View source for UsmenaPovijest:Punk (ni)je samo muzika

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>15.8.2020</p></div><div class="article-lead"><p>Punk predstavlja fizički, kulturni i politički prostor unutar kojeg je dio jedne generacije mogao opstati unatoč svemu što se događalo u devedesetima.</p></div><div class="article-content">
<p>Pi&scaron;e: Marko Strpić</p>

<p>Naslov teksta o punku u devedesetima nužno mora biti parola, a to da punk nije samo muzika je toliko puta ponovljeno pa se moram zapitati koga smo poku&scaron;avali uvjeriti da to stvarno nije tako: sebe ili druge? Dobro, neću ovdje biti nepravedan i generalizirati, punk je tada bio i samo muzika i puno vi&scaron;e od toga, to je uvijek ovisilo o tome s kim razgovara&scaron;. Bilo je važno &scaron;to ti želi&scaron; da bude i koliko će&scaron; daleko to pogurati u nekom smjeru pa da sve skupa izađe iz okvira isključivo muzičke supkulture.</p>
<p>Pi&scaron;em u pro&scaron;lom vremenu, no to ne znači da je punk danas mrtav (da ne ponestane parola), već je fokus ovog teksta na pro&scaron;losti, onome &scaron;to je prethodilo ne samo dana&scaron;njem punku, već i nizu drugih aktivnosti koje su proiza&scaron;le iz iskustva punka u devedesetima. Ono &scaron;to je možda ključno kad govorim o tom iskustvu punka je da, kad pogledam unazad, on predstavlja (fizički, kulturni i politički) prostor unutar kojeg je dio jedne generacije mogao opstati unatoč svemu &scaron;to se događalo u devedesetima i &scaron;to je uni&scaron;tilo život nekoliko generacija. Taj&nbsp;<em>historijski rez</em>&nbsp;(da to tako nazovem) između dva razdoblja, onog prije i nakon rata, stvorio je novu realnost u kojoj je bilo te&scaron;ko ne biti dio ratne i nacionalističke histerije koja je zahvatila većinu dru&scaron;tva. Pokidane dru&scaron;tvene veze, uni&scaron;teni životi, realnost razaranja i borba za goli život, potisnuli su svaku ideju o kulturi koja nema nacionalno obilježje, koja nije na neki način tu da podrži "na&scaron;e" ratne napore itd. Punk je u tom smislu bio "utoči&scaron;te", prostor u kojem smo se osjećali sigurnije i gdje je bilo moguće ne biti dio ratne normalnosti.</p>

<p><strong><em>Mainstream</em>&nbsp;i podzemlje</strong></p>
<p>Iako je punk uvijek imao buntovan stav i određenu vrstu kontrakulturne političnosti, danas kada se mnogi akteri prvih godina jugoslavenskog punka u ranim osamdesetima osvrću na to vrijeme, ispada da je njihov bunt tada bio usmjeren na ru&scaron;enje postojećeg poretka i uspostavu novih država. Ono &scaron;to bez i malo razmi&scaron;ljanja mogu nazvati&nbsp;<em>mainstream</em>&nbsp;punkom je sebe u velikoj mjeri svrstalo u nacionalne tabore (u nekoj blagoj ili otvorenoj varijanti), poku&scaron;avajući se valjda u aktualnom kontekstu pozicionirati i dodvoriti onima na vlasti kao lojalni građani i "kulturna ba&scaron;tina" novog poretka. Možemo pretpostaviti i da je to neka "naknadna pamet", konformizam koji je zamijenio buntovnost.</p>
<p>Da budem precizniji, to se odnosi na prve punk i novovalne bendove, koji su ubrzo postali zvijezde ili su tome težili. Ambicija da se uđe u historiju je i danas vidljiva kroz razne novovalne nostalgične i samomitologizirajuće projekte kojima smo izloženi posljednjih petnaestak godina. Punk sam po sebi i nije značio da tu postoji neka jasna politička pozicija, niti da svatko ne vuče&nbsp;<em>kulturnu prtljagu</em>&nbsp;(da to tako nazovem) sa sobom kroz supkulturu.&nbsp;<em>Mainstream</em>&nbsp;je svakako skloniji tome da ne ulazi u otvoreni sukob jer to nije&nbsp;<em>dobro za posao</em>, a i sami akteri su imali drugačiju motivaciju. Neki su htjeli postati zvijezde, drugima je to bilo puno vi&scaron;e od muzike i odjeće kojom su se odmicali od prosjeka i propisane normalnosti.</p>
