. V.: Mi smo već prije bili u skvotovima u inozemstvu i živjeli u njima. A gotovo na dohvat ruke nam je bilo iskustvo Metelkove, koja je bila skvotirana godinu dana ranije. Kada je Grad Ljubljana htio u tom prostoru napraviti nešto komercijalno, naša generacija u Ljubljani je skvotirala dvije zgrade, jednu za život/stanovanje, a drugu za klub. Imali smo direktnu vezu s ljudima iz Metelkove, a onda i njihovu podršku, pa su taj vikend došli u Zagreb kako bi nam pomogli.
M. S.: Nama to jest bilo prvo direktno iskustvo i prvi pokušaj u Zagrebu. S druge strane mi nismo niti razmišljali toliko o tome. Kada sada uzmem neke tekstove iz toga vremena koje sam pisao, i kada se prisjetim naših razgovora, smiješno mi je koliko smo bili naivni tada. Smatrali smo da radimo nešto super - budući da je zgrada ionako bila napuštena, očekivali smo da će doći čovjek iz Gredelja i reći nam – Jao super, vi mladi, pa bolje da nešto radite nego da se drogirate. Nismo razmišljali o medijima, nisu nam bili ni na kraju pameti. A njima je to odjednom postala vijest. Svaki dan je bilo sve više novinara, pa su se onda pojavile i kamere. A kako nitko od nas nije imao iskustva s medijima, nismo ih znali ni primiti. To je bilo na neku foru potpuno nepripremljeno. Nitko od nas nije tako razmišljao niti imao dovoljno iskustva u tim stvarima da bi se uopće mogli pripremiti. Nije bilo kočnica, to je sve bilo vrlo spontano. U to vrijeme stvarnost je bila toliko čemerna kao da danas netko kaže - Ajmo na Mjesec. Ne govorim da je to neki ogroman događaj, ali mentalno je to bio ogroman korak. Iz nekog stanja uma – ne, to se ne može, do uspjeha. Do tada smo imali osjećaj da koliko god radili i trudili se da nema pomaka.
Koliko je ovo iskustvo skvotiranja bilo važno za sve ono što ste kasnije organizirali i radili, ne samo vi, nego i svi oni koji su se okupili oko vas u Kuglani?
M. V.: Ovo je bila prva kolektivna akcija koja je imala udar i koja je ostavila traga, ne samo na nama nego na širokom krugu ljudi. Dogodila se neka skroz zanimljiva interakcija među nama samima, ali i iskustvo s policijom i vlasnicima prostora je također bilo važno.
M. S.: Možemo čak reći da je i došlo do određenog oštećenja ako govorimo o ovoj anarhističkoj priči. Dakle, kada danas govorimo o anarhizmu, o njemu ne možemo govoriti a da takve prakse ne povežemo s udrugama. Naime, kada smo ušli u pregovore s tvornicom Gredelj, vlasnikom prostora, rekli su nam da bi postojala mogućnost dobivanja prostora da imamo neku udrugu. Iz osjećaja da se ništa ne može, najednom se pokazalo da se ipak nešto može, ali da je sve lakše ako imaš udrugu. Tako da smo odjednom i mi, i masa drugih osnovali kojekakve udruge, pa je tako nekoliko godina kasnije nastao i Attack!, kao udruga jer smo mislili da bez takvog tipa formaliziranog djelovanja nije moguće ništa napraviti. Naravno, ne mislim da je to nužno loše za svakoga, ali je loše jer sve stavlja u jedna kalup.
Attack! ste pokrenuli 1997. godine, tako da je između skvotiranja Kuglane i prvih Attackovih akcija prošlo tri godine. Što ste sve pokrenuli i u čemu ste sudjelovali u međuvremenu?
M. S.: Radili smo plakate i letke, i družili se. Vrtili smo se oko tog info-shopa, bavili se izdavaštvom, širili letke i zapravo smo vjerovali da se niti ne može napraviti više. Nismo se usuđivali raditi demonstracije jer je to bilo komplicirano i gotovo nemoguće, trebalo ih je prijaviti policiji i vidjeli smo milijardu ograničenja za neke takve akcije. Sudjelovali smo u ARK-ovim akcijama. Zapravo do 1997. i nije bilo baš nekih velikih akcija.
