View source for UsmenaPovijest:Sloboda je imala cijenu

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>16.6.2020</p></div><div class="article-lead"><p>Izumiranje tiskanih časopisa za kulturu dugujemo kulturnoj politici koja je ignoriranjem problema distribucije, cijene tiska i prekarnog rada kaznila njihovu neovisnost i kritičnost.</p></div><div class="article-content">
<p>Pi&scaron;e: Luka Ostojić</p>

<p>O lokalnoj&nbsp;<em>nezavisnoj kulturi</em>&nbsp;mnogo govori činjenica &scaron;to moji sugovornici, mahom urednici časopisa koji su godinama pratili nezavisnu kulturu, uglavnom ne koriste taj termin bez ograde ili navodnika. To ukazuje na njihovu preciznost, ali i na to da je takozvana nezavisna kultura tako zvana jer nije smi&scaron;ljen bolji termin, a nije smi&scaron;ljen jer su se njeni akteri uglavnom bavili produkcijom i neposrednim praćenjem te kulture u nastajanju, bez vremena i potrebe za teorijskim obuhvaćanjem njene ukupnosti. No za potrebe ovog teksta poku&scaron;at ćemo &scaron;ire sagledati tu kulturu koja s jedne strane djeluje putem scene duže od dva desetljeća i već predstavlja određenu&nbsp;<em>tradiciju</em>, a s druge obuhvaća i fenomene koji su nestali ili su u nestajanju. U tom smislu naročito su nam zanimljivi tiskani časopisi za kulturu koji istovremeno pružaju uvid u prakse nezavisne kulture, sami djeluju u istom području, ali su i postali vrsta u izumiranju čiju vrijednost i dru&scaron;tvenu funkciju upravo sad treba preispitati.</p>
<p>Lokalnu nezavisnu kulturu prilično je te&scaron;ko jednostavno definirati, a poku&scaron;aj određenja obično vodi u deskripciju i navođenje raznorodnih osobina. U svom istraživanju razvoja hrvatske nezavisne scene&nbsp;<strong>Dea Vidović</strong>&nbsp;navodi: "Radi se o samoosnovanim organizacijama koje nisu u vlasni&scaron;tvu države, grada ili nekih trećih subjekata, u kojima osnivači i članovi samostalno odlučuju i upravljaju organizacijama, a financijski ne ovise isključivo o jednom izvoru financiranja te samostalno odlučuju o njima. Unutar ovog polja formira se scena oko koje su okupljene organizacije koje funkcioniraju tako da su usmjerene na nove oblike organiziranja te nove načine i sadržaje djelovanja. Njihova organizacijska struktura najče&scaron;će je postavljena horizontalno, a novim načinima djelovanja pomiču granice te preispituju i razmatraju kulturu, umjetnost, dru&scaron;tvo, ekonomiju i politiku. Nadalje, one su otvorene za sudjelovanje, dinamične su i fleksibilne u radu i djelovanju te su orijentirane prema lokalnim sredinama, a entuzijazam i često volonterski rad njihova su prednost."<sup>[#fusnota-1 [1]]</sup></p>
<p>Korisno je pritom posegnuti za&nbsp;<strong>Williamsovim</strong>&nbsp;razlikovanjem triju kategorija kulture: idealne, dokumentarne i socijalne.<sup>[#fusnota-2&quot; [2]]</sup>&nbsp;Nezavisna kultura može se promatrati iz sve tri perspektive: kao dokumentirani skup svih djela i izvedbi nastalih u navedenim organizacijskim uvjetima, kao kulturna produkcija čiji se ideali mogu obuhvatiti idejama potpune nezavisnosti, slobode, demokratičnosti i kritičnosti, te kao zbir aktera koji samostalnim radom i međusobnom suradnjom čine kulturno-dru&scaron;tvenu scenu. I relacija nezavisne kulture spram dominantnih političkih i kulturnih institucija može se promatrati na iste tri razine, kao zbir praksi koje svojim principima i estetikom odudaraju od&nbsp;<em>mainstreama</em>&nbsp;i propituju ga, ali, kako navodi Vidović (ibid.), i kao socijalno marginalizirana scena koju javni donatori ne uvažavaju adekvatno ni financijski ni simbolički. Uz to naglasak na nezavisnosti implicira da se usporedno s dominantnim političkim promjenama mijenjala i nezavisna kultura pa se, naprimjer, krajem 1990-ih nagla&scaron;avala nezavisnost od nacionalističkog režima i tradicionalno shvaćene nacionalne kulture, da bi se uoči i nakon ekonomske krize potencirala nužnost nezavisnosti od trži&scaron;nih imperativa.&nbsp;</p>
<p>Williams nadalje definira tri razine kulture: na naj&scaron;iroj razini govorimo o ukupnoj življenoj kulturi pojedinog vremena i prostora koja je dostupna samo u svom sada&scaron;njem trenutku. Na drugoj razini ostaje ukupna zabilježena kultura koja nam ostaje dostupna i nakon svog nastanka. No i iz tog nesagledivog dokumentarnog korpusa izdvaja se treća razina, a to je kultura selektivne tradicije. Svaki put kad govorimo o nekoj kulturi zapravo govorimo o njezinoj selektivnoj tradiciji, a obično u pozadini ostaju kriteriji i procesi njene selekcije. Kad se bavimo nezavisnom kulturom, tu su naročito važni časopisi u kulturi &ndash; oni ne samo &scaron;to su svojim kritičkim praćenjem aktualne kulture i otvaranjem medijskog prostora vr&scaron;ili neposrednu selekciju nezavisne kulture, nego su i sami spadali u tu istu kulturu po načinu i principima rada, često i po ljudima koji su u njima radili. Naime, marginaliziranu nezavisnu kulturu nisu pratili najveći javni i privatni mediji, nego specijalizirani mediji koji su nastajali u sklopu iste kulture. Tako su časopisi o nezavisnoj kulturi ujedno bili časopisi nezavisne kulture, no istovremeno je postojala relativna distanca između medija i ostale nezavisne kulture koju su mediji kritički pratili.&nbsp;</p>
<p>Čitanje starih časopisa o kulturi stoga nam može reći mnogo o nezavisnoj kulturi, a čitanje između redaka otkrit će nam jo&scaron; vi&scaron;e i o kulturi i njezinu kontekstu. Sadržaj časopisa i danas je ključan izvor selektivne tradicije nezavisne kulture, urednički principi otkrivaju nam kriterije selekcije i načine predstavljanja te kulture čitateljstvu, a način rada i financijska (ne)stabilnost ukazuju na procese selekcije i na &scaron;iri ekonomsko-politički kontekst cjelokupne nezavisne kulture. Naposljetku, problemi s financiranjem nezavisne kulture indirektno i direktno pogađaju kulturne časopise i portale pa tako dolazi do preklapanja između problema u medijskom polju i problema nezavisne kulture te civilnog dru&scaron;tva u cjelini. Kako bismo otkrili ne&scaron;to vi&scaron;e o tim temama u posljednjih dvadesetak godina, konzultirat ćemo časopise koji su pokrivali nezavisnu kulturu i djelovali unutar nje, ali su se međusobno razlikovali po temama, uredničkoj politici, formatu i publici. Konkretno, koncentrirat ćemo se na časopise&nbsp;<em>Frakcija</em>,&nbsp;<em>Gordogan</em>,&nbsp;<em>Libra Libera</em>&nbsp;i&nbsp;<em>Zarez</em>.&nbsp;</p>

