View source for UsmenaPovijest:Odudaranje od prosjeka

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>6.10.2013</p></div><div class="article-lead"><p>O kratkom, ali intenzivnom djelovanju Bjelovarske udruge za kulturnu aktivnost razgovarali smo s jednim od njenih osnivača, Vladimirom Končarom.</p></div><div class="article-content">
<p>Razgovarala: Matija Mrakovčić</p>

<p><strong>Kada je i za&scaron;to osnovana Bjelovarska udruga za kulturnu aktivnost, skraćeno BUKA?&nbsp;</strong></p>
<p>Cijela je priča krenula mnogo prije nego &scaron;to je BUKA osnovana, krajem trećeg srednje, 1996. godine. Pohađao sam gimnaziju, a&nbsp;<strong>Branislav Oblučar</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Bo&scaron;ko Kuzmanović</strong>&nbsp;pripremali su zbirku pjesama. Nismo se tada poznavali jer su oni bili opći smjer, a ja jezični, ali su nekako saznali da crtam, pa su mi se obratili da napravim ilustracije za dio njihove zbirke i tako je sve krenulo. Već tada smo počeli razgovarati o tome kako bi ne&scaron;to trebalo organizirati u Bjelovaru. U tom periodu se pojavio veliki broj kreativaca koji su ne&scaron;to radili, tada smo naprimjer imali jaku Glazbenu &scaron;kolu iz koje su mnogi odlazili dalje na studiranje u Graz ili u Zagreb na Akademiju. Cjelokupna kreativna energija generacije bila je jaka i na neki način smo tada prepoznali taj potencijal. Zbirka je objavljena u gimnazijskoj nakladi i na tom poticajnom valu smo nastavili raditi dalje. Na zavr&scaron;noj godini srednje &scaron;kole odlučili smo tako napraviti happening koji smo nazvali&nbsp;<em>Brainstorm</em>&nbsp;i to je u biti bio početak svega. U underground clubu&nbsp;<strong>Tarkus</strong>&nbsp;okupili smo veliki broj mladih u jednoj večeri, tražilo se mjesto vi&scaron;e, čak smo imali i predstavnike jakih snaga MUP-a koji su do&scaron;li odraditi raciju i iznenadili se &scaron;to u prvim redovima sjede profesori srednjih &scaron;kola. Taj trenutak je čak snimljen video kamerom i popraćen smijehom publike. Predstavili smo autorske radove u formi video skečeva, fotografija, crteža, performansa, poezije, proze, slikanja, glazbenih nastupa, svega je bilo. U realizaciji te večeri priključio nam se&nbsp;<strong>Slađan Lipovec</strong>&nbsp;koji je kasnije uz Branislava Oblučara bio jedna od najbitnijih karika u realizaciji časopisa i programa Buke.</p>
<p>Tada se okupila ta neka osnova, cijela okosnica buduće Buke. Upisali smo 1997. fakultete u Zagrebu i tamo organizirali jo&scaron; jedanput ili dvaput ne&scaron;to slično, mislim da je naziv jednog od happeninga bio&nbsp;<em>Kadalog</em>. U to vrijeme najaktivniji je bio&nbsp;<strong>Attack</strong>, od časopisa su tu bili&nbsp;<em>Godine nove</em>,&nbsp;<em>Arkzin</em>, i vi&scaron;e se ne sjećam tko je jo&scaron; na području kulture radio. U jednom trenutku odlučio sam da bi možda bilo zgodno da stvarno ne&scaron;to formalno organiziramo jer do tada smo funkcionirali potpuno neformalno. Često smo o tome razgovarali Brane,&nbsp;<strong>Ozren Crnogorac</strong>&nbsp;i ja. Okupio sam dio te ekipe iz Bjelovara, jedno desetak ljudi koji su bili u kreativnim vodama i koji su upisali fakultete po Zagrebu te smo odlučili osnovati udrugu. Sjećam se da smo dosta dugo tražili naziv, mislim da je Brane do&scaron;ao na tu ideju dok smo bili na krovu na &Scaron;ari i tamo divanili. Odlučili smo se nazvati&nbsp;<strong>Buka - bjelovarska udruga za kulturnu aktivnost</strong>. Tada sam imao neki mali prostor za slikanje na Pe&scaron;čenici, u tamo&scaron;njem kulturnom centru, gdje sam provodio većinu vremena dok sam studirao na Grafičkom fakultetu. Skupilo nas se jedno sedam, osam, imali smo anonimno glasanje tko će biti predsjednik. Izabran sam za predsjednika, Ozren Crnogorac za zamjenika i to je bilo to.&nbsp;</p>
<p>U Bjelovaru smo u nekom kafiću napravili prvi radni sastanak, osnivačku skup&scaron;tinu i formalno napravili statut po uzoru na onaj koji smo dobili od Attacka. Moram priznati da se ne sjećam svih imena koji su prisustvovali osnivačkoj skup&scaron;tini, ali jezgra koja je u većini daljnjih aktivnosti bila aktivna je bila ova: Branislav Obučar, Ozren Crnogorac, potom&nbsp;<strong>Marko Dragičević</strong>,&nbsp;<strong>Željka Grmić</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Vinko Prelac</strong>,&nbsp;<strong>Kornelija Pintar</strong>,&nbsp;<strong>Miran Međimorac</strong>,<strong>&nbsp;Bruno Gavran</strong>,&nbsp;<strong>Igor Crnek</strong>,&nbsp;<strong>Margareta Tolnaj</strong>&nbsp;i moj brat&nbsp;<strong>Mladen Končar</strong>. Neki od članova nisu studirali, ali su živjeli i radili u Bjelovaru. Bila je to dobra ekipa.&nbsp;</p>
<p><strong>Gdje ste se okupljali?</strong></p>