M. V.: Što se tiče konteksta interneta, imali smo web stranicu. Prvu je imao Arkzin, a onda smo mi imali svoju. Web stranicu smo pokrenuli paralelno s Ex-yu-a-listom. To je sve bilo negdje 1996./1997. Većina aktivnosti i energije se svodila na to da postoji fizičko mjesto. Bilo je jako puno komunikacije s ljudima koji su dolazili i puno komunikacije prema van. Puno je energije odlazilo i na keriranje materijala – na pisanje i prevođenje. Znači ljudi su ili pisali svoje osobne stvari ili su prevodili i izdavali.
M. S: No, ni to pisanje i prevođenje nije bilo bez vraga. Nije nam bilo svejedno izaći na ulicu i dijeliti Preko zidova nacionalizama i rata, jer nikada nisi znao hoće li te netko klepiti po glavi ili reći – Bravo! Jednom su čovjeku prijetili pištoljem u policiji, a to je imalo veze s dolaskom Pape. Kad god je Papa dolazio mi smo bili na informativnom razgovoru.
Spomenuli ste Ex-yu-a-listu. O kakvoj je listi riječ?
M. V.: Ex-yu-a-lista je bila distribucijska emailing lista. Nastala je na mom kompjutoru tako što sam imao jedan prastari kompjuter spojen na Zamir BBS i nekih 30-ak frendova s područja bivše Jugoslavije s kojima sam razmjenjivao poruke i povremeno im slao cirkularne mailove s novostima o tome što se događa u Hrvatskoj, svojevrsni e-newsletter. Prelomilo se kad sam shvatio da se radi o super mediju za komunikaciju. Prvo je sve išlo preko mog email accounta a poslije smo uz pomoć Zamira uveli i software koji je bio otvoren i drugim ljudima. To je bio jedini način komuniciranja među anarhistima u bivšoj Jugoslaviji. Ex-yu-a-lista je funkcionirala kao nešto između informativne liste i foruma.
M. S.: Bio je to neki tip hanging placea koji smo imali u fizičkom prostoru u Tkalčićevoj, samo što se odigravala u virtualnom prostoru i uključivala je prostor cijele bivše Jugoslavije. Za mnoge je ta lista bila važna, posebno za one koji su živjeli u manjim gradovima, u kojima su imali svega nekoliko istomišljenika, pa im je bilo od presudne važnosti imati mogućnosti komunicirati sa sličnima iz drugih krajeva.
Iz te komunikacije preko Ex-yu-a-liste, kao i newslettera Nećemo i ne damo došli ste na ideju da biste se mogli nalaziti s istomišljenicima iz Jugoslavije te s njima razgovarati o zajedničkim problemima i raditi na njima. Možete li se prisjetiti tih prvih sastanaka i okupljanja i koliko su oni bili korisni za vaše daljnje aktivnosti?
M. V.: Prvi sastanak smo napravili u ARK-u 1996. Bilo nas je negdje 50-ak i to je bilo dosta veliko i zanimljivo, bez neke strukture i ideje što i kako. Bilo je ljudi s nekim idejama koji su i potegli tih par tema. No, to i jest bila naša zamisao – da se nađemo i družimo pa ćemo onda vidjeti što će iz toga izaći i što ćemo raditi.
M. S.: Bilo je doista tako otvoreno i neformalno, ali istovremeno se jako dobro znalo tko će doći, tko će gdje spavati itd. Dakle, ipak je postojala svojevrsna organizacijska nijansa.
M. V.: U Zagrebu smo se dogovorili da ćemo sljedeći sastanak napraviti u Mađarskoj, jer je bio veliki problem, gotovo nemoguće, dobiti vize za ljude iz Srbije. A Mađarska je bila na pola puta, i nikome nije trebala viza. No, problem je bio što u Mađarskoj nismo imali infrastrukturu. Jedan je sastanak bio na nekom jezeru na granici s Ukrajinom, i još jedan u pograničnom mjestu poviše Osijeka. Ova dva susreta u Mađarskoj su opsegom bila puno manja od onog zagrebačkog, jer je trebalo puno novaca i truda da se okupe ljudi, osigura spavanje i hrana. Mi smo recimo na prvi susret u Mađarsku došli auto-stopom, a mjesto su nam preporučili budimpeštanski anarhisti koji su također došli na susret.