<p><strong>Frakcija</strong></p>
<p>Prvi broj časopisa za izvedbene umjetnosti&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;izlazi 1996. godine, u vrijeme izraženog nacionalizma i čvrste HDZ-ove vladavine.&nbsp;<strong>Goran Sergej Prista&scaron;</strong>, jedan od pokretača magazina i glavni urednik od početka do 2007. godine, obja&scaron;njava kulturne uvjete koji su prethodili pokretanju časopisa: "S početkom rata desilo se veliko brisanje na sceni. Mnogi ljudi nisu mogli ili su se bojali raditi, ne zato &scaron;to bi im to bilo eksplicitno zabranjeno, nego su se zatvorili prostori i izvori koji su im omogućavali da rade. Kulturni centri su zatvoreni za neformalne kazali&scaron;ne skupine. Nisu se mogla dobiti sredstva sve dok se niste registrirali, a to niste mogli kao udruge ili umjetničke organizacije. Dakle niste se imali kome obratiti za sredstva za produkciju. Stoga je početkom 1990-ih kazali&scaron;na scena bila jedna od najdosadnijih u Europi."</p>
<p>Pojavom novih izvora financiranja, od kojih je najznačajniji bio Institut Otvoreno dru&scaron;tvo, nezavisnoj kulturi i civilnom dru&scaron;tvu ipak se otvorio prostor za rad i produkciju. U početku Institut nije imao namjeru financirati časopise jer se smatralo da distribucija nije dovoljno dobra da bi časopisi do&scaron;li do publike, no nakon &scaron;to je uredni&scaron;tvo&nbsp;<em>Frakcije</em>&nbsp;pokazalo da će sniženom cijenom, kvalitetnim dizajnom i raznim formalnim ili neformalnim kanalima distribucije doći do publike, Institut je podržao početak rada u izdanju Centra za dramsku umjetnost. Politika Otvorenog dru&scaron;tva budućih godina bila je omogućiti&nbsp;<em>Frakciji</em>&nbsp;(i ostalim časopisima) stabilnost rada i izlaženja sve dok tu ulogu ne preuzmu javna tijela u Hrvatskoj. Jednom kad su početkom 2000-ih Ministarstvo kulture i Grad Zagreb počeli davati javnu financijsku potporu časopisima u kulturi, Otvoreno dru&scaron;tvo se povuklo iz financiranja. No bez tog početnog poticaja ne bi bilo ni&nbsp;<em>Frakcije</em>&nbsp;ni brojnih drugih časopisa.</p>
<p>Tih ranih godina tek je dolazilo do buđenja scene pa je i&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;bila sklona svakoj alternativnoj produkciji. Prista&scaron; navodi: "Polako se počeo buditi optimizam novog, mogućeg kulturnog procesa. Nama je u Frakciji tad prije svega bilo važno poku&scaron;ati afirmirati bilo &scaron;to &scaron;to nam se činilo transformativno, kazali&scaron;te koje je obećavalo neku razliku ili nudilo mogućnost nekog drukčijeg produkcijskog mi&scaron;ljenja. Poku&scaron;ali smo podržati bilo &scaron;to &scaron;to bismo danas nazvali&nbsp;<em>nezavisnom scenom</em>." Pritom takvih produkcija i dalje nije bilo mnogo. U ranijim brojevima obrađuju se raznoliki autori, neki i vi&scaron;e puta, a zanimljivo je i da su se redoviti suradnici Frakcije znali pojaviti kao kazali&scaron;ni autori koje časopis predstavlja (<strong>Ivana Sajko</strong>,&nbsp;<strong>Ivica Buljan</strong>...). To je simptom male scene, no i znak da je&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;služila kao poligon za nove autore koji su svoj rad u kazali&scaron;tu spajali s kritikom i teorijom.&nbsp;</p>
<p><em>Frakcija</em>&nbsp;je nove ideje predstavljala i kroz eseje i teorijske tekstove koji nisu bili vezani uz aktualnu produkciju, lokalnu scenu, čak nužno ni uz kazali&scaron;te. Tu se mogu naći tekstovi o dizajnu, arhitekturi ili o novim medijima, izlaze filozofski tekstovi&nbsp;<strong>Gillesa Deleuzea</strong>&nbsp;ili&nbsp;<strong>Judith Butler</strong>, kao i teorijski tekstovi&nbsp;<strong>Hans-Thiesa Lehmanna</strong>&nbsp;ili&nbsp;<strong>Jerzyja Grotowskog</strong>. Nekad bi postojala izravna veza između teorije i produkcije (kao u tematu o ikonoklastičnom teatru koji je bio dijelom&nbsp;<em>Eurokaza</em>), no to nije bilo nužno, čime se&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;dijelom distancirala od neposredne kazali&scaron;ne prakse (i njezine publike), a vezala uz druge umjetnosti i akademsku teoriju, čime se dio uredni&scaron;tva bavio. Prista&scaron; nagla&scaron;ava da su "uveli cijelu novu nomenklaturu u izvedbene umjetnosti. Pojam&nbsp;<em>izvedbenih umjetnosti</em>&nbsp;kod nas se nije koristio dok ga nismo mi uveli u praksu, prvo na Odsjeku dramaturgije [Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, op. au.], a onda u CDU kroz časopise&nbsp;<em>Frakcije</em>&nbsp;i&nbsp;<em>Teatar i teorija</em>." Neko je vrijeme postojala i mogućnost da&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;postane akademski časopis, fokusirana na&nbsp;<em>peer reviewed</em>&nbsp;tekstove, no prevladala je tendencija da ostane "magazin", otvoren i aktualnim pojavama i nekonvencionalnim tekstovima. Ipak već i ta dvojba ukazuje na karakter časopisa koji je znao biti inovativan i teorijski usmjeren i po cijenu relativne hermetičnosti spram ostatka scene i publike.</p>
<p><em>Frakcija</em>&nbsp;stoga nije tek reflektirala &scaron;iru scenu i obraćala se naj&scaron;iroj publici, nego je s vremenom sve jasnije razvijala svoje interese i sadržaje unutar &scaron;iroko shvaćenog polja&nbsp;<em>alternative</em>. Uz to nije se obraćala tek lokalnoj publici nego i stranim čitateljima: časopis je od početka bio dvojezičan, a iako nije postojala sustavna distribucija nego su se primjerci dostavljali raznim kanalima,&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;je stekla i interes i reputaciju inozemnih sveučili&scaron;ta, izvedbenih scena i knjižnica.&nbsp;</p>
<p><em>Frakcija</em>&nbsp;iz tog razloga uglavnom nije ulazila u konfrontacijsku analizu lokalne institucionalne scene (mada je bilo i takvih tekstova), nego ju je naprosto ignorirala i pratila svoje teme. No čak i takav pristup je 1990-ih bio politički značajan i provocirao je javne negativne reakcije&nbsp;<strong>Zlatka Viteza</strong>, glumca i tada&scaron;njeg ministra kulture, tim vi&scaron;e &scaron;to je&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;objavljivala "tabu" autore kao &scaron;to su&nbsp;<strong>Bertolt Brecht</strong>,&nbsp;<strong>Darko Suvin</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Slobodan &Scaron;najder</strong>. Ipak, budući da je&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;u to vrijeme imala financijsku potporu Otvorenog dru&scaron;tva, HDZ-ova vlada nije mogla izvr&scaron;iti financijski pritisak koji bi ugrozio izlazak medija.</p>
