Razgovarala: Martina Kontošić
Iva Kovač (Split, 1983.) i Elvis Krstulović (Rijeka, 1982.) pod imenom Fokus Grupa rade od 2012. godine dajući time novu dimenziju suradnji koja je započela 2009. godine. Oboje su završili Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu nedostatke čijeg su konzervativnog okruženja kompenzirali izvaninstitucionalnim angažmanom. Prije dolaska na studij u Zagreb živjeli su u Rijeci u koju su se vratili 2013. postajući važnim gradbenim faktorom riječke nezavisne scene izuzetno dobro povezane s akterima regionalne kulture. Njihovo djelovanje obilježavaju često dugoročni interdisciplinarni umjetnički procesi kojima tematiziraju nacionalizam, prekarijat, odnose moći na umjetničkoj sceni, ali i šire. Bili su i još su uvijek uključeni u vođenje i kreiranje programa organizacija poput Medike, SIZ-a i Delte 5 što im je dalo neposredan uvid u radne procese iz organizacijske i kustoske perspektive, a ne isključivo umjetničke.
Ispričajte nam najprije o svojim individualnim početcima, prije formiranja Fokus Grupe. Kako je teklo vaše obrazovanje i kako se realizirao individualni rad?
I.K.: Studirali smo slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u vrlo konzervativnom okruženju. Jedan dulji period nismo bili u kontaktu sa scenom jer su to bila dva svijeta koja se nije dalo lako povezati. Pred kraj studija, u različito doba, bili smo na razmjeni u SAD-u što nam je bilo značajno za informiranje o tome što se događa u umjetnosti danas. Osobno sam, kako bih mogla postati djelatna umjetnica, morala izbrisati niz konzervativnih predrasuda koje sam tijekom studija usvajala jer to nije djelovalo poticajno. Jedan od meni važnijih radova nakon razmjene bio je Citati.plakate, s uvredljivim mizoginim izjavama poznatih ličnosti. Radilo se o seriji javnih plakata. Ideja je bila da se rad strukturira kao kampanja. Zvala sam Tajanu Zver da mi pomogne osmisliti dizajn koji je na kraju donekle izmijenjen jer rad nije prošao na natječaju na koji sam ga prijavila pa sam ručno radila plakate doma a noću su mi plakate pomagale lijepiti Anita Celić, Ivana Ognjanovac, Maja Bučić, Milena Mikulandra i Elvis. Plakati su u javnom prostoru djelovali kao pljuska i provocirali reakcije, a kako je riječ o vrijednosnom pitanju interpretacije projekta su bile suprotstavljene. Glavni razlog nastanka Citati.plakate bila je klima na Akademiji u kojoj su iznimno šovinistički stavovi bili sasvim normalizirani. Mi na studij dolazimo u vrijeme prije nego što se formira smjer novih medija. Klima je tada bila takva da su si neke kolege, ali puno gore i mnogi profesori mogli dozvoliti izgovarati stavove koji nisu na mjestu nigdje a kamoli u obrazovnoj instituciji. Kolegice Ines Matijević i Maja Rožman su primjerice spominjale da je na grafici bila puno poticajnija atmosfera s profesoricom Nives Kavurić Kurtović i kasnije s Antom Kuduzom. Slikarski odsjek u to vrijeme nije imao niti jednu mentoricu, a ja sam tijekom studija promijenila dosta mentora. Duje Jurić je stvarno bio dobar, kao i Đuro Seder. To su bili ugodni ljudi s kojima se s poštovanjem razgovaralo. O ostalima ne želiš slušati.
E.K.: Ja sam recimo dva puta izlazio na diplomski ispit jer je Igor Rončević, čiju sam klasu zbog nerazumijevanja napustio na četvrtoj godini, napravio sve da ne prođem. Naša umjetnička edukacija se zapravo odvila tijekom dvije godine apsolventure, kroz programe nezavisne scene, koji su rađeni u SC-u i Galeriji Miroslav Kraljević (GMK). Inter(aktiv) je nam je bio najznačajniji. To je veliki projekt Andreje Kulunčić koji je uključivao niz radionica suvremene umjetnosti. Ja sam bio kod Mladena Stilinovića, a Iva kod Zlatka Kopljara. Odjednom smo suvremenu umjetnost mogli povezati sa svojom neposrednom okolinom. U stanu kod Stilinovića i Branke Stipančić se moglo sjediti satima i razgovarati o umjetnosti. To je bio divan trenutak koji nas je iznova locirao na mjesto na kojem živimo.
I.K.: Iako je i Nicole Hewitt, koja je predavala na Akademiji, bila u organizaciji Inter(aktiva) i drugih programa u SC-u mi odnos s njom doživljavamo više kao komunikaciju sa scenom, a ne Akademijom.
E.K.: Izdvojio bih i Centrifugal, projekt koji je također vodila Nicole i Susjedstvo Ane Bilankov u GMK, to su projekti na kojima smo radili mapiranja grada. Mislim da je Susjedstvo bio jedan od prvih projekata Antonie Majače i Ivane Bago od kad su preuzele vodstvo GMK pa su se kroz projekt upoznavale s neposrednom okolinom, a mi smo se upoznali s vršnjacima s filozofskog, s dizajna itd. U radionici On The Status Of Monsters and Aliens koju su radile Nicole Hewitt i Marina Gržinić, isto u GMK, smo iščitavali Giorgia Agambena i Šefika Tatlića. Nije to bilo ništa ozbiljno, ali bio je jedan od prvih kontakata s teorijom.