<p>Kako to obično biva, ono &scaron;to možemo nazvati punk scenom živi svoj podzemni život i nema puno veze s pop kulturom, a u osamdesetima polako gradi i svoj politički karakter (na &scaron;to se želim vi&scaron;e fokusirati), da bi početkom devedesetih, kada i pažnja vlasti popu&scaron;ta, sve skupa postalo otvorenije. Pojava anarhopunka tu predstavlja snažniji odmak od klasične r'n'r kulture, zato &scaron;to spaja jednu političku ideju i (uglavnom) muzičku supkulturu. Spoj bijesne muzike i buntovnog stava je već sam po sebi političan na mnogo načina, a okolnosti su definirale teme koje su, iako često preuzete sa "zapada", bile redovito univerzalne i prilagođene lokalnom kontekstu.</p>
<p>Jedne od prvih tema koje su se nametale su definiranje toga &scaron;to je scena i postoji li uopće. To je možda pitanje svih pitanja jer određuje o čemu je ovdje riječ: jesu li punk bendovi samo jo&scaron; jedna frakcija unutar rock'n'rolla ili je ovdje ipak riječ o &scaron;irem buntu koji, eto, ima i svoju muzičku podlogu? Upravo to se 1994. pita i&nbsp;<strong>Vedran Meniga</strong>&nbsp;u 6. broju svog fanzina&nbsp;<em>Glans Penissis</em>&nbsp;(i&nbsp;<em>bookletu</em>&nbsp;koji je pratio kazetno izdanje benda Nula&nbsp;<em>Pobijedimo laž</em>):</p>

<blockquote>
<p>SCENA?</p>
<p>Vjerovatno ste primjetili da tu negdje stoji mali naslov "Scena?" Za&scaron;to? E, pa zato &scaron;to otkad god čitam fanzine, jo&scaron; iz vremena postojanja biv&scaron;e YU, non-stop se priča i pi&scaron;e o nekoj sceni, iako ona realno sagledavajući situaciju nikad nije postojala. Ono o čemu bih ja htio ovdje govoriti (i istovremeno to stvarati) je svakako kontra-kulturna scena, ali po&scaron;to njoj jo&scaron; nema ni traga, već se svodi na pismenu komunikaciju skupine individualaca, svest ću ovo na onu najjednostavniju, najče&scaron;će nazvanu punk/hardcore scenu. Problem kod te tzv. scene je to &scaron;to se ograničava samo na muziku koju opet čini nedovoljni broj iskrenih bendova potpomognutih nedovoljnim brojem kreativnih fanzina. Jer činjenica je da taj isti punk/hardcore ima mnogo manje veze sa muzikom nego sa idejom, kojom je prvenstveno pokrenut, a muzika nije ni&scaron;ta drugo nego skinuta r'n'r shema samo že&scaron;ća, jednostavnija, dosta ubrzana i na kraju kreirana u malo umjetničko djelo sa bukom kao njegovom jezgrom. Na kraju se nadam da sami možete shvatiti osnovnu poruku: poradimo na sebi, a ne na novim gitarskim rifovima.</p>
</blockquote>

<p>U tom kratkom osvrtu sažeta je rasprava koja se jo&scaron; godinama kasnije protezala: &scaron;to čini scenu, kakvu scenu želimo, jesmo li mi scena, postoji je vi&scaron;e od jedne scene i, na kraju najče&scaron;će postavljano pitanje, postoji li uopće scena? Iz dana&scaron;nje perspektive mogu zaključiti da je takva vrsta samorefleksije bila jasan znak da scena postoji i da samu sebe promi&scaron;lja, kritički sagledava i aktivno stvara. To nezadovoljstvo brojno&scaron;ću je ne&scaron;to &scaron;to ostaje uvijek aktualno, većinu aktivnosti je inicirao relativno mali broj ljudi, iako to na kraju desetljeća i nije tako mali broj kad sve zbrojimo. Dvjestotinjak fanzina, na desetine bendova, distribucija, stotine odsviranih koncerata, skvotiranja... a ovi brojevi se odnose samo na područje koje okupira Hrvatska.</p>
<p>Stalno nezadovoljstvo je tu bilo snažan pokretač, ne samo kao pobuna protiv svijeta oko nas, već i protiv onoga &scaron;to je taj svijet poku&scaron;ao (vi&scaron;e ili manje uspje&scaron;no) ugraditi u nas same. Punk je, unatoč svemu, dio r'n'r kulture i pratili su ga svi problemi koji prate r'n'r, od mačizma i patrijarhata do ambicioznih&nbsp;<em>wannabe</em>&nbsp;zvijezda, a biti panker_ica nije bilo dovoljno jer smo svi vukli za sobom kulturnu prtljagu koju nam je&nbsp;<em>mainstream</em>&nbsp;uvalio kroz &scaron;kolu, odgoj, medije i ostale alate kontrole dru&scaron;tva. Prvo odvajanje od toga je bilo definirati sebe kao scenu, kao ne&scaron;to &scaron;to nije dio dominantnog; bila je to do određene mjere potraga za nekim čistunstvom (idejnim), a biti na margini i ne težiti&nbsp;<em>mainstreamu</em>&nbsp;je bilo ključno. S margine je uvijek bilo lako pljunuti prema&nbsp;<em>mainstreamu</em>, koji je uvijek poku&scaron;avao uključiti u svoje tokove ono &scaron;to je nastajalo u&nbsp;<em>podzemlju</em>, svojevrsnom autentičnom stvaralačkom prostoru. Ne zbog toga &scaron;to je to&nbsp;<em>podzemlje</em>&nbsp;nužno bilo originalno, već zbog toga &scaron;to su koncepti i ideje koje smo zastupali bili pomalo iskreno naivni i time autentični, upakirani u bijesnu muziku,&nbsp;<em>copy-paste</em>&nbsp;dizajn i raspadnutu odjeću, sve iz vlastite DIY (uradi sam_a) produkcije. Sve to je često bilo nespretno, nejasno, stalan eksperiment, niz poku&scaron;aja i pogre&scaron;aka, ponekad i gluposti.</p>