<p>Na samom početku 2000-ih dolazi do smjene vlasti, novog optimizma u kulturi i jačanja nezavisne scene.&nbsp;<strong>Ivana Ivković</strong>, koja u tom periodu počinje pisati za&nbsp;<em>Frakciju</em>&nbsp;i obna&scaron;a funkciju glavne urednice od 2008. do 2012., poja&scaron;njava nam novi kontekst: "Ranije uredni&scaron;tvo je 1990-ih, u tada vrlo negativnoj dru&scaron;tvenoj atmosferi, poku&scaron;alo emancipirati i pogurati neke nove autore. Kad sam do&scaron;la početkom 2000-ih, bio je&nbsp;<em>boom</em>&nbsp;zagrebačke nezavisne scene: pokreće se niz projekata i festivala, suvremena plesna scena je eksplodirala (Platforma mladih koreografa, BADco., Plesni centar TALA...), scena izvedbenih umjetnosti nikad kasnije nije bila toliko živa."&nbsp;</p>
<p><em>Frakcija</em>&nbsp;počinje pratiti taj uzlet: ulazi u suradnje s lokalnim organizacijama (kao &scaron;to je Multimedijalni institut), otvara prostor za nove autore i suradnike koji djeluju na kazali&scaron;noj sceni (<strong>Oliver Frljić</strong>,&nbsp;<strong>Jasna Žmak</strong>...), a kako se otvaraju pretpristupni fondovi Europske unije,&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;započinje nove međunarodne projekte. Ulazi u dugogodi&scaron;nju suradnju sa slovenskom Maskom i srpskom Teorijom koja hoda, razvija niz suradnji sa stranim autorima, urednicima i organizacijama, nadovezuje se na simpozije i konferencije te jo&scaron; izraženije izlazi van tradicionalnog polja izvedbenih umjetnosti. Brojevi postaju vi&scaron;e određeni krovnom temom nego pojedinim događajima, mada Ivković nagla&scaron;ava da&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;"nikad nije napustila svoju političku ulogu da prati nezavisnu scenu, nove tendencije, inovativno i eksperimentalno". Najpozitivniji primjer u tom periodu predstavlja 55. broj s temom&nbsp;<em>Curating Performing Arts</em>: "Taj broj je iza&scaron;ao u momentu kad se pitanje kuriranja izvedbenih umjetnosti tek pojavljivalo u polju izvedbenih studija. Interes za taj broj je eksplodirao, &scaron;okirao nas je tsunami upita. To je jedini svezak koji je imao dotisak: počeli smo s 500 primjeraka, a dotisnuli jo&scaron; 700."&nbsp;</p>
<p>Ipak godine uzleta nisu dugo trajale. Otvoreno dru&scaron;tvo se povlačilo iz financiranja lokalne scene, a Ministarstvo kulture i Grad Zagreb su i prije ekonomske krize počeli raditi rezove u financiranju kulture i neredovito isplaćivati potpore. Zbog toga&nbsp;<em>Frakcija</em>, iako je kvartalni časopis, nikad nije objavila četiri sveska u godinu dana, nego bi jedan ili dva sveska godi&scaron;nje bili dvobroji. Kako su s godinama potpore padale, a tro&scaron;kovi rasli (skupa s rastom standarda), situacija je bila sve teža. Pozitivna strana takve situacije bila je relativna sloboda i otvorenost uredničke politike. Ivković obrazlaže: "Imali smo uredničke sastanke koji nisu bili tako formalni. Dogovarali smo sadržaj unaprijed, ali smo se znali i predomisliti ako bi se pojavio netko sa snažnom intencijom, bilo da se radi o suradnji sa simpozijem ili o tome da imamo tri nove super autorice 'pa ajmo ne&scaron;to s njima'. Dopu&scaron;tali smo si tu slobodu u prekarnoj situaciji, kad je već časopis kasnio zbog zaka&scaron;njelog i nedostatnog financiranja."&nbsp;</p>
<p>Sve ostalo je, dakako, bilo negativno: rad na sadržaju je bio potplaćen, nitko nije bio na plaći, a uredni&scaron;tvo je radilo ambiciozan časopis doslovno u slobodno vrijeme. Stoga je ga&scaron;enje&nbsp;<em>Frakcije</em>&nbsp;nakon dvobroja 70/71 iz 2014. godine bilo motivirano ne samo financijskom kalkulacijom, nego i činjenicom da su članovi uredni&scaron;tva takvim radom potro&scaron;ili entuzijazam i kreativni kapacitet. Uz nepouzdanu potporu, Ivković nagla&scaron;ava visoku cijenu tiskane publikacije: "Skupo je izdavati dvojezičan časopis, ali najskuplje je na svijetu objavljivati ne&scaron;to &scaron;to je na papiru. Prijelom i tisak plaćaju se prvi i ko&scaron;taju puno vi&scaron;e od sadržaja, uključujući svu uredničku, prevoditeljsku i lektorsku obradu sadržaja. Urednici su zadnji koji ne&scaron;to dobiju."&nbsp;</p>
<p>Distribucija&nbsp;<em>Frakcije</em>, pak, od početka nije uspijevala donijeti značajne prihode, pa ni vr&scaron;iti funkciju da svesci stignu do zainteresirane publike. Prista&scaron; se prisjeća prva tri broja&nbsp;<em>Frakcije</em>&nbsp;koje su prodavali kolporteri na Trgu prije nego &scaron;to je časopis zavr&scaron;io u knjižarama, a napominje da bi se kompletna naklada prodala sve do 18. broja iz 1999. nakon čega je slijedio pad prodaje. Pritom je isplata prihoda od knjižarske prodaje bila toliko neregulirana da, riječima Ivković, "kad nosi&scaron; časopise u knjižaru već si računao da si ih otpisao". Sustavne distribucije za inozemstvo nije bilo, a ni sustav u zemlji nije funkcionirao. S obzirom na visoku cijenu tiska i težinu distribucije, 2010-ih je s pojavom internetskih portala postalo jasno da "vrijeme časopisa" dolazi kraju. I to je simptom vremena, no valja naglasiti da prijelaz s tiska na internet nije imao jasnu sustavnu podr&scaron;ku: niti su javni donatori poticali časopise da pređu na&nbsp;<em>web</em>&nbsp;(&scaron;to bi iziskivalo potpunu promjenu rada medija), niti su davali značajnu institucionalnu podr&scaron;ku nezavisnim portalima. Stoga je&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;ga&scaron;enjem tiskanog izdanja dočekala i svoj kraj.</p>
<p><em>Frakcija</em>&nbsp;nam i danas ostaje glavni izvor selektivne tradicije nezavisnog kazali&scaron;ta iz tog doba i zato &scaron;to je digitalno dostupna. Ivković i suradnici su godinama volonterski digitalizirali sva izdanja, a lani su uz potporu Zaklade Kultura Nova sva izdanja objavljena online na preglednoj stranici. Stoga Ivković s pravom može reći "da će&nbsp;<em>Frakcija</em>&nbsp;jo&scaron; dugo, ako ne i vječno, davati okvir za događanja na sceni od 1995. do 2015."</p>

