View source for UsmenaPovijest:Kultura kao utočište za dušu

<div class="usmena-povijest-article"><div class="headingDate"><p>11.12.2012</p></div><div class="article-lead"><p>O nezavisnoj kulturnoj sceni u Dugoj Resi i aktivnostima udruge Kunstbunker razgovaramo s Nikolom Vukmanićem.</p></div><div class="article-content">
<p>Razgovarala: Petra Novak</p>

<p><strong>Kako bi opisao kulturnu scenu u Dugoj Resi od 1990-ih do 2000-ih. Kako je nastala udruga?&nbsp;</strong></p>
<p>Dugore&scaron;ka scena gotovo da i nije postojala. Neki začeci su u biti moji konceptualni projekti, pod mojim imenom i prezimenom.</p>
<p>Prvo sam počeo potiho raditi izložbe u kafićima, negdje 1999. ili 2000. godine, To je bilo nekakvo propitivanje. Nigdje nema slika? Onda bih ubacio sliku, da ne stoji doma. Da ulazi u javni diskurs. Da uđe u ritual svakodnevnice nekome tko taj svijet ne poznaje i uopće ga ne interesira.&nbsp;</p>
<p>U tridesetoj godini nisam uspio upisati minhensku likovnu akademiju koju sam žarko želio upisati i shvatio sam da moram že&scaron;će raditi, i na tom sam neuspjelom primjeru jasno vidio gdje falim, gdje zaostajem. Ja sam odrastao uz &scaron;to? Uz ni&scaron;ta. Kao klinac sam slu&scaron;ao da je pejzaž slika, a da je apstrakcija drljotina. Sumnjao sam u to godinama, ali nisam toliko lud i samouvjeren da bih rekao da su ti stariji pametniji ljudi bedasti. Trebao sam odrasti da bih jednog dana tu dilemu savladao i shvatio da ne trebam slikati slapove da bih slikao. I vidio sam, s trideset godina, da je problem i u tom mom okruženju, porijeklu, mjestu gdje sam odrastao, ljudima s kojima sam se družio. I onda sam jednostavno prihvatio tu odgovornost &ndash; moji susjedi i sugrađani nisu krivi &scaron;to im netko ne daje pravu informaciju ili ih, jo&scaron; gore, zatupljuje krivom informacijom. I počeo sam djelovati.</p>
<p>Jedan od prvih projekata bio je&nbsp;<em>Ja sam iz Duga Rese kao i veliki hrvatski umjetnik Miroslav &Scaron;utej</em>. Radio sam to kao dio projekta&nbsp;<em>Egzistencija prije esencije</em>. Jer je nevjerojatno i nedopustivo da je taj čovjek iz ovog grada i da to nikome nije bitno i jako puno ljudi to ne zna.&nbsp;</p>
<p>Uključio sam &scaron;kole, pitao postoji li ne&scaron;to &scaron;to bi se referiralo na&nbsp;<strong>&Scaron;utejev</strong>&nbsp;posljednji rad,&nbsp;<em>Ljudi u redu</em>. &Scaron;kole su to napravile, a ja sam iz njihovih skulptura napravio jednu instalaciju na gradskom mostu, zaustavio promet na jedno cijelo popodne i poku&scaron;ao to materijalizirati. Ako je kultura most koji spaja stvarnost i ma&scaron;tu, nama je kao duhovnim bićima to potrebno, moramo početi izgrađivati taj most. Inače jednostavno ne živimo. Onda sam shvatio i da nema nikakvih koncerata vrijednih spomena. Zamolio sam&nbsp;<strong>Matiju Dedića</strong>, i grad koji je platio njegov koncert, da besplatno odsvira koncert za zainteresirane građane. Jer mi želimo da umjetnost ne bude luksuz. Kultura i umjetnost za mene su duhovna disciplina. Da bi čovjek bio duhovno biće, mora imati utoči&scaron;te za du&scaron;u. Može ga imati u ljubavi, u religiji i u kulturi, umjetnosti. To su tri stvari. Kod nas su ljudi na&scaron;li utoči&scaron;te u ljubavi i religiji, kultura je tu ono nebitno, doživljavana je kao luksuz i kao zabava. A to je neprihvatljivo.&nbsp;</p>
<p><strong>Dakle, od građana građanima, besplatno?&nbsp;</strong></p>