<p>U mojoj zgradi postojao je podrum koji je bio prazan, a svojevremeno je služio kao skloni&scaron;te i tamo smo odlučili imati prve sastanke i razvijati neku strategiju daljnjeg rada. Bilo je to zanimljivo vrijeme jer se u tom periodu na na&scaron;im tjednim sastancima subotom i nedjeljom, kad smo se vraćali iz Zagreba, znalo pojaviti i stotinjak ljudi. Poku&scaron;ali smo redovito organizirati te sastanke, a kako se vijest &scaron;irila da se ne&scaron;to događa tako se na tim sastancima pojavljivalo sve vi&scaron;e i vi&scaron;e ljudi. Žao mi je &scaron;to nemamo foto dokumentaciju tog perioda. Sastanke smo improvizirali jer nismo imali ni znanja ni iskustva kako uopće koordinirati takve stvari i toliki broj ljudi. Otpočetka je postojala ideja da napravimo časopis, postojala je ideja organizirati neka događanja poput&nbsp;<em>Brainstorma</em>&nbsp;kako bi otvorili prostor mladima da prikažu čime se bave. Željeli smo promovirati ono &scaron;to se događa u Zagrebu i predstaviti &scaron;iru nevladinu i kulturnu scenu.&nbsp;</p>
<p><strong>&Scaron;to su ti vikendi u Bjelovaru donijeli?</strong></p>
<p>Vikendi su, za početak, donijeli puno razgovora. Jesu li donijeli ne&scaron;to konkretno, ne sjećam se ba&scaron;. Znam da je zaključak svih tih sastanaka bio da će ljudi ustvari napraviti &scaron;togod ako im ti u nekom trenutku kaže&scaron; ok, 'ajmo to radit i raspodijeli&scaron; zadatke, ali da se kroz nekakav plenum dođe do nekog zaključka &scaron;to bi se moglo raditi, te&scaron;ko. Barem mi to tada nismo znali na taj način iskordinirati. Sastanci su oduzimali jako puno vremena i znam da smo bili jako tromi u tom smislu. Sjećam se da sam bio zadovoljan &scaron;to je toliko ljudi uključeno i zainteresirano, ali isto tako nezadovoljan &scaron;to nitko ne želi preuzeti inicijativu. Na kraju, bez obzira &scaron;to se u cijelom procesu i radu kroz sve te godine provrtilo toliko puno ljudi, ova neka baza ljudi koja je radila, koja je to na neki način vukla, ostala je ista. Na kraju, to je i logično. Ne mogu svi sve raditi.&nbsp;</p>
<p><strong>Kada ste formalno počeli djelovati?</strong></p>
<p>Znači, osnivačka skup&scaron;tina je bila u studenom 1999. u nekom bjelovarskom kafiću, a prva akcija u prosincu i siječnju. Za početak smo odradili anketu&nbsp;po srednjim &scaron;kolama gdje smo poku&scaron;ali vidjeti &scaron;to ljudi žele u Bjelovaru, istraživanje o tome &scaron;to ljudi ustvari očekuju. Ispalo je da svima nedostaje kulturni centar i to je na početku postala glavna ideja, poku&scaron;ali smo oformiti kulturni centar u kojem je plan bio organizirati niz različitih radionica, zatim oformiti redakciju časopisa koji je trebao biti kao neki kulturni pokretač grada. Na kraju smo se tim aktivnostima i bavili, ali nikad nismo uspjeli oformiti kulturni centar.&nbsp;</p>
<p>Imali smo dosta dobru podr&scaron;ku gradske uprave. Znao sam često tamo odlaziti, kucati na vrata i uvijek bi nam dali neformalnu podr&scaron;ku, ali ona bitnija, formalna u obliku financijske potpore bila je na minimumu. Bili su to tada smije&scaron;ni novci, 300 ili 500 kuna, ali nama je bilo dovoljno da platimo gostima putne tro&scaron;kove i bili smo zadovoljni tim mrvicama, snalazili smo se na sve strane. To je bilo vrijeme u kojem su svi koje smo pozvali pristali doći u Bjelovar bez honorara, neki čak nisu tražili ni putne tro&scaron;kove, svi su bili otvoreni za suradnju s nekim tamo klincima s Bilogore. Povezivali smo se uglavnom preko kontakata koje smo polako svi stjecali po dolasku u Zagreb i te smo ljude vukli u Bjelovar da se dođu predstaviti.&nbsp;</p>
<p><strong>Kojim je događanjem Buka obznanila svoje postojanje Bjelovaru?</strong></p>
<p>U siječnju 2000. organizirali smo prvo javno događanje u bjelovarskoj studijskoj čitaonici. Večer poezije Kornelije Pintar, Branislava Oblučara i Marka Dragičevića uz glazbeni performans i ples&nbsp;<strong>Maje i Melite Mata&scaron;in</strong>. Bio je to gotovo meditativno čitanje, u studijskom odjelu, dana&scaron;njem dječjem odjelu knjižnice, sa svijećama i sjećam se da je to svima bilo neobično. U to vrijeme je&nbsp;<strong>Mario</strong>, bjelovarski &scaron;aman, izrađivao didgeridooe od autohtonog drva, a kako sam i ja tada svirao tj. puhao u te cijevi, tako smo cijelo čitanje popratili meditativnim zvukovima. Red čitanja, red tog na&scaron;eg mrmljanja, lupanja po bongosima, bio je to prvi performans koji smo napravili. Ravnatelj knjižnice,&nbsp;<strong>Marinko Iličić</strong>, pratio nas je od početka bez zadr&scaron;ke. Uvijek bi nam omogućio kori&scaron;tenje prostora knjižnice kad god bi ne&scaron;to radili, bio nam je ba&scaron; velika potpora, pa tako i tada kad smo prvi put uletili u njegov ured sa zahtjevom za prostor. Bez njega ne bismo uspjeli pola tih programa organizirati. To je bilo prvo javno djelovanje, a u Jutarnjem listu pisalo je:&nbsp;<em>Bjelovarski studenti prekinuli kulturnu apatiju</em>.</p>
<p>Također, Brane i ja smo u to vrijeme bili uključeni u rad&nbsp;<strong>GONG</strong>-a, pro&scaron;li smo njihove radionice i u Zagrebu educirali ljude o nadgledanju izbora. To je bila ona godina prije promjene vlasti 2000-e. Istovremeno smo u Bjelovaru nadgledali izbore i &scaron;irili GONG-ovo glasilo. Čudno su nas gledali, kao tajne agente, nisu shvaćali &scaron;to mi ustvari želimo. Htjeli smo sudjelovati u javom životu i utjecati na promjene koje su se događale. Iako, nismo toliko bili usmjereni na nevladinu scenu nego vi&scaron;e na na&scaron;e programe i projekte, na predstavljanje mladih, stvaranju prostora za njih. Većina nas je težila kulturnom sektoru i kroz cijeli rad pretežno smo promovirali kulturu i kulturna događaja.&nbsp;</p>