I.K.: Taj period naše edukacije kroz programe nezavisne scene je bilo i vrijeme kada Nicole, Nataša Rajković i Zlatko Kopljar pokreću Kulturu promjene u SC-u.
E.K.: Kako smo tada živjeli neposredno kraj GMK, Majaču i Bago smo upoznali na povratku s placa. Vidjeli smo neku galeriju, ušli i to je prvi kontakt. Sjećam se kasnije studenata Nicole Hewitt. Ona je konstantno razbijala taj mjehur Akademije tako što su studenti sudjelovali u izložbama, pomagali umjetnicima. Edukacija je bila tu da ih i upozna sa scenom. Od radova iz tog formativnog perioda izdvojio bih Retorička tijela i Ožiljke. Oba su se bavila pitanjima identiteta i tretirali ga kao društveni konstrukt, a oslonac su mi bili tijelo i memorija. Izložba u Galeriji Nova je bila prvi moment kad sam doveo vlastiti identitet u odnos s institucijom.
Kako je došlo do odluke o zajedničkom djelovanju?
I.K.: Kroz nekoliko suradnji smo zaključili da nam to odgovara. Preuzimanje jednog imena, i još k tome generičkog je bilo mišljeno kao uklanjanje potrebe za tim da se analiziraju autorstvo i doprinosi. I izvan prvih suradnji smo puno komunicirali o umjetnosti. Razgovarali smo o projektima i međusobno komentirali odluke i cijenili mišljenje onog drugog. Prvi test bi li suradnja funkcionirala je bio na rezidenciji u Seoulu 2009. gdje smo radili Art and Market. Bio je to diskurzivan projekt koji se sastojao od istraživanja, dvije serije predavanja i predstavljanja istraživanja.
E.K.: Određenje kolektiva kroz imenovanje je kasnilo za nečim što je već postojalo kao praksa. Osvijestili smo da je pitanje interpretacije označiti nešto kao rad Ive ili Elvisa i da to ne proizlazi iz samog procesa.
I.K.: Ne možeš zamišljati kolektivni rad ako nemaš preteče. Na našoj sceni su postojali kolektivi koji su poznati i cijenjeni, no to je bio drugi tip prakse, drugačije se pristupalo kolektivnom radu. Grupa šestorice su radili uglavnom individualne kontribucije nekom skupnom događaju, Kugla je djelovala u izvedbenim umjetnostima gdje su suradnje uobičajenije. Nismo se na njih mogli nadovezati. Trebali smo zamisliti što bi značilo ignorirati autorsku poziciju kroz stvaranje entiteta koji je nešto različito od nas. To nije zbroj nas, to nisu specifične kontribucije nego nešto drugo i u tom smislu smo polako dobivali informacije da takve prakse već postoje. Počeli smo kolektiv zamišljati kao mogućnost. Iako mislim da tijekom rezidencije u Koreji nismo poznavali niti jedan takav kolektiv, do 2012. smo već znali za prakse nekoliko sličnih kolektiva.
E.K.: Super da si spomenula autorstvo jer je to nama opće mjesto pa ga ni ne spominjemo. Princip individualnog autorstva je nešto što smo htjeli napustiti. U arhitekturi i dizajnu je uobičajeno da praksu ne vezuješ uz jednu osobu.
I.K.: Ove abominacije poput studija koji se zovu po nečijem imenu naravno ignoriramo.
E.K.: Meni se čini užasno važno insistirati na udruživanju ne zato što se osnažuješ ili jer je to na neki način produktivnije, nego zato što dok postoje strukturalne prepreke da se djeluje kao kolektiv postoji i razlog zbog kojeg kolektiv treba postojati jer doprinosi da se te stvari mijenjaju. Fokus Grupa primjerice po zakonu ne može biti autorica, jer je autorstvo vezano uz fizičku osobu. Umjetnički honorar je u praksi jednak za kolektiv kao i za jednu osobu...
Možete li povezati ime Fokus Grupe s metodama zajedničkog rada?
E.K.: Naziv Fokus Grupa je ready-made, preuzeto ime, nismo ga skovali, nije anagram, nego je preuzeti jezični objekt. Nama je interes prvenstveno bio da se osobno razvedemo od autorstva, da je to što radimo autorstvo Fokus Grupe. To je razlog postojanja trećeg imena. S jedne strane nam se sviđala kompromitiranost fokus grupe kao istraživačke metode, nešto što se aktivno koristi u PR istraživanjima. Ono što nam se isto čini zanimljivo je da se s članicama fokus grupe se ne razgovara kao sa subjektima nego kao objektima istraživanja. Tu smo vidjeli paralelu s pozicijom umjetnika; sistem umjetnosti pristupa ti gotovo kao studiji slučaja. To je možda razlog zašto prevladava tradicionalna pozicija umjetnika koji govori iz vlastitog iskustva. Naše ime mapira što nam je interesantno u vezi pitanja autorstva, ali fokus grupu kao metodu ne koristimo u svojoj praksi.