<p>Da, željeli smo stvoriti kvalitetnu infrastrukturu i omogućiti novim generacijama da odrastaju uz sadržaje koji pripadaju gradskom životu, a mi ih dosad nismo imali, kao ni generacije prije nas. Znači, mi sad imamo svi mobitele u džepu, ali stanje s kulturom isto je kao i prije trideset, četrdeset godina. Ni&scaron;ta se tu nije promijenilo, možda je i gore. Recimo, limena glazba ima tradiciju od 120 godina, a i ona je pred zatvaranjem. Dakle, cijela priča je počela tako da sam preuzeo odgovornost, shvatio da moram poku&scaron;ati ukazati na problem da bih pomogao. Jer ja nisam imao nikoga tko je to za mene odradio. Stvari se same od sebe ne mogu pokrenuti i možda odgovori, oni koji bi trebali brinuti o tome jednostavno ne vide taj problem, nije im blisko to područje, ne interesira ih, no ja sam svojim projektima ukazivao na to. Na mjestu sam gdje se rodio grad shvatio sam da u na&scaron;em gradu nikad nije održan koncert klasične glazbe. I u suradnji sa zagrebačkim kvartetom Porin organizirao sam koncert. Mislim da je to bilo 2005. ili 2006. To sam radio kao instalaciju, za mene su sve to instalacije gdje se igram momentom, za mene umjetničko djelo nije samo na platno, nego i u zraku, i u na&scaron;im glavama. Taj koncert sam htio organizirati na brani, kod tvornice Pamučne industrije, tako da sam krenuo uređivati, oslikavati branu. No, na kraju, zbog obilnih ki&scaron;a nisam imao sreće s vodotokom pa sam to realizirao u parku. Nakon toga, kada su vidjeli da poku&scaron;avam materijalizirati te neke moje težnje, želje da se stvari pomaknu s mjesta, nekolicina prijatelja i poznanika odlučili su da žele pomoći. Potom smo, shvativ&scaron;i da nema smisla da oni me samo pomažu, odlučili osnovati udrugu. Oni su se bavili muzikom, možemo raditi puno vi&scaron;e stvari, zaključio sam. Svatko može sugerirati &scaron;to treba raditi.&nbsp;</p>
<p><strong>O kome je riječ?</strong></p>
<p><strong>Domagoj</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Hrvoje Boljar</strong>,&nbsp;<strong>Nino Prekratić</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Rob Spelberg</strong>, to je bila početna ekipa. Vrlo smo se brzo dogovorili da ćemo se baviti organiziranjem koncerata, izložbi, radionica, predavanja. S tim da smo si dozvolili &scaron;irinu, htjeli smo tu na&scaron;u provinciju učiniti manjom provincijom, na&scaron; grad malo boljim. Tako da smo jedne godine organizirali vaterpolo turnir. Za&scaron;to? Zato &scaron;to smo napravili cijelu infrastrukturu, sve smo odradili i da bi nekome pokazali da se to može raditi, da smo mi to napravili, da bi to možda preuzela neka sportska udruga kao gotov projekt. I na kraju se dogodilo da se nitko nije želio nastaviti baviti time. Mi smo to odlučili učiniti tek toliko da motiviramo ne&scaron;to, pokažemo da se grad može učiniti boljim, da možemo ponuditi neku ideju, pomaknuti stvari barem za jednu stepenicu. Sa željom i nadom da će to netko prihvatiti i reći "u redu, mi želimo to raditi". Ali opet, to je ta mala sredina.&nbsp;</p>
<p><strong>Ipak, to je princip svih va&scaron;ih aktivnosti. Radite na začetku projekta kako bi se ljudi kasnije uključili i nastavili s djelovanjem?&nbsp;</strong></p>
<p>Tako je, i da bi motivirali. Recimo, radili smo besplatan tečaj slikanja i crtanja. Angažirali bi studente likovne akademije ili akademske slikare, na&scaron;li bi novac za njihov honorar, da rade s djecom. I onda smo lokalne akademske slikare poku&scaron;ali motivirati, ako oni već koriste gradske prostore, osjećaju li se odgovornima da probaju barem malo vratiti dru&scaron;tvu i zajednici, da ponekad mogu i besplatno raditi. Jednu godinu nismo uspjeli, ali druge godine smo uspjeli, jedan slikar je prihvatio sudjelovati u projektu. Onda je i on odustao, sad je taj problem opet negdje ostao, nitko ne radi vi&scaron;e s tom djecom, sada se opet moramo uključivati. Znači, radimo tako da poku&scaron;avamo identificirati stvari koje nedostaju gradu, iako nam nužno nisu prioritet. Nama je festival ([http://www.kunstbunker.net/index.php?option=com_content&amp;view=article&amp;id=43&amp;Itemid=61&amp;lang=hr <em>Kunstbunker Music &amp; Art Festival</em>], op.ur.) prioritet, zbog toga &scaron;to kroz njega poku&scaron;avamo stvoriti apsolutnu infrastrukturu kulturnog razvoja grada, na svim područjima. Otvoreni smo za sve umjetničke medije i žanrove, ne želimo biti tipski festival, ne želimo biti čak ni glazbene večeri, poku&scaron;avamo