<p><strong>Gordogan&nbsp;i&nbsp;Libra Libera</strong></p>
<p>Nezavisne kulturne prakse često su proizlazile iz disidentskog djelovanja nepodobnih kulturnjaka koji su 1990-ih potjerani iz institucija. U polju časopisa značajnu negativnu ulogu odigrao je Studentski centar u Zagrebu čija je izdavačka djelatnost od sredine do kraja 1990-ih bila, kako pi&scaron;e&nbsp;<strong>Katarina Peović</strong>, "dug popis poku&scaron;aja i poraza izdavačkih projekata unutar Centra".<sup>[[UsmenaPovijest:Francuski ključ|pi&scaron;e]]&nbsp;<strong>Boris Koroman)</strong>, a Gordogan je u izdanju istoimene udruge 2003. objavio prvi broj nove serije. Časopisi su se bavili književno&scaron;ću i &scaron;irim kulturnim pitanjima, no imali su drugačije ciljeve i sadržaj. Oba izdavača su u početku imala potporu Instituta Otvoreno dru&scaron;tvo koji je i u ovim slučajevima direktno ili indirektno omogućio pokretanje časopisa.&nbsp;</p>
<p>Funkciju glavnog urednika nove serije&nbsp;<em>Gordogana</em>&nbsp;preuzeo je&nbsp;<strong>Branko Matan</strong>&nbsp;koji je časopis uređivao većim dijelom 1980-ih, te je do danas glavni urednik časopisa. Matan u prvom broju nove serije u uredničkom komentaru navodi tri koncepcijske natuknice časopisa: "Prva je bila: kriteriji. Nastojat ćemo biti protuteža duhu posvema&scaron;nje proizvoljnosti koja je zavladala u hrvatskoj kulturnoj javnosti. (...) Druga natuknica bila je: bit ćemo časopis koji će poku&scaron;ati pridonijeti normalizaciji odnosa prema pro&scaron;losti, a pone&scaron;to i normalizaciji odnosa prema budućnosti. Nadalje, časopis želi isku&scaron;ati, a tu smo već kod treće, zavr&scaron;ne natuknice, svoje vlastite mogućnosti kao medija u dana&scaron;njim okolnostima."<sup>[#fusnota-4 [4]]</sup></p>
<p>S Matanom smo razgovarali o koncepciji i dosada&scaron;njem radu nove serije&nbsp;<em>Gordogana</em>. Matan pobliže obja&scaron;njava kako je uredni&scaron;tvo odredilo kriterije i kako ih je nastojalo održati: "U naj&scaron;irem smislu tako da na stranicama časopisa poku&scaron;avamo stvarati ambijent u kojem čitatelj ima osjećaj da ga se po&scaron;tuje. Da ga se po&scaron;tuje kao čitatelja. Da ga se tretira kao zrelu i inteligentnu osobu &ndash; a ne nekoga tko ono &scaron;to se nudi 'ionako neće čitati', ili 'ionako ni&scaron;ta ne zna', te je svejedno &scaron;to se pi&scaron;e." Ti principi se vide u dorađenosti tekstova, kao i u zastupljenosti već renomiranih i uvaženih domaćih i stranih autora.&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;je pritom bio skloniji kulturi margine pa Matan navodi da je "za&nbsp;<em>Gordogan</em>, gdje god se nalazili, bila presudna kulturna vrijednost onoga čime se bavite. Ali istodobno, ako ste na margini, imali ste mnogo veću &scaron;ansu da uđete u na&scaron; časopis nego u većinu drugih." No časopis nije služio kao poligon za mlade i neiskusne autore, niti je bio izvor radikalne avangarde. Matan i sam preispituje odnos&nbsp;<em>mainstreama</em>&nbsp;i margine, navodi da je za dana&scaron;nju javnost&nbsp;<strong>Viktor Ivančić</strong>&nbsp;marginalac, a&nbsp;<strong>Tanja Belobrajdić</strong>&nbsp;<em>mainstream</em>: "U jednu riječ: ekstremistička margina i trećerazredna pisanija postale su&nbsp;<em>mainstream</em>, vrhunske vrijednosti jezika i književnosti guraju se u nepostojanje. S HDZ-om smo doputovali u kulturnu ludnicu." Dok režim u sredi&scaron;te gura autore primarno na temelju političkih preferenci, uredni&scaron;tvo&nbsp;<em>Gordogana</em>&nbsp;i dalje smatra da kriteriji tekstualne kvalitete postoje te kao svoje ciljeve postavlja promociju onih autora koji ih ispunjavaju i kritiku onih koji ih iznevjeruju, prvenstveno kroz književne kritike. Matan ipak smatra da u ovom kontekstu&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;nije uspio ispuniti cilj svojim kritikama: "Dva su problema: malo je ljudi koji imaju sposobnosti i znanja za recenziranje ozbiljnijih knjiga, malo je volje da se pi&scaron;e kritike. Ljudi se međusobno poznaju, povezani su kojekakvim interesima, vlast destimulira vrednovanje."&nbsp;</p>
<p>Normalizaciju odnosa prema povijesti&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;je doista nastojao ispuniti brojnim historiografskim, esejističkim i umjetničkim tekstovima koji su se kritički bavili antisemitizmom, socijalizmom i drugim temama, a u planu je bio i temat o genocidu nad Romima u vrijeme NDH. "Na motive tzv. suočavanja s pro&scaron;lo&scaron;ću objavili smo bezbroj stranica, mislim da smo u svakom broju ne&scaron;to imali", kaže Matan i rezignirano zaključuje: "A danas se čini kao da je razina fanatizma i neznanja samo porasla. I da je situacija teža nego &scaron;to je bila."&nbsp;</p>
<p><em>Gordogan</em>&nbsp;se bavio i aktualnim političkim temama kao &scaron;to su političko stanje u BiH, Bolonjski proces i studentska blokada, rat Izraela i Palestine.... U novu seriju&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;je krenuo politički ambiciozno, navodi Matan, "s idejom da u svakom broju predložimo neku zakonsku promjenu. (...) U prvom broju smo Saboru uputili prijedlog novog izbornog zakona. Autori prijedloga bili su na&scaron;i najistaknutiji autori za tu temu,&nbsp;<strong>Mirjana Kasapović</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Nenad Zako&scaron;ek</strong>. U drugom broju je trebala ići osnova za reviziju Daytonskog sporazuma. Plan je bio da se tekst prevede na engleski, da ga po&scaron;aljemo na nekoliko desetaka adresa kompetentnim i zainteresiranim ljudima, da im ga ponudimo na raspravu i potom revidiranu verziju po&scaron;aljemo na adrese onih koji odlučuju." Ipak se pokazalo da su ambicije bile prezahtjevne za uvjete rada u&nbsp;<em>Gordoganu</em>&nbsp;te revidirani sporazum nikad nije dovr&scaron;en. No&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;je nastavio objavljivati političke sadržaje, pogotovo one koji su na neki način uključivali literaturu.&nbsp;</p>