<p>Razlika između toga &scaron;to čini scenu i &scaron;to je ne čini uvijek se odražavala u tome koliko je ne&scaron;to DIY, nekomercijalno, koliko je "proizvod" same scene i ne surađuje s dominantnim konceptima. To je bila neka vrsta političkog stava i temelja za sukob s onim &scaron;to se doživljavalo kao da "kvari" scenu. Jednostavno, bilo je važno krenuti od sebe i svojim snagama sve raditi, ali i ne raditi zbog zarade, pa je tu preuzet jo&scaron; jedan engleski termin:&nbsp;<em>non-profit</em>. Ne treba to brkati s neprofitnim organizacijama, civilnim dru&scaron;tvom, nezavisnom scenom i ostalim jer je ideja iza toga bila drugačija. Malo tko je uopće znao da takvo &scaron;to i postoji. Naime, kad je riječ o bendovima, bilo je nezamislivo da netko objavljuje za neku komercijalnu izdavačku kuću i istovremeno se smatra dijelom scene. Tu su ipak postojale iznimke. Recimo, KUD Idijoti su pred raspad Jugoslavije objavili ploču za komercijalnu izdavačku kuću, ali su zbog svog političkog stava postali nepodobni u novom režimu, &scaron;to ih nije učinilo nepoznatim i nevidljivim bendom, unatoč mnogim vratima koja su im zbog toga bila zatvorena. Idijoti su nastavili pripadati sceni i beskompromisnim stavom su ostali dosljedni svojim idejama do samog prestanka rada.</p>
<p>Ovakve iznimke pokazuju i određenu fleksibilnost i nedogmatičnost (koja nije ba&scaron; bila česta) jer biti dio scene je značilo da nije sve u lovi, čak i ako je zaradi&scaron; svirkom, i da se ne pona&scaron;a&scaron; kao zvijezda koja ljude na sceni tretira kao "publiku". Bend ili publika, nema tu neke razlike, svi smo na sceni &ndash; danas gleda&scaron; bend, sutra si ti s instrumentom u ruci, a ekipa iz benda pjeva s tobom. Nema zvijezda, nema publike. Naravno, nije sve bilo tako idealno, ali to je bila neka ideja. Nitko ne voli seronje.</p>

<p><strong>Protiv rata, nacionalizma i ostalih sranja</strong></p>
<p>Kontekst devedesetih je uvelike odredio teme kojima su se bendovi bavili, kao i ostatak scene. Rat i nacionalizam, kapitalizam i ratno profiterstvo, pokidane veze među ljudima, militarizam, patrijarhat... Nisu to bile nepoznate teme unutar punka kod nas i u svijetu, samo &scaron;to sada apokalipsa nije bila daleko, kao neki rat u pro&scaron;losti za koji se moglo vikati "Nikad vi&scaron;e!", već je bila tu, dio svakodnevnog života.</p>
<p>Zanimljivo je da je grupica punkera, negdje krajem proljeća 1991. godine, u Zagrebu osnovala novu anarhističku grupu pod imenom Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija (ZAPO). Tako ZAPO u svom letku navodi da su nastali od ekipe kojima je bilo dosta cuganja u parku na klupici pa su odlučili ne&scaron;to napraviti. Može li pankerskije od toga? ZAPO je organizirao prve antiratne i antimilitarističke demonstracije pred Saborom, s jasnom porukom protiv ratne politike na svim stranama. Demonstracije su organizirane u lipnju 1991. godine, svega par dana prije početka rata u Sloveniji i samo dva mjeseca prije početka (otvorenog) rata u Hrvatskoj (naravno, već tada su se događali manji oružani sukobi i rat niskog inteziteta, no u to vrijeme jo&scaron; nitko to nije nazivao ratom). Na demonstracijama se pojavilo tridesetak ljudi, a u jednom letku se navodi da "policija nije dopustila skup", no unatoč tome se održao.<sup>[#fusnota-1 [1]]</sup></p>