<p><strong>U siječnju 2000. u lokalnim se novinama pojavljuje članak naslovljen&nbsp;<em>Buka počela dizati buku</em>.</strong></p>
<p>Nakon ankete i prvog javnog djelovanja organizirali smo peticiju i počeli skupljati potpise za za osnivanje kulturnog centra u Bjelovaru. Organizirali smo se po gradu, imali smo nekoliko &scaron;tandova. Sjećam se da je bilo hladno i da su nam nosili čajeve da se ugrijemo. Svi su pozitivno reagirali na na&scaron;u akciju i skupili smo stvarno puno glasova, a prikupljanje je trajalo tjedan, dva. Potpise smo predali sa zahtjevom na gradsku upravu, napravili smo malo buke, ali neki stvarni pomak nismo napravili. Ono &scaron;to je svima tada bilo jasno da su se pojavili neki novi glasni klinci &scaron;to su i lokalne novine popratile.</p>
<p><strong>Je li postojao neki prostor koji ste mogli zamisliti kao prostor kulturnog centra?</strong></p>
<p>Za vrijeme biv&scaron;e Juge, za vrijeme mraka kako to sada zovu, Bjelovar je imao&nbsp;<strong>Omladinski centar</strong>&nbsp;koji je bio koncipiran kao kulturni centar. Kao klinac sam tamo provodio vrijeme na raznim radionicama tako da mi je ostao u dobrom sjećanju makar nisam siguran kako je to zapravo tada funkcioniralo. U podrumu je bio prostor za zabavu, disko, &scaron;to li već, održavali su se koncerti, zatim imali smo gradsku kuglanu. Na prvom katu bio je prostor knjižnice, a u potkrovlju su bili smje&scaron;teni modelari, radio amateri, &scaron;ahovski klub, kao neki mali inkubator svih tih izvannastavnih aktivnosti. To je super funkcioniralo, uvijek je netko tamo bio i onda je do&scaron;ao rat i sve je to stalo. Zgrada je i dalje bila otvorena zato &scaron;to je u to vrijeme knjižnica bila u njoj, posudbeni odjel koji se kasnije prebacio u novu zgradu. Kad je knjižnica prebačena u novu zgradu ostala je praktički prazna zgrada. S tim da je taj disko u podrumu i dalje radio, a to je, onako, bila rupčaga. Prostor je bio idealan za kulturni centar jer je imao i dvori&scaron;te s malim amfiteatrom za male akustične koncerte. Međutim, nama ga nikad nisu dali u kompletu na upravljanje, već smo u jednom trenutku dobili jednu sobu na prvom katu na kori&scaron;tenje za ured gdje je nekad bila knjižnica.&nbsp;</p>
<p><strong>Je li organiziranje peticije pridonijelo vidljivosti Buke kod gradskih vlasti?</strong></p>
<p>Nakon peticije su nas primijetili, ali nismo dobili ni&scaron;ta osim neformalne potpore, ona bitnija formalna je bila minimalna. U smislu, ok, kad hoćete ne&scaron;to raditi, javite nam se i mi ćemo to nekako isfinancirati. Ne'&scaron; ti financiranja. Kad bih zbrojio sve stvari koje smo radili, posebno u tim počecima, a koliko su nas financirali u tom periodu... To su novci koji su mi se onda činili veliki i mi smo bili jako zahvalni, ali iz dana&scaron;nje perspektive, kad znamo koliko gradske uprave tro&scaron;e novaca na običan ručak, koliko se love u međuvremenu na svim političkim razinama pokralo, čine mi se smije&scaron;ni. Pogotovo kad se sjetim koliko smo se oko njih mučili. Sve &scaron;to smo tada radili smo radili potpuno transparentno i svaku kunu koju smo dobili smo iskoristili za programe koje smo radili.&nbsp;</p>
<p>Uvijek se koristio izgovor da postoji jako puno udruga te kako mi ba&scaron; ne možemo dobiti potporu koju tražimo jer smo se eto tek pojavili. I bilo je tih uduga, makar ne sjećam se da je itko okupljao mlade ljude koji žele ne&scaron;to raditi niti da su te udruge ne&scaron;to pametno radile. U tom smo periodu sigurno bili najspremniji i imali najvi&scaron;e energije da proguramo i najkompleksnije programe. Bilo je to prijelazno vrijeme, mijenjala se vlast, a za gradonačelnicu je izabrana&nbsp;<strong>Đurđa Adle&scaron;ič</strong>&nbsp;i ona nam je dala bezgraničnu potporu, mogao sam doći kod nje kad god je trebalo, bez nekih procedura i najava, bila je stvarno korektna. Vjerujem da su nam tada vi&scaron;e iza&scaron;li u susret u financijskom smislu vjerojatno bismo i mi vi&scaron;e napravili i možda ostvarili neke dugoročnije ciljeve. Poslije, isto je sa svim udrugama, kad energija počne padati, sve praktički padne na uski krug ljudi, najče&scaron;će jednu osobu i tako je sve palo na mene samog, a ja sam u to vrijeme morao početi raditi. Energija je bila najsnažnija dok smo svi bili jo&scaron; studenti, dok smo imali tu neku jaku želju za promjenom i neovisnost.</p>
<p><strong>Unatoč manjku dubljeg razumijevanja gradskih vlasti za va&scaron;e programe, Buka je nastavila raditi.</strong></p>