M. S.: Izdvojio bih jedan kasniji sastanak koji je možda bio najvažniji. Naravno, svi su sastanci bili važni na svoj način, pa tako i ova dva u Mađarskoj koji iako su bili neka vrsta eksperimenta, ipak su bili važno iskustvo. Uostalom, iz svih tih sastanaka je nastala ideja da se napravi sastanak u Zelenkovcu u Bosni. Bilo je to je već 2000. kada je Ex-yu-a lista bila na svom vrhuncu i kada je okupila oko 150 aktivista koji su skoro svi došli na taj sastanak u Zelenkovcu. Tamo smo sjedili, pričali i radili u malim grupama, pa smo navečer imali velike zajedničke sastanke na kojima bi razgovarali što su male grupe radile.
M. V.: Po meni je najveći efekt ovog, kao i ranijih sastanaka taj što su svi ljudi dobili osobno pročišćenje i nabrijavanje. To je bilo prekrasno iskustvo, otići negdje s grupom ljudi s kojima možeš razgovarati o stvarima koje nas muče, a hoće li to nekoga stvarno aktivirati bilo je manje važno. Najvažnije je bilo što si morao biti "nabrijan" da bi uopće tamo došao, a od tamo si odlazio još "nabrijaniji" i "energiziraniji". Uostalom, ti su sastanci i okupljanja svima dali osjećaj da nismo sami, već da smo dio nekog većeg pokreta. Također su nam dali priliku da artikuliramo svoje ideje i misli.
Možete li se osvrnuti na društvenu i političku situaciju devedesetih koja je na neki način doprinijela tome da vas se kritizira kao nositelje anarhističke ideologije koji su se zalagali za ljudska prava što nije bila uobičajena praksa anarhista?
M. S.: Postojali su oni i postojali smo mi. Imao si diktaturu i nas koji nismo dio te diktature. Imaš nacionalizam i Tuđmana, dnevne novine i zapravo nemaš nikakvu televiziju nego HTV i Hloverku koja čita proglase.
M. V.: Mislim da je to bio osjećaj većine mladih ljudi u 90-ima, samo se nekima to manifestiralo na jedan način, a nekima na drugi. Taj je period bio kulturološki strašno skučen i bilo je puno agresije u društvu koja se osjećala. Svi su to osjećali, pa vjerojatno čak i Tuđman, samo što je njega puklo na drugu foru. To je artikulacija koju bi svatko tko je bio u ZAP-u imao. Čak i moje prijatelje koji nisu bili anarhisti su mučile iste ove stvari. Samo eto, mi u ZAP-u smo možda pronašli neki mali mehanizam obračuna. A zapravo smo bili smiješni, čak i iz anarhističke pozicije. Nas je klasična anarhistička struja mogla jako kritizirati zbog naše političke pozicije u tom trenutku. Npr. zalagali smo se za ljudska prava, a anarhistička kritika formalne politike obrane ljudskih prava je jaka, dakle klasična anarhistička škola se sukobljava s tim konceptom. Nama to nije palo na pamet, jer u tom trenutku je obrana ljudskih prava bila jedina logična opcija djelovanja. S tim i sličnim detaljima uostalom nismo nikada raščistili. Jedino što jesmo raščišćavali je bilo pitanje izbora. Anarhisti se oduvijek međusobno kolju oko pitanja izbora - ići na izbore ili ne? Načelno nismo vjerovali u zastupnike kao reprezentativno tijelo, ali smo razmatrali da budemo oportunisti i glasamo za one koji su manje problematični. Dalo bi se dakle iz vizure klasičnog anarhizma uputiti puno kritika našem djelovanju i tome da nismo bili pravi anarhisti, da nismo bili dosljedni. Ali svi smo se svejedno identificirali s anarhizmom.
Alternativnih kulturnih događanja je tijekom devedesetih bila jako malo. Što je uopće bilo u ponudi, kako je izgledala alternativna kulturna mapa Zagreba u tom vremenu?
M. S.: Mi smo stalno bili u Ljubljani, jer u Zagrebu nije bilo koncerata. URK je nešto radio u Rupi na Filozofskom fakultetu, ali sve je to bilo sporadično. Pogotovo je sredina 90-ih bila katastrofalna.