<p>Ovo je posebno zanimljivo jer daje dobar uvod u ono &scaron;to se događalo sljedećih godina. Razbuktavanjem rata gotovo svaka aktivnost nestaje, barem ona javna, a bendovi u podrumima i garažama rade i pripremaju se da izađu sa svojim porukama protiv svijeta koji ih okružuje.</p>
<p>Već sam spomenuo bend Nula čija kazeta&nbsp;<em>Pobjedimo laž</em>, popraćena fanzinom koji je ujedno i&nbsp;<em>booklet</em>&nbsp;sa svim tekstovima pjesama, postaje važno izdanje, pogotovo zbog konteksta u kojem nastaje. Cijeli materijal je sniman tokom 1993., a sve skupa je objavljeno početkom 1994. godine. Bend i njihova snimka doslovno nastaju pod zvukom sirena za opću opasnost i pod granatama u &Scaron;ibeniku, koji se tih ratnih godina nalazi na prvoj liniji fronte. Pa ipak Nula pjeva protiv rata, ratnih profitera, kapitalizma, nacionalizma, promiče anarhističke ideje u pankerskom pakiranju. U malom dalmatinskom gradu punk scena buja, organiziraju se koncerti, Nula svira u drugim gradovima i državama, a zahvaljujući komunikaciji "nekoliko pojedinaca", kako je to Vedran napisao, objavljeni materijal se brzo &scaron;iri i distribuira.</p>
<p>Jedan bend ne može stvoriti scenu, ali može zajedno s drugima pomoći da se ona sama gradi. Jednom kad se ne&scaron;to objavi, sve izlazi iz lokalnih okvira, a istomi&scaron;ljenici će se sami prepoznati. Da to ne ostane slučajnost, pobrinuo se sam bend koji u uvodnoj riječi&nbsp;<em>bookleta</em>&nbsp;i kazete&nbsp;<em>Pobjedimo laž</em>&nbsp;(kasnije i ploče), izlazi sa svojevrsnim "manifestom", političkom izjavom o svojoj motivaciji i cilju:</p>

<blockquote>
<p>Ovo je na&scaron;a borba, na&scaron; bijes, na&scaron; život, protest, na&scaron;a istina, ovo je na&scaron;a priča i mi vam je pričamo jer želimo da vam kažemo da ovakvu istinu mi ne želimo &ndash; mi želimo da nepravdu ispravimo jer iz usta onih &scaron;to &scaron;ire vjeru u boga, glupih političara i militarističko &scaron;ovinističkih govana, riječ anarhija do va&scaron;ih mozgova dopire kao pojam kaosa i destrukcija. Oni lažu jer se boje, oni lažu jer dobro znaju da tamo gdje je anarhije nema, niti će biti, politike, vojske i religije, tri osnove svake posrane države, republike ili monarhije ili bilo kakve tvorevine stvorene da gu&scaron;i prava i slobode. Ovo je na&scaron;a priča ovo je na&scaron;a poruka: pobjedimo laž &ndash; ostvarimo anarhiju.</p>
</blockquote>

<p>Ovo vi&scaron;e nije samo žestoki r'n'r, već psovanje režima, pljuvanje u lice postojećem i poziv na otpor. U ratom zahvaćenom &Scaron;ibeniku ove riječi imaju veću težinu, predstavljaju izazov svemu &scaron;to je nacionalistički režim gradio kao novi narativ.</p>
<p>Nula tu nije bila usamljena: u 6. broju fanzina&nbsp;<em>Glans Penissis</em>, ABZŽ Normalan, bend iz Zagreba, koji će ubrzo nakon toga promijeniti ime u Bijes zdravog razuma (BZR), također izlazi s malim "manifestom":</p>

<blockquote>
<p>Toliko je lo&scaron;ih stvari na svijetu. Ratova, nepravdi, diskriminacije, pohlepe, zla. Zato mislimo da treba dignuti svoj glas protiv toga, naglasiti sve te ružne stvari. Isto tako svatko bi trebao početi sa sobom, i vidjeti koja je njegova uloga u svemu tome, da li možda i on na neki način doprinosi tom "globalnom zlu". Na pojedincu je da se iskreno preispita o ispravnosti svojih stavova i o usklađenosti između riječi i djela. Nakon toga na redu je da poku&scaron;a promijeniti sve &scaron;to mu se ne sviđa. Ljudi bi trebali posjedovati potpuni integritet nad svojim životom, bez intervencija sa strane, bilo države, crkve ili zajednice. Totalna sloboda čovjeka omogućila bi mu pravu sreću. Jedina stvar koje bi se svi trebali pridržavati je respekt prema tuđoj slobodi, i pružati svoj maksimum da ostvarimo zajednički, skladni, život, sa ostatkom svijeta, po&scaron;tujući principe LJUBAVI, MIRA I NENASILJA. Na&scaron;a poruka se ne može sabiti u jednu riječ ili rečenicu ili knjigu. To je sistem misli, cijeli jedan pogled na svijet, pogled za koji se nadam da smo vam približili barem malo, dovoljno da i vi razmislite o svemu...</p>
<p>ABZŽ-NORMALAN</p>
</blockquote>