<p>Uskoro smo organizirali tribinu časopisa&nbsp;<em>Quorum</em>, gosti su bili&nbsp;<strong>Branko Čegec</strong>,&nbsp;<strong>Miroslav Mićanović</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Roman Simić</strong>.&nbsp;<em>Quorum</em>&nbsp;je tad bio institucija, i danas je, samo možda ima manji utjecaj od onoga koji je tada imao. Sva su na&scaron;a događanja bila jako posjećena, ljudi su pratili na&scaron; program jer je sve skupa to bilo ne&scaron;to potpuno novo. U Bjelovaru se devedesetih stvarno ni&scaron;ta nije događalo. Početkom devedesetih postojao je jedan fanzin ili časopis, mislim da se zvao&nbsp;<em>Leptir</em>, no to je bila jedna ekipa koja se pojavila, bljesnula u nekom kratkom trenutku i nestala. Tako da Bjelovar ni danas nema neku jaku kulturnu scenu u smislu da se ne&scaron;to značajno događa. Eto, postoji&nbsp;<em>BOK festival</em>&nbsp;koji organizira&nbsp;<strong>Navojec</strong>, ali koji je čisti populizam, vi&scaron;e je zabava za ljude koje glume u tim predstavama nego za same Bjelovarce. Ne kažem da i toga ne treba biti, ali to sigurno ne bi trebalo biti najvažnije kulturno događanje u Bjelovaru. Postoji i jedan mali festival dokumentarnog filma&nbsp;[https://dokuart.hr/ <em>Dokuart</em>]&nbsp;koji recimo ima zavidnu razinu i ta ekipa radi dobar posao.&nbsp;</p>
<p>Da se vratimo na Buku. Nakon početnih aktivnosti organizirali smo izložbu odabranih tekstova iz&nbsp;<em>Quoruma</em>&nbsp;u&nbsp;<strong>Art-caffe</strong>-u. Sami smo na poziv jednog na&scaron;eg kolege uređivali cijeli prostor oslikavajući prostorije. Zatim smo organizirali izložbu&nbsp;<strong>Irene Jukić Pranjić</strong>&nbsp;koja je u jednom trenutku počela s nama surađivati i bila je važan dio same Buke kasnije. Preko nje smo pratili strip scenu &scaron;to je rezultiralo i izložbom&nbsp;[http://www.stripvesti.com/divljeoko/ Divljeg oka]&nbsp;u gradskom muzeju. To je bila skupina likovnih umjetnika, strip crtača, koja je 2000-ih promovirala strip kao umjetničku formu. Članovi su tada bili&nbsp;<strong>Du&scaron;an Gačić, Ivana Armanini, Miroslav Nemeth, Zvonko Todorowski, Magda Dulčić, Franjo Anžlovar, Helena Klakočar Vuk&scaron;ić</strong>&nbsp;i Irena Jukić Pranjić, a kasnije sam im se i ja pridružio. Tretirali su strip poput slikarstva i izlagali ga u galeriji, ne&scaron;to poput&nbsp;<strong>Novog kvadrata</strong>&nbsp;iz onog vremena. Tada smo s Irenom uspjeli urediti i izdati veliki katalog Divljeg oka.</p>
<p><strong>Čija vam je podr&scaron;ka, osim prostorne, u ono doba bila najvažnija?</strong></p>
<p>Surađivali smo s&nbsp;[http://ceraneo.hr/ Ceraneom], centrom za razvoj neprofitnih organizacija koji je vodila&nbsp;<strong>Marija Raos</strong>. Održali smo radionicu za razvoj neprofitnih organizacija, sudjelovali su na&scaron;i članovi i &scaron;kolarci iz Ekonomsko-birotehničke &scaron;kole u Bjelovaru. Ravnatelj&nbsp;<strong>Vojko Kranželić</strong>&nbsp;nam je također bio velika podr&scaron;ka i jedan od ključnih ljudi koji su nam nudili prostor kad god je trebalo. Ceraneo nam je tako pomagao oko pisanja projekata, a to je bilo u ono vrijeme ključno jer mi tog iskustva nismo imali već smo samo nabadali po silnim formularima koje trebalo ispuniti. Tada je u Zagrebu bio aktivan i&nbsp;<strong>Institut Otvoreno dru&scaron;tvo Hrvatska</strong>&nbsp;s kojim smo imali dobar kotakt kao i s OESS-om. Koliko se sjećam, gdje god smo u to vrijeme aplicirali na natječaj dobili bismo ne&scaron;to. Ne sjećam se sad o kojim ciframa se radilo, ali znam da smo novcem od Otvorenog dru&scaron;tva uspjeli kupiti računalo, televizor, video i kameru, a financirali smo i dio tiskanja časopisa &scaron;to su za sve nas to tada bili veliki novci i velika odgovornost.</p>
<p><strong>To je, pretpostavljam, bio najintenzivniji period djelovanja Buke.</strong></p>
<p>Definitivno smo tada bili najaktivniji. Povodom Dana žena 2001. organizirali smo koncerte, prezentacije knjiga, okrugli stol o feminizmu, izložbu fotografija, izložbu dječjih radova. To događanje je organizirao Bruno Gavran i održavalo se u prostoru biv&scaron;eg Omladinskog doma, u podrumu disko kluba&nbsp;<strong>H8</strong>. Gostovali su tada&nbsp;<strong>Bez panike</strong>&nbsp;iz Čakovca,&nbsp;<strong>Schmrtz teatar</strong>,&nbsp;<strong>Marshmallow</strong>,&nbsp;<strong>Zdesk</strong>&nbsp;iz Velike Gorice. Onda su nas nakon toga zvali iz Metelkove pa je ekspedicija Buke i&scaron;la u posjetu Ljubljani da vidimo malo kako to tamo u vojnom kompleksu funkcionira. Cijelo smo vrijeme razmi&scaron;ljali &scaron;to bismo jo&scaron; mogli napraviti u Bjelovaru. Postojala je stara vojarna koja nije bila u funkciji i ideja je bila, ako ne možemo dobiti Omladinski, možda ne&scaron;to možemo dobiti u toj vojarni. To je također bio objekt u centru grada i bio je prazan godinama, čak se i pričalo da bi to bio prostor za kulturni sektor. Međutim, kada je zgrada renovirana, u nju je prebačena cijela gradska uprava. Ne znam kako to trenutno funkcionira.</p>
<p>Prezentirali smo tada i knjigu&nbsp;<strong>Dražena &Scaron;imle&scaron;e</strong>&nbsp;<em>Snaga utopije</em>&nbsp;i&nbsp;<em>Anarhija &ndash; grafički vodič</em>&nbsp;<strong>Clifforda Harpera</strong>, organizirali tribinu o za&scaron;titi okoli&scaron;a&nbsp;<strong>Gorjana Agačevića</strong>, gostovali u Gradskom muzeju Čazme s projektom&nbsp;<em>Božić bez pucanja</em>. Projekt je uključio izložbu mojih slika, projekciju slajdova Ozrena Crnogorca, poeziju Slađana Lipovca, Marka Dragičevića, Branislava Oblučara i&nbsp;<strong>Emily Dickinson</strong>. Sjećam se kako su u novinskom članku napisali da nastupa i Emily Dickinson!&nbsp;</p>