<p>Naposljetku, ostalo je pitanje može li ovakav medij, pokrenut s visokim ambicijama i namijenjen &scaron;irokoj publici, ostvariti dru&scaron;tveni učinak i pokriti svoje tro&scaron;kove.&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;su u tome dočekali poznati problemi: distribucija je bila nedostatna, a javna potpora nedovoljna i neredovita zbog čega je časopis znao izlaziti i jednom godi&scaron;nje kao četverobroj. Indikativno je &scaron;to je Europapress Holding pet godina davao bezuvjetnu podr&scaron;ku&nbsp;<em>Gordoganu</em>&nbsp;u vidu prostora za rad u Teslinoj ulici, a dvije godine su tajnica i glavi urednik dobivali 2 000 kuna neto mjesečno. Takva potpora, koja je mnogo značila časopisu bez institucionalnog izdavača, za EPH je bila relativno malen izdatak, &scaron;to ukazuje na nesrazmjer moći u medijskom polju.&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;iz pozicije nezavisnog medija nije mogao dosegnuti &scaron;iroku publiku, zaraditi prihode za egzistenciju ni ostvariti sve svoje sadržajne ambicije.</p>
<p><em>Libra Libera</em>, "časopis za književnost i drugo", u većoj mjeri predstavlja posve drugačiji pristup istom području. Dok je&nbsp;<em>Gordoganu</em>&nbsp;primarni kriterij bio kvaliteta,&nbsp;<em>Libra Libera</em>&nbsp;se fokusirala ponajprije na novo, neobično i avangardno u naj&scaron;irem smislu. Dok je&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;bio namijenjen &scaron;iroj publici,&nbsp;<em>Libra Libera</em>&nbsp;pristajala je na užu čitateljsku ni&scaron;u. I dok je&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;neko vrijeme imao ambiciju utjecati na političke strukture,&nbsp;<em>Libra Libera</em>&nbsp;bavila se političkim temama prvenstveno teorijski. Već s glavnom urednicom Katarinom Peović časopis se okrenuo teoriji novih medija i književnim eksperimentima s internetskim medijem (&scaron;to je u to vrijeme bilo prilično progresivno), a sa&nbsp;<strong>Zoranom Ro&scaron;kom</strong>&nbsp;kao urednikom dosegnula je nove granice kulturne margine. Ro&scaron;ko poja&scaron;njava uredničku politiku svog mandata: "Poetički kriteriji&nbsp;<em>Libre</em>&nbsp;poklapali su se s mojim privatnima tako da sam imao otvorene ruke. Dakle objavljivali smo rubna, eksperimentalna, nekonvencionalna, otkačena, apsurdistička, anarhistička, sumanuta, čudna, nadrealna, luckasta djela." Pritom cilj časopisa nije bio utjecati na &scaron;iru kulturu ni redefinirati kanon ili&nbsp;<em>mainstream</em>: "Moja gledanja na 'avangardističku' književnosti nikad nisu bila takva da sam vjerovao da ona 'revolucionarno' probijaju led i da će uskoro&nbsp;<em>mainstream</em>&nbsp;krenuti za njima, za mene je to isključivo pitanje ukusa &ndash; takva djela zanimaju one kojima je konvencionalna književnost jednostavno dosadna i blesava." Slično vrijedi za teoriju ("nekonvencionalna, 'avangardna' teorija, nikako akademski&nbsp;<em>mainstream</em>") i za politiku ("Mene bi politika zanimala samo ako je u temu bio uključen i neki opći subverzivno-kulturni duh. Nisam vjerovao da to može polučiti neku konkretnu političku promjenu.") Dok Matan ukazuje na nerazlučiv odnos margine i&nbsp;<em>mainstreama</em>, u slučaju Libre Libere nema dvojbe da se radi o sadržajima koji spadaju na političku, dru&scaron;tvenu i kulturnu marginu, i u tome pronalaze svoju poziciju.</p>
<p>S obzirom na opće uvjete rada časopisa i na relativno nisku ambiciju glede &scaron;irine dosega, ne čudi &scaron;to "za distribuciju nije bilo novca, i to je općenito bilo jako lo&scaron;e, gotovo fijasko." Do časopisa je ipak dolazila uža publika za koju je&nbsp;<em>Libra Libera</em>&nbsp;imala &ndash; čini mi se u ovom slučaju prigodno reći &ndash; kultni status.&nbsp;</p>
<p>Dva časopisa nisu bila suprotstavljena, nego su u kulturnom polju djelovala komplementarno i pokrivala razne aspekte domaće i strane književnosti i kulture. No danas ni&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;ni&nbsp;<em>Libra Libera</em>&nbsp;nemaju potporu Ministarstva kulture.&nbsp;<em>Libra Libera</em>&nbsp;je uga&scaron;ena nakon 41. broja iz 2017. godine, a&nbsp;<em>Gordogan</em>&nbsp;se jo&scaron; uvijek bori za opstanak iako je izgubio sredstva MK već za 2018. godinu. Matan vidi manjak potpore kao simptom dominantne politike: "Gu&scaron;enje slobode govora je od 2016. neka vrsta nedeklariranog programa HDZ-ovih vlada, time se, uz ostale, bavilo Ministarstvo kulture, i pod&nbsp;<strong>Zlatkom Hasanbegovićem</strong>&nbsp;i pod&nbsp;<strong>Ninom Obuljen Koržinek</strong>." Doista, Hasanbegović je smanjio ili ukinuo potporu nizu nepoćudnih medija, a nominalno umjerena Obuljen Koržinek nije revidirala te odluke, nego je naknadno ukinula potporu i&nbsp;<em>Gordoganu</em>. No treba uzeti u obzir da se ni ranije vlade nisu ozbiljno bavile sustavnim problemima distribucije časopisa, cijene tiska ni prekarnih uvjeta rada, nego su postepeno smanjivale potpore časopisima, vjerojatno s idejom da će time "problemi", tj. časopisi, nestati sami od sebe. U tom smislu HDZ-ova nacionalistička politika nije naprasno ukinula časopise nego je dovela ranije uspostavljenu liberalnu politiku do krajnjih konzekvenci.&nbsp;</p>
<p><em>Gordogan</em>&nbsp;i&nbsp;<em>Libra Libera</em>&nbsp;danas su dijelom sačuvani.&nbsp;<em>Gordogani</em>&nbsp;od 15. broja nalaze se na&nbsp;<em>web</em>&nbsp;[http://www.gordogan.com.hr/gordogan/ stranici]&nbsp;časopisa, a kompletna i iscrpna bibliografija objavljena je u ranije citiranoj knjizi&nbsp;<strong>Ladislava Tadića</strong>, dostupnoj i&nbsp;[http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2018/04/2015-05-15-Tadic-Bibliografija-Gordogana-1-1-6MB.pdf <em>online</em>]. Dio&nbsp;<em>Libre Libere</em>&nbsp;također je dostupan&nbsp;[https://issuu.com/libralibera <em>online</em>]. Oni ne služe kao iscrpan izvor suvremene domaće književnosti (za to su prikladniji ostali književni časopisi poput&nbsp;<em>Quoruma</em>&nbsp;i&nbsp;<em>Fantoma slobode</em>), ali sami spadaju u nezavisnu kulturu i predstavljaju izniman izvor inovativnih i kvalitetnih tekstova, ma kako definirali te fluidne kategorije.</p>

<p><strong>Zarez</strong><sup>[#fusnota-5 [5]]</sup></p>