<p>Ono &scaron;to je ovdje posebno zanimljivo jest da oba benda (Nula i ABZŽ Normalan) sebe ne predstavljaju samo kao bendove koji svojim pjesmama &scaron;alju poruku, već daju svojevrsnu političku izjavu kojom se samodefiniraju i pozivaju na promi&scaron;ljanje i akciju.</p>
<p>Iz ove sličnosti će se roditi i konkretna suradnja pa Vedran (Nula) i&nbsp;<strong>Marko</strong>&nbsp;(BZR) pokreću izdavačku etiketu Humanita Nova koja je od sredine devedesetih objavila niz važnih punk izdanja. Jedno od tih je i zajednička ploča Nule i Bijesa zdravog razuma, nazvana&nbsp;<em>&Scaron;plit pločom</em>, jer ako može sport biti&nbsp;<em>&scaron;port</em>, onda i&nbsp;<em>split</em>&nbsp;LP može biti&nbsp;<em>&scaron;plit</em>. Novogovor je svima bio trn u oku i česta meta izrugivanja zbog nakaradnosti nacionalističkog nasilja nad jezikom. Humanita Nova je, uz izdava&scaron;tvo, bila i distribucija, tako da postaje važan punkt za pronalaženje najnovijih DIY izdanja, ali ne samo onih lokalnih, već sa svih strana svijeta jer DIY kanali komunikacije i razmjene materijala nadilaze zami&scaron;ljene granice.</p>
<p>Zapravo, ako si bilo &scaron;to objavljivao u to vrijeme, bilo je gotovo nemoguće ne započeti sa distribucijom. Vrlo brzo bi netko tražio par tvojih izdanja i ponudio ti u zamjenu neka svoja izdanja. Nakon par takvih razmjena, u kutiji bi se na&scaron;lo dosta toga &scaron;to može&scaron; staviti na stol na nekom koncertu ili sličnom događaju, a time bi tvoja izdanja zavr&scaron;ila na svim stranama svijeta, a druga izdanja kod tebe i tvojih prijatelja_ica. Fanzini, kazete, ploče, pa polako i po koji CD (jo&scaron; nisu bili uobičajeni), sve to je putovalo iz ruke u ruku, iz pisma u pismo. Distribucijska mreža se gotovo sama stvarala. Ovakav princip rada i umrežene, decentralizirane suradnje je bio posve u skladu s protivljenjem svakom nacionalizmu i ksenofobiji, ali i kapitalističkoj logici komercijalizacije scene. Vi&scaron;e razmjene i manje novca, bilo je bitno da se materijali &scaron;to brže i &scaron;to dalje &scaron;ire.</p>
<p>U toj "prekograničnoj" suradnji ne mogu ne spomenuti bend iz Kraljeva, Hoću?Neću!, koji se na&scaron;ao u nekoliko zajedničkih projekata sa Nulom i Bijesom zdravog razuma, a koji su se razvili iz osobne komunikacije i prijateljstva te sličnih stavova. Dok je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bjesnio rat, u Srbiji su sankcije uni&scaron;tile život milijunima ljudi koji su bili kažnjeni za poteze državnog vodstva. Kolektivna kazna kao savr&scaron;ena preslika nacionalističkog mita o krvi i tlu, jednoj zemlji i jednom narodu, nekoj vrsti homogene mase koju se može okriviti za ono &scaron;to radi država. U takvoj situaciji, Srbija izolacijom postaje periferija, a unutar sebe ima i vlastitu periferiju, no upravo tamo postoji živa punk scena, ne samo u Kraljevu, već i u mnogim drugim mjestima.</p>
<p>H?N! je osnovan 1991. godine, a iako koncertno nisu bili pretjerano aktivni zbog specifične situacije, snimaju par kazeta koje po&scaron;tom dolaze do Hrvatske i tu kreće &scaron;iroka distribucija. Za razliku od&nbsp;<em>mainstream</em>&nbsp;izdanja, u ovom slučaju je presnimavanje bilo poželjno pa nastaje nekoliko reizdanja u kućnoj radinosti koja se brzo &scaron;ire. Osim toga, H?N! se pojavljuje i na nekoliko kompilacija.&nbsp;<strong>Pop</strong>, tekstopisac i bubnjar u bendu, pokreće izdava&scaron;tvo i distribuciju pod nazivom Kontrapunkt, kao i istoimeni fanzin. Sva izdanja tako izlaze u vlastitoj produkciji.</p>
<p>Čim su sankcije Srbiji malo popustile, u proljeće 1997. godine sviraju na nekoliko mjesta u Sloveniji i ta turneja je prva prilika da prijatelji iz Hrvatske napokon čuju bend uživo i osobno se upoznaju. Povezanost i međusobni utjecaj triju bendova se očituje i u pjesmama pa H?N! snima pjesmu pod nazivom&nbsp;<em>Nula</em>, Nula snima pjesme nazvane&nbsp;<em>Hoću?Neću!</em>&nbsp;i&nbsp;<em>Bijes zdravog razuma</em>, &scaron;to je prilično zanimljiva praksa koju, iako nisam siguran koliko im je to bila namjera, možemo povezati s praksom revolucionarnih pokreta koji preuzimaju imena i time jasno ističu svoju povezanost i solidarnost u zajedničkoj borbi, iako ponekad i na različitim krajevima svijeta.</p>