I.K.: Fokus grupe su oblik istraživanja u kojem je odabran reprezentativni uzorak populacije po nekom ključu na temelju čega se onda radi istraživanje. To je generički označitelj za ljude čije navike i ponašanje se proučavaju. Bilo nam je zanimljivo zamisliti se u generičkom imenu. Fokus Grupa nam je primarno maska.
E.K.: Nama je i u tom smislu bilo zanimljivo odabrati ime koje djeluje disfunkcionalno, koje moramo imati pa smo ga probali oslabiti.
Radite li i koliko projekte izvan Fokus Grupe i kako bi opisali razliku između zajedničkog i samostalnog osmišljavanja i provođenja projekata?
I.K.: Radimo unutar Fokus Grupe i onda radimo unutar nekih drugih kolektiva. U k.r.u.ž.o.k.-u smo bili kao individue ali češće ulazimo u taj tip suradnje kao kolektiv što nije uvijek najjednostavnije. Odluka da radimo zajedno je jedna od rijetkih odluka koje se čvrsto držimo. To je jedini programatski dio u našoj praksi. Kada smo se odlučili na suradnju nije više postojala opcija „neću“. Dijalog se morao vršiti dok se nije došlo do rješenja. Mora se desiti to da su obje pozicije zadovoljne s ishodom. To je metodološki kompletna promjena u odnosu kako je bilo prije. Ali moj je dojam da smo se iznimno mijenjali i unutar Fokus Grupe; što radimo, kako radimo umjetnost, koje metode koristimo, kako istražujemo, koje teme pokrivamo, koliko surađujemo ili ne surađujemo.
E.K.: Kada radimo u drugim konstelacijama ne radi se o umjetničkoj praksi u užem smislu. Ne zanima nas individualna praksa. Doživljaj što znači raditi u Fokus Grupi mijenjao se kroz vrijeme, to je neka odluka koju doneseš i posljedice toga se razvijaju u vremenu. Kao da je s vremenom Fokus Grupa postala entitet, ima svoj razvoj i naše odluke sad više ne uzimaju samo u obzir jedan drugoga nego i Fokus Grupu kao treći entitet. Ona ima neku svoju unutarnju logiku. Toga nije bilo na početku. U početku je bila samo odabrani označitelj.
Doživljavate li diskurzivnost kao rad ili (nužnu) nadopunu umjetničkog rada?
I.K.: Neki naši radovi su po sebi diskurzivni. Naš prvi rad, Art and Market, nije bio ostvaren drugačije nego diskurzivno, osim što je dobio dizajnersko pakovanje. Kada smo u Innsbrucku napravili seminar za studentice arhitektonskog fakulteta, to je bila suradnja između nas i studentica. Naš rad je bio seminar.
E.K.: U Existenzoptimumu, kako smo nazvali finalni rezultat tog seminara, uz objekt je išla i publikacija u kojoj je tekst dio rada. Ali, gledano šire, sve forme vidimo kao tekst. Sve što radimo je mišljeno kao argument, pitanje, interpretacija — u dijalogu s tekstovima koje rade drugi. Boris Groys na primjer govori o instituciji umjetnosti, ali ne govori o zgradi gdje se umjetnost stvara i prezentira nego o nizu kanona, ideja, tradicija. U tom su smislu sve to tekstovi koji međusobno komuniciraju i nemaju neki čvrst hijerarhijski odnos.
I.K.: Nekoliko godina nakon prve suradnje smo istraživali više usput, za razvoj ideje, a umjetnički rad je nastajao kao neki više ili manje dorečeni argument o kojem je ponekad trebalo puno toga ispričati. Radili smo objekte koji su nastali na temelju prikupljenog znanja, a mi smo se nadali da se u njima sažima forma i sadržaj. Ono što u zadnje vrijeme radimo jest da smo se vratili istraživačkom pristupu, ali sada bilježimo i istraživanje. Prikupljamo materiju i onda ju obrađujemo i uglavnom to što prikupimo ne plasiramo kao umjetnički rad nego napravimo neki rad iz tog sadržaja, ali ostavimo i trag istraživanja vidljivim.
E.K.: Kad nešto istražujemo to radimo jer nas zanima neka tema, ne započinjemo nužno istraživanje da bi napravili rad. A kad rad nastane, opteretiti ga da sve to prenese čini nam se kontraproduktivno. Recimo, trenutno radimo na projektu radnog naziva Mapa nevidljive tvari koji se bavi istraživanjem odnosa unutar međunarodnog svijeta umjetnosti. S developerom Željkom Dragosavcem gradimo relacionu bazu podataka. Zanimaju nas odnosi moći, savezi ili grupe institucija, individualaca i projekata u vremenu i prostoru. Ta baza će u nekom vidu biti dostupna za javnost putem weba, a u kojem obliku ovisi i o financijama. To je nešto što smo započeli kod rada Priče o okvirima koji smo radili s Jasnom Jakšić u MSU. Tada smo radili s našom lokalnom bazom institucija, a rad je realiziran u formi muzejskih legendi. U tom slučaju je baza podataka bila alat koji je proizašao iz istraživanja i bez kojeg ne bismo mogli napraviti legende. U nekom trenutku smo shvatili da bi mogla biti korisna i drugima, ali ne dok je smještena lokalno na našem računalu. Projekt koji sada radimo je na neki način proizašao iz tog nedostatka.