biti ne&scaron;to &scaron;to ima glavu i rep, da ima i izvedbeni i radionički dio, događanja koja žive sa gradom, i da su ta događanja utkana u život grada. Ovo nam je četvrta godina koju radimo, imamo iskustva koliko imamo, tako da učimo iz godine u godinu. Imamo viziju &scaron;to taj festival treba biti: on bi trebao postati laboratorij, rezidencija, mjesto susreta hrvatskih i europskih umjetnika, i ako se taj stručni dio počne ovdje događati, ta razmjena između umjetnika, ovaj mali grad apsolutno će profitirati. Nakon toga će se stvoriti određena infrastruktura, baza, navika, i nove generacije će odrasti uz sadržaje koje su sastavni dio kulturne ponude. Već nam se sada javljaju mlađe generacije i pitaju mogu li se uključiti u projekte. Radi se rijetkom projektu u Hrvatskoj: na mjesto bez tradicije klasične glazbe pozvali smo vrhunsku pijanisticu, nismo ozvučili instrument i poku&scaron;ali needuciranoj publici ukazati da tijekom koncerta mora biti tiha, da žamorom ne može remetiti izvedbu. I taj eksperiment je uspio. Druge je godine buka bila puno manja nego prve. No, ljudi nisu krivi &scaron;to nikad nisu bili na pijanističkom koncertu. Mi smo to shvatili i bili u situaciji da to realiziramo. I usudili smo se da na tu najže&scaron;ću varijantu, u javnom prostoru, gdje je ambijent bio izazov jednoj iskusnoj pijanistici. Na festivalu se konstantno postavljaju pitanja, daju odgovori, poku&scaron;ava izgraditi ne&scaron;to novo, i ja ću biti sretan ćemo jednog dana u sklopu festivala imati i operu i kazali&scaron;te i film, jer za mene je umjetnost ideja, misao, konstrukcija koja nosi ideju i to svatko manifestira na drugi način, izražava kroz njemu blizak jezik. I zbog toga želimo spajati ljude s različitim rukopisima i različitima konstrukcijama. Umjetnik inspirira umjetnika, asocira ga na ne&scaron;to.&nbsp;</p>
<p><strong>&Scaron;to je iz Kunstbunkera konkretno proiza&scaron;lo kao proizvod?</strong></p>
<p>Kunstbunker je osnovao i započeo&nbsp;<em>Kunstbunker Music &amp; Art Festival</em>. Velik projekt, prevelik za jednu osobu. Ja sam to započeo kao "mini-verziju" inicijative, ne&scaron;to poput dnevne instalacije. Povezao sam sadržaje, poku&scaron;avao provocirati taj nedostatak kulture i postavljao pitanje treba li nam uopće. Ja znam da nam treba, no čini mi se da ljudi nisu svjesni da nam treba. Većina ih nema nikakvo mi&scaron;ljenje o tome. Zato se oformio tim ljudi koji je bio spreman raditi puta deset vi&scaron;e od onoga &scaron;to sam ja sam mogao raditi sam.&nbsp;</p>
<p><strong>Koliko članova sada broji udruga?</strong></p>
<p>Desetak nas je u službenom članstvu. Imamo i status počasnog člana, a i svaki simpatizer može postati član. Imamo simbolične članarine od 50 kuna godi&scaron;nje. Na&scaron; je primarni zadatak izgraditi festival i kroz festival poku&scaron;ati dugoročno rije&scaron;iti problem nedostatka kulture u gradu.</p>
<p><strong>Dakle, festival je nosivi zid cijele priče o budućnosti?</strong></p>
<p>Tako je, to je najveći projekt s najjasnijim dugoročnim planovima. Svi ostali projekti koji se događaju tijekom godine nadovezuju se na njega. S&nbsp;[http://www.institute.hr/ Institutom za suvremenu umjetnost]&nbsp;iz Zagreba, s&nbsp;<strong>Jankom Vukmir</strong>, surađivali smo jer smo za građane, gradske vijećnike i gradonačelnika prije dvije, tri godine organizirali predavanje Kultura i umjetnost te njene posljedice na dru&scaron;tvo. Kroz festival ili projekte shvaćamo koji je problem i onda tijekom godine poku&scaron;amo organizirati projekt koji se veže na njega. Mi ćemo na ovom festivalu možda locirati neki problem, potrebu, koji ćemo opet kroz neki projekt rije&scaron;iti. Mi sada mlade &ndash; iste oni koji su pohađali ranije spomenute tečajeve - uključujemo u rad festivala. To je ispreplitanje sadržaja, oni su svi bitni jedan za drugoga. Ali sve je iz tog temelja festivala koji je žari&scaron;te razvoja.&nbsp;</p>