<p><strong>Preko zidova nacionalizma i rata</strong></p>
<p>Tijekom 1993. godine, ZAPO je sudjelovao u zajedničkom projektu anarhističkih grupa i pojedinaca s područja biv&scaron;e Jugoslavije na objavljivanju i distribuciji novina pod nazivom&nbsp;<em>Preko zidova nacionalizma i rata</em>. Novine su tiskane u Italiji (uz financijsku pomoć talijanskih anarhističkih grupa) u veljači 1994. godine u vi&scaron;e tisuća primjeraka i distribuirane su po svim novonastalim državama. U Hrvatskoj su distribuirane na ulicama, među vojnicima na odsluženju vojnog roka, na koncertima i drugim javnim mjestima. Iako par tisuća primjeraka novina nisu mogle puno toga promijeniti, ovaj projekt je predstavljao udarac lokalnim cenzorima i nacionalistima, ali i snažan izraz solidarnosti među ljudima koji žive s obje strane fronta i koji ne podržavaju rat i političke moćnike na bilo kojoj strani. Objavljeni tekstovi bili su izraz političkih stavova ljudi iz Srbije i Hrvatske, a bavili se se ratom, nacionalizmom i ekonomijom, no &scaron;to je najvažnije, bili su plod zajedničkog nastojanja ljudi sa "zaraćenih" strana.</p>
<p>Nastojalo se&nbsp;<em>Preko zidova nacionalizma i rata</em>&nbsp;objavljivati povremeno, ovisno o inicijativi različitih grupa i mogućnosti da se pojedini broj financira, no nažalost, samo jedan broj je objavljen kao novine. Drugi broj je objavljen kao poseban dodatak ZAP-ovom<sup>[#fusnota-2 [2]]&nbsp;</sup>fanzinu&nbsp;<em>Comunitas</em>1998. godine, jer u tom trenutku nije bilo druge mogućnosti. Bilo bi posve besmisleno da prikupljeni tekstovi propadnu. Naravno, učinak tog broja nije bio poput prvog, iako je Comunitas u to vrijeme imao visoku nakladu.</p>
<p>Ipak, to nije bio kraj ideje&nbsp;<em>Preko zidova nacionalizma i rata</em>: anarhistički punk bendovi i DIY izdavačke kuće nastavile su s projektom tako &scaron;to su pod istim imenom organizirali zajedničke turneje punk bendova iz Hrvatske i Srbije. Obje turneje su održane u Sloveniji (jedina država biv&scaron;e Jugoslavije za koju nije trebala viza ili je do nje bilo lako doći). Prvu turneju su 1997. godine organizirali bendovi Bad Justice (Požega) i Totalni proma&scaron;aj (Kraljevo), kada su odsvirali desetak koncerata po slovenskim gradovima, a dosta ljudi iz Hrvatske ih je pohodilo. Vidjeti bend iz Srbije uživo, ljude čija izdanja cirkuliraju i s kojima dijeli&scaron; ideje i scenu, bilo je pravo osvježenje. Već 1998. godine, turneju pod istim imenom organiziraju Radikalna promjena (Zagreb) i Unutra&scaron;nji bunt (Sombor). Obje turneje su bile politički događaji s jasnom porukom, a ne samo jo&scaron; jedna muzička turneja. Osim toga, pod nazivom&nbsp;<em>Preko zidova nacionalizma i rata</em>&nbsp;objavljene su dvije singlice, jedna kao zajednička bendova Bad Justice i Totalni proma&scaron;aj i druga kao kompilacijska ploča bendova s područja biv&scaron;e Jugoslavije u izdanju izdavačke etikete Humanita Nova. Na njoj su se na&scaron;li bendovi Wasserdicht (Ormož), Totalni Proma&scaron;aj (Kraljevo), Hoću?Neću! (Kraljevo), Brigade O.D. (Skopje), Nula (&Scaron;ibenik), Bijes zdravog razuma (Zagreb), &Uuml;berzeitung (Skopje).</p>
<p>To nije bio usamljen projekt te vrste s DIY scene. Ne&scaron;to ranije &ndash; preciznije, početkom 1994. godine &ndash; par ljudi iz Pule se preko Mađarske zaputilo u Srbiju (to je tada bio jedini način jer nije bilo direktnih veza) kako bi napravili intervjue s ljudima s&nbsp;<em>underground</em>&nbsp;(i ne ba&scaron; vrlo&nbsp;<em>underground</em>) scene, &scaron;to su na kraju objavili u fanzinu&nbsp;<em>Distorzija</em>, uz koji je dolazila i kompilacija na kazeti pod nazivom&nbsp;<em>No Border Compilation</em>. Iako se čini da je ovdje bila riječ o malom činu povezivanja (sup)kultura, zapravo je bila riječ o političkom činu, koji je s jedne strane razbijao komunikacijsku blokadu, a s druge strane je dodatno povezao postojeće muzičke scene.</p>