I.K.: Ono što će ograničiti publiku ove baze je fokus na umjetnost. Važno nam je da takav tip istraživanja probamo proširiti na druge teme. Radili smo niz radova koji su tematizirali nacionalizam i javne skulpture koje su trebale konstruirati naciju. Nedavno smo s Galom Kirnom pokrenuli suradnju na novom projektu slične tematike. U Briselu će se 23. augusta sljedeće godine inaugurirati spomenik „svim totalitarizmima“ i tako konačno pokušati povući znak jednakosti između komunizma i fašizma, odnosno nacizma, ali sada ne više negdje na periferiji Europe. To je upisivanje u teren, duboko označavanje u centru Europe, prema čemu se već dugo smjera. Ovo istraživanje nam je politički iznimno važno.
E.K.: S Kirnom pokušavamo napraviti mapu spomenika koji izjednačavaju komunizam i fašizam na području Europe, staviti ih u geografski i vremenski kontekst. Recimo na primjer, na berlinskom trgu Steinplatz je grad 1951. godine podigao spomenik žrtvama staljinizma, a tek 1953. su građani, samoinicijativno, podigli prvi spomenik žrtvama nacionalsocijalizma u Berlinu. Trg u cjelini izjednačuje iako spomenici pojedinačno ne. U tom smislu moramo svaki put šire iščitati kontekst i tu nam trebaju suradnici koji poznaju materiju. S Galom smo pričali da bi mapa trebala biti okidač za pokretanje diskusija i debata, a nadamo se i akcija.
Vaša praksa je između ostalog vezana i uz Mediku, a nakon preseljenja u Rijeku i za riječku nezavisnu scenu. Možete li opisati taj period vašeg života i općenito se osvrnuti na značaj nezavisne scene za društveni kontekst danas?
E.K.: Period od 2011. do 2013. godine je za nas obilježila AKC Medika. Tamo smo imali radni prostor, surađivali s ljudima, dijelili životne i radne uvjete. Jedan od razloga je bio i ekonomske prirode; u Zagrebu je dobivanje radnog prostora za većinu umjetnika nemoguće. Ne znamo je li se u međuvremenu nešto promijenilo. 2011. počeli smo raditi u jednom od prostora u Medici i taj se odnos sve više razvijao. Počeli smo sudjelovati u raznim izložbenim programima, u uređivanjima prostora, u svemu.
I.K.: ...ponekad i kao redari.
E.K.: Prvi kontakt koji smo s Medikom imali je bio 2009. Radili smo prezentaciju projekta u organizaciji Otvorenih prostora Irene Borić, Lane Fisković i Ane Kršinić Lozice. Kasnije smo upoznali Ivu Cepanec koja je vodila većinu projekata vezanih uz vizualnu kulturu.
I.K.: ...s Nives Sertić. Nama je odgovaralo puno toga u Medici. Ono što je bilo teže je činjenica da je Medika vezana uz noćni život. S tim fokusom mislim da joj je ograničen djelokrug. Istovremeno, to ne bi bilo toliko frekventno mjesto da noćni život nije bio glavni sadržaj.
E.K.: Osim Ive Cepanec, za taj nam je period bilo važno prijateljstvo s Vedranom Gračanom. Vedran je jedan je od ljudi koji je od početka vezan uz Mediku i koji je bio primarno zainteresiran za život Medike same, za organizaciju zajednice, za dijeljenje resursa. S njim smo imali zanimljivu razmjenu o Medici kao temi promišljanja i kao neposrednom iskustvu.
I.K.: On je pokušavao izgradit peć...
E.K.: ...rocketstowe...
I.K.: ...za grijanje dnevnog boravaka koji je radi hladnoće bio neupotrebljiv tri mjeseca u godini. Tu je bila jedina kuhinja, jedini sudoper, tako da je ljudima bilo važno da se može koristiti. Dugački horizontalni dimnjak peći trebao je optimizirati trošenje energije. Mi smo se kasnije upoznali s praksama sjevernoameričkih materijalnih feministica iz 19. stoljeća koje su nastojale podruštveniti kućanski rad. Bilo im je važno kako se priprema hrana, tko sudjeluje u njenoj pripremi...
E.K.: Odnos tehnologije i ideologije. Način na koji su tehnološka otkrića mogla pridonijeti disoluciji nuklearne obitelji kao društvene institucije i rodnoj podjeli rada. Ideja da se rade kantine umjesto kuhinja je trebala profesionalizirati reprodukcijski rad i utoliko ga odvojiti od ženskog.
I.K.: Veco nam je prvi skrenuo pažnju na pitanja organizacije stanovanja u tolikom rasponu.