M. V.: Doživio sam klupsku scenu s kraja osamdesetih, ali kako je vrijeme prolazilo ti su klubovi u devedesetima nestajali jedan za drugim. Na kraju se sviralo i družilo po kafićima. Cijela atmosfera je bila otužna. Mislim da je to opće nezadovoljstvo dovelo do fizičkog stvaranja Attacka. Možda čak i osobno nezadovoljstvo jer svatko je nezadovoljan kada osjeća da je zakinut. Čini mi se da Attackova reakcija proizlazi iz tog zrenja kroz godine i ojačavanja pozicija alternativne kulture, bilo kroz URK ili neke druge i slične aktivnosti. Došlo je dakle do neke točke gdje se situacija morala prelomiti.
Attack nastaje u jesen 1997. i vrlo brzo biva medijski prepoznat i podržan. Na koji ste način komunicirali u javnosti i kako ste uopće došli do publike?
M. S.: Mi smo slučajno bili na tom mjestu, u tom trenutku i s tom idejom da se nešto napravi. Koliko god je to sve bilo povezano, mi nismo razmišljali o tome na taj način. Živo se sjećam razgovora na terasi između Dejan Kršića, Vesne Janković i mene kada smo raspravljali o tome što ćemo i kako napraviti. Bilo je to u ljeto 1997. a već u 10. mjesecu smo se našli s nekih 20-ak ljudi i za 10 dana napravili akciju, stajali na cesti, prodavali članarinu i oblijepili grad plakatima. Nismo znali što će se točno dogoditi, jedino što smo znali je da je sazrela situacija za nešto. Attack je odjednom postao inkubator za mnoge projekte.
M. V.: Attack je bio medijski prepoznat. Dijelom je to došlo i iz iskustva Arkzina kao taktičkog medija što nam je pomoglo oko artikulacije. Međutim, nitko se od nas u Attacku nije svjesno bavio medijima. Čini mi se da su novinari također bili istraumatizirani situacijom u društvu, pa su se lako zainteresirali za Attack koji je bio drugačiji. Vjerojatno su rekli idemo to pokazati uredniku pa možda prođe. I očito je prošlo. Da nije bilo tih par novinara u medijima, mislim da cijela priča s Attackom ne bi tako lako prošla.
Kada smo prodavali članske iskaznice, zapravo smo prodavali maglu na ulici, a ipak je došlo 500 ljudi i učlanilo se u ništa. U javnost smo izašli s gotovo političkim programom – izjavili smo da ništa ne valja, da ćemo sve to preokrenuti i osvojiti prostor za svoju djecu! Uz to smo pokrenuli seriju buvljaka kao javnih događanja u javnom prostoru, tj. na ulici. Tako smo, dok smo prodavali i dijelili članske iskaznice skupili oko 500 adresa ljudi kojima smo rekli da ćemo im javiti kada nešto budemo radili. Tako smo ih sve pozvali na prvi buvljak koji smo organizirali i mnogi su se odazvali. Vesna Janković je tada odigrala glavnu ulogu, jer je ona znala što i kako reći i napraviti, i bila je puno artikuliranija od svih nas. S vremenom smo shvatili kako stvari funkcioniraju i počeli smo osvajati prostor za prostorom, i počeli smo se povezivati s masom ljudi. Ali sama srž bili su Vesna Janković i Marko Strpić. Oni su išli okolo i doslovce cimali ljude za rukav da se pokrenu i da se nešto radi.
U to vrijeme su s nama počeli surađivati ljudi koje do tada nismo poznavali, što je bilo sjajno jer su s njima stigle i neke nove ideje. Na buvljaku i s članarinama smo skupili novce za najam prostora za jedan mjesec. Računali smo da ćemo novce za sljedeći mjesec već nekako skupiti. Kako smo dobili puno medijske pažnje, osim ljudi počele su se učlanjivati i udruge. Tada smo odlučili objaviti imena svih udruga koje su bile u članstvu, a među njima su bile Antiratna kampanja, Centar za žrtve rata, ZAP i Kontra. Kada smo došli u prostor gazda nam je rekao da on nije znao tko smo mi, tj. da ne želi da mu po prostoru hodaju nekakve anarho-lezbače. Iz tih smo razloga za buvljak napravili natpise – Ja sam anarho-lezbača, pa je kulturni događaj postao politički. Dobili smo veliku medijsku pažnju, i postalo je sasvim jasno da nismo samo kulturna inicijativa, nego politička i socijalna.