<p>Također, pomogli smo pri izdavanju zbirke poezije&nbsp;<strong>Darka Kovačevića</strong>, jednog od na&scaron;ih članova, organizirali mu promociju uz koncert grupe&nbsp;<strong>Van iz mog pijeska</strong>, domaće bjelovarske skupine. Bez obzira na glazbenu &scaron;kolu i veliki broj učenika tada&scaron;nja glazbena scena nije bila ba&scaron; jaka. Bilo je nekoliko manjih bendova koji su svirali, nitko nije bio previ&scaron;e aktivan. Na toj smo promociji upoznali&nbsp;<strong>Romana Dautanca</strong>&nbsp;koji je radio performans, lijepio se selotejpom, točno se sjećam. Romano je poslije organizirao mnoge važne stvari, radio i formirao se kao autor, a danas nastupa pod imenom&nbsp;<strong>Teatar &Scaron;kripzikl</strong>.</p>
<p>Mediji su nas uglavnom pratili u radu, lokalni studio HRT-a je radio priloge gotovo sa svih na&scaron;ih događanja, bilo bi to zanimljivo danas pogledati. Od novina tu je bio&nbsp;<em>Zarez</em>, bjelovarska redakcija&nbsp;<em>Večernjeg lista</em>&nbsp;i lokalni list&nbsp;<em>Bjelovarac</em>, oni su nas uvijek predstavljali, napravili bi najavu, minimalne stvari no ponekad bi i zabljesnuli s pravim novinskim člankom:&nbsp;<em>Buka uspjela probuditi Bjelovarce</em>&nbsp;ili&nbsp;<em>Transcedentalna ti&scaron;ina Buke</em>, e&nbsp;to su već bili opasni naslovi.</p>
<p><strong>Buka je djelovala u kratkom, ali intenzivnom periodu. Čini li ti se da su te tri, četiri godine trajale dulje?</strong></p>
<p>Dok je Buka radila zbilja nije postojalo ni&scaron;ta drugo u gradu, nudili smo &scaron;to nitko drugi nije nudio i radili smo to besplatno. Eventualno tu i tamo bi se dogodio neki koncert, ali nitko kulturni život u gradu nije organizirao na ovaj način i dovodio ljude koje smo mi dovodili, čak ni knjižnica koja je tada imala najbolji program. Organizirali smo niz tribina koje su vodili Branislav i Slađan i doveli smo tada&nbsp;<strong>Ferića</strong>&nbsp;kad je objavljen&nbsp;<em>Anđeo u ofsajdu</em>, zatim&nbsp;<strong>Nevena U&scaron;umovića, Edu Popovića, Evelinu Rudan&nbsp;</strong>i<strong>&nbsp;Marinka Ko&scaron;čeca</strong>. Organizirali smo tribinu o&nbsp;<em>Zarezu</em>&nbsp;u studijskoj čitaonici, gosti su bili&nbsp;<strong>Andrea Zlatar, Boris Beck</strong>&nbsp;i<strong>&nbsp;Grozdana Cvitan</strong>. Tada je Zarez bio u najboljim godinama.</p>
<p>Razvili smo i sustav najave na&scaron;ih događanja sukladno na&scaron;em imenu, glasnim zvukovima bubnjeva najavljivali smo gotovo sve &scaron;to smo radili.&nbsp;<strong>Stanislav Mu&scaron;kinja</strong>&nbsp;i Miran Međimorac bi prije svakog događaja postavili bubnjeve i raspalili &scaron;to glasnije kako bi privukli pažnju nezainteresiranim prolaznicima. Uvijek je bila dobra atmosfera, lomile su se palice kada jo&scaron; nije ni bilo&nbsp;<em>Zlih bubnjara</em>.&nbsp;</p>
<p>Muzej nas je također par puta ugostio, u samoj jezgri grada, sve institucije koje su nam davale podr&scaron;ku bile su u samom centru. Tu smo organizirali multimedijalni projekt&nbsp;<em>Tranzicija: problemi</em>, promociju nultog broja&nbsp;<em>Akt</em>-a, koncert&nbsp;<strong>Sparrow Soup</strong>, prostornu instalaciju&nbsp;<strong>Ane Kadoić&nbsp;</strong>i<strong>&nbsp;Danijele Ratkajec</strong>.&nbsp;</p>
<p><strong>&Scaron;to je bio&nbsp;<em>Akt</em>, tko ga je stvarao?</strong></p>
<p><em>Akt</em>&nbsp;je bio na&scaron; aktivistički medijski prostor, u formi časopisa. Na svojim stranicama nastojao je mapirati premje&scaron;tanje i presijecanje različitih kulturnih sadržaja i konteksta. Ideja je bila pronaći i prezentirati problemsko u kulturi i dru&scaron;tvu, biti otvoren stvarala&scaron;tvu mladih i perspektivnih autorica i autora s područja književnosti, teorije, kritike, stripa, fotografije, kazali&scaron;ta i drugih sfera umjetnosti. Suradnici su bili različiti, a osnova su uglavnom bili članovi udruge.&nbsp;<em>Akt</em>&nbsp;je otvorio prostor temama koje se nisu obrađivale i Bjelovaru su bile nepoznate, poput feminizma, istospolnih zajednica, suvremenih umjetničih praksi, tema do kojih se u Bjelovaru nije moglo doći. Internet tada nije bio ra&scaron;iren, spajalo se modemom, a&nbsp;<em>googla</em>&nbsp;jo&scaron; nije bilo. Željeli smo sve do čega smo do&scaron;li odlaskom u Zagreb i na studiranje, kroz taj kanal distribuirati, educirati i pokazati da postoje stvari koje su drugačije od nekakvog malograđanskog prosjeka koji nas je sve skupa okruživao.&nbsp;</p>
<p><strong>Kako je&nbsp;<em>Akt</em>&nbsp;bio koncipiran?</strong></p>
<p>Buka je bez obzira na kulturni kontekst bila miks svega, tako je i časopis koji smo izdavali bio miks različitih tema. Brane, Marko i Slađan su studirali na Filozofskom književnost, Ozren, Bruno i ja smo bili na Grafičkom, Irena je zavr&scaron;ila Likovnu akademiju,&nbsp;<strong>Helena Vuksan</strong>&nbsp;je tada bila profesorica psihologije, Igor Crnek na glazbenoj akademiji, a Marko Vuković vjerojatno se i danas bavi sastancima anarhista iz ex-Yu. I to je na neki način bila i preslika sadržaja tako da za nulti broj nije postojao koncept po principu "e sad ćemo ovu temu obraditi" nego je bio po jedan tekst na svaku temu koja je nekoga zanimala, znači vi&scaron;e po principu fanzina. Sama činjenica da smo uspjeli skupiti tekstove, lektorirati ih, prelomiti časopis i zatim ga umnožiti je bila velika stvar za nas i poticaj da tu ideju časopisa razvijamo dalje. Evo recimo, sad sam otvorio prijevod teksta ruske teoretičarke&nbsp;<strong>Irine Aristarkhove</strong>&nbsp;<em>Od negostoljubivosti ka negostoprimstvu</em>. Moram priznati da ne znam uopće o čemu je taj tekst.&nbsp;</p>