<p>I&nbsp;<em>Zarez</em>&nbsp;je nastao kao disidentski list, uslijed sukoba u Matici Hrvatskoj između nacionalističke uprave i liberalne redakcije Matičinog časopisa&nbsp;<em>Vijenac</em>. Kako nam prenosi&nbsp;<strong>Andrea Zlatar Violić</strong>, tada&scaron;nja glavna urednica&nbsp;<em>Vijenca</em>&nbsp;i prva glavna urednica&nbsp;<em>Zareza</em>&nbsp;(1999.-2002.), "nakon odlaska&nbsp;<strong>Vlade Gotovca</strong>&nbsp;s mjesta predsjednika Matice barem dvije godine rasla je napetost u odnosu između nove uprave i&nbsp;<em>Vijenca</em>, jer veći dio uprave nije bio zadovoljan 'uređivačkom politikom'. Iz dana&scaron;nje perspektive jasno je da je to bilo političko neslaganje u klasičnoj opoziciji lijevo/desno, iako se cijelo vrijeme fingiralo da se radi o poku&scaron;aju stvaranja novina za kulturu bez politike, koje su trebale biti nacionalno orijentirane na članstvo i simpatizere MH." Sukob je eskalirao kad je uprava stopirala izlazak knjige&nbsp;<em>Domovina je te&scaron;ko pitanje</em>&nbsp;Branka Matana u biblioteci&nbsp;<em>Vijenac</em>&nbsp;jer je na naslovnici knjige bila fotografija Dretelja, hrvatskog logora za Muslimane. Nakon tog slučaja veći dio redakcije je kolektivno napustio Maticu i odlučio osnovati novi dvotjednik za kulturna i dru&scaron;tvena zbivanja&nbsp;<em>Zarez</em>&nbsp;koji će biti hibrid između novina i časopisa. Zlatar obrazlaže da je "dvotjedni ritam odgovarao namjerama &ndash; imati i aktualnost i kvalitetu duljih tekstova. I novinarskih i književnih i kritičkih."</p>
<p>Početna situacija za&nbsp;<em>Zarez</em>&nbsp;bila je prilično poticajna. Zlatar Violić je sa sobom povela dobar dio uredničkog i autorskog kadra iz&nbsp;<em>Vijenca</em>&nbsp;pa je redakcija bila uhodana i motivirana. Časopis je u startu imao pažnju i podr&scaron;ku liberalnog dijela javnosti koji je pratio&nbsp;<em>Vijenac</em>&nbsp;i događanja u MH. Izdavač časopisa je postala novoosnovana Druga strana d.o.o. čiji su udjeličari bili članovi redakcije, dakle redakcija nije imala upravu iznad sebe pa je imala potpunu slobodu u radu. I, naravno, časopis je podržao Institut Otvoreno dru&scaron;tvo koji je dao potporu za početak izlaska i dvije sobice za rad redakcije. Stoga je redakcija&nbsp;<em>Vijenca</em>&nbsp;napustila Maticu 1998., a prvi broj&nbsp;<em>Zareza</em>&nbsp;iza&scaron;ao je već 1999. godine.&nbsp;</p>
<p>Ubrzo je ipak postala jasna razlika između institucionalnog i nezavisnog statusa medija.&nbsp;<strong>Boris Beck</strong>, član uredni&scaron;tva i kasniji glavni urednik (2002.), u tekstu&nbsp;[http://www.zarez.hr/clanci/zarez-me-stvorio <em>Zarez me stvorio</em>]&nbsp;nostalgično se prisjeća ranih dana, ali i nagla&scaron;ava očitu materijalnu razliku između rada u&nbsp;<em>Vijencu</em>, gdje je redovito znao dobiti i do tisuću njemačkih maraka mjesečno, i rada u&nbsp;<em>Zarezu</em>&nbsp;bez financijske podr&scaron;ke institucije: "Ali sav na&scaron; novac propao je u makinacijama oko kioska&nbsp;<strong>Miroslava Kutle</strong>&nbsp;[Kutle je 2000.&nbsp;[https://arhiva.portalnovosti.com/2010/09/kutlina-hobotnica-mlati-krakovima/ optužen]&nbsp;za izvlačenje vi&scaron;e desetaka milijuna kuna iz tvrtke Tisak d.d., no optužnice su 2019. zavr&scaron;ile u&nbsp;[https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/crna-kronika/jedan-od-najkontroverznijih-tajkuna-90-ih-izvojevao-jos-jednu-pobjedu-kutli-zastara-posusila-i-optuznicu-za-pljacku-tiska-sud-odbio-i-kvalifikacije-da-je-rijec-o-ratnom-profiterstvu-610338 zastari], op. au.]. Otvoreno dru&scaron;tvo počelo se povlačiti iz Hrvatske. Ministarstvo kulture nas je počelo subvencionirati, ali gubici se nisu mogli nadoknaditi. Nije bilo za honorare autorima, urednici su radili za minimalac &ndash; kojeg i nije bilo svakog mjeseca. Sloboda je imala cijenu." Obavezni dvotjedni ritam u tom se smislu pokazao naročito skupim i izazovnim te je financijska nestabilnost pratila&nbsp;<em>Zarez</em>&nbsp;do samog kraja.</p>
<p>No i u takvim uvjetima časopis je uspijevao funkcionirati i iza&scaron;ao je u 430 brojeva tijekom 17 godina. Cijeli period odvi&scaron;e je raznovrstan da bi ga se moglo jednostavno odrediti, ali paradigmatičnim mi se ipak čini tekst iz 358. broja (2013.)&nbsp;<em>S druge strane Druge strane</em>&nbsp;Nenada Perkovića, tada&scaron;njeg glavnog urednika (2013.-2014.). Perković navodi tri dru&scaron;tvene funkcije Zareza: "Prva je funkcija pokrivanje prostora koji je iz raznih razloga nezanimljiv trži&scaron;nim medijskim subjektima i nebitan politici okrenutoj stranačkim interesima, a to su prostori koji uglavnom predstavljaju marginu, nasuprot takozvanog&nbsp;<em>mainstreama</em>: alternativna umjetnička scena, dru&scaron;tveni aktivizam svih fela i provenijencija, subkulturna i urbana kultura, ali i područje dru&scaron;tvene i umjetničke teorije (...) To, međutim, ne bi bilo dovoljno, da ne njegujemo drugu važnu funkciju, komplementarnu područjima koje nastojimo pokriti, a to je: kritičan pristup s visokim udjelom individualnog i autorskog. (...) Treća na&scaron;a uloga, ne zato manje važna, jest uloga svojevrsnog praktičnog poligona, donekle nalik na nekada&scaron;nji 'omladinski tisak'. Ne samo mladi, nego i neafirmirani autori svih provenijencija dobit će priliku kod nas (...)"</p>
<p>Unatoč različitim uredničkim postavama (koje su imale i svoje specifične fokuse), kroz razgovor s glavnim urednicima stekao sam dojam da je&nbsp;<em>Zarez</em>&nbsp;imao kontinuitet kroz ove tri funkcije koje su, pak, bile vezane i uz materijalne uvjete izrade novina.&nbsp;</p>
<p>Časopis je od početka posvećivao relativno velik medijski prostor kulturnoj i dru&scaron;tvenoj margini u raznim granama. Da bi list pokrio tako &scaron;iroko područje, nužno je morao imati brojno i raznoliko uredni&scaron;tvo iz čije je suradnje nastajala &scaron;arolika produkcija tekstova koji nam mnogo otkrivaju o nezavisnoj kulturi i politici svog vremena. Ujedno je&nbsp;<em>Zarez</em>&nbsp;zbog toga od početka do kraja ostao heterogen časopis čiji su se sadržaji temom, ali i svjetonazorom međusobno bitno razlikovali. Stoga sadržaj Zareza nikad nije bio homogen, lako svodiv na određenu perspektivu ni značajno podređen nečijoj uredničkoj viziji.&nbsp;<strong>Katarina Luketić</strong>, glavna urednica (2002.-2003., 2009.-2010.) i članica uredni&scaron;tva od početka do kraja, nagla&scaron;ava da je opći stav&nbsp;<em>Zareza</em>&nbsp;bilo uvjerenje da je kultura nerazlučiva od politike i neovisna o nacionalnim granicama, no mimo toga postojala je velika raznolikost: "Mogao si u istom broju imati kolumnu&nbsp;<strong>Biserke Cvjetičanin</strong>&nbsp;o kulturnoj politici, zatim npr. tekst Borisa Becka o Crkvi, a odmah pokraj njega izrazito polemički lijevi tekst&nbsp;<strong>Dejana Kr&scaron;ića</strong>. To je sve bilo svjetonazorski udaljeno, ali unutar&nbsp;<em>Zareza</em>&nbsp;je postojala tolerancija te &scaron;irine &scaron;to se meni činilo kao vrlo bitna prednost. Nisam sigurna da danas postoje novine takve vrste."&nbsp;</p>