E.K.: 2013., nakon Medike smo se preselili u Rijeku. Na samom početku smo se javili Molekuli i pitali imaju li prostor u kojem bi mogli raditi. Bili smo jedini umjetnički kolektiv u prostoru koji je bio okupiran organizacijama civilne scene. To je bio lijep period, a Molekula nam je funkcionirala kao sučelje za kontakt s novim gradom. Iako smo oboje živjeli u Rijeci prije nego smo došli u Zagreb, nakon 15 godina Zagreba odnos s gradom trebalo je iznova osmisliti. Nakon prve godine Molekula je dobila natječaj za prostore koji su bili više centralno smješteni u gradu. Nekoliko nas se okupilo i predložilo Molekuli da bi mi preuzeli vođenje starog prostora na Delti kao artist run space. Iz toga je proizašla udruga koja se zove Delta 5. Sada prostor dijelimo s Igorom Eškinjom, Milijanom Babić, Tomislavom Brajnovićem, Nadijom Mustapić, Tonijem Meštrovićem, Anom Tomić, Marinom Krstačić Furićem, Nikom Rukavinom i Andreom Laurić. Sad nam je Delta 5 ono što je ranije bila Molekula. Pogotovo kad intenzivno putujemo izuzetno nam je dragocjeno da postoji prostor koji nam je kontakt s gradom.
Koje je vaše iskustvo rada u Samoupravnoj interesnoj zajednici - SIZ-u? Koji su praktični benefiti udruživanja u organizacije?
I.K.: Dolazak u Rijeku inicijalno je bio vezan uz SIZ jer smo radili izložbeni program za 2013. dok smo još živjeli u Zagrebu. U jednom smo trenutku zaključili da možda više nema smisla biti u Zagrebu pa smo se odlučili na neko vrijeme preseliti. Jedan od glavnih razloga zašto smo tako dugo ostali je Delta 5 i činjenica da su nam uvjeti rada, kolegice i komunikacija takvi da je teško zamisliti da se može postići nešto slično, toliko brzo negdje drugdje. SIZ inicijalno pokreće Nemanja Cvijanović 2009. godine kao program Drugog mora u Molekuli. Onda se seli u Strossmayerovu u njegov atelje i tada mi preuzimamo i neko vrijeme vodimo SIZ. Nemanja nastavlja voditi program od 2016. Otad je koncentriran u kraćem periodu kao Prvomajski festival. U inicijalnoj postavci je bilo 20-ak ljudi koji su bili više ili manje prisutni. Veći dio članica nije bio prisutan lokalno pa se nije desilo kolektivno vođenje. Milijana Babić bi pomogla kad je trebalo, Tomislav Brajnović je pomagao. SIZ je mišljen kao međunarodni kolektiv ljudi koji su ideološki bliski, ali je distanca otežala suradnju. Nemanja me u nekom trenutku pitao bi li ja htjela voditi program i udrugu. Meni je bilo privlačno raditi u organizaciji s kojom se svjetonazorski slažem, da radim ono što me zanima s ljudima s kojima stvarno želim raditi. Ekonomski je situacija bila puno manje zahvalna od rada u zagrebačkom HDLU gdje sam radila od 2010. do 2012., ali je dala slobodu. Program je bio zanimljiv i intenzivan. Pregovaralo se stalno oko prostora, pregovaralo se oko svega i svačega, ali stvarno se radilo nešto što te zanima. Radili smo s Lalom Raščić, Marinom Napruškinom, Societe Realiste, Vahidom Ramujkić. Irenu Borić smo pozvali da kurira jednu grupnu izložbu. Radili smo s Ištvanom Išt Huzjanom projekt u kojem smo hodali od Ljubljane do Rijeke. Hudrada nam je bila prvi projekt. To su sve ljudi s kojima smo htjeli surađivati, s kojima su se odnosi nastavili. U suradnji s Tobačnom iz Ljubljane smo ugostili Lanu Čmajčanin na rezidenciji. To su bili neki kontakti koji nam se čine važnima za riječku scenu.
E.K.: Meni je najdraže u SIZ-u što je preuzeo infrastrukturnu ulogu i postao platforma s kojom smo uspjeli uspostaviti mrežu prijatelja i suradnika i povezati Rijeku s gradovima poput Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Sofije ...
I.K.: Neki od ovih ljudi nisu nikad izlagali u Zagrebu. Npr. Hudrada ili Ištvan djeluju međunarodno a jedini kontakt koji imaju s Hrvatskom je bio kroz Rijeku i kroz SIZ.
E.K.: S Ljubljanom smo u bliskoj suradnji. Osim suradnje s Mestnom galerijom bili smo i u prijateljskim odnosima pa smo često imali goste iz Ljubljane, a i mi smo odlazili tamo. Tu se neka jaka linija povezala koja postoji i danas, ali ju javni transport nikako ne podupire pa svaki put posuđujemo aute.
Može li se takva zajednica poput SIZ-a povezati s Radnom zajednicom umjetnika 70-ih u Podroomu?
I.K.: U SIZ-u jesmo povlačili paralelu s Radnom zajednicom umjetnika. Radna zajednica je bila pokušaj udruživanja i dovođenja zanimljivih međunarodnih praksi, a lokalno je surađivala s bliskim kolegicama. Mi smo pokušavali nešto slično, odnosno pokušavamo još uvijek. S Deltom 5 se vjerojatno može nešto značajno napraviti jer je to jedan od rijetkih toliko velikih kolektiva koji djeluje sad već više od tri godine. Sporije se dogovara u većem kolektivu, ali kako vrijeme prolazi se čini da ćemo moći napraviti pozitivne pomake ne samo unutar Delte 5 nego i u kontekstu grada.