<p><strong>Nakon nultog broja izdali ste prvi broj, a zatim i drugi broj koji je ustvari bio dvobroj. Dvobroj je zadržao formu, iako je očito bio deblji, no je li ostao i tematski raspr&scaron;en?</strong></p>
<p>Na neki način prvi broj je jo&scaron; uvijek bio raspr&scaron;en, poku&scaron;ali smo ga tematski objediniti, a kvaliteta tekstova nam je bila u prvom planu. U drugom broju tj. dvobroju taj smo urednički dio posla ipak digli na razinu časopisa i konceptualno kvalitetnije objedinili broj. Bavili smo se tehnologijom, genetikom, umjetnosti, imali smo veliki temat o istospolnim zajednicama. To je tada bilo puno &scaron;kakljivije pitanje nego danas i na prezentaciji časopisa nismo znali hoće li nam netko raditi probleme, no sve je pro&scaron;lo puno bolje nego smo očekivali. U dvobroju su pisale&nbsp;<strong>udruga Lori</strong>&nbsp;iz Rijeke, s njima smo imali dobar kontakt. Radili smo intervju s&nbsp;<strong>Mimom Simić</strong>, imali temat o nomadizmu, tu su bili putopisi, zatim polemika i strip, predstavljanja poezije i proze, tema globalizacije, Irena je pisala o sklupturama u Bjelovaru, intervju s&nbsp;<strong>Ivanom Koprivčevićem</strong>&nbsp;iz&nbsp;<strong>Legena</strong>, predstavljanje mladih bjelovarskih autora, kritike. Nismo imali gomilu suradnika i materijala nego je to sve proiza&scaron;lo iz ljudi koji su bili u užem uredni&scaron;tvu i nekog &scaron;ireg kruga prijatelja koji su radili prema svojim afinitetima. Pokrenuli smo ga s idejom časopisa, ali na početku je to vi&scaron;e bio fanzin nego časopis, a s dvobrojem smo uspjeli napraviti pravi časopis. I bio je, naravno, besplatan.</p>
<p><strong>Kako ste ga promovirali?</strong></p>
<p>U sklopu&nbsp;<em>Bjelovarskog ljeta</em>&nbsp;imali smo promociju&nbsp;<em>Akt</em>-a, doveli smo&nbsp;<strong>Matiju Dedića</strong>&nbsp;i njegov trio, performans<strong>&nbsp;Theatre des femmes</strong>&nbsp;<strong>Anice Tomić</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Jelene Kovačić</strong>, veliku izložbu Divljeg oka. Gostovali su i<strong>&nbsp;Irena Andreić&nbsp;</strong>i<strong>&nbsp;Marko Mihalinec</strong>&nbsp;iz Zapre&scaron;ića s udrugom&nbsp;<strong>Nuclear age nomadz</strong>&nbsp;s kojom smo imali dobru suradnju. To je bio veliki hepening održan u atriju Muzeja. Theatre des femmes napunile su pijeskom dvije prostorije u zatvorenom dijelu muzeja u koji se ulazilo zavezanih očiju, a izlazilo se kao da ste se upravo vratili s nekog drugog planeta. Bila je to zanimljiva večer i ljudima se svidjelo jer nisu nikad vidjeli takve stvari u Bjelovaru, većina ljudi nije doživjela takve stvari. To je bilo ba&scaron; lijepo i ne sjećam se da li sam ikad bio na tako posjećenom alternativnom događaju u Bjelovaru. Sigurno je tu večer bilo tristotinjak ljudi u atriju, nije bilo mjesta za disanje.&nbsp;</p>
<p><strong>Kako je lokalna zajednica prihvatila tu iznenadnu poplavu kulture mladih u svojoj okolini?</strong></p>
<p>Podupirali su nas jer bili smo neki njihovi lokalni klinci koji ne&scaron;to rade i svima je bilo drago da nismo po birtijama. Bili smo ekipa koja je bila na neki način ponos grada pa su nas pratili. Bilo je tu i reakcija na neke članke, zvali su me ljudi i ne sjećam se točno kakvi su razgovori bili, ali znam da su me zvali da pitaju za&scaron;to smo "to napisali tako". Neke ozbiljnije glave od nas nisu to tada razumjele.</p>
<p><strong>Za&scaron;to je časopis prestao izlaziti, a Buka je jo&scaron; bila aktivna?</strong></p>
<p>Prvenstveno zato jer je trebalo osigurati jo&scaron; financijskih sredstava koje nismo uspijeli dobiti. Nekako u tom periodu, krajem 2002. već je počelo lagano osipanje jer je bio potreban veliki napor da to sve napravimo po standardima koje smo si sami zadali. Počeli smo gubiti energiju, nismo dobili konkretniju lovu da znamo kakav je plan za dalje, manje-vi&scaron;e svi su već bili pred kraj fakulteta i nisu vi&scaron;e intenzivno dolazili u Bjelovar. Htjeli smo to profesionalnije odraditi, osigurati honorare za suradnike, no nismo dobili neke aplikacije koje smo pisali za Ministarstvo kulture i tu prestaje izdavanje časopisa, ali Buka i dalje nastavlja s radim na nekim drugim područjima.</p>
<p><strong>S Bukom u Bjelovar dolazi i kazali&scaron;ni festival.</strong></p>