<p><strong>Monte Paradiso</strong></p>
<p>Kroničan nedostatak prostora za održavanje koncerata kroz devedesete, pogotovo u Zagrebu, djelomično je nadomje&scaron;ten putovanjima u druge gradove. Otići do Čakovca, Varaždina, Siska, ali i Ljubljane i Ilirske Bistrice, nije bilo nimalo čudno, već uobičajena praksa. Ako je netko svirao, autostopom, vlakom ili autobusom, kako su već prilike dopu&scaron;tale, putovalo se u manjim i većim grupama.</p>
<p>No pojava prvog festivala koji je nastao iz same scene,&nbsp;<em>Monte Paradisa</em>&nbsp;u Puli, odigrala je važnu ulogu u upoznavanju i povezivanju ljudi koji su se dopisivali i od kojih se mnogi nikad nisu susreli uživo. Iako prvi koncert organiziraju 1992. godine, festival pod tim imenom prvi put se održava 1993. godine. Te godine sviraju Enklava (Pula), Fojbon (Pula), Proletarijat (Ljubljana), Delirium tremens (Kutina), Apatridi (Požega), Backstage (Pula), Antitude (Požega), Megabitch (Pula), Nula (&Scaron;ibenik), Frontalni udar (Pula), LB Radnički (Pula), G.M. Experience (Pazin). Nakon susreta na festivalu, dogovoreni su novi nastupi, ljudi su se upoznali i povezali, razvile su se neke nove suradnje na budućim projektima.</p>
<p>Ne treba zaboraviti da su svaki koncert pratile distribucije koje bi iznosili<sup>[#fusnota-3 [3]]&nbsp;</sup>sami bendovi i/ili autori_ce fanzina, fotokopirani materijali su bili glavni medij, a i sam festival je postao tema novih brojeva fanzina. Vi&scaron;e puta sam pročitao ili čuo od ljudi koji su tada bili aktivni na sceni da je upravo taj prvi&nbsp;<em>Monte Paradiso&nbsp;</em>bio izrazito važan za njih i da su tamo osobno upoznali ljude s kojima su se prije toga samo čuli putem pisama. Upravo to je na neki način definiralo i nužnost stvaranja vlastitih prostora &ndash; ne samo festivala, koji se ipak odvija jednom godi&scaron;nje, već prostora koji će kroz cijelu godinu biti tu za scenu i čiji program će proizlaziti iz same scene. Zanimljivo je spomenuti da se 1994. godine festival nije održao: bio je najavljen i ljudi su do&scaron;li, čak su se i bendovi pojavili, ali zbog nekih birokratskih zavrzlama oko toga tko upravlja tvrđavom, nije se održao. Pa ipak, taj tjedan se održalo punk druženje, kampiranje oko tvrđave i sve ostalo &scaron;to bi pratilo festival, samo bez koncerta.</p>
<p>U jednom broju fanzina koji sam objavljivao u to vrijeme, napisao sam da se godina računa od&nbsp;<em>Monte Paradisa</em>&nbsp;do&nbsp;<em>Monte Paradisa</em>&nbsp;i da je to pankerska Nova godina. Na mnogo načina, to je bilo tako, s godinama je festival prerastao ove na&scaron;e lokalne okvire, sve vi&scaron;e ljudi iz cijelog svijeta je dolazilo na festival, kao i bendova. Sam festival je, unatoč promjeni lokacije i nekim generacijskim smjenama, zadržao osnovnu DIY nit i ostao mjesto susreta, prilika da čuje&scaron; neke nove bendove i dobro se zabavi&scaron; uz stare prijatelje.</p>

<p><strong>I &scaron;to sad?</strong></p>
<p>Pisati o DIY sceni je za mene nezahvalno jer je toliko toga &scaron;to nisam rekao u ovoj relativno kratkoj formi: na desetine bendova sam mogao spomenuti, svakome posvetiti pažnju i reći pone&scaron;to o njihovom doprinosu sceni. Ograničio sam se na svega nekoliko primjera koji pokazuju kako je sve funkcioniralo i koja je bila osnovna ideja iza onog najaktivnijeg dijela scene. Daleko je to od detaljne analize ili uopće prikaza cijele scene. Osim toga, mnogo je nespomenutih prijatelja, poznanika i posve usputnih susreta koji su bili važni za sve ono &scaron;to se događalo.</p>
<p>Odjeci ovih aktivnosti su vidljivi i danas, ne samo u obliku u kojem su nastali, već su dali određeno iskustvo ljudima koji su kasnije to iskoristili za neke nove projekte. Možda ih čak i životno odredili.</p>
<p>Dio scene je oti&scaron;ao u smjeru onoga &scaron;to se danas naziva nezavisnom kulturom: osnovali su udruge, pokrenuli poduzeća, postali kulturni menadžeri i već &scaron;to god. Pretpostavljam da je to u neku ruku očekivan tok stvari za određen broj ljudi.</p>