<p><strong>U tim se projektima uvijek pojavljuje ime Kunstbunker?&nbsp;</strong></p>
<p>Tako je, kao nositelj projekta. I to nam je drago, kao da se kroz na&scaron;e djelovanje probudilo Pučko otvoreno učili&scaron;te, počeli su se neki bendovi javljati, počeli su aktivnije djelovati... Kao da su se probudili iz inercije i shvatili "gle, to možemo i mi". Čini se kao da jedni druge motiviraju.&nbsp;</p>
<p><strong>Dakle, može se reći da je tu nezavisna kultura bila impuls koji utječe na gradsku kulturnu politiku?</strong></p>
<p>Da. Sigurno. Ja mislim da da. Grad je trenutno bez galerije, tako da su vlasti angažirale na&scaron;u kolegicu arhitekticu da napravi idejno rje&scaron;enje buduće galerije. U tom smislu - grad nije sam.&nbsp;</p>
<p><strong>Koja stoje stvari s galerijom, odnosno činjenicom da ona ne postoji?</strong></p>
<p>Mi ovdje imamo ludu situaciju: lokalni akademski slikar koji je dobio od grada dru&scaron;tvenu imovinu, spomenik kulturne ba&scaron;tine, staru drvenu kuću na kori&scaron;tenje, a ona je i njegov atelje i galerija. Ta kuća postoji recimo sedam ili osam godina, a tamo su se dogodile tri ili četiri izložbe. To bi značilo da to ba&scaron; i nije galerija. Ja sam se bavio ba&scaron; tom temom, znači, da su u Dugoj Resi postoje dvije galerije, ali nijedna nije galerija: jedno je kafić koji se zove galerija, a drugo je u biti atelje koji se zove galerija. Da bi galerija funkcionirala morala bi prvo imati osigurani budžet, trebala bi imati ljude koji se bave programom, radi se o čitavom sistemu... Mi smo ukazivali na taj problem, ali nitko za to nema sluha. Svjesni smo da taj slikar, autor koji koristi galeriju nema ni kapacitete ni volje ni mogućnosti baviti se "dovlačenjem" autora. On će za izložbu otvoriti prostor, tko god želi unutra izlagati to i može, ali on nema ni budžet niti to može smisleno raditi. Nedovoljno je u prostoru, u zajednici gdje se ni&scaron;ta ne događa reći "dovoljno je da se ne&scaron;to događa i to je uspjeh". Povr&scaron;no gledano da, ali to &scaron;to se događa trebalo bi biti promi&scaron;ljeno i opet ne&scaron;to propitivati i poku&scaron;ati promicati stvar, a ne jednostavno nekoga zabavljati. Na taj smo problem ukazivali, prvo ja osobno, a potom i Kunstbunker kao udruga, i napokon smo do&scaron;li do pozicije gdje je grad rekao da novaca nema, ali postoji minimum koji možemo uložiti: livadu u dvori&scaron;tu te drvene kuće. Mi tamo sa konzervatorima nakon spomenutog idejnog rje&scaron;enja možemo početi razgovarati. Pozitivno je da smo nakon svih tih godina napokon u situaciji da možemo to poku&scaron;ati realizirati.&nbsp;</p>
<p><strong>Dakle, iz nule izgraditi galeriju, kao projekt koji će trajati. Koliko će vam vremenski trebati da to realizirate?</strong></p>
<p>Ne znam, ali nadam se &scaron;to prije. I dok radimo na festivalu, mi se konstantno trudimo da on bude dvostruko bolji od pro&scaron;le godine. Zato &scaron;to nemamo vremena ići polako, moramo u &scaron;to je moguće kraćem vremenu prevaliti veći komad puta. Jer jasan nam je cilj. I za sada nam ide. Imamo tu raznovrsnost i svake godine uključujemo nove ljude koji poku&scaron;aju unijeti dio svog iskustva s određenih umjetničkih područja i integrirati ga u na&scaron; festival. Tako da nam je drago da se to događa, da se to otvara, da je sve vi&scaron;e i vi&scaron;e ljudi zainteresirano.&nbsp;</p>
<p><strong>Može&scaron; li opisati formu festivala? On je, dakle, pokrenut 2009. godine i održava se svake godine, traje tri dana, uvijek u sedmom mjesecu. Fokus je na suvremenoj klasičnoj glazbi i džezu, međutim, tu je i književnost, slikarstvo..</strong>.</p>