<p>U to vrijeme, u Zagrebu sam se priključio radu&nbsp;<strong>teatra Gaudeamus</strong>, kasnije&nbsp;<strong>Teatar Elmer</strong>, u centru Pe&scaron;čenica gdje sam slikao. Do&scaron;ao sam s idejom da radim scenografiju, a na kraju sam sudjelovao u nastanku svih segmenata predstave, glumio sam i ne znam &scaron;to sve ne. U rad kazali&scaron;ta sam uključio Braneta,&nbsp;<strong>Ozrena Žnidarića</strong>&nbsp;i mog brata Mladena. Napravili smo predstavu&nbsp;<em>Elemer je slon drugačiji od drugih</em>&nbsp;i zavr&scaron;ili u finalu&nbsp;<strong>SKAH</strong>-a,&nbsp;<em>Susreta kazali&scaron;nih amatera</em>.&nbsp;Sljedeće godine radili smo predstavu&nbsp;<strong>Petera Weissa</strong>&nbsp;<em>Patnje gospodina Mockinpotta</em>.</p>
<p>Kroz to iskustvo i kontakte poku&scaron;ao sam pokrenuti festival i uspio sam ga organizirati po prvi i zadnji put, kao trodevno događanje. Predstavile su se tri grupe:&nbsp;<strong>Denis Patafta</strong>&nbsp;s&nbsp;<em>Pijunom koji je htio postati kraljica</em>,&nbsp;<strong>Burke</strong>&nbsp;iz Samobora s plesnom predstavom, i na&scaron;a grupa s&nbsp;<em>Patnjama.</em>&nbsp;Festival se održao u ljeto 2000. u kulturnom domu u Bjelovaru. Dvorana je bila velika, nije bila ne&scaron;to posebno opremljena, ali to je bilo sasvim dovoljno za ono &scaron;to smo radili u tom trenutku i za tehničke zahtjeve grupa koje su gostovale. Tada su to bile jedne od najboljih amaterskih skupina u Hrvatskoj. Dobili smo potporu za pokrivanje putnih tro&scaron;kova, mislim da je Turistička zajednica stala iza projekta, bio je to neki ke&scaron; na ruke. Sjećam se kako sam i&scaron;ao po lovu nakon predstave da ljudima platim put. Uvijek neka kemija s lovom.</p>
<p>Kasnije smo, krajem 2003, poku&scaron;ali to ponoviti u sklopu&nbsp;<strong>teatra Puknuti</strong>&nbsp;i organizirali smo prvi međunarodni festival alternativnog kazali&scaron;ta s gostovanjem&nbsp;<strong>Gledali&scaron;ća Ptuj</strong>&nbsp;s predstavom&nbsp;<strong>Lutza Hubnera</strong>&nbsp;<em>Creeps</em>,&nbsp;<strong>Art club Sarajevo</strong>&nbsp;s predstavom&nbsp;<em>Mandragola</em>&nbsp;<strong>Machiavellia</strong>, te&nbsp;<strong>Daske</strong>&nbsp;iz Siska s predstavom&nbsp;<em>U očekivanju kruha</em><strong>&nbsp;Jana Ostermana</strong>. Nažalost, ni taj festival nije doživio svoje drugo izdanje.</p>
<p><strong>No, u Bjelovar nije dolazilo samo "gotovo" kazali&scaron;te, Buka je pokrenula i izvedbenu skupinu koja se predstavila i izvan Bjelovara.</strong></p>
<p>Krajem 2001. zvao me Ivan Koprivčević Kopriva da ima prijatelja koji je dobio nagradu&nbsp;<em>Marin Držić</em>&nbsp;za dramski tekst i bi li mogli u Bjelovaru ne&scaron;to organizirati, oformiti kazali&scaron;nu grupu. Radilo se o tekstu<em>&nbsp;Između dva neba</em>&nbsp;<strong>Renata Orlića</strong>. Meni se ideja svidjela i odlučili smo napraviti audiciju čiji članovi su oformili teatar Puknuti. Bili su to&nbsp;<strong>Dubravko Čačija, Mario Petreković, Antonija Putić, Dragutin Novak, Davor Blažeković, Sanja Pavičić</strong>. Za&scaron;to&nbsp;<em>Puknuti</em>? Zato &scaron;to je&nbsp;<em>Između dva neba</em>&nbsp;ustvari priča o problemima PTSP-a, priča o Domovinskom ratu tj. o reintegraciji ljudi koji nakon rata ne znaju &scaron;to bi sa sobom, negdje su u nekoj instituciji i nalaze se između ta dva neba, stvarnosti i njihova svijeta. Dobili smo od Ministarstva sredstva za izvedbu i doveli&nbsp;<strong>Dražena Ferenčinu</strong>&nbsp;da režira predstavu. Međutim, on je do&scaron;ao, pogledao i shvatio o kakvoj se tu ekipi radi, pa nam je u dobroj namjeri preporučio drugog režisera,&nbsp;<strong>Jasmina Novljakovića</strong>&nbsp;iz Siska, &scaron;to se na kraju pokazalo izvrsnim. On je tijekom 80-ih bio aktivan u kazali&scaron;noj skupini Daska, harali su cijelom Jugom, radili kultne predstave. Taman se bio vratio iz Poljske gdje je studirao režiju i nije imao posla. Ferenčini se nije valjda dalo maltretirati s nama amaterima. Jasmin je do&scaron;ao, nije bio ne&scaron;to zahtjevan, smjestili smo ga negdje i počele su probe. Bilo je to ludo vrijeme, dosta problema koje smo u hodu rje&scaron;avali, no predstavu smo ipak uspjeli napraviti. Nastupili smo na SKAH-u, birale su se najbolje predstave po regijama, pobijedili smo i oti&scaron;li na državnu smotru gdje smo bili među tri najbolje predstave, a Dubravko Čačija je osvojio nagradu za najboljeg glumca. Predstava je imala popriličan uspjeh i omogućila nam da napravimo jo&scaron; jednu,&nbsp;<em>Poludjela lokomotiva</em>&nbsp;po tekstu poljskog pisca&nbsp;<strong>S.I.Witkiewicza</strong>. Sve skupa to je trajalo dvije, tri godine dok meni u jednom trenutku na kraju nije puknuo film.</p>
<p><strong>Na koji je način Buka nastavila djelovati po dobivanju prostora, odnosno prostorije?</strong></p>
<p>U lipnju 2001. otvorio se novi prostor narodne knjižnice Petar Preradović, a mi oformljujemo&nbsp;<strong>Teatar za reguliranje tjelesne težine</strong>&nbsp;i na otvaranju izvodimo&nbsp;<em>Izvedbu u strogo kontroliranim uvjetima</em>. Zvali su nas da ne&scaron;to napravimo jer je na otvorenje dolazio i ministar&nbsp;<strong>Vujić</strong>, pa su htjeli i ne&scaron;to suvremeno u programu no procedura je bila takva da se moralo točno znati &scaron;to ćemo i kako napraviti, tako da smo odlučili problematizirati same uvjete nastupa. Sanja Pavičić i ja smo izveli taj performans. Knjižnica je tako dobila novi prostor, a stari prostor u Omladinskom domu ostao je prazan, pa nam je grad dodijelio jednu prostoriju. Koristili smo je za radionice ili prezentacije. To ljeto smo se preselili i uredili ga. Grad je pokrivao sve tro&scaron;kove režija i u uspredbi s mojim podrumom to je bio sjajan prostor. Napravili smo ured, a mislim da smo u to vrijeme već dobili tu lovu i od Soro&scaron;a i od OESS-a.</p>