<p>Na diskusiji u Galeriji Nova prije par godina govorilo se o prostorima nezavisne kulture i tamo su bili prisutni mnogi koji vode klubove i slične prostore. Tada sam rekao, a i dalje stojim iza toga, da svemu tome treba jedna dobra alternativa, ne&scaron;to radikalnije i slobodnije od forme koju ti prostori pružaju. Ne zbog toga &scaron;to su ti prostori lo&scaron;i ili za njima nema potrebe, već zato &scaron;to se uvijek može drugačije i bolje. Zato &scaron;to postoje ideje i potrebe koje su radikalno drugačije od zadane forme, ali i zato &scaron;to institucionalizacija do koje je do&scaron;lo nužno znači neku vrstu profesionalizacije i zatiranja svake subverzivnije i DIY inicijative. Ne nužno namjerno, ali, bit ću ovdje malo zločest, lo&scaron;im primjerom. Danas kao da se zaboravilo da je puno toga moguće napraviti bez pisanja projekata, birokracije, fondacija i sponzora, dozvola i registracija. Ako nema&scaron; primjer koji će ti pokazati da je moguće drugačije, počne&scaron; misliti da stvarno i nije moguće drugačije. Kad sam jako mlad odlazio na koncerte, imao sam nesreću nailaziti na ljude koji nisu bili pretjerano u toj DIY priči, sve je bio r'n'r i biznis, plati kartu, kupi piće, budi publika. Lako je pomisliti da stvari samo tako i funkcioniraju. Na neki način, mislim da je institucionalizacija dovela ne do samoorganizacije, već do jednog tipa poslovnog odnosa. Odnos postaje poslovan kada ima&scaron; promotore, kulturne menadžere, &scaron;efove, profesionalce koji sve organiziraju i publiku koja to pasivno konzumira.</p>
<p>Upravo zbog toga je za mene otkrivanje DIY scene i mogućnosti da nekako doprinesem bila važna. To sudjelovanje je gradilo mene, a pretpostavljam i dalo kakav-takav doprinos toj sceni. Vjerujem da je kod mnogih ostala frustracija zbog razine osobne inicijative koja nikad nije bila toliko ra&scaron;irena koliko smo to htjeli, pa čak i očekivali od drugih (posve nepravedno, nema&scaron; &scaron;to očekivati od drugih). Često je sve ovisilo o nekoliko osoba koje bi "potegle", a onda bi se eventualno drugi priključili. To je na mnogo načina bilo u suprotnosti s onim &scaron;to se zastupalo kao model djelovanja. Ne može&scaron; ne&scaron;to napraviti za druge. Odnosno, može&scaron;, ako govorimo o industriji zabave ili pak institucionalizaciji (sub)kulture, čime ona postaje uvjetovana pretpostavljenim trendovima, željama sponzora, raznih drugih financijera, i time gubi svaku slobodu, postajući tek jo&scaron; jedna ni&scaron;a na trži&scaron;tu koja zadovoljava određene potrebe, dok istovremeno predstavlja pacifikaciju u svakom drugom smislu. Zato je danas te&scaron;ko uopće i vidjeti izvan okvira države i kapitalizma, odnosa koji nam predstavljaju kao "jedini moguć i realan". Rekli bi pankeri_ce:&nbsp;<em>no future, no hope</em>.</p>
<p>Srećom, kada govorimo o punku i DIY etici, ona nije u potpunosti nestala. Historizacija bilo čega je nezahvalna, kao da govorimo o onome &scaron;to je gotovo, međutim sve se nastavlja, ni&scaron;ta jo&scaron; nije spremno za muzej. Danas su tu neki stari i neki novi ljudi, sve ide dalje. U kojem smjeru, to će sami_e odrediti.</p>

<p id="fusnota-1"><sup>[1]</sup>Objavljeno u pože&scaron;kom fanzinu Fecal Forces, broj 2, 1993.</p>
<p id="fusnota-2"><sup>[2]</sup>Do promjene imena dolazi 1994. godine, jer grupa zaključuje da nije pacifistička pa se ime mijena u Zagrebački anarhistički pokret.</p>
<p id="fusnota-3"><sup>[3]</sup>Iako se može činiti terminolo&scaron;ki nejasnim, ovo je bio uobičajen termin kada se govorilo o postavljanju &scaron;tandova sa distribucijama. Te distribucije nisu bile samo ono &scaron;to danas bendovi zovu&nbsp;<em>merch</em>, dakle, njihova izdanja i drugo, već niz fanzina, knjiga, ploča, kazeta, pri&scaron;ivki i majica, već ovisno tko je &scaron;to imao. Pretpostavljam da se ustalio termin "iznositi distribuciju" zato jer bi je obično i doslovno iznosili iz kombija, ruksaka ili bisaga na biciklu.</p></div></div>