E.K.: Delta 5 je na neki način mehanizam uzajamnog osnaživanja. Dobro je da smo locirani na jednom mjestu jer predstavljamo određenu poziciju u gradu. MMSU se pita kao struku, Deltu 5 kao umjetnike... Činjenica da se na taj način pristupa Delti daje neku poziciju umjetnicima kao kolektivu koji ima riječ u nekim javnim pitanjima. To više nisu neke atomizirane umjetničke pozicije već jedna konkretna vidljivost u gradu.
Prilikom različitih natječaja i poziva za dodjelu sredstava često se govori o potrebi decentralizacije kulturne proizvodnje i događanja. Mislite li da je za kulturne programe regionalnih središta i manjih sredina presudna državna potpora ili je lokalna uprava značajniji faktor? Nastavno na to, možete li usporediti kulturne politike Zagreba i Rijeke?
E.K.: To pitanje s decentralizacijom nije svodivo na financije. U Rijeci imamo kroničan problem s publikom u smislu aktivne publike koja živi kulturu i dobrim dijelom proizvodi kulturu. U Rijeci je užasno mala ta zajednica pa se desi situacija da imaš super program na koji dođe jako malo ljudi. Postojao je argument da je to posljedica izostanaka studentskog centra u Rijeci. Zna se kako su studentski centri važni za suvremenu kulturu u gradovima bivše Jugoslavije i kako su ključni za odrastanje generacija buduće publike i budućih kreatora kulture. Za sebe smo već rekli koliko nam je SC bio presudan. Rijeka ima Sveučilište, ali tek odnedavno i Studentski kulturni centar (SKC).
I.K.: Naravno, nije samo pitanje financiranja, ali veće i redovite financije otvaraju mogućnost osnutka tog studentskog centra. Molekula je puno radila na razvoju publike. Što se tiče financiranja, Rijeka nije grad koji je primjer lošeg financiranja. Rijeka je primjer neredovitog financiranja. Ona ima tu boljku što se sredstva za programe dodjeljuju s više od godinu dana zakašnjenja, a tako je jako teško djelovati. Organizacijama koje su isključivo ovisne o gradu Rijeci je nemoguće. To je posebno problem za male inicijative koje tek nastaju jer će se one primarno orijentirati prema lokalnom financiranju, ne zato što neće aplicirati na državno nego zato što ga neće dobiti jer nisu još prepoznate. A lokalno financiranje kasni. Što se tiče sadržaja u Rijeci se u zadnjih par godina jako puno toga podešavalo. Vjerojatno je poticaj i fokus grada na Europsku prijestolnicu kulture, ali tu je i činjenica da je niz inicijativa stasalo i omogućeno im je da povećaju svoje djelovanje, poput Molekule. Mi smo ušli u prostor Molekule i sad kao Delta 5 imamo priliku stasati. Molekula je na drugoj lokaciji i ima novu publiku zbog te druge lokacije. Lori je radila prvi LGBTIQ festival na kojem surađujemo i mi s Građankama svom gradu. Ima mladih inicijativa poput ljudi oko Studentskog kulturnog centa, aktivni su, vidljivi, imaju neku drugu publiku. Ekipa koja je bila oko Palacha i K.U.N.S.-a nije prestala djelovati. Djeluju jednakim intenzitetom, ali danas u Rijeci ima više događanja. Mislim da je to dobro jer će to na kraju i dovesti do razvoja publike i do toga da se može raditi veći pritisak prema financijerima. I EPK će sigurno biti neki impuls u tom smjeru. Ali financiranje bi se moralo stabilizirati.
U Zagrebu umjetnici kao uzor spominju recimo Grupu Šestorice, postoji li neki lokalni uzor u Rijeci?
E.K.: Rijeka to u načelu nema. Rijeka nema taj broj desetljeća povijesti umjetnosti i kulture na koju se može pozvati. Ima isprekidane momente. 90-te su vrijeme koje se veže uz MMC Palach. U 2000-itima fokus prelazi na Molekulu i nezavisnu scenu s drugim načinom funkcioniranja, drugom paradigmom. Naravno, tu treba spomenuti i Muzej (MMSU) koji je sve ove godine djelovao kao galerija i imao nevidljivu kolekciju.
I.K.: Nešto bih drugo htjela reći. Lidija Mićin Butković je fokusirajući se na dvije relevantne arhitektice, Adu Felice-Rošić i Nadu Šilović, pisala o tome kako su neka jako uspješna arhitektonska rješenja u Rijeci prošla nezapaženo. U kontekstu Jugoslavije radilo se kroz državne projektantske urede. To nisu bile starchitect pozicije u kojima se po jednom imenu naziva cijeli projekt. Ali ono što je bilo specifično za autorice i autore iz Rijeke je da uglavnom nisu objavljivale u stručnim časopisima ili se pojavljivale na izložbama arhitekture pa i nisu ušle u diskurs. Nije dovoljno raditi lokalno, treba se povezati. Bilo bi važno potražiti što se zanimljivoga dešavalo u Rijeci i naći nekakva dodatna uporišta u gradu, ali isto tako razumjeti da nije poanta da se uporišta jedino nađu u gradu.