<p>To ljeto smo organizirali tjedan odbojke za klince na Boriku u suradnji s organizacijom&nbsp;<strong>Athlets in action</strong>. U novom prostoru Buke započeli smo radionice animiranog filma, vodio ih je profesor&nbsp;<strong>Goran Kruno Kukolj</strong>&nbsp;koji je u Drugoj osnovnoj &scaron;koli predavao tehnički i radio s klinicima filmiće. Priključila se i Irena, mislim da neki kratki animirani film negdje postoji kao rezultat toga svega. Organizirali smo projekcije u novom prostoru, prikazivali kultne filmove koje se u Bjelovaru nije moglo nabaviti, filmove&nbsp;<strong>Du&scaron;ana Makavejeva, Bore Dra&scaron;kovića, Woodyja Allena, Ingmara Bergmana, Wima Wendersa, Milana Jelića</strong>.</p>
<p><strong>&Scaron;to je bila posljednja važna stvar koju veže&scaron; uz Buku?</strong></p>
<p>Oformili smo izdavačku kuću u sklopu Buke, zvala se&nbsp;<em>Clear your ears</em>. Vodili su je Romano i&nbsp;<strong>Ivan Manjkas Maiv</strong>&nbsp;i uspjeli smo izdati dva albuma u nakladi od 100 komada. Promocija tih CD-a bila je organizirana u biv&scaron;em kinu Gorica, live performans. Mislim da je jedno od zavr&scaron;nih većih događanja u organizaciji Buke bila organizacija nekoliko koncerata u sklopu&nbsp;<em>Bjelovarskog ljeta</em>&nbsp;2002. koje sam organizirao s gradskim Vijećem mladih u kojem je tada sudjelovala&nbsp;<strong>Daria Gredelj</strong>&nbsp;koja mi je pomogla u organizaciji. Uredili smo atrij omladinca, dovukli drvene balvane koji su služili kao klupe, a zidove su ocrtali grafiteri&nbsp;<strong>Slaven Kosanović Lunar</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Marko Prpić Zetsi</strong>. Doveli smo nekoliko bandova i u tom malom atriju omladinskog doma organizirali par lijepih koncerata, gostovali su&nbsp;<strong>Ivan Kapec trio</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Miro Mirt</strong>.</p>
<p>Od 2002. do sredine 2004. radio sam jo&scaron; neke stvari u udruzi, a onda sve manje jer sam u tom periodu morao početi raditi. Romano je preuzeo organizaciju nekih koncerata i na&scaron;eg glazbenog labela, a Bruno Gavran je organizirao ska koncerte. Njih dvojica su ne&scaron;to poku&scaron;avali, ali ekipa jednostavno vi&scaron;e nije bila voljna. Brane je bio pred zavr&scaron;etkom faksa tako da ni on nije vi&scaron;e dolazio u Bjelovar, a ekipa koja je ostala u Bjelovaru nije se vi&scaron;e angažirala... To je tako. S vremenom su ljudi izgubili entuzijazam i nisu htjeli preuzeti odgovornost, iako smo tada imali sve uvjete. Nažalost nije se pojavio vi&scaron;e nitko tko je imao neku ideju &scaron;to bi i kako mogao raditi, netko s novom energijom, voljom i dobrim živcima da to gura i sve se rasplinulo, jednostavno nisam imao na koga prebaciti pravnu odgovornost makar sam poku&scaron;avao. Ostali su samo računi i papirologija koju sam poku&scaron;ao nekako počistiti, svi ti izvje&scaron;taji koje je trebalo napisati. Opremu i prostor sam prebacio na neku mlađu ekipu koja je počela ne&scaron;to raditi neovisno o Buci, no ni dan danas ne znam &scaron;to se na kraju s njima dogodilo. Željka Grmić nam je inače radila računovodstveni dio bez kojeg sigurno ne bi sve ovo mogli napraviti tako da smo nas dvoje u jednom trenutku podvukli crtu i rekli "to bi bilo to". Buka ustvari pravno jo&scaron; uvijek postoji jer nikad nisam oti&scaron;ao i podnio zahtjev u sudski registar za prestanak djelovanja, ali stvarno djelovanje je prestalo negdje tamo krajem 2004. godine.&nbsp;</p>
<p>Te&scaron;ko je sada nakon toliko godina rekonstruirati sve &scaron;to se dogodilo i pozvati u sjećanje sva događanja, tako da sam siguran da sam u ovom razgovoru zaboravio veliki broj ljudi i događaja koje smo organizirali. Svi smo bili klinci bez ikakvog iskustva i s velikom željom, tako da nam je Buka bila dobra &scaron;kola. Toliko toga smo naučili i svi skupa smo se kroz djelovanje polako počeli formirati kao autori, a kontakti koje smo tada uspostavili i dan danas funkcioniraju. Ne znam gdje bih mogao dobiti takvo iskustvo rada s ljudima i stvaranja iz ničega da nismo to tada pokrenuli. Većina onih koji su sudjelovali u cijelom procesu su i dalje aktivni u nekom obliku kulturnog djelovanja, a svi smo stekli neprocjenjivo iskustvo i znanje. S Ozrenom i Gorjanom sam kasnije osnovao&nbsp;<em>Revoluciju</em>, studio za interakcije, &scaron;to je sigurno proiza&scaron;lo iz na&scaron;e ranije suradnje i osjećaja da zna&scaron; da su to ljudi na koje se može&scaron; osloniti.</p>
<p>Svi koje sam susreo i koji su radili u nevladinom sektoru su bili izuzetno sposobni i vrijedni, i koliko god je na trenutke bilo te&scaron;ko ne&scaron;to sprovesti u djelo sve &scaron;to smo zamislili, bio je užitak sudjelovati u tom procesu stvaranja.</p></div></div>