<p>Da, otvoreni smo za sve umjetničke medije i nismo žanrovski ograničeni. Cilje je jednostavno spojiti ljude i ponuditi im nečiju kreaciju i talent i da to na kraju publiku ne ko&scaron;ta ni&scaron;ta. Mi nudimo sadržaje i znamo da su neki umjetnički izvrsni, neki su tek simpatični, ali to nas ne sprječava da ih povezujemo, zato &scaron;to nema visoke i niske umjetnosti. Postoji kreacija ili ne, postoji ne&scaron;to interesantno ili originalno ili ne. Postoji individualac ili ga nema. Nama je interesantno spajati ba&scaron; tog jakog individualca i nekoga tko to možda nikada nije htio biti. Užitak je bio spojiti mladi karlovački orkestar, koji je sudjelovao u radionici s vrhunskim profesorom i kompozitorom,&nbsp;<strong>Edwardom Partykom</strong>, direktorom odjela na jazz akademiji (u Grazu, op.ur.). I bio nam je užitak da oni sviraju na istome projektu. Bilo nam je interesantno spojiti volontere&ldquo; s tim ljudima. Da ne isključujemo nikoga, nego da poku&scaron;avamo smisleno povezivati različitosti i da to ima dugoročnog smisla. Jer kad mi nemamo ni&scaron;ta onda je potrebno ispreplitati stvari da bismo gradili te stepenice koje nas dovode do cilja.</p>
<p><strong>A to je kulturno bogatiji grad.</strong></p>
<p>Točno.</p>
<p><strong>Može&scaron; li opisati kako izgledaju ta tri dana festivala? Kako je koncipiran programski i gdje je interes najveći?</strong></p>
<p>Cijeli projekt je praktički umjetnička instalacija. Mi smo učinili logičnim i realnim ne&scaron;to u sredini koja u teoriji i u praksi ima vrlo male &scaron;anse za ne&scaron;to takvo. Nemamo "publiku" i zato imamo apsolutnu prednost pred gradovima koji ju imaju. Na&scaron;a publika nema očekivanja. Ta nerazvijenost, mi smo je u smi&scaron;ljanju samog festivala iskoristili kao prednost, imamo apsolutnu slobodu, stvaramo publiku i poku&scaron;amo stvoriti infrastrukturu za nove generacije koje će odrastati uz umjetnost i kulturu. To nam omogućava da eksperimentiramo. Da rje&scaron;avamo problem kroz povezivanje krajnosti poput povezivanja na&scaron;e limene glazbe s Akademijom za jazz u Grazu. Festival se održava u parku Vila ili, službeno, u Parku dr. Franje Tuđmana, koji postaje jedna velika izložba, instalacija, koja materijalizira tu težnju, tu želju za razvojem. Slu&scaron;a se glazba koju nije moguće čuti u kafićima. Ljudi mogu sjediti ili &scaron;etati,uživati u izloženome potpuno slobodno. Time svim smo jednom gradskom prostoru dali drugi kontekst.&nbsp;</p>
<p><strong>Može&scaron; li opisati kako je do&scaron;lo do međunarodne suradnje?</strong></p>
<p>Nizozemac Robert Spelberg oženio se u Dugoj Resi, a studirao je na Akademiji za jazz u Grazu gdje je razglasio priču o jednom malom lokalnom projektu. Potom je&nbsp;<strong>&Aacute;ngela Tr&ouml;ndle</strong>, izvođačica koja nastupa s grupom&nbsp;<strong>MOSAIK</strong>, u sklopu nagrade Austrijskog kulturnog foruma koja dobitniku financira devet koncerata po svom izboru bilo gdje u svijetu, odabrala upravo Dugu Resu kao jedno od tih mjesta. Mi smo stupili u kontakt s Austrijskim kulturnim forumom, ona je nastupila ovdje, a mi učvrstili veze s Grazom. To je bilo 2009. godine, prve godine održavanja festivala. Onda su se uključili i nizozemska ambasada i Austrijski kulturni forum.&nbsp;</p>
<p><strong>Vi sami birate izvođače? Tko je zadužen za razvoj programa? Ili se to radi u Austrijskim kulturnim forumom?</strong></p>
<p>Do ove godine cijeli je projekt bio moj koncept, a Rob Spelberg je, kao glazbenik, bio glazbeni direktor festivala. Rob je od ove godine u Nizozemskoj i sada akademiji(studentima( prepu&scaron;tamo izbor glazbenika koji dolaze, a među njima poku&scaron;avamo naći nekoga tko bi radio glazbeni program. Uostalom, oni dolaze s obzirom na na&scaron;e mogućnosti, koliko ih možemo ugostiti. Tako da, sad smo negdje na maksimumu forme. Imamo i poeziju, predstavljanje proze, uvijek smo dvojezični festival, dosad je drugi jezik službeno bio njemački jer nam je većina gostiju bila s njemačkog govornog područja, bez obzira iz kojeg dijela svijeta su dolazili. A ove godine se zbog većeg broja &Scaron;panjolaca i Francuza koji dolaze prebacujemo se na engleski kao drugi službeni jezik jer nam je u interesu da sve &scaron;to se komunicira javno bude razumljivo svima.</p>