<p><em>Zarezova</em>&nbsp;produkcija stoga iz različitih kuteva doista &scaron;iroko ukazuje na kontekst i perspektive svog vremena. Recimo, s početka 2000-ih mogu se primijetiti uspon optimizma nakon smjene vlasti i potom lagano razočaranje. Tako je tema 52. broja (2001.) "Strategija kulturnog razvitka Republike Hrvatske" koju Ministarstvo kulture razvija tijekom mandata&nbsp;<strong>Antuna Vujića</strong>, a Sabor nedugo zatim potvrđuje. No u 103. broju (2003.)&nbsp;<strong>Vjeran Katunarić</strong>, voditelj izrade Strategije, u razgovoru otkriva da je Strategija prihvaćena, ali da ne postoje zakonski ni politički uvjeti za njenu provedbu. "Kulturna politika može se ionako odvijati bez strategije. &Scaron;to nam je falilo do sada?", sarkastično i s gorčinom zaključuje Katunarić. Kasnijih godina mijenjaju se tematski fokusi ovisno o uredni&scaron;tvu i kontekstu: u vrijeme glavnog urednika Ro&scaron;ka (2003.-2009.) nalazimo tragove njegovih ranije spomenutih interesa, a možemo primijetiti jači zaokret&nbsp;<em>Zareza</em>&nbsp;prema dru&scaron;tvenoj tematici i lijevoj politici u vrijeme kad u uredni&scaron;tvo ulaze&nbsp;<strong>Boris Postnikov</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Srećko Horvat</strong>, no to možemo pripisati i tada recentnim političkim pokretima kao &scaron;to su studentska blokada, prosvjedi protiv profiterskog ukidanja javnih prostora, globalni pokreti protiv financijskih mjera &scaron;tednje... Tu dolazi do sretnog spoja aktivističke scene i medija koji otvara prostor za artikulaciju tih političkih tema. Pritom je, kako Postnikov (glavni urednik 2010.-2013.) primjećuje, "interesantno koliko su te teme u međuvremenu postale&nbsp;<em>mainstream</em>. Ako kažem da smo lupali po nekom tamo&nbsp;<strong>Tomislavu Horvatinčiću</strong>, objavljivali kritiku&nbsp;<strong>Ivice Todorića</strong>, komentirali zatvaranje granica 'tvrđave Evrope' ili kritizirali demokratske deficite Europske unije i briselsku birokratizaciju, sve su to sada opća mjesta. A tada je djelovalo i radikalno i marginalno." Slično se može reći i za zadnji period&nbsp;<em>Zareza</em>&nbsp;u kojem je glavna urednica&nbsp;<strong>Marija Ćaćić</strong>&nbsp;(2014.-2016.) zaslužna za niz sadržaja o seksualnom radu, pobačaju, sindikalizmu i iskustvu trans* osoba koji su nastali uvelike zahvaljujući njenoj uključenosti u feministički kružok FemFront, činjenici da je veći dio uređivanja sadržaja o dru&scaron;tvu spao na nju, ali i &scaron;iroj aktualizaciji ovih tema u lokalnom kontekstu.</p>
<p>Praćenje nezavisne kulturne produkcije bilo je iscrpnije nego u ostaloj periodici jer je&nbsp;<em>Zarez</em>&nbsp;naprosto imao vi&scaron;e prostora, no ni ono nije bilo sustavno, nego su opseg praćenja i selekcija događaja uvelike ovisili o volji i entuzijazmu pojedinih suradnika. U tom smislu čini mi se da praćenje nezavisne scene manje govori o mediju, a vi&scaron;e o pojedincima koji su to uporno i dosljedno radili (v. monumentalni&nbsp;<em>Kronotop hrvatskoga performansa</em>&nbsp;<strong>Suzane Marjanić</strong>&nbsp;u kojem se nalaze i njezini intervjui iz&nbsp;<em>Zareza).</em>&nbsp;Časopis je također u praćenju nezavisne kulture pratio&nbsp;<em>boom</em>&nbsp;nezavisne scene 2000-ih i otvarao prostor za suradnju s akterima s nezavisne kulturne scene, najče&scaron;će putem temata (Multimedijalni institut,&nbsp;<em>Festival europske kratke priče</em>, Queer Zagreb...).&nbsp;</p>
<p>Naposljetku, časopis je doista služio kao poligon za mlađe i ambiciozne autore. Opet, tome doprinosi činjenica &scaron;to je&nbsp;<em>Zarez</em>&nbsp;naprosto imao vi&scaron;e prostora za popuniti, a time i veću potrebu za suradnicima, ali i zato &scaron;to su na gerilske uvjete rada, relativno brzi tempo izlaska i nisku ili nepostojeću plaću mogli pristati samo mlađi autori, i to na određeni rok. Ne čudi &scaron;to su od početka većinu redakcije činili ljudi mlađi od 30 i &scaron;to je&nbsp;<em>Zarez</em>&nbsp;svakih nekoliko godina imao smjenu generacija. Može nas iznenaditi samo dugogodi&scaron;nja spremnost ljudi da kvalitetno rade iz entuzijazma. Nenad Perković govori: "Kao izvr&scaron;nom uredniku najveći izazov mi je bio nagovoriti ljude da besplatno rade, ali puno ih je htjelo i radili su. Nekad bih se iskreno čudio kad bismo uspjeli izaći u zadanom roku jer bi dva tjedna ranije situacija izgledala beznadno." Postnikov dodaje: "Ljudi koji u takvim uvjetima pi&scaron;u rade to, logično, isključivo zato &scaron;to im je stalo da pi&scaron;u i zato &scaron;to im je stalo do onoga o čemu pi&scaron;u. S te strane dobije&scaron; golemi entuzijazam, čiste motive i dosta strasti. S druge strane, nema govora o tome da kao urednik može&scaron; dijeliti nekakve novinarske ili recenzentske zadatke: svatko pokriva ono &scaron;to ga zanima. Na sreću, mislim da smo imali krug vrlo dobrih autorica i autora, neki su bili ba&scaron; izvrsni, u svakom slučaju odlično upućeni u svoja područja, tako da smo, čini mi se, relativno pregledno pratili tzv. scenu."&nbsp;</p>
<p>Takav model je dugo izdržao, ali nije bio sjajan jer je najveći dio potpore odlazio na tisak i hladni pogon dok se rad svih ostalih drastično potplaćivao. Distribucija putem kioska učinila je&nbsp;<em>Zarez</em>&nbsp;dostupnim u cijeloj državi, ali svi glavni urednici žalili su se na distribuciju zbog netransparentnosti u vezi prodajnih mjesta i izračuna prihoda. Stoga je cijeli model izazivao frustraciju i članova uredni&scaron;tva i suradnika&nbsp;<em>Zareza</em>, kao i nekih kolega sa scene koji su smatrali da bi bilo bolje kad bi Ministarstvo kulture i Grad Zagreb umjesto&nbsp;<em>Zareza</em>&nbsp;podržali internetske portale čiji su tro&scaron;kovi produkcije manji. Međutim, nakon &scaron;to je ministar Hasanbegović 2016. ukinuo potporu Zarezu, pokazalo se da je riječ o lažnoj dilemi jer taj novac nije razdijeljen srodnim medijima, nego je ga&scaron;enjem&nbsp;<em>Zareza</em>&nbsp;u medijskom polju ostala rupa, a politika dodjele potpore publikacijama u kulturi samo je skrenula udesno.&nbsp;</p>