Elvis, umjetnički si suradnik na Sveučilištu u Rijeci na Odsjeku za primijenjenu umjetnost. Kako vidiš razvoj odnosa institucionalnog i izvaninstitucionalnog obrazovanja iz pozicije umjetnika koji je imao priliku mentorirati?
E.K.: Sigurno postoje razlike, ali puno mi je teže naći razlike nego sličnosti. Instituciju doživljavam kao neku vrstu intenzivirane i pojednostavljene slike društva. I mnoge stvari za koje mogu reći da ih doživljavam u praksi kao umjetnik i sudionik nezavisne scene u nekom obliku postoje i tamo. Ono što je karakteristično za veću instituciju je da je tromija, ali to je slučaj i s radom u muzeju. Moj doživljaj rada sa studentima je da ulazim u njega tematski ili formalno s nekim pitanjima koje mi se čini važno potegnuti. Pitanjima koje bih pokrenuo i u kontekstu našeg rada. I onda se studenti magično vrate s nekim prijedlozima i o tome se razgovara. Ono što pokušavam raditi je uključiti ih međusobno u diskusiju, da diskusija ne bude samo mentor-student, što više ili manje uspješno provodim. U jednom navratu je Dina Karadžić iz Formata C održala radionicu o glitchu. Ideja je da nešto novo nauče, ali i da dobiju neki kontakt sa scenom. Praksa u kojoj sudjelujem utječe na način na koji vodim nastavu, a iskustva iz nastave vraćaju se u našu praksu. Primjećujem i taj određeni manjak odnosa studenata prema aktivnoj umjetničkoj, dizajnerskoj i drugoj produkciji koja se događa u ovom trenutku na lokaciji na kojoj žive. Ali, tako je nekako bilo i s nama u vrijeme studija.
U jednom trenutku Elvis je spomenuo da je Galeriju Nova doživio kao instituciju. Možete li se malo vratiti na taj doživljaj organizacija na nezavisnoj sceni kao institucionaliziranih?
I.K.: Mi smo prvi puta uvidjeli da su neke male organizacije u Zagrebu u našem kontekstu institucije kad smo otišli u Južnu Koreju 2009. godine. Trebao nam je taj otklon. U većim je centrima scena strukturirana na puno više nivoa. Nezavisna kultura je otpor zavisnoj kulturi i te razlike su jasnije. Ono što je bilo naše iskustvo scene u Zagrebu je to da je i nezavisna scena vršila funkcije institucija.
E.K.: Različite organizacije kao da predstavljaju dva različita odgovora na isto pitanje. Možda možemo govoriti o tome da su institucije više nacionalno mišljene a da je nezavisna scena više međunarodno ili ne-nacionalno postavljena. To su različite organizacijske strukture, ali svejedno mislim da naša generacija nezavisnu scenu percipira kao svojevrsnu (decentraliziranu) instituciju.
I.K.: Nije više nužno biti mastodont da bi imala relevantnu poziciju.
E.K.: Spomenuo bih Tihanu Puc koja je istraživala mreže odnosa na lokalnoj umjetničkoj sceni i gledala koje organizacije predstavljaju važna čvorišta u lokalnoj mreži. Mislim da je pokazala da su Galerija Nova i GMK blizu nakon Muzeja suvremene umjetnosti po utjecaju u mreži odnosa na lokalnoj sceni, a po svojoj međunarodnoj povezanosti, iako Tihana to nije istraživala, vjerujemo da vode.
I.K.: Ali, jako mali broj kako institucija tako i nezavisne scene ima stalan međunarodni kontakt što rezultira time da postanu dijelom nekih drugih mreža.
Iva, posjeduješ iskustvo rada u HDLU i time neposredan uvid, iz različitih pozicija, u odnos institucije prema umjetnicima i ostalim slobodnim radnicima u kulturi. Kako je to iskustvo utjecalo na vaše pozicioniranje na sceni?
I.K.: To je jedno od sličnih iskustava koje imam. Prvo sam skoro godinu dana radila s Bacačima sjenki u uredu, pa dvije godine u HDLU gdje sam vodila PM i Prsten. Nakon toga sam vodila SIZ. Od februara 2017. organizaciju Građanke svom gradu vodim s Milijanom Babić. Tako da u tom sektoru već dugo djelujem. Razlika između HDLU-a, kao velike organizacije, i ostalih je što u HDLU radiš puno delegiranih poslova u koje ne ulaziš iz vlastitih inklinacija. U ostalim organizacijama sam surađivala uglavnom s osobama koje su mi bile svjetonazorski bliske. Bilo je naravno situacija u kojima je došlo do nerazumijevanja i neslaganja, ali u osnovi mislim da su umjetnička i organizacijska pozicija jako slične. Iskustvo HDLU-a, u kojem sam na istom mjestu imala komunikaciju s najrazličitijim ljudima, možda mi je bilo najvažnije sa shvaćanje kako djelujemo u sektoru u kojem različiti ljudi različito žive, imaju različite interese. Neki jako teško, a neki jako dobro žive od svog rada i u tom smislu ne možemo imati monolitne odnose prema tim sektorskim pozicijama. Organizacijsko-kustoski rad mi je ponajviše pobudio interes i omogućio vrijeme za promatranje drugih praksi, za analizu i razmišljanje o tome što su htjele postići, bez da s njima uspoređujem recimo rad Fokus Grupe. Mislim da je jako dobro imati obje perspektive i one se svakako reflektiraju u nekim metodama našeg kolektivnog rada.