Od samih početaka oko Attacka su se okupljali brojni pojedinci koje ste sve uključivali u procese donošenja odluka. Kako ste funkcionirali u tako postavljenim pravilima igre, tko je na kraju preuzimao odgovornost, kako ste dijelili zadatke?
M. S.: Bilo bi doista teško poimence nabrojati sve ljude koji su potrošili vremena i dio sebe dali Attacku. Pojedinci su bili profesionalci u svom polju djelovanja, i onda su na tom području i pomagali. Recimo dizajner Ruta je napravio izvrstan logotip, francuski ključ, koji je u samom startu jasno reflektirao naš identitet. Uključivali su se mnogi i svi su bili voljni nešto dati, bez ičega zauzvrat. Tako je na sastancima znalo biti od 30 do 70 ljudi. Danas mi je jasno da je jedna od grešaka koju smo napravili, a koja nam je tada bila potpuni imperativ da drugačije ne može i ne smije funkcionirati, to što smo rekli da se sve odluke donose konsenzusom i da svi članovi Attacka imaju pravo odlučivati. To je super i bio je izvrstan eksperiment, ali s druge je strane bio mukotrpan, dugotrajan i iscrpljujući proces. Pogotovo kada su dio grupe postali ljudi koji su shvatili da se to može zloupotrijebiti i uopće ih nije zanimao taj princip. Recimo imali smo pravilo da se u prostoru ne može piti, jer smo mislili da će to narušiti dinamiku rada koju smo pokušavali postići, a također smo smatrali da ima dosta mjesta za opijanje, da takvih mjesta nije falilo, nego upravo onih na kojima se može raditi nešto drugo. No, pojedinci su htjeli raspravljati o toj odluci, što je mislim bilo prilično nepotrebno. Kako god, ta mogućnost sudjelovanja svih, koliko god bila iscrpljujuća, ipak je svima dala prostor da sudjeluju i uključila je mnogo ljudi, jer su svi bili ravnopravni. Nisu važni samo tamo neki Marko ili Vesna, nego i mali Ivica koji je tu došao.
Što se pak tiče samog programa i organiziranja, nastojali smo uvući što je više moguće ljudi. Gotovo nasumce bi ponudili nekome performans koji organiziramo u četvrtak i pitali ga želi li to organizirati. Neki su tako prvi put organizirali, i samo bi ih usmjerili na one koji su imali nekakvog iskustva. Pokazalo se da je to dobar način da se ljudi uključe i da im takav princip odgovara.
Mislim da je u Attack dolazilo puno ljudi jer je bila dobra energija. Mnogi nisu niti ulazili u neka odlučivanja, nisu ih zanimali mikro-detalji, u smislu rasprave hoće li se piti u prostoru ili ne. Više je to bilo neko ugodno mjesto za diskusiju. Najaktivniji u Attacku su bili ljudi koji su bili za neformalna organiziranja i anarhizam, i oni su ulagali najviše energije pa su tako najviše i kormilarili u kojem će se smjeru ići. S druge strane, bilo je jako puno ljudi koji su imali iskustva s nevladine scene i unijeli su puno elemenata u to. Grupa anarhista nikada ne bi razgovarala na principu – evo tebi mikrofon, sad ti pričaš, mi šutimo i slično. To je baš priča nevladine scene. To je bilo višeglavo stvorenje kojim su kormilarili ljudi koji su davali najviše energije. Ali to je bila interna stvar, a ono što se vani osjećalo je ipak odisalo kao neka kompaktnija slika, mada mi je teško zamisliti kako je netko tada vidio Attack, u biti o tome nisam puno ni razmišljao.
Još od prvih akcija, skupljanja članarine i organiziranja buvljaka, Attack izlazi u javni prostor. Ulice i trgovi postaju Attackova ključna pozornica za aktivizam i društveni angažman, a mnoge su akcije bile duboko ukorijenjen u kontekst i bile su kritika društva i politike. Koje ste sve akcije organizirali?