<p><strong>Tko radi književnu selekciju?</strong></p>
<p>Radimo je po prijedlogu lokalne spisateljice i prevoditeljice, dr.&nbsp;<strong>Irene Luk&scaron;ić</strong>. Ona godinama surađuje s nama, i svake je godine sudjelovala sa svojim radom, a ove nam je godine predložila i nove autore koje bismo trebali pozvati, poput&nbsp;<strong>Branka Čegeca</strong>&nbsp;i&nbsp;<strong>Miroslava Mićanovića</strong>. Nadamo da će nam gospođa Luk&scaron;ić nastaviti predlagati vrijedne stvari iz književnog područja. Koje mi potom možemo uključivati, da motiviramo, recimo, lokalnu knjižnicu, da gledamo na koji način njih uključiti, sve to ima neke dugoročne posljedice.</p>
<p><strong>Kad je počeo taj interes za književnost?</strong></p>
<p>Mi smo od samog početka otvoreni za sve medije. Prve je godine nismo imali, druge godine jesmo, a ovo je prva godina da književni program pro&scaron;irujemo. I ove godine prvi put radimo i street art galeriju. U mjestu bez galerije na javnim ćemo mjestima, uz pomoć svjetskih street art umjetnika koji izrađuju velike murale predstaviti taj medij. Već dvije godine pregovaramo s minhenskom likovnom akademijom i oni znaju za na&scaron; projekt i znaju da čekamo mogućnost kad će biti moguće službeno ugostiti određene klase ili dijelove njihovih klasa. A i Univerzitet u Grazu, od kojeg je tek dio jazz program, a drugi je kazali&scaron;te, koje također namjeravamo dugoročno uključiti u festival.</p>
<p><strong>Program festivala sva tri dana traje od jutra do večeri?&nbsp;</strong></p>
<p>Izložba je aktivna tijekom čitavog dana, a zainteresirani &ndash; pogotovo oni mlađi &ndash; mogu doći raditi, učiti, pa i sprejati, tako da prostor parka funkcionira kao nova koncerta dvorana, nova galerija... A službeni program počinje navečer, koncertima i čitanjima. Park je, dakle, taj umjetnički dnevni boravak građana, ako ga trebaju, ako žele. To je prednost javnog prostora &ndash; mi smo otvoreni za ciljane posjetitelji, ali kroz nas, kroz taj park prolazi &scaron;etnica, tako da mnogi slučajni prolaznici dobivaju informaciju o onome &scaron;to se događa. Zbog izložbe dođu na koncert, zbog koncerta dođu na izložbu, počinju se uključivati i sami se pitati interesira li ih to i bi li ih trebalo interesirati.&nbsp;</p>
<p><strong>Koliko ljudi, kao publika, dolazi iz drugih gradova?&nbsp;</strong></p>
<p>To mi je te&scaron;ko reći. Znam da ne komuniciramo dovoljno sa Zagrebom i da se trebamo bolje organizirati kako bi ljudi znali &scaron;to se tu događa. Te&scaron;ko je reći koliko ljudi ciljano dolazi na festival jer Duga Resa je zbog Mrežnice turistička destinacija. To je ne&scaron;to svakako nismo jo&scaron; dovoljno počeli komunicirati kroz medije. Istovremeno, mi ćemo postati mjesto gdje netko iz Dubrovnika tko želi ići studirati u Graz može ovdje doći na besplatnu radionicu trube. Želimo &scaron;to vi&scaron;e uključiti i pro&scaron;iriti obrazovni dio. Tako smo pro&scaron;le godine ne&scaron;to slično radili s karlovačkim Big Bandom. Profesor Partyka radio je besplatno s karlovačkim Big Bandom, poku&scaron;ao im je dati neko svoje znanje, &scaron;to je svakako bilo jako pozitivno prihvaćeno.&nbsp;</p>
<p><strong>Prava budućnost festivala zapravo je organiziranje rezidencijalnih boravaka nakon festivala.</strong>&nbsp;</p>
<p>Mi s vremenom želimo biti rezidencija, umjetnički laboratorij gdje će se hrvatski i europski umjetnici susretati, izmjenjivati ideje i iskustva, mjesto gdje mogu ne&scaron;to naučiti.</p>
<p><strong>To nije samo perspektiva Duge Rese, već i županije, regije...</strong></p>
<p>Da. Mi smo apsolutno svjesni da realizirajući takav projekt u svome gradu pomažemo svome gradu. Drago nam je ako uspijemo na državnom nivou biti bitna stvar, poput Grožnjana, no to nam nije primarno. Primarno nam je raditi na razvoju na&scaron;eg grada.&nbsp;</p>