<p>Ostaje pitanje i za&scaron;to Zarez nikad nije pre&scaron;ao na internet, no ni u ovom slučaju nije postojala inicijativa javnih donatora da potaknu ili barem olak&scaron;aju prijelaz s tiska na web. Jednom kad je časopis uga&scaron;en do&scaron;lo je do poku&scaron;aja da Zarez.hr postane portal, no naposljetku je redakcija potpuno prestala s radom. Marija Ćaćić poja&scaron;njava: "Iako smo dobili podr&scaron;ku dosta ljudi, to nije bilo dovoljno da nas nosi do sljedećeg natječaja. Da stvar bude jo&scaron; gora, taman smo prije ga&scaron;enja predstavili novi&nbsp;<em>web</em>&nbsp;koji su radili&nbsp;<strong>Katerina Duda</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Branimir &Scaron;loser</strong>&nbsp;&scaron;to mi je naročito gorko. Činilo se kao da bismo mogli preživjeti u nekoj formi, ali mislim da je dobar dio nas bio previ&scaron;e izmoren i izmožden uslijed svega &scaron;to se desilo." Vjerojatno iz istih razloga arhiva&nbsp;<em>Zareza</em>&nbsp;jo&scaron; nije dostupna u cijelosti premda postoje planovi da se digitalizira i objavi.&nbsp;</p>

<p><strong>Zaključak</strong></p>
<p>Prikazana četiri časopisa pokazuju različite moduse pristupa kulturi. Možemo ih promatrati kao selekciju nezavisne kulture svog vremena, no moramo biti svjesni da ta selekcija nije bila sustavna te je ovisila o prekarnim uvjetima rada i individualnom entuzijazmu. Ipak sadržaj svih tih časopisa dovoljno je vrijedan i zanimljiv da ga pratimo kao važan dio te izvaninstitucionalne kulture, pri čemu valja zaboraviti na iluzornu razliku između estetski "primarnog" umjetničkog djela i "sekundarnog" medijskog sadržaja. U ovom slučaju te&scaron;ko je jasno razlučiti kulturu i medije koji prate kulturu: ne samo &scaron;to ti mediji objavljuju i umjetnički sadržaj (dramske tekstove, poeziju, prozu, eseje...), nego i novinarskim žanrovima često pristupaju kreativno, eksperimentalno i formalno svjesno &scaron;to rezultira zanimljivim temama i načinima obrade tih teme. Drugim riječima, estetska razlika između književnog i novinarskog teksta ovdje je prilično krhka.</p>
<p>Postavlja se pitanje trebaju li Ministarstvo i lokalna tijela danas podržavati časopise u kulturi. Čini se da s cijenom tiska i lo&scaron;om distribucijskom mrežom tiskani časopisi danas gube smisao, a da pritom postoji dovoljan broj portala, blogova i dru&scaron;tvenih mreža koje prenose informacije o kulturnim izdanjima, događanjima i akterima. No ako časopisi ispunjavaju funkciju selekcije i kritičkog dijaloga s nezavisnom (ili &scaron;irom) kulturom, pitanje nije treba li spa&scaron;avati časopise nego &scaron;to danas ispunjava tu funkciju. Čini mi se da dobar dio danas objavljenih informacija spada u opsežnu zabilježenu kulturu iz koje potom nužno radimo selekciju, bilo kao profesionalci ili laici, bilo svjesno ili nesvjesno. U tom smislu ne trebaju nam mediji da izvr&scaron;e selekciju umjesto nas, nego da pitanju selekcije pristupe kritički i otvoreno, a da mi kao pratitelji medija možemo njihovu selekciju dovesti u pitanje, potvrditi, odbaciti ili prilagoditi.&nbsp;</p>
<p>Danas postoje portali koji poku&scaron;avaju vr&scaron;iti tu funkciju, no čini se da javni donatori jo&scaron; ne prepoznaju potrebu za istinskim poticanjem internetskih nezavisnih medija i njihove redakcijske infrastrukture. Portali ne moraju tro&scaron;iti potporu na tisak, no tu činjenicu javni donatori dosad nisu iskoristili za to da im daju potporu kojom mogu isplatiti autorske honorare, nego su naprosto drastično smanjili ukupnu potporu. Stoga prekarni uvjeti rada ostaju isti neovisno o realnim tro&scaron;kovima produkcije, a broj novih ozbiljnih medijskih projekata tijekom zadnjih godina stane na prste jedne ruke.</p>
<p>Problemi financiranja medija usko su vezani uz temu financiranja nezavisne kulture u cjelini. Hrvatska se trenutno nalazi u bizarnoj situaciji u kojoj se sve čini bolje nego 1990-ih jer ne postoji eksplicitna cenzura, dostupni su razni hrvatski i europski kanali financiranja nezavisne kulture, a Internet je ra&scaron;iren i jeftino dostupan. No, kako navodi Gongov recentni izvje&scaron;taj&nbsp;<em>[https://www.gong.hr/media/uploads/drzavni_udar_na_civilno_drustvo_09062020.pdf Državni udari na civilno dru&scaron;tvo potpomognuti EU fondovima]</em>, hrvatska država od 2016. promi&scaron;ljeno uni&scaron;tava sustav institucionalne potpore civilnom dru&scaron;tvu u Hrvatskoj koji je gradila skoro 20 godina, a time utječe i na nezavisnu kulturu i na medijsko polje koji proizlaze iz civilnog dru&scaron;tva. &Scaron;to da radimo? Možemo se nadati da će se Institut Otvoreno dru&scaron;tvo opet spustiti s neba i pogurati scenu, ali vjerujem da je dosad ipak stvoren značajan dru&scaron;tveni, kulturni, medijski i aktivistički kapacitet koji može analizirati situaciju i putem raznih političkih kanala izboriti adekvatne uvjete da bi nezavisna kultura mogla preživjeti i zaživjeti, zajedno s medijima koji će je kritički pratiti i nadograđivati.</p>

<p id="fusnota-1"><sup>[1]</sup>Dea Vidović, "Razvoj hrvatske nezavisne kulturne scene (1990.-2002.) ili &scaron;to sve prethodi mreži Clubture", u Dea Vidović (ur.)&nbsp;<em>Clubture: Kultura kao proces razmjene</em>&nbsp;(2002.-2007.), Clubture, Zagreb, 2007., str. 13-31.</p>
<p id="fusnota-2"><sup>[2]</sup>Raymond Williams, "Analiza kulture", u Dean Duda (ur.),&nbsp;<em>Politika teorije &ndash; zbornik rasprava iz kulturnih studija</em>, Disput, Zagreb, 2006., str. 35-59.</p>
<p id="fusnota-3"><sup>[3]</sup>Katarina Peović Vuković, "Nakladnička djelatnost", u Feđa Vukić (ur.),&nbsp;<em>Savska 25</em>, Studentski centar, Zagreb, 2014.</p>
<p id="fusnota-4"><sup>[4]</sup>Branko Matan, "Za povjerenje u vlastite snage", u: Ladislav Tadić (ur.),&nbsp;<em>Časopis Gordogan &ndash; Bibliografija 1979 - 2013</em>, Novi Gordogan, Zagreb, 2015., str. 181-182.</p>
<p id="fusnota-5"><sup>[5]</sup>Premda nije eksplicitno značajno za ovo poglavlje, vrijedi spomenuti da sam i osobno bio član uredni&scaron;tva&nbsp;<em>Zareza</em>, odnosno izvr&scaron;ni urednik od 2013. do 2016. godine.</p></div></div>