M. V.: Na intimnoj razini su za mene biciklističke akcije Kritične mase bile jako oslobađajuće. Ekspedicija biciklista koja blokira promet u Zagrebu na kraju 90-ih je bila samoubilačka akcija. Kritična masa je spontano organizirani događaj za koji se samo oglašavalo vrijeme i mjesto. Očekivalo se od ljudi da samoinicijativno dođu biciklima i sudjeluju u prometu. Posljedica je toga da se biciklima blokira promet, u biti da biciklisti postaju ravnopravni sudionici u prometu. Prvi put se odazvalo oko 100 ljudi. Meni je to bilo lijepo jer je to bio klasični građanski neposluh, vrlo nedužan. Rezultat toga su bile potpuno čiste ulice grada. No, to je moj intimni doživljaj. Mislim da je samom Attacku, njegovoj vidljivosti i prepoznatosti, puno više značila akcija Knjiga i društvo - 22% Igora Grubića. On je došao sa idejom da bi radio nešto u Attacku. Tako je nastala ta akcija 22%. Attack je imao dosta ljudi koji su mogli s Igorom odraditi tu manifestaciju koja je uključivala 22 akcije na 22 lokacije. Sama manifestacija je bila posebno zanimljiva jer se događala u vrijeme kada je bilo aktualno pitanje PDV-a na knjige i kada su se mnogi nezavisni izdavači angažirali oko toga.
M. S.: To je imalo velikog odjeka jer je uključilo tu scenu kulturne produkcije, a s druge strane Igor Grubić je bio taj koji je to inicirao i odradio je veliki dio posla. Attack mu je bio dobra platforma i pokret u koji bi se to moglo ugurati, pa mu je Attack pomogao. Također je bio bitan i politički moment koji je u Attacku postojao, a koji je ova akcija također artikulirala. Nakon toga je izašla knjižica i to je ostalo dokumentirano. Akcija 22% je odjeknula tako jako jer je bila percipirana kao inkluzivna za ljude koji su već formirali neku scenu. Mislim da je upravo u tome njegova najveća težina, i da zbog toga i u današnjim vremenima ima veliki odjek.
Attack je pokrenuo i Festival alternativnog kazališnog izričaja – FAKI.
M. S.: FAKI je zapravo nastao iz neke druge stvari koju smo mi izreciklirali. Vesna Janković nam je jednom prilikom ispričala kako su oni u 80-ima radili nešto što se zvalo Ulične intervencije. Mi smo rekli - ajde neka se to zove Intervencije četvrtkom, pa smo svaki četvrtak izvodili performanse na cesti, pa smo radili neke performanse koje su ljudi smislili ili koje smo naprosto iskopirali iz prošlosti. Bilo je tu i gluposti, ali i sjajnih prijedloga. A sve smo uredno prijavljivali policiji kao performans. Jednom smo imali Šarene demonstracije na kojima je nekih 100 ljudi hodalo u krug s transparentima na kojima ništa nije pisalo, nego je sve bilo bezveze šareno. Bilo je fućkanja i urlanja. To je bio period kada smo radili performanse svaki tjedan dok nam ne daju prostor.
Imao je Mario Kovač jedan sjajan performans Šum u komunikaciji. Troje ljudi je sjedilo zatvorenih ušiju, očiju i usta i cijelo se vrijeme čuo šum s radija. U jednom trenutku počinje svirati himna i oni ustaju i stoje, a kada završi himna počinje šum i oni opet sjedaju. U jednom trenutku iz mase od oko 500 ljudi koji su stajali okolo i gledali, prišao je jedan stariji čovjek i to baš u trenutku kada je zasvirala himna. Shvatio je da sada svi gledaju u njega, pa je on brzo stao u ravninu s izvođačima, stavio ruku na srce i čekao dok himna ne završi.
Ideje koje je Attack promovirao, kao i akcije/događanja koja su realizirana mahom nisu bile autohtoni proizvodi već uvoz iz inozemstva, a ipak je Attack prilično iskakao iz mase ujednačene, tradicionalne, nacionalističke i konzumerističke ponude tog vremena.