<p><strong>U kojoj vam je onda mjeri grad partner u projektu afirmiranja kulturne scene grada?</strong></p>
<p>Grad nas podupire i razumije, ali ne razumije nas dovoljno dobro jer bismo se inače puno brže razvijali nego &scaron;to se trenutno razvijamo. Mi bismo već sljedeće godine mogli ovdje imati dvjesto mladih umjetnika jer imamo razvijen koncept, znamo kako i znamo &scaron;to i to &scaron;to nudimo je interesantno svima. Imamo i prirodni resurs, rijeku Mrežnicu, dakle idealno smo mjesto za takvo događanje, za rezidenciju, mjesto susreta, svojevrsni laboratorij europskih umjetnika. A posljedica tog laboratorija trebao bi biti umjetnički festival koji bi davao građanima na uvid &scaron;to se tu radi. Tu se onda rađa mno&scaron;tvo ideja jer svi sudionici postaju i kreatori. Samo je pitanje koliko je moguće time upravljati i koliko je duboko moguće takvo povezivanje i ispreplitanje.</p>
<p><strong>Rekao si da vas grad razumije, ali ne razumije dovoljno dobro. Dakle, grad vam ipak daje određena financijska sredstva?&nbsp;</strong></p>
<p>Da. U Dugoj Resi djeluju četiri udruge u kulturi:&nbsp;<strong>Limena glazba</strong>,&nbsp;<strong>KUD Sveti Juraj</strong>, pjevački zbor&nbsp;<strong>Vile</strong>&nbsp;i mi, udruga Kunstbunker. Grad nema dugoročnu kulturnu politiku i strategiju pa poku&scaron;ava biti fer i svima dodjeljuje isto. Počeli smo s 35 tisuća kuna godi&scaron;nje, da bi smo zavr&scaron;ili na 25 tisuća kuna godi&scaron;nje. Godinama s gradom poku&scaron;avamo komunicirati jer mi ne znamo za &scaron;to smo dobili taj novac, a da imamo želje i viziju određenih programa i da ne znamo je li novac koji dobijemo samo za festival ili možemo raditi jo&scaron; ne&scaron;to. Mi naravno gradu moramo opravdati na &scaron;to smo potro&scaron;ili novac... Indirektno nam oni olak&scaron;avaju, ali to opet nema nikakvu perspektivu. Mi ne možemo vidjeti &scaron;to oni vrednuju, ne znamo koji su im prioriteti.&nbsp;</p>
<p><strong>Tko vas onda najbolje razumije?</strong></p>
<p>Rekao bih da nas najbolje razumiju u Grazu.&nbsp;<strong>Ante &Scaron;utej</strong>, brat pokojnog Miroslava &Scaron;uteja, obrtnik je i proizvođač vrhunskih profesinalnih bubnjeva. Ove godine poklonio je jedan set bubnjeva, pola seta je on poklonio, a pola kupio grad, da bismo mi to mogli pokloniti akademiji u Grazu. Jer mi od njih dobivamo i želimo dobivati suradnike ubuduće i ovo je bilo minimalno &scaron;to smo im mogli dat kao zahvalai za njihove studente. I njima je jasno da mi na njima gradimo priču, to je tako od početka. U budućnosti želimo da nam Graz sugerira tko bi tu mogao ili trebao doći.</p>
<p><strong>&Scaron;to je onda bilo prvo, udruga ili suradnja s Grazom?</strong></p>
<p>Prvo je bila udruga. Godinama sam radio te izložbe po kafićima i nije se moglo stvoriti ne&scaron;to, nije se mogla poklopiti ekipa ljudi kompetentnih u određenim područjima. Kad se to napokon desilo, mogli smo početi ozbiljnije raditi.</p>
<p><strong>Onda ste se počeli prijavljivati na gradske programe? Kako se financirate?</strong></p>
<p>Tako je. Stupili smo u kontakt s gradskim vlastima, iznijeli im ono &scaron;to bismo željeli raditi, i od grada smo dobili prve novčane doprinose. No, u tom smo segmentu zapravo dosta lo&scaron;i. Koncept koji razrađujemo uvijek do samog kraja djeluje nejasno i načelno, no sada već imamo iskustva s Ministarstvom kulture, Adrisom grupom, pisali smo i Lutriji... Ipak, svjesni smo da ne radimo dovoljno natječaja i da je dio problema u nama, a dio u toj "načelnosti" projekta. Znamo da je netko iz Graza na festivalu, ali ne znamo detalje. Možemo prijaviti projekt, ali on neće proći jer nije definiran. Na&scaron; koncept, koji odlično funkcionira među umjetnicima, nepraktičan je za birokraciju. Imamo sreće da nam se u projektu kao partner pojavila Karlovačka pivovara. Oni su nam blizu, poznaju projekt i mogu tolerirati tu načelnost. Moram ovdje napomenuti i uspje&scaron;nu suradnju s Austrijskim kulturnim forumom.</p>