Možemo se onda nadovezati na sljedeće pitanje. Kao netko sa specifičnim raznolikim uvidom u prostor kako kustoskog tako i umjetničkog djelovanja usporedite uvjete rada u Zagrebu i Rijeci, ali i poziciju umjetnika u Hrvatskoj i inozemstvu.
I.K.: Čini mi se da je kod razlike između hrvatskog i međunarodnog konteksta, pa onda i razlike Rijeke i Zagreba, više pitanje razlike stupnja. Kad je nekog sadržaja puno, kada je neka diskusija frekventna i u njoj sudjeluje puno ljudi njeni dosezi su dalji.
E.K.: Međunarodno je preširoka kategorija jer razlika je od mjesta do mjesta. Primjerice kad smo izlagali na Offbiennalu u Budimpešti koje je nastalo kao opozicija kulturnim politikama Orbanove vlade inicijalno smo pretpostavili da politiku manifestacije treba razumjeti kao i kod nas, kroz okvire nezavisne scene, a zapravo je u velikom djelu bila vezana uz privatne galerije.
I.K.: Neki veliki centri su možda mjesta kojima svi gravitiraju, ali malo je takvih mjesta.
E.K.: Ono što je meni bilo zanimljivo je što ljudima koji žive u centrima, njihove prakse počinju kao međunarodne jer je teže izlagati i dobiti vidljivost u Parizu i Londonu nego u Grazu, Bratislavi ili Zagrebu. Sjetio sam se razgovora sa Societe Realiste, koji su iz Pariza, i koji su rekli kako su najprije izlagali naokolo, a tek su ih kasnije pozvali u Pariz. To je sasvim drugačiji način funkcioniranja nego nama iz ovih zemalja gdje zapravo ni jedan grad nije centar.
Ministarstvo kulture ljetos je najavilo rad na novom Zakonu o umjetnicima. ULUPUH će u radu sudjelovati kao predlagatelj sadržaja s ciljem obuhvaćanja svih relevantnih aspekata tog Zakona. Tom prilikom su umjetnici bili pozvani sudjelovati u upitniku kojim bi iznijeli svoja iskustva i primjere iz prakse. Jeste li sudjelovali u upitniku i što očekujete od novog Zakona?
E.K.: U projektu Umjetnički ugovor kao umjetnički manifest koji smo 2012. radili s organizacijom [BLOK] između ostalog smo tematizirali i Ugovor o uvjetima javne prezentacije umjetničkog rada Sanje Iveković i Dalibora Martinisa iz 1979. godine. Ono što je bilo dobro kod tog prijedloga ugovora, a koji je bio zamišljen kao standard za Jugosaviju i koji je trebao urediti odnos institucija i umjetnika, preciznost je definiranja što se njime rješava. Njih je zanimalo urediti odnos honorara u kontekstu izlaganja u institucijama kulture. To je jasno definiran problem koji se jasno rješava. Njihovo je rješenje bilo u tome da se plaća priredba ili događanje, a ne da se računa da je to promocija za neki objekt koji se kasnije prodaje jer tako favoriziramo određenu vrstu prakse i kapitalistički sistem. U pozivu od ULUPUH-a je nejasno što se želi riješiti. Popunjavajući upitnik imao sam osjećaj da to ide u vakuum jer ne znam na što točno mislimo. Dobar dio toga o čemu je bilo govora u tekstu po meni nije rješivo zakonom već boljom organizacijom, ulaganjem u kulturu, podrškom kroz programe. Recimo više natječaja poput Kultura nove na kojima se može prijaviti razvoj ideje, istraživanje ili više natječaja koji podržavaju umjetničku produkciju.
I.K.: Jedno od glavnih pitanja sektorskog uređenja po nama je pitanje autorskih honorara koje nam se čini važno usustaviti kao zakonsku obvezu. U Sloveniji, kad smo izlagali u Škucu i tražili da se naš honorar prenamjeni u svrhu produkcije rada, morali smo potpisati dokument koji se prilagao Ministarstvu kulture kojim smo potvrdili da je riječ o našoj odluci, a ne o volji institucije. Znam da institucije raspolažu s malim sredstvima ali umjetnički honorari su nužnost. Kad to postaviš kao pravilo onda se ne može izmotavati. Teza iz ugovora Sanje Iveković i Dalibora Martinisa je i dalje često istinita — svi su drugi plaćeni osim umjetnica. Iako ne postoji nikakav normativ koliko, sada smo uglavnom plaćeni čak i kad radimo u Hrvatskoj. Ali, mi ovo radimo već deset godina. Nisam sigurna da umjetnice koje su netom diplomirale dobivaju honorare, a trebale bi.