M. V.: Attack je sam sebe izmislio. Govorili smo da ne radimo nešto novo i ne otkrivamo toplu vodu. Mi smo znali da to postoji negdje drugdje, ako ništa imali smo prijatelje u Metelkovoj. Uzimali smo druge za primjer, gledali kod njih što je dobro, a što ne te pokušavali slične pa čak i iste stvari napraviti unutar svoje zajednice. Svoju smo poziciju o tome zašto to radimo gradili kroz newslettere koje smo izdavali kao Attack i na taj način smo objašnjavali sve što smo organizirali i pucali smo na taj sentiment što je dobro na zapadu treba i kod nas biti – npr. tvornice se preuređuju u kulturne objekte, pa i mi to hoćemo imati ovdje.
Mislim da se Attacku može uputiti najoštrija kritika baš na razini njegove kulturne produkcije. Taj moment se jest dogodio, ali ne u potpunosti. Bilo je par događaja tipa izložba Tvornica igračaka, Faki – festival alternativnog kazališnog izričaja, ali zapravo kulturna i umjetnička praksa nije bila dominantna. Čini mi se da se baš tu nismo uspjeli osloniti na ljude koji su postojali i već radili. Nismo bili dovoljno lukavi, niti otvoreni.
M. S.: Čini mi se da su ljudi više prilazili Attacku, nego što je Attack sam gradio svoje kulturne prakse. Imali smo jednu ideološku raspravu u kojoj smo se pitali jesmo li mi neka kišobran organizacija ili smo inkubator koji nekome tko nema podršku daje podršku. Tu smo dosta raspravljali i zbog organizacije je to otišlo u smjeru da nismo bili producenti. Mada možemo reći da jesmo producirali, jer kada bi netko došao do nas s idejom koju je htio realizirati, mi smo mu pomagali na razini resursa – rješavali smo prostor, osiguravali novce, sređivali dozvole i slično. Nismo mi bili ti koji su organizirali punk koncert, već su ga drugi radili u Attackovom okrilju.
Attack se 2000. useljava u tvornicu Jedinstvo nakon akcije Juriš na Jedinstvo. No, upravo tada dolazi i do smjene generacija, tj. vaša ekipa se polako povlači. Što se dogodilo?
M. S.: Dok se nismo preselili u Jedinstvo intenzivno smo radili iz stanova i različitih prostora, dok nije otvoren klub, odnosno dok nismo ušli u tvornicu Jedinstvo gdje smo imali i info-shop i cyber cafe, dnevni prostor itd. Međutim, to je bio podrumski prostor koji je plavio i s vremenom nam je pukao film. 2000. je neka točka u kojoj Autonomna tvornica kulture - Attack prestaje egzistirati kao neki formalni identitet, i nastavljaju živjeti Attack te Autonomna tvornica kulture kao dva odvojena subjekta. To je koincidiralo s novom generacijom koja je stvari preuzela u svoje ruke.
M. V.: Meni je ta smjena generacija super jer mislim da je Zagrebu potrebno tako nešto. Attack je jedna od rijetkih organizacija u kojoj se uopće događaju smjene generacija. U jednom sam trenutku osobno osjetio da više ne pripadam toj grupi, i bilo bi mi žao da se našim odlaskom sve ugasilo. Super je da Attack kao grupa ljudi toliko dugo postoji. Bilo mi je užasno žao kada se zatvorio klub u Jedinstvu, kakav god on bio, jer mi je falio taj prostor i ta energija i drago mi je da se priča nastavila. Nakon podjele grupe na dva pravna subjekta ostao sam djelomično aktivan u onom formalnije organiziranom, Autonomnoj tvornici kulture. Tu sam bio podrška projektima koji su trebali strukturu a prije svega mislim na časopise Libra Libera i Komikaze. Ostala je i jedna osobna bitka koju je trebalo odraditi a to je tužba HDS ZAMP za kršenje autorskih prava. Podnijeli su prekršajnu i krivičnu prijavu protiv Autonomne tvornice kulture te tužbu na trgovačkom sudu. Pošto sam bio uvjeren da je tužba nepravedna, imao sam volje i energije za višegodišnje natezanje po sudovima i policijskim ispitivanjima. Nakon 9 godina i ta priča je, nadam se, zaključena.