<p><strong>Je li itko zaposlen u udruzi?</strong></p>
<p>Ne. Sve je volonterski, ali i na to se pripremamo. Prije sam mogao volontirati tisuću sati, no vi&scaron;e tako ne mogu. Mi cijeli taj projekt koji smo izgradili namjeravamo nekome dati. Ne želimo si dozvoliti tipično hrvatsku priču; dok je nositelj tu, to funkcionira, kad nema nositelja sve se uru&scaron;i. Koncept se brusi, svima postaje sve jasnije, i jednog ćemo dana biti u stanju komotno ga predati gradu, ili nekoj drugoj instituciji ili drugoj udruzi. Graz nam je tu glavni partner, sukreator i predlagatelj programa, no čak ako i mi kao udruga tu vi&scaron;e ne budemo, nekome tko to preuzme to će biti jasno kako funkcionira koncept i kako se kreacije nadovezuju i oblikuju festival.&nbsp;</p>
<p><strong>Postoje li mladi koji bi to nastavili?</strong></p>
<p>Nadamo se da postoje, zato i radimo na projektu prema kojemu bi grad osnovao centar za mlade, zaposlio socijalnog radnika i pedagoga... da se nove generacije u jednoj drugoj instituciji educiraju i da kroz nekih osam godina imamo jednu potpuno novu generaciju. Mi nemamo svijest građanskoga dru&scaron;tva. Udruge i postoje da bi rije&scaron;ile problem i učinile stvar boljom, to je zapravo smisao onoga &scaron;to radimo. A kad ima&scaron; ljude koji ne žele dati doprinos zajednici, onda sve ostaje nerazvijeno, nema&scaron; ni&scaron;ta i ima&scaron; nezadovoljne ljude koji ne znaju sami sebi pomoći.&nbsp;</p>
<p><strong>Može&scaron; li reći ne&scaron;to vi&scaron;e od ideji centra za mlade?</strong></p>
<p>Proveo sam puno vremena u Njemačkoj i fasciniran sam njihovom organizirano&scaron;ću. Njemački princip takvih centara funkcionira kao dnevni boravak za mlade, ima socijalnog radnika kojeg zapo&scaron;ljava grad, povezuje klince iz odvojenih kvartova, motivira i potiče (na primjer, potakne skejtere da pi&scaron;u gradonačelniku i traže prostor za sebe). Nitko nije prepu&scaron;ten samom sebi, sve ima glavu i rep. Tako sam u Garchingu, gradiću pokraj M&uuml;nchena snimio dokumentarni film o&nbsp;[http://www.profil-garching.de/ Profilu], tamo&scaron;njem centru za mlade. To je zgrada u kojoj bendovi vježbaju, u svoje prostorije mogu ući 24 sata na dan, jedini je uvjet da tu prostoriju dijele s jo&scaron; jednim bendom. To mjesto ima kompletnu infrastrukturu za dru&scaron;tvene aktivnosti mladih. Imaju svoj caffe, disko klub, atelje, sobe za bendove, biljarski stol, internet, kuhinju, dnevni boravak i, naravno sve je besplatno. Moraju sve držati urednim, odnosno pospremati za sobom i po&scaron;tovati pravila. Imaju, ali isto tako imaju i obaveze spram toga &scaron;to dobivaju i koriste. S njima netko stalno radi. Po meni to je savr&scaron;en model. S kvalitetnim ljudima zaposlenima na takvom jednom mjestu mislim da bismo stra&scaron;no brzo odgojili neke nove generacije s novim, drugačijim pogledima na stvari. Smatram da ne treba "izmi&scaron;ljati toplu vodu" kad već taj kvalitetan koncept postoji.</p>
<p><strong>U gradskoj si vijećnici pustio spomenuti dokumentarac. Kakve su bile reakcije na to?</strong></p>
<p>Do&scaron;ao je gradonačelnik i dva vijećnika, i ne&scaron;to građana. Budući da svi gradski vijećnici nisu do&scaron;li na to predavanje, u gradu sam ostavio DVD kako bi ga ba&scaron; svi pogledali i namjeravam s tim ljudima pojedinačno kontaktirati da vidim gdje i kako stojimo s tom idejom. Mislim da nema razloga da se ne počne raditi na tome, da to svima treba biti interes. I to da nemamo novaca ne može biti opravdani odgovor. I nisam odustao od toga, niti to namjeravam. Ako nitko od odgovornih neće odraditi taj zadatak o uspostavljanju Centra, a čini se neprirodnim da neće, onda mi kao Kunstbunker uzimamo zadatak i "čekamo" trenutak kada će doći generacija koja upravlja gradom, a koja će to prihvatiti.</p>

<p>Naslovna fotografija&nbsp;&copy;&nbsp;<em>Večernji list</em></p></div></div>